Slučaj troje djece smještene u hraniteljsku porodicu na Cetinju, koja su postala žrtve zlostavljanja otvorio je pitanje efikasnosti sistema socijalne zaštite, ali i dao odgovor šta se događa kada institucije zadužene da štite dijete –to ne učine

Krajem septembra Uprava policije saopštila je da je uhapsila bračne partnere Š. K. i A. S. sa Cetinja zbog sumnje da su počinili krivična djela trgovina ljudima i nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici. Prema policijskim navodima, troje maloljetnika, uzrasta osam, 13 i 15 godina, od januara 2022. godine bilo je izloženo fizičkom i psihičkom nasilju, dok je najstarije dijete, prema sumnjama istražitelja, bilo primoravano na rad.  Djeca su nakon policijske akcije izmještena iz hraniteljske porodice i, u saradnji sa Centrom za socijalni rad, smještena na bezbjednu lokaciju.

Iz policije su detaljno objasnili da je Š. K. u dužem vremenskom periodu maloljetnike udarao šakama, drvenim predmetima i drugim podesnim sredstvima, čime im je, kako se sumnja, narušavao duševni i tjelesni integritet. Djeca su, prema istim navodima, bila primoravana da pred službenicima Centra za socijalni rad prikrivaju nasilje, odnosno da ne govore o onome što im se dešava.

Posebno težak dio policijskih sumnji odnosi se na tada dvanaestogodišnjeg dječaka. Prema policijskom saopštenju, bio je primoravan da radi u ugostiteljskom objektu na Cetinju kako bi se, između ostalog, namirio dug člana porodice hranitelja prema vlasniku tog objekta. Sumnja se i da je radio teške fizičke poslove u privatnim kućama na teritoriji Cetinja, kao i da je trebalo da radi u ugostiteljskom objektu u Budvi. Istovremeno mu je, prema policijskim navodima, bilo uskraćeno pravo na školovanje.

Za drugo dvoje djece, uzrasta osam i 13 godina, policija sumnja da su bila primoravana da obavljaju kućne poslove i čuvaju unučad hranitelja. A. S., koja je bila zakonski staratelj djece, takođe je osumnjičena za nasilje nad njima.

Nakon policijskog saopštenja sve glasnije se čulo pitanje javnosti –kako je moguće da djeca gotovo pet godina budu u porodici koja je trebalo da bude njihovo sigurno mjesto, a da sumnje u njihovu ugroženost ne budu dovoljno ozbiljno shvaćene?

Odgovor na to pitanje ne može se dobiti samo istragom protiv hranitelja. Moraće da bude utvrđeno i šta su tokom godina radile institucije kojima je povjereno da djecu štite, kako je izvršen izbor hraniteljske porodice, na osnovu čega je porodica dobila licencu, ko je pratio uslove u kojima su djeca živjela i da li su nadležni imali informacije koje su mogle ukazivati da djeca nijesu bezbjedna.

Iz Centra za ženska prava (CŽP), nakon objelodanjivanja ovog slučaja, saopštili su da je njihova organizacija  upozoravala institucije o sumnjama u odnos hranitelja prema djeci još u februaru i martu 2022. godine, svega nekoliko sedmica nakon njihovog smještaja u porodicu.

Prema njihovim navodima, 23. februara 2022. godine o zabrinutosti za djecu obavijestili su Socijalnu inspekciju, a dva dana kasnije poslali i pisani dopis. Početkom marta nadležnim centrima za socijalni rad uputili su hitne zahtjeve za postupanje. U njima su, prema saopštenju Centra, naveli informacije da su djeca neadekvatno obučena i zbrinuta, da ih hranitelji tuku, da su zastrašena i da ih, uoči dolaska stručnih radnika, pripremaju šta da kažu.

Djeci je, prema informacijama kojima je Centar za ženska prava tada raspolagao, bilo sugerisano da ne govore o onome što im se događa, dok je kontakt sa tetkom, nakon što je ukazala na probleme, navodno bio onemogućen. CŽP  je tada tražio da se hitno utvrdi činjenično stanje, da se sa djecom razgovara odvojeno od hranitelja i da se razmotri mogućnost njihovog smještaja kod srodnika po majčinoj strani, koji su, prema tvrdnjama ove organizacije, bili spremni da preuzmu brigu o njima.

Odgovor nadležnog Centra za socijalni rad od 3. marta 2022. godine, prema dokumentaciji koju je predočio CŽP, bio je bitno drugačiji od slike koju danas daje policijska istraga. Djeca su, kako je tada navedeno, prilikom posjeta „svakog puta zatečena u adekvatnom stanju“, uredno obučena, zbrinuta i dobrog raspoloženja. Prema tadašnjoj procjeni, izražavala su zadovoljstvo boravkom u porodici.

Prema navodima CŽP, djeca su prethodno ostala bez majke, koja je bila žrtva femicida. Njihov životni put tako je već bio obilježen traumom i gubitkom. Sistem koji ih je nakon toga preuzeo trebalo je da predstavlja mrežu sigurnosti. Umjesto toga, prema policijskim sumnjama, djeca su ponovo doživjela nasilje.

Ombudsman je po sopstvenoj inicijativi formirao predmet nakon što su informacije o slučaju dospjele u javnost. Iz te institucije je saopšteno da ranije nijesu imali pritužbe koje su se odnosile na aktuelni slučaj, ali da će od nadležnih državnih organa zatražiti izjašnjenja.

Ombudsman je ocijenio da događaj mora biti povod za dodatno preispitivanje mehanizama zaštite i nadzora hraniteljstva. Hraniteljstvo predstavlja važan oblik zaštite djece bez roditeljskog staranja, ali ne smije biti svedeno na obezbjeđivanje krova nad glavom. Dijete nije predmet smještaja, već nosilac prava.

Ministarstvo socijalnog staranja, brige o porodici i demografije naložilo je inspekcijski i nadzor nad stručnim radom. Kako je saopšteno, cilj je utvrđivanje svih relevantnih činjenica i okolnosti, uključujući provjeru postupanja nadležnih centara za socijalni rad, okolnosti pod kojima su djeca smještena u hraniteljsku porodicu i postupanja tokom trajanja smještaja.

Ministarstvo je saopštilo da su nadzori u toku i da će, nakon izrade izvještaja, javnost biti obaviještena o utvrđenim činjenicama i ishodu postupaka. Istovremeno je upozoreno da interes javnosti za rad institucija mora biti usklađen sa pravom djece na privatnost, dostojanstvo i zaštitu od dodatne viktimizacije.

Ako se potvrde navodi da su bila fizički zlostavljana, da su najstarijem djetetu uskraćivani školovanje i pravo na djetinjstvo kroz primoravanje na rad, a da su mlađa djeca korišćena za kućne poslove i čuvanje djece, tada pitanje odgovornosti neće moći da se zaustavi na hraniteljima.

Osnovno državno tužilaštvo na Cetinju već je formiralo predmet kojim ispituje postupanje nadležnih organa u ovom slučaju. Kako su saopštili, biće prikupljena potrebna obavještenja i dokumentacija od nadležnih organa i ustanova, kao i preduzete druge radnje kako bi se utvrdilo da li u postupanju bilo kojeg lica postoje elementi krivičnog djela za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti.

Posebno će biti ispitano postupanje organa starateljstva i drugih nadležnih institucija u pogledu praćenja i kontrole uslova u kojima su djeca bila smještena, kao i da li su preduzimane zakonom propisane mjere njihove zaštite.

Centar za ženska prava upravo na tome insistira. Traže da se utvrdi odgovornost svih službenih lica koja su učestvovala u licenciranju hranitelja, smještaju djece, dodjeli starateljstva i nadzoru nad njihovim boravkom u porodici, kao i onih koji su postupali po upozorenjima iz 2022. godine.

Istovremeno traže vanredni nadzor nad radom centara za socijalni rad koji su bili uključeni u slučaj, preispitivanje licenci za hraniteljstvo u slučajevima gdje su ranije postojale prijave ili sumnje koje nijesu bile pravosnažno okončane, kao i dugoročnu specijalizovanu psihosocijalnu pomoć djeci.

Zaštita djeteta ne može početi tek kada policija stavi lisice odrasloj osobi koja se sumnjiči da ga je povređivala. Sistem zaštite mora da djeluje mnogo ranije.

Istraga koja je počela ne smije se završiti samo odgovorom na pitanje ko je tukao djecu i ko ih je tjerao da rade. Mora odgovoriti i na pitanje ko je bio dužan da ih zaštiti, kada je za njihovu ugroženost saznao i šta je tada uradio.

Svetlana ĐOKIĆ

Službena verzija planskog zaborava sramote, zaklanjanje iza JNA i političkog vrha u Beogradu, ostala je živa do danas. U crnogorskim udžbenicima pominje se napad na Dubrovnik i ratovi u Hrvatskoj i BiH, ali nema nijednog pomena zločina koje su počinili građani Crne Gore, čak ni na dubrovačkom ratištu. Osim rijetkih medija i aktivista, ćutalo se i ove godine

Grad Dubrovnik 1. oktobra obilježava 35-godišnjicu napada na grad polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća, kao i misom za poginule branioce. U Crnoj Gori, koja je tek obilježila trideset pet godina od proglašenja ekološke države, malo pomena o sramnom pohodu.

Zato valja podsjetiti. U ranim jutarnjim satima, 1. oktobra, više od 13 hiljada pripadnika Jugoslovenske narodne armije (JNA), uz pomoć rezervista iz Srbije i Crne Gore, napalo je područje Dubrovnika i jug Hrvatske sa kopna, mora i iz vazduha. Tog 1. oktobra Dubrovnik je odmah ostao bez struje i vode, a prekinute su sve telefonske i radio-veze. Prve granate pale su na uže dubrovačko područje, naselje Bosanku na brdu Srđ i Mokošicu.Samo u prvoj sedmici oktobra poginulo je 27, a ranjeno 100 dubrovačkih branilaca i civila.

Dubrovnik je u novembru i decembru 1991. pretrpio najteže dane. U napadima od 8. do 14. novembra i 6. decembra, na grad je palo više od pet hiljada topovskih projektila. Uništeni su brojni spomenici kulture. Devet zgrada potpuno je izgorjelo, 461 zgrada pretrpjela je teža oštećenja, a 45 projektila palo je na Stradun.

Tokom agresije poginulo je 276 ljudi, a ranjeno je više od 1500. U logorima su bile zatočene 423 osobe, a bilo je više od 33 hiljade prognanih i izbjeglih. Na području od Stona do Konavala spaljeno je 2127 kuća, bez krova nad glavom ostao je 7771 stanovnik dubrovačkog područja. Ono što nije spaljeno i uništeno, opljačkano je. Pljačkano je sve od zlata, umjetnina, pokretnih stepenica na Aerodromu u Ćilipima, do stoke za koju je Crna Gora i platila dio odštete u iznosu 375.000 eura.

Odmah po napadu u Morinju je formiran logor, u kome su zatvarani stanovnici Konavala i Dubrovnika. Logor u kome su bile zatočene 292 osobe, zatvoren je 1992. godine.

Napad na Drubrovnik, ili kako je tadašnji ideolog vlasti Svetozar Marović nazvao Rat za mir, trajao je do maja 1992. Skoro 240 dana građani Dubrovnika živjeli su pod opsadom iz vazduha, sa mora i kopna, 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima.

Tadašnji državni vrh uključujući premijera Mila Đukanovića i predsjednika države Momira Bulatovića zalagao se za konačno razgraničenje sa Hrvatskom. Đukanović je izjavio i da mrzi šah zbog šahovnice. Ovaj dvojac uz predsjednika Predsjedništva SFRJ Branka Kostića i generala Pavla Strugara trudili su se da  vojne operacije prikažu kao odbrambene i nužne. Medijskom propagandom, tadašnjeg TV Titograda i Pobjede, ubjeđivali su građane Crne Gore da su ,,ustaše” na Debelom Brijegu i samo što nijesu ušle u Crnu Goru.

Kasnije je stav revidiran. Pravdali su se da im je iz Beograda podvaljeno da „trideset hiljada ustaša ide na Crnu Goru“ i da se ljudi neće odazvati mobilizaciji ako ih se u to ne uvjeri. Da bi se potpomogla mobilizacija, Đukanović u oktobru 1991. Pobjedi izjavljuje: „Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko.“,,Izdajnici” tadašnjeg ratnog ludila su na Cetinju pjevali: ,,Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”, a u Titogradu se na prvom antiratnom mitingu okupilo 5.000 ljudi.

Oprost je 2000. u Cavtatu zatražio i Đukanović kada je izrazio „iskreno žaljenje“ građanima Hrvatske, posebno Dubrovnika, zbog boli, stradanja i materijalnih gubitaka koje je prouzročio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA.

Službena verzija planskog zaborava sramote, zaklanjanje iza JNA i političkog vrha u Beogradu, ostala je živa do danas. U školskim udžbenicima se pominje napad na Dubrovnik i ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali nema nijednog pomena zločina koje su počinili građani Crne Gore, čak ni na dubrovačkom ratištu.

,,Napad na Dubrovnik je, predstavljen kao djelo JNA, bez ikakve veze sa Crnom Gorom. Učenicima se tako, prosto, uskraćuje znanje o ulozi Crne Gore u ratu i o zločinima na njenoj teritoriji“, pojasnili su iz Akcije za ljudska prava (HRA).

Tokom napada na Dubrovnik poginulo je 166 građana Crne Gore koji su bili angažovani u redovima JNA, policijskih i dobrovoljačkih formacija.

I pored planiranog zaborava, istraživanje Centra za građansko obrazovanje (CGO) iz prošle godine pokazuje da oko četiri petine ispitanika (od hiljadu anketiranih) zna za napad na Dubrovnik. „Nešto manje od jedne petine to vidi kao opravdanu akciju, dok skoro jedna četvrtina nema stav ili odbija da odgovori na to pitanje. Na pitanje koliko je crnogorskih građana poginulo u napadu na Dubrovnik, što zaista jeste manje poznata informacija, većina ispitanih ne zna odgovor. Oko četvrtine ispitanika, njih 25,9 posto smatra da je taj broj bio veći od sto, te kada se u obzir uzmu istorijske činjenice, oni bi bili u pravu,“ rezultati su istraživanja.

Hrvatska koja načelno podržava pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji, tu podršku uslovljava rješavanjem bilateralnih sporova koji proizilaze iz ratnih ’90-ih. Zagreb traži da Podgorica riješi pitanje obeštećenja bivših hrvatskih logoraša zatočenih u Morinju, nastavi potragu za 14 osoba koje se još vode kao nestale za vrijeme rata, obezbijedi efikasno procesuiranje ratnih zločina, riješi sporove u vezi sa imovinom oduzetom hrvatskim porodicama, utvrdi morsku granicu između dvije države i vrati školski brod Jadran. Traži i očuvanje spomen-ploče postavljene na mjestu nekadašnjeg logora Morinj u Crnoj Gori, u kojem su od 1991. do 1992. bile zatočene stotine Hrvata.

Crna Gora se, uspješno, trudi da zaboravi i ne opomene se.

Vladimir Barović, primjer

Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše SFR Jugoslavije u Hagu osudio je  zbog napada na Dubrovnik  viceadmirala Miodraga Jokića na sedam i generala Pavla Strugara na sedam i po godina zatvora.

Admiral Milan Zec oslobođen je optužbi zbog nedostatka dokaza, dok je suđenje kapetanu JNA Vladimiru Kovačeviću obustavljeno nakon što je ustupljeno Srbiji. Tribunal je utvrdio da Strugar i Jokić nijesu preduzeli ništa da spriječe napad i nezakonito granatiranje.

Za razliku, ostaje primjer admirala Vladimira Barovića, koga nema u u udžbenicima istorije u Crnoj Gori. Dalmatinski portal iz Splita je ove sedmice ovako pisao: ,,Na današnji dan prije 35 godina, 29. rujna 1991., admiral JNA Vladimir Barović, Crnogorac, ubio se na otoku Visu jer nije želio pucati na hrvatske gradove. Admiral Barović je ostao u sjećanju građana Pule po svojoj izjavi: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja komandant, a ako budem ipak prisiljen narediti razaranje Pule, mene tada više neće biti“. Tako je Pula, jedan od najvećih garnizona u Hrvatskoj (12.000 vojnika, 79 vojnih objekata, vojnopomorska baza, te vojni aerodrom pokraj grada Pule), napušten od pripadnika JNA i JRM-a skoro bez ijednog incidenta. Zbog napuštanja hrvatskih kadrova jedinice ratne mornarice ostajale su bez potrebnih kvalitetnih kadrova. Barović je upućen na mjesto pomoćnika komandanta VPO (čitave JRM)“.

Par dana prije početka napada na Dubrovnik, admiral Vladimir Barović je na dan kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti, 29. septembra 1991. godine, u znak protesta protiv naređenja vrhovne komande JNA da sa ostrva Vis granatira primorska naselja u Hrvatskoj, oduzeo sebi život.

U oproštajnom pismu naveo je da je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj i vojničkoj časti, i da on u njoj ne želi da učestvuje. Prethodno je, kao učesnik pregovora o povlačenju JNA iz Pule, obećao: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje, mene tada više neće biti. Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im ništa nije skrivio“.

Tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović posthumno je odlikovao admirala Barovića 2016. godine. Orden je primio komandant Mornarice, jer je Barovićeva supruga Radmila to odbila uz obrazloženje ,,da je sve davno rečeno”.

Predrag NIKOLIĆ

Slučaj je pokrenut nakon što su se žene koje su prethodno primile botulinski toksin u jednom podgoričkom salonu obratile za pomoć Kliničkom centru Crne Gore. Prema informacijama KCCG, do 30. septembra pet pacijentkinja javilo se ljekarima sa simptomima koji odgovaraju kliničkoj slici botulizma. Četiri su zadržane na bolničkom liječenju, dok je jedna odbila hospitalizaciju

Slučaj koji je počeo kao estetski tretman, a završio u bolnici i pred pravosudnim organima, poslednjih dana puni stranice crne hronike otvarajući pitanja koja prevazilaze samu krivičnu istragu. Nakon pokrenute istrage i hapšenja dvije osobe, Osnovni sud u Podgorici zaključio je da u do sada prikupljenim spisima nema dovoljno dokaza da je preparat „Dysport botoks“, koji je prodavao Dražen Lakićević, bio štetan po zdravlje, niti da je Julija Kušnereva počinila krivično djelo nadriljekarstva.

Ipak to što sud u ovoj fazi nije našao dovoljno dokaza,  ne znači da je utvrđeno da je preparat bio bezbjedan. Jednako tako, priznavanje strane diplome ne znači automatski i pravo na samostalan rad ljekara u Crnoj Gori.

Slučaj je pokrenut nakon što su se žene koje su prethodno primile botulinski toksin u jednom podgoričkom salonu obratile za pomoć Kliničkom centru Crne Gore. Prema informacijama KCCG, do 30. septembra pet pacijentkinja javilo se ljekarima sa simptomima koji odgovaraju kliničkoj slici botulizma. Četiri su zadržane na bolničkom liječenju, dok je jedna odbila hospitalizaciju. Kod pacijentkinja su registrovani malaksalost, osjećaj nedostatka vazduha, spušteni kapci, zamagljen vid, suvoća usta, otežano gutanje i govor, dok je kod jedne zabilježena i slabost gornjih ekstremiteta. Četiri hospitalizovane pacijentkinje bile su stabilnog zdravstvenog stanja, bez pogoršanja simptoma.

Botulizam je ozbiljno stanje povezano sa djelovanjem botulinskog toksina, pa je za istragu od posebnog značaja utvrđivanje šta se zaista nalazilo u preparatu korišćenom tokom tretmana. Za sada, međutim, javnosti nije poznato da je laboratorijski potvrđeno da je konkretna bočica aplikovana pacijentkinjama bila falsifikovana ili neispravna.

Dok se čekaju rezulati analiza Osnovni sud u Podgorici odbio je prijedloge Osnovnog državnog tužilaštva za određivanje mjera nadzora Draženu Lakićeviću i Juliji Kušnerevoj. Za Lakićevića je sud našao da postoji osnovana sumnja da je počinio produženo krivično djelo nedozvoljene trgovine, ali ne i dovoljan stepen sumnje za teže krivično djelo protiv zdravlja ljudi koje se odnosi na proizvodnju i stavljanje u promet štetnih proizvoda.

Prema obrazloženju suda, za postojanje tog krivičnog djela potrebno je utvrditi ne samo da je proizvod bio štetan po zdravlje već i da je osumnjičeni bio svjestan njegove štetnosti i da je takav proizvod namjerno stavljao u promet. U spisima koje je sud razmatrao, prema njegovoj ocjeni, nema dokaza koji bi dostigli potreban stepen sumnje ni u pogledu štetnosti preparata ni u pogledu Lakićevićevog umišljaja.

Lakićević je, prema navodima iz spisa, kazao da je „Dysport“ nabavljao od muškarca iz Albanije ili sa Kosova, a da su mu pošiljke dostavljane preko vozača autobusa, odnosno taksijem. Naveo je i da je znao da nema dozvolu za prodaju botoksa. Istovremeno je tvrdio da je vjerovao da prodaje originalni proizvod i da mu je Kušnereva ranije rekla da je preparat originalan. Upravo će zato porijeklo preparata, način nabavke i transporta, kao i njegova autentičnost, biti među važnim pitanjima u nastavku postupka.

Kada je riječ o Juliji Kušnerevoj, sud je zaključio da nema osnovane sumnje da je počinila nadriljekarstvo, jer je završila medicinski fakultet i posjeduje diplomu ljekara. U sudskom rješenju navodi se i da je Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija 4. septembra donijelo rješenje kojim joj je priznata diploma visokog obrazovanja i stručni naziv ljekara opšte medicine.

Time, međutim, nije zatvoreno pitanje njenog prava na rad u Crnoj Gori. Ljekarska komora Crne Gore saopštila je da Kušnerevoj nije izdala licencu za rad i da ona licencu nije ni tražila. Iz Komore su pojasnili da priznavanje inostrane diplome nije dovoljno za neposredno obavljanje zdravstvene djelatnosti. Za rad su, prema njihovom tumačenju propisa, potrebni odgovarajuća stručna kvalifikacija, položen stručni ispit, licenca i faksimil.

Komora je navela i da sama licenca ne bi bila dovoljna za primjenu botulinskog toksina u estetske svrhe. Za takve procedure, objasnili su , potrebno je posebno stručno usavršavanje, najmanje dvije godine kliničkog iskustva nakon položenog stručnog ispita, kao i rad u registrovanoj zdravstvenoj ustanovi koja ispunjava propisane uslove.

Dodatnu nedoumicu otvorili su podaci Medicinskog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Prema evidenciji te ustanove, nema zahtjeva niti rješenja o izjednačavanju inostrane kvalifikacije na ime Julije Kušnereve. Fakultet je objasnio da se u postupku izjednačavanja poredi strani studijski program sa odgovarajućim akreditovanim programom u Crnoj Gori, a ukoliko postoje suštinske razlike, mogu biti propisani dopunski ili diferencijalni ispiti. Zbog toga će u ovom slučaju biti neophodno razjasniti šta je obuhvaćeno rješenjem Ministarstva prosvjete od 4. septembra, odnosno za koju svrhu je diploma Julije Kušnereve priznata.

Posebno pitanje odnosi se na sam preparat. Prema Lakićevićevom iskazu, „Dysport“ je nabavljao od osobe iz Albanije ili sa Kosova, a pošiljke su do njega stizale preko vozača autobusa ili taksijem. CInMED je upozorio da kod bioloških lijekova poput „Dysporta“ nije dovoljno imati originalnu kutiju i naziv poznatog proizvođača. Za ovu istragu važno je utvrditi porijeklo proizvoda, način transporta i uslove čuvanja. Prema posljednjim dostupnim informacijama, CInMED-u još nijesu bili dostavljeni podaci o konkretnoj seriji i pakovanju spornog lijeka kako bi se provjerili njegovo porijeklo i registracija.

CInMED je objavio i da su prethodnih godina u više zemalja identifikovane falsifikovane serije „Dysporta“. Među njima su Velika Britanija, Poljska, Norveška, Danska, Grčka, Turska i Kipar. Svjetska zdravstvena organizacija je još 2022. godine upozorila na falsifikovane serije ovog lijeka u više zemalja.

To samo po sebi nije dokaz da je preparat korišćen u podgoričkom salonu bio falsifikovan, ali dodatno naglašava značaj provjere njegovog porijekla i autentičnosti. CInMED je upozorio da izgled pakovanja nije dovoljan dokaz da je lijek originalan. Falsifikovani proizvod može imati uvjerljivu ambalažu, oznaku proizvođača i broj serije, dok sadržaj ne mora odgovarati deklarisanom lijeku.

CInMED je saopštio i da je provjerio „Dysport“ koji se nalazi u legalnom lancu snabdijevanja u Crnoj Gori i da se serije koje su trenutno dostupne na tržištu mogu koristiti u zdravstvenim ustanovama, u skladu sa odobrenim informacijama o lijeku. Predmet istrage, tako nije da li je „Dysport“ kao lijek opasan, već šta je bio konkretan preparat korišćen u spornim tretmanima, odakle je došao i pod kojim uslovima je čuvan i primijenjen.

Za žene koje su nakon tretmana potražile ljekarsku pomoć, međutim, najvažnije je pitanje šta je izazvalo njihove zdravstvene probleme. Odgovor na to pitanje ne može proizaći samo iz činjenice da se isti naziv lijeka nalazi u legalnom prometu, niti iz toga što za sada nema dovoljno dokaza za određenu krivičnu kvalifikaciju.

Svetlana ĐOKIĆ