Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Istorija koju pišu zločinci

Objavljeno prije

na

Optuzeni-za-Bukovicu

Viši sud u Bijelom Polju presudio je – niko nije kriv za zločin u Bukovici. To je druga oslobađajuća presuda koju je ovaj sud donio u procesu protiv sedmorice bivših pripadnika pljevaljske policije i Vojske Jugoslavije, koje je crnogorsko tužilaštvo teretilo za zločin u Bukovici. Optužbi su oslobođeni Radmilo i Radiša Đuković, Slobodan Cvetković, Milorad Brković , Đorđije Gogić i policajci Slaviša Svrkota i Radoman Šubarić.

Prema optužnici tužilaštva oni su ,,tokom 1992 i 1993. godine, prema civilnom stanovništvu na području Bukovice nehumano postupali, zlostavljali civile prouzrokujući im teške patnje, ugrozili im zdravlje i tjelesni integritet primjenjujući mjere zastrašivanja, stvarali psihozu za prinudno iseljavanje iz sela koja gravitiraju Bukovici, usljed čega je i došlo do iseljavanja muslimanskog stanovništva”.

Sud je sedmoricu optuženih oslobodio uz obrazloženje – nema dovoljno dokaza. Zašto nema, niko nije objašnjavao.

,,Dva puta sam davao iskaz. Sud apsolutno nije uvažio moje svjedočenje. Vjerovatno sam ja od onoga ko me tukao trebao da imam potpisan papir da me je tukao”, objašnjavali su „nedostatke dokaza” svjedoci u ovom procesu.

Mnoštvo izvora i dokaza ukazuje da je u Bukovici počinjen zločin etničkog ćišćenja. O tom zločinu snimljen je i dokumentarni film. Konačno, i sama država je obeštetila neke od porodica žrtava u Bukovici.

U izvještaju Akcije za ljudska prava za prošlu godinu navodi se da je na teritoriji Bukovice ranih devedesetih boravio veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, pripadnika paravojnih formacija i policije Crne Gore, koji su uz izgovor da traže nelegalno oružje mučili mještane, pretresali kuće, pljačkali, maltretirali i zlostavljali bukovičke Bošnjake.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana u periodu od 1992 do 1995. godine, navodi se u izvještaju HRA, u tom kraju ubijeno je šest osoba, da su dvije izvršile samoubistvo od posljedica torture, 11 oteto, a oko 70 podvrgnuto fizičkoj torturi. Zapaljeno je najmanje osam kuća, kao i džamija u selu Plansko. Oko 90 porodica, sa preko 270 članova protjerano je, a uglavnom sva domaćinstva opljačkana.

Akcija za ljudska prava je podsjetila da je svjedočanstva o progonu muslimanskog stanovništva Bukovice Fond za humanitarno pravo iz Beograda dokumentovao i objavio još 2003. godine, a da je zahtjev za pokretanje istrage viši državni tužilac podnio tek 11. decembra 2007. godine Višem sudu u Bijelom Polju.

I ne samo da je sud u Bijelom Polju presudio da nema krivih za zločin u Bukovici. Zločina nije ni bilo, sudeći po pojašnjenju koje je taj sud ostavio budućim pokoljenima – pripadnici policije i vojske samo su slušali naredbe pretpostavljenih, i to sve radi suzbijanja rata i obezbjeđenja mira. A pretpostavljeni, i njihovi pretpostavljeni, sadašnji i bivši vlastodršci, zna se, ranih devedesetih bili su čuveni mirotvorci.

,,Optuženi, kao pripadnici policije i Vojske Jugoslavije nijesu djelovali samoincijativno već po naređenju komandi radi obezbjeđenja reda, mira i granice, kako se ratna dešavanja iz Bosne i Republike Srpske ne bi proširila na područje Pljevalja”, navodi se u obrazloženju sudske presude.

Na isti način zločin u Bukovici vidi i direktor Uprave policije Veselin Veljović, svjedok u tom procesu. Veljović, koji je u vrijeme zločina u Bukovici bio komandir Stanice milicije u Pljevljima, a koji je po nekim svjedočenjima predvodio pretrese kuća u Bukovici i prijetio kidanjem ušiju, u sudnici je krajem prošle godine ustvrdio da u Bukovici ,,nije počinjen ratni zločin i da je sve rađeno po pravilima službe”.

Da je oslobađajuća presuda za optužene za zločin u Bukovici tek dio pokušaja vlasti da zabrani sjećanje i opere svoju ratnu prošlost, ocijenili su pojedini NVO aktivisti, naučnici, novinari, intelektualci.

Još ranije, odmah po podizanju optužnice, neki od njih upozoravali su da je optužnica i postavljena baš tako da bi bila odbačena. Osim što tužilaštvo nije teretilo nalogodavce tog zločina i one koji su izdavali naređenja, optužnicom nijesu bili obuhvaćeni, tvrdili su upućeni, ni svi izvršioci zločina.

,,Podizanje optužnice bez dokaza kao u slučaju Bukovica”, ocijenio je nakon najnovije oslobađajuće presude istoričar Šerbo Rastoder, ,,obesmišljava Crnu Goru kao pravnu državu”.

On je ocijenio da su oslobađajuće presude odgovornost tužilaštva ,,jer ono očigledno podiže optužnice bez dokaza”. Prema njegovim riječima, postavlja se pitanje da li crnogorski sudovi namjerno izvode nevine na sud.

Crna Gora, poznato je, za sada nema nijednu pravosnažnu presudu za ratni zločin. Kao i u slučaju Bukovice, i u slučaju deportacije bosanskih izbjeglica iz 1992. godine, oslobođeni su optuženi policajci uz obrazloženje da su samo vršili ,,svakodnevne dužnosti”, te da nijesu kršili pravila međunarodnog prava. Zločina, bio je jasan sud, nije ni bilo.

Za zločine protiv civila i ratnih zarobljenika, državljana Hrvatske, počinjene u logoru Morinj, prema prvostepenoj presudi podgoričkog Višeg suda najkrivlji je bio Ivo Mezalin, logorski kuvar. Početkom decembra Apelacioni sud je ukinuo ovu presudu, a suđenje će biti ponovljeno.

Velija Murić, predsjednik crnogorskog Komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava, podsjetio je da je jedini osuđeni za ratne zločine u Crnoj Gori Nebojša Ranisavljević, i to za otmicu u Štrpcima. On je ocijenio da ,,činjenica da osim Ranisavljevića niko od 30 izvršilaca tog zločina nije izveden pred sud govori da vjerovatno ne bi ni on bio osuđen da nije priznao zločin”.

U Crnoj Gori osim Ranisavljevića niko nije odgovarao za zločine. Kažnjeni su samo oni koji su otišli u Hag. Zbog ratovanja za mir u Hagu su osuđeni general Pavle Strugar i admiral Miodrag Jokić. A kod kuće, u svim optužnicama koje je za ratne zločine podiglo crnogorsko tužilaštvo – od Bukovice, preko Kaluđerskog laza, deportacija i Morinja – za zločin se terete tek izvršioci. Policajci, vojnici, kuvari. Crnogorsko pravosuđe nije ni pokušalo da utvrdi odgovornost tadašnjeg političkog vrha za te zločine. A Bukovica se, jasno je, nije počinila sama. Taj je zločin bio dio tadašnjeg vladajućeg velikosrpskog koncepta.

I ne samo da crnogorsko pravosuđe ne pomaže u rasvjetljavanju ratne prošlosti i zločina. Ono se zdušno stavilo na uslugu režimu i vrhu vlasti u pranju njihovih ratnih biografija. Dok sudske presude govore da su ratni zločini nekažnjivi, režim i Đukanović kažnjavaju sve one koji se usude da se sjete, da pitaju za njegovu odgovornost.

U tamničenju istine o svojoj ratnoj prošlosti bivši premijer Milo Đukanović i vrh vlasti imaju mnoštvo saučesnika i pomagača. Državni i paradržavni mediji mjesta su gdje se takvi proglašavaju izdajnicima Crne Gora. Borba protiv neprijatelja posebno je intenzivirana nakon svjedočenja bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, koje je potvrdilo da je zločin deportacije državni zločin za koji je Đukanović direktno odgovoran.

U borbi protiv izdajnika od tada je sve dozvoljeno. Baš kao nekad, ratnih devedesetih. Ništa nije sveto. Osim gazde, razumije se.

Šikaniranje i razapinjanje neprijatelja, javnost uglavnom mirno prati.

Većina partija koje zastupaju interese Srba imaju svoju ratnu prošlost. A antiratni SDP više brine o udobnoj sadašnjosti sa Đukanovićem. Magična krpa za njegov obraz, optuživali su ih.

Isti SDP blokirao je donošenje zakona o lustraciji. Zato sada sve može: da se zločinci proglašavaju herojima, a heroji zločincima. U toj iskrivljenoj slici žrtve je zapalo da se ,,mire” sa dželatima. Bukovčani glasaju svoje zločince, bošnjačke partije sarađuju sa njima. A Tereza pjeva.

Koncert velike umjetnice Tereze Kesovije održan u Podgorici, u CNP-u nije, kako se pokušava predstaviti, pomirenje građana bivše Jugoslavije. To je zagrljaj, pomirenje dželata i žrtve. Otuda ta nelagoda. Ne pomaže ni velika umjetnost.

Slavko Perović, bivši lider LSCG, partije koja je simbol antiratne Crne Gore, uputio je oštro pismo Terezi Kesoviji. On je u pismu kazao da se od 1997, godine razlaza Đukanovića i Slobodana Miloševića, intenzivno pere Đukanovićeva biografija. ,,A upravo tome pranju služio je i vaš koncert, i vi ste bili, i jeste svjesni toga”, optužio je Kesoviju Perović.

Ah, dosta više, nova su vremena – čuće mnogi koji prošetaju čaršijom. To je muzika za Đukanovićeve uši. Lijepa nova vremena u kojima su oni koji podsjećaju – izdajnici, talibani, ekstremisti, poludjeli, tabloidni novinari, ljubavnici, prestupnici… Kako god.

Lijepa nova vremena u kojima zločinci okićeni funkcijama, titulama, evropskim i patriotskim značkama, sumnjivim novcem, udruženi sa zločincima iz regiona, pišu svoju istoriju.

Lijepa nova vremena koja kvare oni koji ne pristaju na zaborav i ćutanje. A takvih ima i biće ih.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOČINI, FILM, STVARNOST: Žrtve Jasenovca u raljama poltike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, različite interpretacije zločina, umanjivanje i uvećavanje broja žrtava, postale su jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma. Film Dara iz Jasenovca srpskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkao balkanske  nacionalističke duhove

 

Nedavna premijera igranog filma Dara iz Jasenovca srbijanskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkala balkanske duhove. Naime, srpski zvaničnici su se pohvalili da je „konačno“ snimljen film o koncentracionom logoru Jasenovac u Hrvatskoj iz Drugog svjetskog rata. Logor je zvanično progutao oko 83.000 ljudi tokom četiri godine postojanja. Najviše su stradali Srbi (gotovo 50.000) uz rasno nepodobne Jevreje i Rome i politički nepodobne Hrvate antifašiste. Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, tokom vremena je postao i politički bič za nacionalističke Hrvate kojima je režim spočitavao kolektivnu krivicu za smrt, kako su tada tvrdili, čak 700.000 mahom Srba. Srpki nacionalisti su uvećavali brojke ubijenih i do milion i sto hiljada (iako je čitava Jugoslavija ukupno imala milion žrtava) i optuživali komuniste da nisu dovoljno oštri prema Hrvatima. Hrvatska desnica je spuštala brojke stradalih na svega nekoliko hiljada i optuživala komuniste da im se preko Jasenovca nameće izgovor za srpsku dominaciju. Komunističko balansiranje između dva ekstrema i gušenje dijaloga je na kraju dovelo da Jasenovac postane jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma, koji će uvesti Jugoslaviju u krvavi raspad  90-ih.

Politika je ušla u film od počekta. Prvo je premijerno prikazan u Gračanici, srpskoj enklavi na Kosovu, „jer je položaj Srba na Kosovu i Metohiji sličan onome u logoru“ – po riječima reditelja Antonijevića. Predrag Antonijević je takođe najavio da se želi „dotaknuti i Kosova“ u svom filmskom radu a najavljena su i snimanja o hrvatskoj operaciji „Oluja“ 1995.

Bolji znalci jugoslovenske kinematografije su nakon prikazivanja Dare odmah primijetili njezinu nevjerovatnu sličnost sa likom Rade iz „Djece Kozare“ čiji scenario je napisao Arsen Diklić još davne 1986.  Film je trebao raditi čuveni jugoslovenski i hrvatski reditelj Lordan Zafranović poznat po nekoliko kultnih igranih filmova na temu ustaških zločina. Zafranović je takođe i autor dokumentarnog filma Krv i pepeo Jasenovca iz 1985. godine, kojim je kasnije izazvao gnjev mnogih desničara po dolaska HDZ-a na vlast i primorao ga da se privremeno odseli iz Hrvatske.

Zafranović je bezuspješno tri puta konkurisao kod Filmskog centra Srbije da dobije sredstva za svoj film. Predsjednik filmske komisije Žarko Dragojević je nakon poništenog prvog konkursa, i prvog odbijanja Zafranovića, podnio ostavku zbog stava i ponašanja drugih članova komisije prema Zafranovićevom projektu. Dragojević je rekao medijima da bi realizacija Djece Kozare zasjenila sve što je do tada viđeno na temu Drugog svjetskog rata. Ipak nekoliko mjeseci kasnije na ponovljenom konkursu finansijska sredstva će dobiti Antonijevićev projekat. Interesanto je da je prije toga, krajem 2018. godine, Predrag Antonijević bio na čelu komisije Filmkog centra Srbije kada je Zafranovićev projekat odbijen po drugi put zbog „ograničenih sredstava“. Inače Antonijević je izjavio srpskim medijima da mu se ideja za film o Jasenovcu javila tokom snimanja filma Zaspanka za vojnika, koji je premijerno prikazan na stotu godišnjicu završetka Prvog svjetskog rata. Scenario za Daru će napisati Nataša Drakulić koja je kao dijete prebjegla iz Krajine u Srbiju nakon ofanzive hrvatske vojske 1995.

Međutim, ne samo likovi, nego i skripta Drakulićeve u globalu je imala po nekim kritičarima previše podudarnosti ako ne i identičnosti sa Diklićevim scenariom koji je Zafranović želio da snimi. Beogradski Danas je objavio 24. februara ove godine da Antonijević i Drakulićeva nisu odgovarali na pozive i poruke njihovih novinara da objasne toliki broj podudarnosti između Rade iz Jasenovca i jos nesnimljene Djece Kozare.

Odgovor vjerovatno leži u oduševljenju predjednika Srbije Aleksandra Vučića koga je raniji Antojevićev film, po riječima samog reditelja, doveo „na ivicu suza“ i koji je onda upitao njegovu ekipu da li bi željeli da urade i film o jasenovačkim žrtvama. Sam Vučić slavodobitno izjavljuje dan nakon premijernog televizijskog prikazivanja Dare u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, da je on inicijator filma, što je ponovio dva puta, i da je ponosan na to „jer se konačno neko setio da napravi film o mestu najvećeg srpskog stradanja“. Pohvalama filmu odmah poslije TV premijere pridružio se i gospodar Republike Srpske Milorad Dodik koji je primio glumce i rekao da će snimanje takvih filmova postati i „program Vlade Republike Srpske“. Dodik je dodao, ne trepnuvši, da je „priča o Jasenovcu skrivana od strane Titovog režima i oni su veći zločinci i saučesnici u zločinu nego se moglo i pretpostaviti“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NEVLADINIM ORGANIZACIJAMA PRODIČNO NASILJE PRIJAVILO  40 ODSTO VIŠE ŽENA: Žrtve nasilja tokom pandemije postale lakša meta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preko 400 žena prijavilo je nasilje organzacijama Centar za ženska prava, SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća, dok policija bilježi isti broj prijava

 

Zimska noć na sjeveru Crne Gore bivala je sve hladnija dok je ona sa djecom stajala pred zaključanim vratima svoje kuće. Tek je došla iz policije nakon što je, poslije duže istorije nasilja, prijavila supruga. Kada je policije došla, on je zaključao kuću i uzeo ključ sa sobom, znajući da tako njegova supruga i djeca neće moći da uđu. Policijski čas, odnosno početak zabrane kretanja van doma se bližio, a molbe policiji da joj donesu ključ od supruga bile su bezuspješne. Policajci su se pravdali da imaju mnogo posla usljed epidemija i da nemaju slobodnih vozila. Bezuspješne su bile i molbe podgoričkog Centra za ženska prava, sve dok se predstavnici te NVO  nijesu čule sa starješinom. Tada je on odredio patrolu koja joj je konačno donijela ključ i omogućila ulazak u svoju kuću.

Ovo je jedan od primjera porodičnog nasilja koje trpe žrtve u doba pandemije virusa COVID-19, koja će biti upamćena i po povećanju broja žrtava porodičnog nasilja. Restriktivne mjere su doprinijele da žrtve provode više vremena sa nasilnicima, pa je stoga za oko 40 odsto porastao broj poziva za pomoć, pokazuju podaci crnogorskih nevladinih organizacija koje se bave ovim problemom.

Centru za ženska prava (CŽP) tokom 2020. godine je 120 žena tražilo pomoć zbog pretrpljenog nasilja u porodici. Riječ je o, kažu iz te NVO, oko 80 žena više u odnosu na prethodnu godinu. Za to vrijeme su pružili preko 3.500 usluga psihološke i pravne pomoći. Direktorica Maja Raičević tvrdi da gotovo svakog dana imaju novi slučaj gdje im se žrtve nasilja obraćaju za pomoć.

„Ne znam o čemu je riječ. Naša pravna pomoć je bila dosta efikasna i koristila je mnogima koji su nam se obratili, pa se možda i pročulo ili se broj žrtava nasilja baš povećao. Trenutno razmišljamo kako da se organizujemo i da pružimo adekvatnu pomoć svima koji se jave“, kazala je Raičević za Monitor.

Znatno veći broj prijava zaprimile su i organizacije SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća. SOS telefonu Podgorica za pomoć su se obratile 132 žene, dok je Sigurna ženska kuća imala 165 slučajeva pružanja pomoći.

Biljana Zeković, direktorica SOS telefon Podgorica, je istakla da je uz podršku UNDP-a kancelarije došlo do reorganizacije rada. Uvedeno je  dvadesetčetvoročasovno dežurstvo na telefonu i osim dva postojeća, aktiviran je još jedan mobilni broj dostupan klijentkinjama.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UPRAVA ZA KADROVE ZA ŠEFA POLICIJE DISKVALIFIKUJE DOKAZANE PROFESIONALCE: Hoće li konkurs biti poništen  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobro obaviješteni izvori Monitora tvrde da će konkurs najvjerovanije biti poništen zbog grešaka koje je napravila Uprava za kadrove. Jedna od njih je greška prilikom utvrđivanja da li dugogodišnji policijski službenik Predrag Šuković ispunjava uslove da bude među kandidatima

 

Ove sedmice završeno je testiranje kandidata za poziciju direktora pozicije. Iako se još ne zna kako je testiranje završeno, prema pouzdanim izvorima Monitora, konkurs će biti poništen.

Dobro obaviješteni izvori Monitora objašnjavaju da će konkurs biti poništen zbog grešaka koje je napravila Uprava za kadrove. Jedna od njih je greška napravljena prilikom utvrđivanja da li dugogodišnji policijski službenik Predrag Šuković ispunjava uslove da bude među kandidatima. Uprava za kadrove odgovorila je da je prepreka to što je uslovno osuđivan. Međutim, uslovna kazna izrečena Šukoviću izbrisana je iz registra i njegova je kaznena evidencija čista. Na tu grešku je odmah ukazala Šukovićeva advokatica Marija Radulović.

„Zaključak Uprave za kadrove da Predrag Šuković ne ispunjava uslove iz Javnog konkursa koji je raspisan za radno mjesto Direktora Uprave policije je skandalozan, kaže za Monitor advokatica Radulović.

Objašnjava da je Uprava za kadrove, i pored saznanja da je u odnosu na Šukovića nastupila rehabilitacija i brisanje osude iz kaznene evidencije, zbog čega se isti nesporno smatra neosuđivanim, nezakonito zauzela drugačiji stav.

„Podsjećam javnost da je Šuković ranije osuđen za djelo za koje se postupak vodio po privatnoj tužbi prethodnog premijera Duška Markovića. Ovaj postupak uslijedio je nakon što je državno tužilaštvo povodom iste stvari procijenilo da nema nikakvog osnova za vođenje krivičnog postupka protiv Šukovića.  S obzirom na to da je osuda za ovo djelo izbrisana iz kaznene evidencije, nema bilo kakvog osnova da se Predrag Šuković označava kao ranije osuđeno lice“, navodi ona.

Apsurd u ovakvoj logici Uprave za kadrove je činjenica da je Predrag Šuković i danas u radnom odnosu u Upravi policije, a što ne bi mogao biti da je osuđen za krivično djelo ,,koje ga čini nedostojnim” za rad u državnom organu.

„Zato je očigledno da je cilj ovakve odluke Uprave za kadrove da se iz trke za direktora Uprave policije isključe ljudi čija je profesionalna karijera najbolji dokaz njihove kompetencije za obavljanje najsloženijih poslova u bezbjednosnom sektoru“, kaže Radulović.

Advokatica Radulović kaže da očekuje da Uprava za kadrove bez odlaganja ispravi svoje greške koje nesumnjivo utiču na zakonitost procedure izbora direktora Uprave policije. „U suprotnom, koristićemo sva pravna sredstva koja su nam na raspolaganju, što će bez sumnje značajno prolongirati izbornu proceduru, a što vjerujem nikome nije u interesu“, zaključuje ona.

Iz trke za direktora policije diskvalifikovan je i advokat Dražen Medojević jer je Uprava za kadrove ocijenila da nije imao pet godina rada na rukovodećem mjestu u sistemu policije, suda ili tužilaštva, što zakon propisuje. Na to su oštro reagovali lideri DF-a Milan Knežević i Andrija Mandić, koje je zastupao u sudskim postupcima.

Oni pozvali su premijera Zdravka Krivokapića da poništi odluku Uprave za kadrove ističući da je Medojević od strane bivšeg režima spriječen da bude direktor UP i da se bori protiv organizovanog kriminala i korupcije.

„Advokat Medojević je naš jedini kandidat, dok ostale podržava DPS i parlamentarna manjina. Da li je pošteno da se skrajne jedini kandidat, koga ne mogu vezati za Veselina Veljovića“, pitao je Mandić.

On je naveo i kako vjeruje da će premijer poništiti rešenje Uprave za kadrove. Do toga ipak nije došlo.

Knežević je za odluku i eliminaciji optužio v.d. direktoricu Uprave za kadrove Jovanu Nišavić, za koju tvrdi da je „klasični kadar i aktivista DPS-a”.

I sam advokat Medojević tvrdio je Vijestima da su ga „igrama u početnoj fazi konkursa – eliminisali”, te da je imao sve potrebne uslove da se prijavi na konkurs za direktora UP.

„Od uslova na konkursu kaže se da ko ima najmanje pet godina na rukovodećem mjestu u policiji, sudu, tužilaštvu može da se prijavi. Sudstvo je jedna specifična organizacija i tamo predsjednik suda nije direktor suda, već je prvi među jednakima i on ne rukovodi sudijama. Ako sudija nije rukovodeći kadar, onda ja ne znam ko je. Pogotovo u vrijeme kada sam ja bio sudija kada sam određivao i ukidao pritvor, davao naredbe za pretres, rukovodio jednim ogromnim dijelom odjeljenja za uviđaje i pretrese MUP-a, rukovodio vještacima, koordinirao između ustanova, donosio naredbe za sprovođenje istrage“, naveo je Medojević.

Ukoliko se, kako su to i najavili, advokatski timovi budu žalili Upravnom sudu zbog odluke Uprave za kadrove i liste kandidata koji su ušli u uži izbor za šefa policije, postoji mogućnost da se konkurs obori i postupak vrati na početak.

Izboru šefa policije svakako ne doprinosi ni izjava ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića koji je javno izjavio da među kanididatima ima svog favorita.

 

Testiranje kandidata

Pred komisijom Uprave za kadrove tokom utorka testove su radili Zoran Brđanin, Dragan Klikovac, Dragan Radonjić, Dražen Vuković, Milan Delić, Dragan Arsović, Siniša Kovačević, Vojo Laković i Zoran Braunović. Dan kasnije sa njima je obavljen intervju ali je broj kandidata bio manji, jer je od kandidature odustao Braunović.

Komisija Uprave za kadrove ima rok da u naredna tri dana sačini konačnu listu sa bodovima i izvještajima za sve kandidate, a potom podatke za trojicu najbolje ocijenjenih dostavi ministru unutrašnjih poslova Sergeju Sekuloviću. Nakon tog ministar MUP-a ima rok da za 10 dana obavi intervjue sa trojicom najbolje rangiranih kandidata, a potom da svoj izbor dostavi Vladi. Predlog za imenovanje direktora Vlada je dužna da pošalje Skupštini radi davanja mišljenja o predloženom kandidatu.

 

Do kad će trajati v.d. stanje?

Konkurs za šefa Uprave policije obilježio je rekordan broj prijavljenih kandidata – 19.

Kriminolog Velimir Rakočević smatra da je to mjesto za svakog profesionalca u ovoj oblasti veliki izazov zbog čega žele da sebe vide na toj poziciji.

„Prijavljen je veliki broj vrlo kvalitetnih kandidata što samo potvrđuje da u crnogorskoj policiji postoji znatan broj kadrova sa visokim stručnim kompetencijama. Odabrati najboljeg među njima isključivo na osnovu znanja i sposobnosti koji će biti garant uspješnog funkcionisanja policijske organizacije, biće izuzetno težak zadatak. Ukoliko bi prevagnuli bilo koji drugi kriterijumi osim stručnih, to zasigurno ne bi bilo dobro rješenje“, kaže on.

To što je Uprava policije u v.d. stanju od decembra prošle godine Rakočević vidi kao razlog da se bez odlaganja u zakonito i transparentno sprovedenoj proceduri izabere direktor policije.

„Privremeno rješenje nosi neizvjesnost i nepovoljno utiče na kompletnu službu. U ovom slučaju vršilac dužnosti je policajac od karijere čiji stručni i moralni kvaliteti ne bi trebalo da su upitni ali ipak bez obzira na nesporan kvalitet ovog v.d. to se negativno odražava na funkcionisanje službe, zaključuje on.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo