Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

MONITOR: U Zagrebu je na vlast nedavno došla koalicija „Možemo“ koja se deklariše i kao „lijeva“ i kao „zelena“. Da li su odnos prema prirodi i neka vrsta novog humanizma, postali neizbježne teme savremene ljevice?

JURIĆ: „Zelene teme“ danas moraju biti na dnevnom redu ljevice, jer se tiču „slobode, jednakosti i bratstva“, a ja to i dalje smatram temeljnom idejom bilo kakve ljevice. Ako ljevica, za razliku od desnice, stavlja na dnevni red i klasna pitanja, a ne samo nacionalno-etnička i religizno-svjetonazorska, može se pokazati da su mnogi ekološki problemi klasne prirode. No, pitanje je koliko lijeve opcije, stranačke i nestranačke, vladalačke i nevladalačke, mogu uopće zagovarati jednu ekološki radikalnu politiku, jer takva politika podrazumijeva mnogo toga što trenutno nije popularno, a time ni politički unosno, nego zahtijeva dugotrajan i pažljiv rad „u bazi“.

MONITOR: Koliko političke partije i postojeće institucije „demokratskog svijeta“, na nacionalnom ili međunarodnom nivou, mogu da načine „korak od sedam milja“ neophodan čovječanstvu? Ima li alternative?

JURIĆ: Ja ne vjerujem da se opsežnije i temeljitije ekonomsko-političko-društvene promjene mogu dogoditi u sferi takozvane „visoke politike“, odnosno u sferi birokratsko-partitokratsko-militarističke politike koja je u koaliciji s vladajućim, neoliberalističko-kapitalističkim ekonomskim sistemom, kojem asistiraju redukcionistička tehnoznanost i masovni mediji. Ne potcjenjujem neke lokalizirane uspjehe zeleno-lijevih inicijativa, kao što su one u Zagrebu i Dubrovniku, ali bojim se da one, u toj političkoj areni, nemaju previše šanse. U ovom političkom modelu vlast brzo i uspješno korumpira, pri čemu ne mislim na klasično korumpiranje, nego na neizbježan pritisak da se odustane od izvornih, polazišnih principa kojima se jednostavno ne može udovoljiti u sudaru s tom političkom realnošću. Stoga jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju bitnih problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja, u njihovom omasovljavanju, umrežavanju i djelovanju koje bi se vodilo prije principom „misli lokalno, djeluj globalno“, nego popularnim principom „misli globalno, djeluj lokalno“.

MONITOR: Da li je moguće organizovati ljudsko društvo, u „vidljivoj“ budućnosti, tako da većina građana praktikuje moralne imperative?

JURIĆ: Naravno da je moguće zamisliti i organizacijski ostvariti društvo, lokalno i globalno, na drugačiji način nego što je to trenutno slučaj. „Utopičnost“ nekih ideja, projekata i akcija nikad nije bila argument protiv njih. Kapitalističko društvo u Jugoslaviji pedesetih ili šezdesetih godina 20. vijeka vjerojatno se činilo kao utopija, a sad je ostvareno, iako je to, rekao bih, distopija. No, ako me pitate o ostvarenju nekih „moralnih imperativa“ u društvu, tu bih, ne samo kao profesor etike, nego i kao razmišljajući čovjek, bio oprezan. Ne želim da bilo kakvi moralni imperativi, principi i norme postanu društveno i politički relevantni, nego samo oni koji mogu udovoljiti zahtjevu univerzalnosti.

MONITOR: Da li bi vjerska nastava trebalo da se izvodi u javnim školama?

JURIĆ: Budući da sam skeptičan prema svakom svjetonazoru, pa i onom znanstvenom, i budući da smatram da svaka znanost ima svoju metafiziku, svoju ideologiju i svoje dogme, pa čak i znanosti koje arogantno tvrde da su „objektivne“ i „egzaktne“, na primjer one iz takozvanog STEM-područja, glavni razlog protiv vjeronauka kao predmeta u javnim školama ne nalazim u njegovoj svjetonazorsko-ideološkoj pristranosti, dogmatičnosti, iracionalnosti, neznanstvenosti i slično. Ako bismo na osnovi „neznanstvenosti“ tjerali kritiku vjeronauka u školama, mogli bismo dovesti u pitanje i one predmete u kojima se radi o muzičkoj i likovnoj umjetnosti, čak i o književnosti, a ne bi bila sasvim isključena ni filozofija, iako je ona prva znanost iz koje su proistekle sve druge znanosti.

Glavni razlog protiv vjeronauka kao školskog predmeta vidim u tome što taj predmet u startu dijeli, razvrstava i često zavađa učenike, i to prema kriteriju koji većini djece i mladih uopće nije važan. U osnovnim školama to je najočiglednije, jer roditelji odlučuju hoće li dijete ići na vjeronauk ili neće, te na koji će posebni vjeronauk ići, pri čemu se u krajnje neugodnu situaciju dovode djeca ireligioznih roditelja i roditelja iz religiozno miješanih porodica.

Što se tiče Hrvatske, mislim da je dobro da u trenutnoj situaciji, kad u školama već postoji predmet Vjeronauk, kao alternativa postoji i predmet Etika. Ali nema baš razloga za ushićenje, jer ta alternativa postoji samo u srednjim, a ne i u osnovnim školama. Osim toga, u nekim sredinama pritisak iz vjerskih zajednica je toliko jak da se rijetko tko usudi da izabere Etiku, jer to sa sobom nosi i određenu stigmu i diskriminaciju.

Svakako bi primjereniji bio neki školski predmet koji vjeru i religije problematizira bez određenog religioznog i konfesionalnog predznaka. A umjesto da tome dodajemo i Etiku kao još jedan predmet koji opterećuje satnicu, prije bih se zalagao za duže, obimnije i sistematičnije poučavanje filozofije, čiji je etika sastavni dio, kao i logika koja je ponegdje zaseban školski predmet. Širenje filozofije kao predmeta na sve razrede srednjih škola, pa i u osnovnu školu, jer iskustva s takozvanom „filozofijom za djecu“ su odlična, pokrilo bi i one potrebe o kojima se danas često govori pod imenom „kritičkog mišljenja“ i „građanskog odgoja i obrazovanja“.

Učinci gole moći

MONITOR: U filmu „Zaraza“ Stivena Soderberga iz 2010. godine, autor pokazuje povezanost svega u prirodi i šta se događa kada se na to zaboravi. Pohlepa je specifično ljudska osobina. Ta pervertirana društvenost kao da nema granica?

JURIĆ: Slažem se sa tvrdnjom da danas svjedočimo pervertiranju društvenosti, pri čemu je pohlepa samo jedan moment tog procesa. Općenitiji problem s kojim se borimo jest moć, gola moć, moć bez odgovornosti, dakle, nasilje koje bezobzirno uništava i ljudski rod i ne-ljudska bića i cijelu prirodu. Iako su glavni nosioci i provodioci te moći još uvijek ekonomske i političke institucije, te njihovi čelnici, zapravo nitko nije lišen odgovornosti za to što se zbiva. Neviđeno brza, opsežna i radikalna reorganizacija života na svjetskom nivou, svojevrsno izvanredno stanje koje je zavladalo u proljeće 2020. godine, ne bi bilo moguće da se građani nisu već ranije pokorili toj moći i novom tipu totalitarizma, premda su svima puna usta demokracije i ljudskih prava. Zato se danas, bez razmišljanja i bez otpora, odustaje od slobode u ime sigurnosti, onemogućava se autonomno odlučivanje i djelovanje putem proglasa i naredbi, odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom.

Pandemija je simptom dubljih i starijih bolesti

MONITOR: Da li će ovo vrijeme pandemije kovida, pored briga, dilema i tragičnosti, biti podsticajno za promišljanje, i u oblastima kojima se Vi bavite – etike i bioetike?

JURIĆ: Nisam se prvi put susreo sa situacijom koja je poticajna za filozofsko, etičko i bioetičko promišljanje. Svijet u kojem živimo vri od zamršenih problema koji zahtijevaju teorijsku artikulaciju. Filozofima i drugim znanstvenicima ne nedostaje izazova, samo je pitanje da li ćemo se i kako uhvatiti u koštac s njima. Ali istina je da nam pandemija koronavirusa  ispostavlja niz novih problema ili, bolje rečeno, niz problema s kojima smo se borili i ranije, samo su sada „pojačani do daske“. Zato sam svoju posljednju knjigu nazvao Pandemija kao simptom. Ova pandemija i sve što doživljavamo zbog nje nisu samo stvar bolesti izazvane određenim virusom, nego i simptom starijih i dubljih ekonomskih, političkih, socijalnih i kulturnih bolesti kao što su ekološka kriza, medikalizacija zdravlja i života, globalni ratovi i terorizam, masovne migracije stanovništva, digitalizacija i automatizacija društva, nezaustavljivo napredovanje kapitalizma s reperkusijama na planu demokracije, urušavanje javne sfere i zajedničkih dobara, i tako dalje.

Naravno da „šok-terapije“ kao što je ova pandemija u prvi mah izazivaju zbunjenost, paniku i strah, a zatim tjeskobu i očaj, ali barem mi, čija je zadaća da unosimo red u kaos i da nudimo alate za razumijevanje problema i njihovo rješavanje, moramo da se odupremo takvim osjećanjima. Možda sam suviše romantičan, ali još sam uvjeren da i lijek i cjepivo za bolesti čovječanstva možemo pronaći u filozofiji i drugim znanostima. Istraživanje, promišljanje i raspravljanje, odnosno spoznavanje, znanje i njegova razmjena, pomažu nam, jer oslabljuju ili barem objašnjavaju „tragično osjećanje života“, kako je to rekao Miguel de Unamuno. Pri tome filozofija ima posebnu ulogu, jer u njen „opis posla“ spadaju skepsa i kritika, analiza svega i svačega pod vidom cjeline, te projiciranje budućnosti pod vidom humanističkih načela.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari