Povežite se sa nama

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

 Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

MONITOR: U Zagrebu je na vlast nedavno došla koalicija „Možemo“ koja se deklariše i kao „lijeva“ i kao „zelena“. Da li su odnos prema prirodi i neka vrsta novog humanizma, postali neizbježne teme savremene ljevice?

JURIĆ: „Zelene teme“ danas moraju biti na dnevnom redu ljevice, jer se tiču „slobode, jednakosti i bratstva“, a ja to i dalje smatram temeljnom idejom bilo kakve ljevice. Ako ljevica, za razliku od desnice, stavlja na dnevni red i klasna pitanja, a ne samo nacionalno-etnička i religizno-svjetonazorska, može se pokazati da su mnogi ekološki problemi klasne prirode. No, pitanje je koliko lijeve opcije, stranačke i nestranačke, vladalačke i nevladalačke, mogu uopće zagovarati jednu ekološki radikalnu politiku, jer takva politika podrazumijeva mnogo toga što trenutno nije popularno, a time ni politički unosno, nego zahtijeva dugotrajan i pažljiv rad „u bazi“.

MONITOR: Koliko političke partije i postojeće institucije „demokratskog svijeta“, na nacionalnom ili međunarodnom nivou, mogu da načine „korak od sedam milja“ neophodan čovječanstvu? Ima li alternative?

JURIĆ: Ja ne vjerujem da se opsežnije i temeljitije ekonomsko-političko-društvene promjene mogu dogoditi u sferi takozvane „visoke politike“, odnosno u sferi birokratsko-partitokratsko-militarističke politike koja je u koaliciji s vladajućim, neoliberalističko-kapitalističkim ekonomskim sistemom, kojem asistiraju redukcionistička tehnoznanost i masovni mediji. Ne potcjenjujem neke lokalizirane uspjehe zeleno-lijevih inicijativa, kao što su one u Zagrebu i Dubrovniku, ali bojim se da one, u toj političkoj areni, nemaju previše šanse. U ovom političkom modelu vlast brzo i uspješno korumpira, pri čemu ne mislim na klasično korumpiranje, nego na neizbježan pritisak da se odustane od izvornih, polazišnih principa kojima se jednostavno ne može udovoljiti u sudaru s tom političkom realnošću. Stoga jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju bitnih problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja, u njihovom omasovljavanju, umrežavanju i djelovanju koje bi se vodilo prije principom „misli lokalno, djeluj globalno“, nego popularnim principom „misli globalno, djeluj lokalno“.

MONITOR: Da li je moguće organizovati ljudsko društvo, u „vidljivoj“ budućnosti, tako da većina građana praktikuje moralne imperative?

JURIĆ: Naravno da je moguće zamisliti i organizacijski ostvariti društvo, lokalno i globalno, na drugačiji način nego što je to trenutno slučaj. „Utopičnost“ nekih ideja, projekata i akcija nikad nije bila argument protiv njih. Kapitalističko društvo u Jugoslaviji pedesetih ili šezdesetih godina 20. vijeka vjerojatno se činilo kao utopija, a sad je ostvareno, iako je to, rekao bih, distopija. No, ako me pitate o ostvarenju nekih „moralnih imperativa“ u društvu, tu bih, ne samo kao profesor etike, nego i kao razmišljajući čovjek, bio oprezan. Ne želim da bilo kakvi moralni imperativi, principi i norme postanu društveno i politički relevantni, nego samo oni koji mogu udovoljiti zahtjevu univerzalnosti.

MONITOR: Da li bi vjerska nastava trebalo da se izvodi u javnim školama?

JURIĆ: Budući da sam skeptičan prema svakom svjetonazoru, pa i onom znanstvenom, i budući da smatram da svaka znanost ima svoju metafiziku, svoju ideologiju i svoje dogme, pa čak i znanosti koje arogantno tvrde da su „objektivne“ i „egzaktne“, na primjer one iz takozvanog STEM-područja, glavni razlog protiv vjeronauka kao predmeta u javnim školama ne nalazim u njegovoj svjetonazorsko-ideološkoj pristranosti, dogmatičnosti, iracionalnosti, neznanstvenosti i slično. Ako bismo na osnovi „neznanstvenosti“ tjerali kritiku vjeronauka u školama, mogli bismo dovesti u pitanje i one predmete u kojima se radi o muzičkoj i likovnoj umjetnosti, čak i o književnosti, a ne bi bila sasvim isključena ni filozofija, iako je ona prva znanost iz koje su proistekle sve druge znanosti.

Glavni razlog protiv vjeronauka kao školskog predmeta vidim u tome što taj predmet u startu dijeli, razvrstava i često zavađa učenike, i to prema kriteriju koji većini djece i mladih uopće nije važan. U osnovnim školama to je najočiglednije, jer roditelji odlučuju hoće li dijete ići na vjeronauk ili neće, te na koji će posebni vjeronauk ići, pri čemu se u krajnje neugodnu situaciju dovode djeca ireligioznih roditelja i roditelja iz religiozno miješanih porodica.

Što se tiče Hrvatske, mislim da je dobro da u trenutnoj situaciji, kad u školama već postoji predmet Vjeronauk, kao alternativa postoji i predmet Etika. Ali nema baš razloga za ushićenje, jer ta alternativa postoji samo u srednjim, a ne i u osnovnim školama. Osim toga, u nekim sredinama pritisak iz vjerskih zajednica je toliko jak da se rijetko tko usudi da izabere Etiku, jer to sa sobom nosi i određenu stigmu i diskriminaciju.

Svakako bi primjereniji bio neki školski predmet koji vjeru i religije problematizira bez određenog religioznog i konfesionalnog predznaka. A umjesto da tome dodajemo i Etiku kao još jedan predmet koji opterećuje satnicu, prije bih se zalagao za duže, obimnije i sistematičnije poučavanje filozofije, čiji je etika sastavni dio, kao i logika koja je ponegdje zaseban školski predmet. Širenje filozofije kao predmeta na sve razrede srednjih škola, pa i u osnovnu školu, jer iskustva s takozvanom „filozofijom za djecu“ su odlična, pokrilo bi i one potrebe o kojima se danas često govori pod imenom „kritičkog mišljenja“ i „građanskog odgoja i obrazovanja“.

 

Učinci gole moći

MONITOR: U filmu „Zaraza“ Stivena Soderberga iz 2010. godine, autor pokazuje povezanost svega u prirodi i šta se događa kada se na to zaboravi. Pohlepa je specifično ljudska osobina. Ta pervertirana društvenost kao da nema granica?

JURIĆ: Slažem se sa tvrdnjom da danas svjedočimo pervertiranju društvenosti, pri čemu je pohlepa samo jedan moment tog procesa. Općenitiji problem s kojim se borimo jest moć, gola moć, moć bez odgovornosti, dakle, nasilje koje bezobzirno uništava i ljudski rod i ne-ljudska bića i cijelu prirodu. Iako su glavni nosioci i provodioci te moći još uvijek ekonomske i političke institucije, te njihovi čelnici, zapravo nitko nije lišen odgovornosti za to što se zbiva. Neviđeno brza, opsežna i radikalna reorganizacija života na svjetskom nivou, svojevrsno izvanredno stanje koje je zavladalo u proljeće 2020. godine, ne bi bilo moguće da se građani nisu već ranije pokorili toj moći i novom tipu totalitarizma, premda su svima puna usta demokracije i ljudskih prava. Zato se danas, bez razmišljanja i bez otpora, odustaje od slobode u ime sigurnosti, onemogućava se autonomno odlučivanje i djelovanje putem proglasa i naredbi, odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom.

 

Pandemija je simptom dubljih i starijih bolesti

MONITOR: Da li će ovo vrijeme pandemije kovida, pored briga, dilema i tragičnosti, biti podsticajno za promišljanje, i u oblastima kojima se Vi bavite – etike i bioetike?

JURIĆ: Nisam se prvi put susreo sa situacijom koja je poticajna za filozofsko, etičko i bioetičko promišljanje. Svijet u kojem živimo vri od zamršenih problema koji zahtijevaju teorijsku artikulaciju. Filozofima i drugim znanstvenicima ne nedostaje izazova, samo je pitanje da li ćemo se i kako uhvatiti u koštac s njima. Ali istina je da nam pandemija koronavirusa  ispostavlja niz novih problema ili, bolje rečeno, niz problema s kojima smo se borili i ranije, samo su sada „pojačani do daske“. Zato sam svoju posljednju knjigu nazvao Pandemija kao simptom. Ova pandemija i sve što doživljavamo zbog nje nisu samo stvar bolesti izazvane određenim virusom, nego i simptom starijih i dubljih ekonomskih, političkih, socijalnih i kulturnih bolesti kao što su ekološka kriza, medikalizacija zdravlja i života, globalni ratovi i terorizam, masovne migracije stanovništva, digitalizacija i automatizacija društva, nezaustavljivo napredovanje kapitalizma s reperkusijama na planu demokracije, urušavanje javne sfere i zajedničkih dobara, i tako dalje.

Naravno da „šok-terapije“ kao što je ova pandemija u prvi mah izazivaju zbunjenost, paniku i strah, a zatim tjeskobu i očaj, ali barem mi, čija je zadaća da unosimo red u kaos i da nudimo alate za razumijevanje problema i njihovo rješavanje, moramo da se odupremo takvim osjećanjima. Možda sam suviše romantičan, ali još sam uvjeren da i lijek i cjepivo za bolesti čovječanstva možemo pronaći u filozofiji i drugim znanostima. Istraživanje, promišljanje i raspravljanje, odnosno spoznavanje, znanje i njegova razmjena, pomažu nam, jer oslabljuju ili barem objašnjavaju „tragično osjećanje života“, kako je to rekao Miguel de Unamuno. Pri tome filozofija ima posebnu ulogu, jer u njen „opis posla“ spadaju skepsa i kritika, analiza svega i svačega pod vidom cjeline, te projiciranje budućnosti pod vidom humanističkih načela.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLE: Dobrosusjedske odnose graditi poštovanjem suvereniteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštovanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država

 

MONITOR: Prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. U vezi sa njegovim sprovođenjem ili izmjenama podijeljena su mišljenja, naročito u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ŠEHIĆ: Istina, prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ali mnoge obaveze predviđene aneksima ovog Sporazuma nisu ispunjene. U prvom redu razlog je neodgovornost domaćih vlasti što je i uzrok višegodišnje političke nestabilnosti u BiH. Često se čuje da je Sporazum „Sveto pismo“, međutim sam naziv ukazuje da su utvrđeni principi i okvir, te je ostavljena mogućnost i promjena sadržaja aneksa Sporazuma. Obavezu u implementaciji ovog Sporazuma preuzele su SDA, HDZ i SDS. Postavlja se logično pitanje da li su stranke koje su bile vladajuće i tokom rata smogle implementirati ovaj Sporazum, jer se i danas u političkom životu nekih stranaka vidi intencija da se ostvare neki od neostvarenih ratnih ciljeva. Isključivo zaslugom Visokog predstavnika dolazilo je do donošenja određenih zakona a samim tim i izmjena u Sporazumu, pa je između ostalog osnovan Sud BiH, Oružane snage BiH, u početku nametanjem ali su svi ti zakoni dobili legalitet i legitimitet usvajanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

MONITOR: Željka Cvijanović je u izjavi povodom ove godišnjice tražila „vraćanje izvornom Dejtonu“, a Dodik je ponovio da neće, kao predsjednik RS, poštovati odluke visokog predstavnika Krisitijana Šmita i da će zajedno sa Cvijanovićkom koja predstavlja Srbe u Predsedništvu BiH, „jačati RS“. Kako vi ovo, posebno Dodikovu najavu, tumačite?

ŠEHIĆ: Kao što sam napomenuo, svi zakoni koji su „nametnuti“ od strane Visokog predstavnika, prošli su redovnu parlamentarnu proceduru tako da ih je nemoguće jednostranim aktima taviti van snage jer je isključiva nadležnost da se određeni zakoni ukinu, da ih Parlamentarna skupština BiH stavi van snage, što je u skladu sa Ustavom BiH. Članovi Predsjedništva BiH biraju se iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i njihove temeljne nadležnosti su predstavljanje BiH te zaštita vitalnog entitetskog interesa i ne biraju se kao predstavnici naroda, što je jasno u Ustavu naznačeno. Kako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, njegove odluke se moraju poštivati.

 

 

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESKO RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nezapamćena institucionalna kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju

 

MONITOR: Protesti se nastavljaju, kao i politička i institucionalna kriza. Kako vidite situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi?

RADULOVIĆ: Stanje u državi je prilično zabrinjavajuće. Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju. Osim toga, Vladi je izglasano nepovjerenje i ona funkcioniše u tzv. tehničkom mandatu, ali bez ikakvih ograničenja u donošenju odluka. Skupština već godinama ne vrši svoje nadležnosti utvrđene Ustavom jer ne bira članove Sudskog savjeta, ne bira Vrhovnog državnog tužioca, ne bira sudije Ustavnog suda, ne donosi bitne zakone kao što su zakon o vladi i zakon o skupštini, a reforma izbornog zakonodavstva očigledno nije u interesu politčkih partija. U krajnjem, mislim da partitokratija, odnosno partijski i lični interesi političara, prijete da potpuno uruše sve institucije i pravni poredak.

MONITOR: Kriza je zaoštrena nakon usvajanja Zakona o predsjedniku. Da li je taj zakon po vašem mišljenju neustavan?

RADULOVIĆ: Ne sjećam se da je o pitanju nekog zakona pravna struka imala tako jedinstven stav kao u slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. Očigledno je da se radi o zakonu koji nije saglasan sa Ustavom jer se njime definiše nešto što je ustavna materija, i to na način suprotan najvišem pravnom aktu. Predsjednik po Ustavu ima ovlašćenje da predlaže Skupštini mandatara, a usvojene izmjene Zakona definišu da će se, u slučaju da predsjednik države to ne uradi u propisanom roku, mandatarom smatrati osoba koju podrži parlamentarna većina. Nije to nikakva razrada ustavnih odredbi, kako tvrde predlagači, već zadiranje u ustavna pitanja i njihovo definisanje suprotno onome kako ih definiše Ustav. Takođe, ne postoje razlozi i jasno utvrđen javni interes da zakon ima povratno dejstvo. Politički interes koji predlagači imaju je legitiman, ali on se ne može izjednačiti sa javnim interesom i ne može biti razlog za povratno dejstvo zakona.

MONITOR: DPS i opozicija traže da se prvo povuče taj dokument, pa onda odblokira Ustavni sud, dok većina koja je usvojila zakon smatra da prvo treba odblokirati Ustavni sud, koji bi potom odlučivao i o ustavnosti tog zakona. Kako vi vidite korake u rješavanju krize?

RADULOVIĆ: Očigledno je da svi politički subjekti isključivo vode računa o političkim interesima i u skladu s time predlažu i povlače poteze. To pokazuju u kontinuitetu, ne samo u ovom slučaju. Izbor sudija Ustavnog suda više od dvije godine je predmet uslovljavanja, ucjenjivanja i pokušaja političke trgovine. Za to vrijeme bila su čak četiri javna oglasa. Poslanici konstituenata parlamentarne većine – Demokrate, DF i URA su barem jednom, u različitim periodima, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata. S druge strane, opozicioni DPS je u jednom periodu preko dva mjeseca bojkotovao rad Skupštine i skupštinskih tijela. Bojkot je prekinut kada se glasalo o smjeni tadašnjeg ministra pravde g-dina Leposavića, ali se nije prekidao kada se odlučivalo o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Dalje, premijer Abazović je podršku DPS-a njegovoj Vladi pravdao potrebom deblokade pravosuđa i izborom sudija Ustavnog suda. Kasnije je potpisivanje Temeljnog ugovora takođe pravdao potrebom da se deblokira pravosuđe i izaberu sudije Ustavnog suda. Njegova Vlada izabrana je glasovima DPS-a i Temeljni ugovor je potpisan odlukom njegove Vlade, ali izbor sudija Ustavnog suda još nije izvršen. Istovremeno, Vlada g-dina Abazovića i dalje obavlja poslove izvršne vlasti, što dovoljno govori i nedostatku elementarne političke, ali i moralne odgovornosti. Da zaključim, kada bi postojala volja da se kriza riješi, redosljed koraka bilo bi manje bitan. Nažalost, čini se da ta volja ne postoji.

MONITOR: Očekujete li da Ustavni sud bude odblokiran na sjednici 28. novembra?

RADULOVIĆ: Način na koji su političke partije pristupale ovom pitanju do sada ne daje razloga za nadu da će Ustavni sud biti odblokiran 28. novembra. Volio bih kada bi me političke partije demantovale jer bi to bio korak ka uspostavljanju institucije koja je jedina ovlašćena da autoritativno tumači Ustav i donosi odluke da li je bilo koji akt saglasan sa Ustavom ili nije.

MONITOR: Kome odgovara blokada Ustavnog suda?

RADULOVIĆ: Po logici stvari blokada Ustavnog suda odgovara onima koji krše Ustav jer ne postoji organ koji bi donio odluku da su oni prekršili Ustav. S druge strane, građani su ti kojima to ne odgovara i koji trpe posljedice neustavnog, neodgovornog i neozbiljnog ponašanja političara.

MONITOR: Čak i kada se odblokira Ustavni sud, ostaju brojni problemi u pravosuđu. Kako vidite situaciju u pravosuđu danas?

RADULOVIĆ: Pored Ustavnog suda koji nije funkcionalan, ni stanje u pravosuđu nije baš sjajno. Naprotiv, u v.d. stanju je Vrhovni sud kome je u prvoj polovini godine nedostajalo dvije trećine sudija. U v.d. stanju je Vrhovno državno tužilaštvo i nema izgleda da će iz tog stanja uskoro izaći, a izbor Vrhovnog državnog tužioca gotovo niko više i ne pominje. Donedavno je u v.d. stanju bio i Upravni sud, a Sudski savjet radi u nepotpunom sastavu. Sve ovo je posljedica poltičke trgovine koja se besprizorno odvija pred očima javnosti.

MONITOR: Kako komentarišete puštanje iz pritvora bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

RADULOVIĆ: Teško je ozbiljno komentarisati sudsku odluku sa čijim sadržajem javnost nije upoznata. Vjerujem da je sud dao razloge za ukidanje pritvora, odnosno stav da ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Treba podsjetiti da g-đi Medenici pritvor nije ni određen iz ovog razloga, već da se ovaj osnov za pritvor pojavio nekoliko mjeseci nakon što je pritvorena. Mislim da je teško obrazložiti da se opasnost od bjekstva javila nekoliko mjeseci nakon što je g-đa Medenica pritvorena, a da ta opasnost nije postojala u vrijeme pritvaranja. Međutim, javnost je opravdano zainteresovana za ovaj postupak i veoma je važno da odluke suda ne ostavljaju prostora za sumnje. Ovo dodatno jer je g-đa Medenica nedavno u svom iskazu navela da je svjedok mnogih prljavih biografija. Takva izjava može se tumačiti kao poruka sudijama koje bi trebale da donose odluke u postupku koji se vodi protiv nje. Vjerujem da je g-đa Medenica govorila istinu i da je ona svjedočila mnogim prljavim biografijama, ali ne samo u sudstvu, ili možda i najmanje u sudstvu, već više u drugim granama vlasti. Zato bi takva izjava trebala da bude razlog da tužilaštvo pokuša da otkrije o čijim prljavim biografijama se radi i koliko su te biografije prljave jer bi to bilo veoma korisno za jačanje vladavine prava i uspostavljanje sistema odgovornosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo