Povežite se sa nama

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

 Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

MONITOR: U Zagrebu je na vlast nedavno došla koalicija „Možemo“ koja se deklariše i kao „lijeva“ i kao „zelena“. Da li su odnos prema prirodi i neka vrsta novog humanizma, postali neizbježne teme savremene ljevice?

JURIĆ: „Zelene teme“ danas moraju biti na dnevnom redu ljevice, jer se tiču „slobode, jednakosti i bratstva“, a ja to i dalje smatram temeljnom idejom bilo kakve ljevice. Ako ljevica, za razliku od desnice, stavlja na dnevni red i klasna pitanja, a ne samo nacionalno-etnička i religizno-svjetonazorska, može se pokazati da su mnogi ekološki problemi klasne prirode. No, pitanje je koliko lijeve opcije, stranačke i nestranačke, vladalačke i nevladalačke, mogu uopće zagovarati jednu ekološki radikalnu politiku, jer takva politika podrazumijeva mnogo toga što trenutno nije popularno, a time ni politički unosno, nego zahtijeva dugotrajan i pažljiv rad „u bazi“.

MONITOR: Koliko političke partije i postojeće institucije „demokratskog svijeta“, na nacionalnom ili međunarodnom nivou, mogu da načine „korak od sedam milja“ neophodan čovječanstvu? Ima li alternative?

JURIĆ: Ja ne vjerujem da se opsežnije i temeljitije ekonomsko-političko-društvene promjene mogu dogoditi u sferi takozvane „visoke politike“, odnosno u sferi birokratsko-partitokratsko-militarističke politike koja je u koaliciji s vladajućim, neoliberalističko-kapitalističkim ekonomskim sistemom, kojem asistiraju redukcionistička tehnoznanost i masovni mediji. Ne potcjenjujem neke lokalizirane uspjehe zeleno-lijevih inicijativa, kao što su one u Zagrebu i Dubrovniku, ali bojim se da one, u toj političkoj areni, nemaju previše šanse. U ovom političkom modelu vlast brzo i uspješno korumpira, pri čemu ne mislim na klasično korumpiranje, nego na neizbježan pritisak da se odustane od izvornih, polazišnih principa kojima se jednostavno ne može udovoljiti u sudaru s tom političkom realnošću. Stoga jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju bitnih problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja, u njihovom omasovljavanju, umrežavanju i djelovanju koje bi se vodilo prije principom „misli lokalno, djeluj globalno“, nego popularnim principom „misli globalno, djeluj lokalno“.

MONITOR: Da li je moguće organizovati ljudsko društvo, u „vidljivoj“ budućnosti, tako da većina građana praktikuje moralne imperative?

JURIĆ: Naravno da je moguće zamisliti i organizacijski ostvariti društvo, lokalno i globalno, na drugačiji način nego što je to trenutno slučaj. „Utopičnost“ nekih ideja, projekata i akcija nikad nije bila argument protiv njih. Kapitalističko društvo u Jugoslaviji pedesetih ili šezdesetih godina 20. vijeka vjerojatno se činilo kao utopija, a sad je ostvareno, iako je to, rekao bih, distopija. No, ako me pitate o ostvarenju nekih „moralnih imperativa“ u društvu, tu bih, ne samo kao profesor etike, nego i kao razmišljajući čovjek, bio oprezan. Ne želim da bilo kakvi moralni imperativi, principi i norme postanu društveno i politički relevantni, nego samo oni koji mogu udovoljiti zahtjevu univerzalnosti.

MONITOR: Da li bi vjerska nastava trebalo da se izvodi u javnim školama?

JURIĆ: Budući da sam skeptičan prema svakom svjetonazoru, pa i onom znanstvenom, i budući da smatram da svaka znanost ima svoju metafiziku, svoju ideologiju i svoje dogme, pa čak i znanosti koje arogantno tvrde da su „objektivne“ i „egzaktne“, na primjer one iz takozvanog STEM-područja, glavni razlog protiv vjeronauka kao predmeta u javnim školama ne nalazim u njegovoj svjetonazorsko-ideološkoj pristranosti, dogmatičnosti, iracionalnosti, neznanstvenosti i slično. Ako bismo na osnovi „neznanstvenosti“ tjerali kritiku vjeronauka u školama, mogli bismo dovesti u pitanje i one predmete u kojima se radi o muzičkoj i likovnoj umjetnosti, čak i o književnosti, a ne bi bila sasvim isključena ni filozofija, iako je ona prva znanost iz koje su proistekle sve druge znanosti.

Glavni razlog protiv vjeronauka kao školskog predmeta vidim u tome što taj predmet u startu dijeli, razvrstava i često zavađa učenike, i to prema kriteriju koji većini djece i mladih uopće nije važan. U osnovnim školama to je najočiglednije, jer roditelji odlučuju hoće li dijete ići na vjeronauk ili neće, te na koji će posebni vjeronauk ići, pri čemu se u krajnje neugodnu situaciju dovode djeca ireligioznih roditelja i roditelja iz religiozno miješanih porodica.

Što se tiče Hrvatske, mislim da je dobro da u trenutnoj situaciji, kad u školama već postoji predmet Vjeronauk, kao alternativa postoji i predmet Etika. Ali nema baš razloga za ushićenje, jer ta alternativa postoji samo u srednjim, a ne i u osnovnim školama. Osim toga, u nekim sredinama pritisak iz vjerskih zajednica je toliko jak da se rijetko tko usudi da izabere Etiku, jer to sa sobom nosi i određenu stigmu i diskriminaciju.

Svakako bi primjereniji bio neki školski predmet koji vjeru i religije problematizira bez određenog religioznog i konfesionalnog predznaka. A umjesto da tome dodajemo i Etiku kao još jedan predmet koji opterećuje satnicu, prije bih se zalagao za duže, obimnije i sistematičnije poučavanje filozofije, čiji je etika sastavni dio, kao i logika koja je ponegdje zaseban školski predmet. Širenje filozofije kao predmeta na sve razrede srednjih škola, pa i u osnovnu školu, jer iskustva s takozvanom „filozofijom za djecu“ su odlična, pokrilo bi i one potrebe o kojima se danas često govori pod imenom „kritičkog mišljenja“ i „građanskog odgoja i obrazovanja“.

 

Učinci gole moći

MONITOR: U filmu „Zaraza“ Stivena Soderberga iz 2010. godine, autor pokazuje povezanost svega u prirodi i šta se događa kada se na to zaboravi. Pohlepa je specifično ljudska osobina. Ta pervertirana društvenost kao da nema granica?

JURIĆ: Slažem se sa tvrdnjom da danas svjedočimo pervertiranju društvenosti, pri čemu je pohlepa samo jedan moment tog procesa. Općenitiji problem s kojim se borimo jest moć, gola moć, moć bez odgovornosti, dakle, nasilje koje bezobzirno uništava i ljudski rod i ne-ljudska bića i cijelu prirodu. Iako su glavni nosioci i provodioci te moći još uvijek ekonomske i političke institucije, te njihovi čelnici, zapravo nitko nije lišen odgovornosti za to što se zbiva. Neviđeno brza, opsežna i radikalna reorganizacija života na svjetskom nivou, svojevrsno izvanredno stanje koje je zavladalo u proljeće 2020. godine, ne bi bilo moguće da se građani nisu već ranije pokorili toj moći i novom tipu totalitarizma, premda su svima puna usta demokracije i ljudskih prava. Zato se danas, bez razmišljanja i bez otpora, odustaje od slobode u ime sigurnosti, onemogućava se autonomno odlučivanje i djelovanje putem proglasa i naredbi, odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom.

 

Pandemija je simptom dubljih i starijih bolesti

MONITOR: Da li će ovo vrijeme pandemije kovida, pored briga, dilema i tragičnosti, biti podsticajno za promišljanje, i u oblastima kojima se Vi bavite – etike i bioetike?

JURIĆ: Nisam se prvi put susreo sa situacijom koja je poticajna za filozofsko, etičko i bioetičko promišljanje. Svijet u kojem živimo vri od zamršenih problema koji zahtijevaju teorijsku artikulaciju. Filozofima i drugim znanstvenicima ne nedostaje izazova, samo je pitanje da li ćemo se i kako uhvatiti u koštac s njima. Ali istina je da nam pandemija koronavirusa  ispostavlja niz novih problema ili, bolje rečeno, niz problema s kojima smo se borili i ranije, samo su sada „pojačani do daske“. Zato sam svoju posljednju knjigu nazvao Pandemija kao simptom. Ova pandemija i sve što doživljavamo zbog nje nisu samo stvar bolesti izazvane određenim virusom, nego i simptom starijih i dubljih ekonomskih, političkih, socijalnih i kulturnih bolesti kao što su ekološka kriza, medikalizacija zdravlja i života, globalni ratovi i terorizam, masovne migracije stanovništva, digitalizacija i automatizacija društva, nezaustavljivo napredovanje kapitalizma s reperkusijama na planu demokracije, urušavanje javne sfere i zajedničkih dobara, i tako dalje.

Naravno da „šok-terapije“ kao što je ova pandemija u prvi mah izazivaju zbunjenost, paniku i strah, a zatim tjeskobu i očaj, ali barem mi, čija je zadaća da unosimo red u kaos i da nudimo alate za razumijevanje problema i njihovo rješavanje, moramo da se odupremo takvim osjećanjima. Možda sam suviše romantičan, ali još sam uvjeren da i lijek i cjepivo za bolesti čovječanstva možemo pronaći u filozofiji i drugim znanostima. Istraživanje, promišljanje i raspravljanje, odnosno spoznavanje, znanje i njegova razmjena, pomažu nam, jer oslabljuju ili barem objašnjavaju „tragično osjećanje života“, kako je to rekao Miguel de Unamuno. Pri tome filozofija ima posebnu ulogu, jer u njen „opis posla“ spadaju skepsa i kritika, analiza svega i svačega pod vidom cjeline, te projiciranje budućnosti pod vidom humanističkih načela.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo