FOKUS
ISTORIJA PROTESTA: Sva lica ulice

Objavljeno prije
3 godinena
Objavio:
Monitor online
Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. godine. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo
Novi protest pred Skupštinom. Crnogorske zastave i pjesme, policijska ograda i borna kola, dosta poznatih lica („ima nas”) i ozbiljni političari sa listom zahtjeva i obećanjem da će povesti do konačne pobjede.
Ovog puta, to bi trebalo da znači: Odustajanja od izmjena i dopuna Zakona o predsjedniku. Dogovor sa parlamentarnom većinom oko deblokade Ustavnog suda, što znači da bi postupak izbora nedostajućih sudija, ili sudije, trabalo vratiti na početak i krenuti od novog konkursa (valjda četvrtog po redu). Raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora i formiranje tehničke vlade koja bi ih provela.
Skup je, zvanično, organizovala grupa građana, a najavili su ga i podržali DPS i njegovi „tradicionalni partneri”. Nije naglas rečeno, ali su se pred parlamentom, pored ostalog, branili funkcija, lik i djelo Mila Đukanovića. Tako je krug zatvoren. Na ovdašnjoj političkoj sceni više nema nikoga kome pred tom zgradom nijesu i zviždali i klicali. Ulica ostaje jedina „institucija” u Crnoj Gori kojoj ni političari ne mogu doakati.
U tadašnjem Titogradu, 20. avgusta 1988, održan je Miting solidarnosti sa kosovskim Srbima i Crnogorcima, pošto riječ protest tada nije imala današnju konotaciju i popularnost. Skup je pažljivo pripreman i organizovan od strane nadležnih službi u Beogradu, pa se na tadašnjem Trgu Ivana Milutinovića, mimo volje crnogorskih vlasti, našlo nekoliko stotina „dolaznika” sa Kosova i hiljade njihovih „domaćina”, spremnih da podrže zahtjev za ukidanje autonomije „južne srpske pokrajine”, prijete Albancima i onima koji ih podržavaju, psuju političare koji ne igraju po notama Slobodana Miloševića i, tada još uvijek u pola glasa, traže oružje. Skup identičnog sadržaja održan je i u Nikšiću, sredinom septembra iste godine. Mitinge su krasile fotografije Miloševića, Njegoša, Karađorđa a registrovano je, za to vrijeme neobično, prisustvo velikog broja sveštenstva SPC.
Kosta Bulatović, jedan od tadašnjih predvodnika kosovskih Srba, a kasnije stanovnik Danilovgrada, svjedoči da se ništa nije dešavalo slučajno pa ni datum mitinga. „Izabran je taj datum zbog toga što je to rođendan Slobodana Miloševića, jer je Milošević prvi komunista u vlasti Srbije koji je našao za shodno da dođe u Kosovo Polje i da čuje krik toga naroda”. Ostatak znamo.
Marko Špadijer, koji je tada bio predsjednik Savjeta za odnose sa inostranstvom, ukazuje da je Miting solidarnosti bio planirana manipulacija kojom je „napravljena moćna mašinerija vjernika odanih projektu stvaranju nove srpske države”.
Na krilima tog mitinga održani su protesti u oktobru ‘88 koje je policija rasturila, a u januaru ‘89, pala je kompletna crnogorska vlast. Ppočela je era lijapih, mladih i pametnih koje su personifikovali Momir Bulatović (umro 2019), Svetozar Marović (pobjegao u Beograd 2016, da bi izbjegao izdržavanje zatvorske kazne) i Milo Đukanović.
Uskoro je i rat bio na vidiku. Na ulice su izašli neki drugi i drugačiji ljudi, sa sasvim drugačijim idejama. Pred crnogorskim parlamentom održavaju se antiratni protesti. Na jednom od tih skupovi održanom sredinom jula 1991, pred publikom koju su mahom činile pristalice Liberalnog saveza i tadašnje socijaldemokrate, ugledni intelektualci.
O tadašnjem otporu ratu svjedočio je i bivši ministar inostranih poslova u tadašnjoj Vladi Crne Gore Nikola J. Samardžić, u pisanom podnesku Haškom tribunalu 2004: „U slobodarskom Cetinju održano je nekoliko masovnih mitinga – protesta protiv agresije na Dubrovnik. Gradom – herojem orila se pjesma: Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče. Cetinje u svojoj viševjekovnoj istoriji nije nikada ranije od nikoga tražilo ničiju milost i oproštaj. Osjećaj nepravde i sramote koja je stvorena napadom na Dubrovnik, natjerao je Cetinjane i Katunjane da traže oproštaj izrečen iskreno iz duše i srca.”
Milicija se u to vrijeme starala da na takve skupove i proteste dođe što manje ljudi. A onda pravila kordon između njih i kontramitingaša koji su željeli obračun sa „izdajnicima i plaćenicima CIA, Kominterne i Vatikana”.
Ozbiljnih sukoba nije bilo, sem 12. jula 1991. (Petrovdan) kada su se pred Cetinjskim manastirom gađale kamenjem, pa dobro potukle, pristalice Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve, uglavnom simpatizeri LSCG i Narodne stranke. Možda je blizina opasnosti od nekontrolisanog sukoba doprinijela začinjanju ideje o kasnijoj koaliciji liberala i narodnjaka pod nazivom Narodna sloga, koja je ostala upamćena kao jedna od najljepših priča crnogorskog višepartizma. Na trgovima širom Crne Gore, tada su pristalice Narodne sloge, predvođene Slavkom Perovićem i Novakom Kilibardom, budile nadu da je moguća drugačija Crna gora. Zemlja i dom za sve.
Pred parlamentom je bilo, uglavnom, mirno. Sve do januara 1998, kada je Momir Bulatović, ne želeći da prizna poraz od Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima, pozvao pristalice na višednevne proteste koji su završeni sukobima sa policijom, uz desetine povrijeđenih i ranjenih na obje strane. Uz „tradicionalni” suzavac, taj sukob je obilježila bomba koja je eksplodirala ispred kordona policije (jedni kažu da je bačena na njih, drugi tvrde da je ispala nekom od policajaca) i upotreba vatrenog oružja.
Dio demonstranata pokušao je da se naoruža u kasarnama tadašnje Vojske Jugoslavije, dok se vlast, prvi put otvoreno, branila i angažovanjem ljudi iz kriminalnog miljea, kojima je podijeljena oprema rezervnog sastava MUP-a, od uniformi do dugih cijevi. Crna Gora je, tvrdili su upućeni, nekoliko sati bila „na ivici građanskog rata”. Ipak, u skladu sa naknadnim sporazumom vlasti i opozicije (DPS – SNP), niko nije odgovarao za učinjeno.
Četvorodnevni protesti u Podgorici imali su predigru u Beranama i Pljevljima, a organizatori su vlastima ispostavili listu zahtjeva kojima je traženo da se ponove predsjednički i organizuju vanredni parlamanetarni izbori, da se „zbog učešća u izbornoj krađi” smijeni nekoliko članova Vlade među kojima su bili tadašnji ministri policije Filip Vujanović i zdravlja Miomir Mugoša. Demonstranti su tražili i da se prekine medijski teror državnih medija (RTCG i Pobjeda) i zaustavi pritisak na organe lokalne samouprave u Podgorici, Beranama, Pljevljima, Kolašinu i Bijelom Polju gdje su s čelnih funkcija smijenjeni funkcioneri bliski Bulatoviću.
Sličnost sa današnjim vremenima i opozicionim zahtjevima teško da može biti slučajna. Te proteste je obilježila i podjela Narodne stranke. Krilo koje danas predvodi Andrija Mandić pridružilo se Bulatoviću, dok je dio partije predvođen Novakom Kilibardom ostao na Đukanovićevoj strani (skupa sa SDP-om i partijama manjinskih naroda).
Dok su se demonstranti lojalni Bulatoviću spremali za okupljanje u Podgorici, Đukanović je pred Cetinjskim manastirom prisustvovao nalaganju badnjaka u organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske. Novoizabrani predsjednik je poručio da između crnogorske države i crkve „postoje neki novi odnosi koji počivaju na međusobnom poštovanju, uvažavanju i pomaganju”, dok je sada pokojni mitropolit SPC Amfilohije pozivao na smirivanje strasti. „Zar smo od omraza toliko zaslijepili pa da ne vidimo da smo zbog svoje nesloge, iako zreli istorijski narod, navukli sebi na vrat međunarodne staratelje, kao maloljetna đeca”. U Podgorici su mu, koji dan kasnije, skandirali „Amfilohije, Turčine”.
U januaru 2012. dočekali smo građanske proteste koji nijesu bili motivisani političkim već, dominantno, ekonomskim problemima crnogorskog društva. NVO MANS, Unija slobodnih sindikata i dio studentskih organizacija (ne sve) pozvali su na proteste „zbog sveukupne ekonomsko-socijalne situacije zaposlenih i građana, koje je eskaliralo najnovijim poskupljenjem cijene električne energije i koje će za sobom neminovno povući poskupljenje ostalih roba i usluga”.
Protestne šetnje održavane su sve do proljeća, ali je Vlada Igora Lukšića ostala nepopustljiva. Možda i zato što su se bližili izbori. Samo smo upoznali neke nove tehnike opstrukcije i pokušaja kompromitacija organizatora protesta. Tako su iz MANS-a, u maju, saopštili kako su vratili 200 eura donacije koje je na javni žiro- račun za organizaciju protesta uplatio kontroverzni biznismen i osumnjičeni narko- bos Naser Keljmendi.
„Očigledno je da famoznih 200 eura uplate nije pomoć Keljmendija slobodnim građanima, već pokušaj kompromitacije. Naser Keljmendi predstavlja sve ono protiv čega se borimo i suštinu razloga za organizaciju građanskih protesta, a to je da konačno moraju biti prekinute veze države sa organizovnim kriminalom koji je okupirao ovu zemlji i zarobio njene institucije, pa čak i one koje su najpozvanije da se bore protiv njega, kao što je Agencija za nacionalnu bezbjednost”, navodi se u obraćanju MANS-a.
Tri i po godine kasnije, u jesen 2015. novi protesti u Podgorici. Organizuje ih DF. U međuvremenu, imali smo jedan kratak i „organizovano nasilan” protest zbog priznanja nezavisnosti Kosova, nakon koga je ostalo nejasno ko ga je organizovao a ko izazvao incidente i sukobe između maskiranih demonstranata i policije.
„Tražimo prve poštene i fer izbore, i ostaćemo na ulici dok se naši zahtevi ne ispune”, poručuje Andrija Mandić. Da pokažu kako su ozbiljni, pristalice DF, skupa sa poslanicima, pred Skupštinom podižu šatorsko naselje u kome se živi 24 sata dnevno. Uz prigodnu muziku, roštilj, ražanj, turnir u malom fudbalu i večernji politički program. U koji se, kao jedan od gostujućih govornika, uključio i Amfilohije Radović. Više nije „turčin”.
Nakon 20-ak dana protesta policija je skupa sa komunalcima, u ranu zoru, „osvojila” i demontirala šatorsko naselje, pravdajući akciju potrebom normalizacije saobraćaja u Glavnom gradu. Prekomjerna i nepotrebna sila primijenjena na malobrojne demonstrante (taj protest DF-a bio je jedan od najslabije posjećenih političkih okupljanja pred Skupštinom) izvela je na ulicu građane Podgorice koji su stali u odbranu prava na slobodu okupljanja.
I te je proteste preuzeo DF, pa su oni okončani 24. oktobra, brutalnim obračunom policije sa okupljenim građanima među kojima se, izvjesno, nalazio i određen broj provokatora (nije utvrđeno ko su i čiji su) zaduženih za izazivanje incidenata. Maskirani policajci su građane zasuli suzavcem a onda ih progonili i prebijali sve do periferije.
Najgore je u tom haosu prošao Milorad Mijo Martinović, iako nije ni učestvovao u demonstracijama. Njega su noružani i maskirani pripadnici SAJ-a zaustavili dok je vozio u drugom dijelu grada. Martinović je teško pretučen a vozilo mu je demolirano. Država je priznala krivicu za ovaj napad ali direktni izvršioci u uniformama nikada nijesu identifikovani. Baš kao ni oni policajci koji su hamerom, zaplijenjenim od Safeta Kalića, progonili građane pokušavajući da ih pregaze.
U februaru 2019. svjedočili smo novom pokušaju građanskih protesta koji se ne organizuju pod okriljem partija. Povod je bila afera koverta, odnosno indolentnost sa kojom su se državne institucije odnijele prema očiglednom primjeru političke korupcije koji nam je pokazao jedan od aktera – odbjegli biznismen Duško Knežević, objavljujući tajni snimak na kome se vidi kako daje novac (navodno 97.000 eura) visokopozicioniranom funkcioneru DPS-a Slavoljubu Stijepoviću,
Na skupovima održavanim pod sloganom 97.000 odupri se, hiljade građana tražile su ostavke predsjednika Đukanovića, premijera Duška Markovića, vrhovnog i specijalnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Milivoja Katnića, kao i direktora državne Agencije za sprečavanje korupcije Sretena Radonjića. Održano je deset protesta i protestnih šetnji a bunt se ugasio nakon što su ga razvodnili (tada opozicioni) političari, pokušavajući da iz tih dešavanja izvuku neku ličnu korist. O tome su, kasnije, svjedočili neki od organizatora pokreta Odupri se, civilni aktivisti Džemal Perović, Omer Šarkić, Ratka Jovanović, Budo Minić…
Uslijedilo je novo zatišje. Pa DPS-ova odluka da silom na sramotu usvoji Zakon o slobodi vjeroispovijesti i višemjesečne litije sa desetinama hiljada učesnika, uz logistiku kompletnog „srpskog sveta”. Baš kao 1988.
Sada DPS pred parlamentom traži novu priliku. Aktuelna stara/nova većina im je svojim nepromišljenim postupanjem „nabacila” loptu. Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo. Svih tih godina bilo je puno dramatičnih događaja a stekli smo premalo iskustva. To je možda suština priče o istoriji naše ulice. A ulica je kao i sve – za dobro i za zlo. Tamo uvijek nađemo ono što ponesemo sa sobom.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
NEPRILAGOĐENOST SAOBRAĆAJNE INFRASTRUKTURE OSI: ,,Normalnost” diskriminacije
-
Vrhovniku nema ko da kaže
-
DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (VI): Maja Žunjić Mitrović protiv Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama
-
Biće kako ja kažem, a ćutim
-
Asim Bektaš i Sulja sa Vratnika
-
KOME I KAKO PRIJAVITI KORUPCIJU U ELEKTROPRIVREDI: Čudna postupanja tužilaca u slučaju EPCG
FOKUS
JOANIKIJEV HEROJ I GROMKO ĆUTANJE VLASTI: Šta je njima Pavle Đurišić

Objavljeno prije
4 danana
9 Maja, 2025
Narativ istorijskog revizionizma u Crnoj Gori, koji već tri decenije razvijaju glavni arhijereji SPC i njima bliska srpska državna bezbjednost je prošle subote doživio zenit. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je za heroja i mučenika proglasio Pavla Đurišića. Godinama se na prostoru i MCP i novoformirane Eparhije budimljansko nikšićke održavaju javni parastosi uz veličanje zločinaca iz Drugog svjetskog rata. Niko od visokih zvaničnika države nije bio voljan ni komentarisati a kamoli osuditi provokacije Mićovića
„Obmana se nikada ne iznosi u svom golom, izvitoperenom obliku, jer bi tada, tako ogoljena, odmah bila prepoznata“ napisao je Irinej Lionski, episkop i svetititelj rane hrišćanske crkve s kraja drugog vijeka. „Umjesto toga, ona se lukavo prikriva privlačnim ruhom, kako bi svojim spoljašnjim izgledom neiskusnima djelovala istinitije od same istine” zaključuje Irinej. Narativ istorijskog revizionizma u Crnoj Gori, koji već tri decenije razvijaju glavni arhijereji Srpske crkve (SPC) i njima bliska srpska državna bezbjednost (BIA), je prošle subote doživio zenit, prikriven zlatnim episkopskim ruhom i krstom. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je služio liturgiju u novoj crkvi na Lijevča Polju, u selu Razboj na sjeveru Bosne.
Tamo je, kako ga SPC naziva, „sveti sveštenomučenik Joanikije (Lipovac) služio svoju posljednju lirurgiju prije svoga stradanja i stradanja sveštenika i naroda i pripadnika Jugoslavenske vojske u otadžbini prije 80 godina“. Uz Joanikija su sasluživali i pakračko – slavonski episkop Jovan Ćulibrk i episkop marčanski Sava (ujedno i vikarni episkop banjalučki). Episkop Jovan je poznat po tome što mu je Sinod SPC-a zabranio da dovodi u pitanje (i naučno ispita) četničko-komunističku brojku o navodnih 700 hiljada stradalih Srba u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Episkop Sava je ranije bio šef kabineta patrijarha Porfirija Perića koji je na vaskršnji utorak izvršio podaničko poklonjenje u Kremlju Vladimiru Putinu i njegovom kolegi iz bogoboračkog KGB-a (ujedno i ruskom patrijarhu) Kirilu Gunđajevu.
U besjedi nakon liturgije, Joanikije je poručio da se obilježava 80 godina od stradanja njegovog prethodnika Joanikija Lipovca i hiljada ljudi koji su „bježali ispred komunističkog noža i ispred zločinaca“ koji su „napunili jame po Crnoj Gori“. Po Joanikiju oni su „bili ponajviše krivi zato što su srušili nacističku tvorevinu Nezavisnu državu Crnu Goru pod Musolinijevom Italijom“ koja je „opstala jedan dan“. Tu tvorevinu su srušili „oficiri kraljevske jugoslovenske vojske u otadžbini, a istaknuta ličnost među njima po svome junaštvu i nepobjedivom karakteru bio je Pavle Đurišić koga pominjemo kao prvoga“. Dodao je ime i vojvode Petra Baćovića i njegovu „ujediniteljsku ulogu 1918.,“ kada je Crna Gora u krvi i plamenu nestala. Joanikije je podsjetio na riječi svog prethodnika, prijatelja nacista Joanikija Lipovca koji je 1943. prorekao da „ako komunisti pobijede…ubiće dušu našem narodu, crkve će zatvoriti…“.
Joanikije Mićović namjerno ne pominje je da je u stvaranju „nacističke tvorevine“ Crne Gore učestvovao mitropolit Joanikije Lipovac. Tadašnjem crnogorskom mitropolitu je sa desne strane na Petrovdanskom saboru 12. jula 1941. organizovanom od strane italijanskih fašista, sjedio „zloglasni Sekula Drljević“ kako ga je sadašnji Joanikije nazvao u subotnjoj besjedi. SPC je dugo negirala da je Lipovac učestvovao u Petrovdanskom saboru tvrdeći da je on to odbio. Nakon što su prije desetak godina objavljene fotografije sa Sabora iz arhive italijanskog Ministarstva inostranih poslova u Rimu, vrh SPC-a je samo utihnuo na tu temu bez riječi kajanja i izvinjenja.
Mitropolit Joanikije je posebno uzdignuo Đurišića, „čije se junaštvo (na Lijevča Polju) može porediti sa junaštvom Pavla Orovića“. Pomenuo je „težak položaj u kojem se našao veliki junak Pavle Đurišić, koji u tom trenutku ima narod, nejač, bolesnike i ranjenike…čije živote štiti“. „Sva muka narodna je pala na njegova pleća“ pa je morao pregovarati sa Drljevićem koji ga je „izdao“ reče mitropolit. Sekula Drljević je „takvog junaka prelastio“ kazao je Joanikije i dodao da je Đurišić „mislio da po svaku cijenu spasi narod, nejač, žene, djecu i starce koji su sa njim krenuli“. „Kako je (Pavle) završio ne zna se, niti će se znati“ zaključio je Joanikije.
Da će se doći do ove ana-kajafovske tačke svijesti, moglo se pretpostaviti na vaskršnji utorak, kada je Porfirije u Kremlju davao izjave lojalnosti ruskom državnom i crkvenom rukovodstvu. Crnogorski mitropolit je tog utorka u crkvi Svetog arhangela Mihaila u Doljanima „osveštao jasenovački krst” koji je Jovan Ćulibrk poklonio. Joanikije je iskoristio jasenovačku tragediju i desetine hiljada nevino postradalih u tom sistemu logora, da u prisustvu Andrije Mandića i srbijanskog ambasadora (bivšeg direktora BIA-a) Nebojše Rodića, veliča Pavla Đurišića. “Mnogi će reći – nema Crna Gora nikakve veze sa Jasenovcem… a ima itekako”, kazao je. I nastavio: “Onaj koga optužuju da je bio saradnik okupatora…. zaštitio je nejač srpsku od saradnika okupatora da ih ne pokolju, Pavle Đurišić, komandant četnički, odnosno komandant Jugoslovenske vojske u otadžbini“ koji je takođe likvidiran u Jasenovcu.
O „velikom junaštvu Pavla Đurišića“ najbolje govore njegovi izvještaji svom komandantu Draži Mihailoviću u kojima se februara 1943. godine hvali da su njegove jedinice pobile 8000 muslimanskih žena, djeca i staraca u Sandžaku u kampanji uništenja muslimanskog življa bez obzira na pol i uzrast. O tim i drugim zločinima širom Jugoslavije je puno pisano uprkos pokušajima revizionista da dovedu u pitanje četnička dokumenta koja nije ni Draža Mihailović negirao na svom suđenju. Četnički izvještaji iz zime i proljeća 1945. kada se Đurišić povlačio prema Sloveniji kroz sjevernu Bosnu, dovode u pitanje istinitost maltene svake riječi koju je Joanikije izgovorio u Razboju.
Đurišić je rane 1945., otkazao poslušnost i Draži Mihailoviću i kralju Petru II Karađorđeviću i sklopio sporazum sa Drljevićem koji je bio u prijateljskim odnosima s ustaškim režimom u Zagrebu. Po sporazumu njegovi četnici su trebali postati Crnogorska narodna vojska i priznati Drljevićevo Crnogorsko državno vijeće u Zagrebu, dok je Đurišić trebao ostati operativni komandant. Međutim, Đurišić je izigrao dogovor i krenuo u probijanje sjeverozapadnom Bosnom radi spajanja sa četnicima i nacistima u Sloveniji. Pri tome njegovi su poklali oko 500 katolika i muslimana u selima Junuzovci i Donja Dolina prije nego su razbijeni i zarobljeni od strane vojnih snaga NDH na Lijevča Polju. Prije toga ustaški izvori navode da je Đurišića napustilo preko 5000 prisilno mobiliziranih Crnogoraca. Đurišićevu rulju je i Draža Mihailović nazvao „vašarom bez borbene vrednosti“. Za Joanikija su oni bili „prekaljeni borci i vitezovi“. Iz izvještaja drugih četničkih komandanata lojalnih Draži, navodilo se da su Đurišićeve jedinice vršile nasilja i pljačke nad lokalnim bosanskim Srbima i prijetile im pokoljem ako ne slušaju njihove naredbe. Draža Mihailović tada piše: „Obrazovaću od svih komandanta srbijanskih trupa Ravnogorski sud, koji će sve ovo pretresti i utvrditi, na osnovu čega će Pavla Đurišića lišiti čina i oglasiti za izdajnika”.
Dražu su preduhitrile ustaše i presudile Đurišiću i grupi od oko 150-tak najtvrdokornijih koljača na svoj način u Jasenovcu po iskazu ustaše Ljube Miloša nakon rata. Ostali narod, pretežno Crnogorci, propušteni su kroz Slavoniju i Zagreb bez problema.
Joanikijeva hagiografija nacističkih kolaboracionista i zločinaca je ciljano pripremana godinama uz pomoć zvanične Srbije koja je abolirala kolaboracionistički pokret. Godinama se na prostoru i crnogorske Mitropolije i novoformirane Eparhije budimljansko nikšićke (otkinute od Mitropolije u maju 2001. – pokriva 52 odsto teritorije Crne Gore) održavaju javni parastosi uz sve slobodnije veličanje zločinaca iz Drugog svjetskog rata i podsticanje podjela u društvu. Tome doprinosi i glasno ćutanje i tužilaštva i crnogorskih svjetovnih vlasti.
Nakon subotnje liturgije na Lijevča Polju niko od zvaničnika države nije bio voljan ni komentarisati a kamoli osuditi provokacije Mićovića koji se krio iza blještave mitropolitske odore i krsta. Predsjednik Jakov Milatović do sada nije izustio ni riječ. Premijer Milojko Spajić se nevoljno glasnuo kada je direktno upitan o Mićovićevoj besjedi. „Sve izjave koje imaju potencijal da pojačaju već izražene podjele u Crnoj Gori apsolutno ne podržavam i mislim da im nije mjesto u modernoj Crnoj Gori“, rekao je. Vučićevski blok partija (NSD-DNP-SNP) u vladajućoj koaliciji nije želio odgovoriti medijima. Demokrate CG su Vijestima odgovorile da „ne komentarišu stavove vjerskih zajednica“, i da to nijesu radili ni ranije „duboko poštuju princip odvojenosti vjerskih i državnih struktura“. Kao da vjerska odora štiti od odgovornosti za svako nepočinstvo. Predsjednica Asocijacije žena PES-a Jovana Dragović je izjavila za TV Vijesti da „podjele na partizane i četnike nakon 80 godina mogu odgovarati samo onima koji su 30 godina vladali na tim podjelama“. DPS i URA su osudili izjave Joanikija kao i predstavnici bošnjačkog naroda.
Dan poslije Spajićeve izjave je osvanuo tekst na portalu IN4S sveštenika Eparhije budimljansko nikšićke Ognjena Femića. Femić je od ranije poznat po govoru mržnje prema vlastitoj zemlji i crnogorskom narodu. U tekstu naslovljenom Svi smo mi Pavle Đurišić, on je nastavio elegiju koljačima i iznio niz neistina. Uz komentar: „Stiče se utisak da ova država postoji samo zato što se i dalje sudi četnicima… Jer inače ne bi imala svoj smisao postojanja“, Femić zaključuje da će samo u preobraženoj Crnoj Gori „i ovaj Pavle iz Drugog rata biti slavljen kao veliki borac, narodni heroj i mučenik i tada mu se više neće suditi“.
Nema naznaka da će se pravosuđe pozabaviti kampanjom vrha SPC-a i srbijanske UDBA-e na podsticanju razdora i mržnje u Crnoj Gori. Ćutanje crnogorske vlasti samo će ohrabriti podjele u ionako unakaženom crnogorskom društvu i državi.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari

Između dva praznika rada, upozoravaju sindiklaci, posebno je ugroženo pravo na štrajk. Srećom po vlast, štrajkova nešto i nema. Dok se broj zaposlenih smanjuje, a u sezoni uvozimo radnu snagu, jedino raste – državna uprava
Prošli Prvi maj proslavili smo uz nadu da će vlast ispuniti svoja predizborna obećanja o povećanju plata i sedmočasovnom radnom vremenu. Skor je – pola. Plate su povećane a sedam sati rada još ćemo sačekati.
Od oktobra prošle godine poslodavci su u obavezi da obračunaju zarade u skladu sa izmjenama zakona iz programa Evropa sad 2 i Opštim kolektivnim ugovorom.
,,Prvi maj crnogorski radnici i radnice dočekuju sa značajno većom minimalnom zaradom i većom prosječnom zaradom u odnosu na prošlogodišnji praznik rada. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je do povećanja minimalne, pa samim tim i prosječne zarade, došlo usljed političke volje, odnosno ispunjenjem predizbornih političkih obećanja, a ne kroz socijalni dijalog’’, kaže za Monitor Ivana Mihajlović iz Unije slobodnih sindikata Crne Gore(USSCG).
U Crnoj Gori je u prošloj godini, prema podacima Monstata, bilo 319 000 aktivnog stanovništva, od kojih je 282 000 ili 88,6 odsto zaposlenih. I pored povećanja, platu ispod 700 eura u Crnoj Gori prima skoro jedna trećina zaposlenih – oko 90.000. Čak dvije trećine prima manju zaradu od prosječne. A za potrošačku korpu, sindikalnu koja je bliža realnosti od Monstatove, potrebne su dvije prosječne plate.
Sindikalna potrošačka korpa za prvi kvartal 2025. godine, za četvoročlanu porodicu, iznosi 2.000 eura.
,,Činjenica je da je standard zaposlenih i građana/iki ugrožen jer troškovi života rastu brže nego zarade’’, naglašava Ivana Mihajlović. To potvrđuje i podatak da je potrošačka korpa u odnosu na kraj prošle godine povećana za 30 eura, a čak za 100 eura u odnosu na prvi kvartal 2024. godine.
Vlada je najavila produžetak akcije Limitirane cijene od 15. maja. Da se preživi.
,,Prosječna plata u Crnoj Gori dva mjeseca uzastopno pada (bila je 1.012, pa 1.004, a u februaru 1.002 eura), broj zaposlenih se smanjuje umjesto da raste, dok je deficit Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja (PIO) iznad 120 miliona eura”, oslikao je nedavno stanje direktor Fideliti konsaltinga Miloš Vuković.
I dok se broj zaposlenih smanjuje, u sezoni uvozimo radnu snagu. I pored višegodišnjih obećanja tek sada, pred početak turističke sezone, pri kraju je donošenje Zakona o stalnom sezoncu. ,,Donošenje zakona o stalnom sezoncu uslovljeno je potrebom pravnog regulisanja statusa zaposlenih na sezonskim poslovima u sektorima kao što su turizam, ugostiteljstvo, trgovina, građevinarstvo i poljoprivreda”, saopšteno je iz Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga.
Od sezonskog, svakako je primamljivljiji stalni posao u državnoj upravi. Prema dostupnim podacima broj zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima povećao se za više od pet hiljada od 2020. do kraja 2023. godine, dok se lokalna samouprava od 2017. do 2023. uvećala za više od tri i po hiljade.
Svaki peti zaposleni radi u državnoj upravi, odnosno platu prima iz državnog ili lokalnog budžeta. Prema podacima Ministarstvo javne uprave, u decembru 2024. godine u državnoj upravi bilo je zaposleno 47.284 ljudi, dok je na lokalnom nivou taj broj iznosio 7.092. To znači da u javnoj upravi radi gotovo 55.000 ljudi.
Premijer Milojko Spajić je još prije par mjeseci najavio da Vlada planirada otpusti 20 odsto radnika u javnoj upravi. Predlog rješenja su već dva puta slali Evropskoj komisiji (EK) – što je odbijeno. On je naglasio da je laž da je nastavljeno partijsko zapošljavanje, te da se ukupan broj zaposlenih u državnoj upravi smanjio za 150 od novembra 2023. do istog mjeseca prošle godine!
Za zaposlene u javnoj upravi budžet raste iz godine u godinu. Prema analizi Instituta Alternativa, kada je vlada DPS premijera Duška Markovića počela mandat 2016. godine, bruto zarade zapošljenih na državnom nivou godišnje su iznosile 422 miliona, a u posljednjoj godini mandata – 2020. skoro pola milijarde.Nova vlast je 2021. povećala ove izdatke na 535 miliona eura, da bi u prošloj godini ta cifra dostigla rekordnih 643 miliona eura.
,,Nepostojanje jednakih šansi i mogućnosti, posebno u pogledu zapošljavanja, ostaje jedan od najevidentnijih problema sa kojima se tržište rada suočava. Isto je posebno izraženo u javnom sektoru, gdje politička i partijska pripadnost diktiraju trend zapošljavanja, a u drugi plan se stavlja profesionalizacija i optimizacija javne uprave’’, ističe Mihajlović.
Konstanta je i diskriminacija.
,,Armija naših građana/ki koji su decenijama angažovani po prekarnim ugovorima (ugovorima o djelu; privremenim i povremenim poslovima i dr.) na sistematizovanim radnim mijestima dočekuju i ovogodišnji praznik rada, bez nade da će donosioci odluka preduzeti bilo kakav korak ka rješavanju njihovog radnog statusa, uprkos inicijativi USSCG koja datira od 2015. godine i koja je aktuelna i danas. Značajan broj ovih lica angažovan je u organima državne uprave gdje se država pojavljuje u ulozi poslodavca. Takava je slika koju Država kao najveći poslodavac šalje privatnom sektoru“, kaže Mihajlović. Ona dodaje da ništa manji problem predstavlja klasična i sveprisutna zloupotreba instituta rada na određeno vrijeme. „Koji bi trebalo da bude izuzetak, a ne pravilo’’.
Podaci Zavoda za zapošljavanje (ZZZCG) pokazuju da je od ukupno 6.742 oglašenih slobodnih radnih mjesta u periodu od početka ove godine do 31. marta 2025. godine, njih 5.994 oglašeno je na određeno, a svega 748 na neodređeno vrijeme.
Mihajlović upozorava da je nedostatak ravnoteže između privatnog i poslovnog života i dalje ključni izazov zaposlenih u Crnoj Gori, budući da prekovremeni rad i dalje ostaje pravilo, a ne izuzetak. „Primoranost značajnog broja zaposlenih da rade dopunske poslove radi obezbjeđivanja pristojne egzistencije dodatno osujećuje mogućnost postizanja naprijed pomenute ravnoteže“, ističe ona.
Nije mnogo boljhe ni sa opštim pravima radnika. Pa tako i ovaj 1. maj zaposleni u bankarskom, trgovinskom, medijskom, drvoprerađivačkom i brojnim drugim sektorima dočekuju bez granskih kolektivnih ugovora, a zanemarljiv je i dalje broj onih kolektiva u ovim sektorima koji posjeduju pojedinačne kolektivne ugovore.
Podaci ZZZCG govore o zapostavljanju sjevera. Tako je na kraju prošle godine najviše nezaposlenih, u odnosu na ukupan broj stanovnika, zabilježeno u Andrijevici, Rožajama i Plavu, gdje oko 20 odsto stanovnika nema posao. Na jugu je drugačije. U Kotoru krajem prošle godine na Birou rada je bilo svega 218 ljudi, oko jedan odsto ukupne populacije. U Tivtu od 16,34 hiljade stanovnika 240 nema posao.U Herceg Novom je 411 nezaposlenih od 31,47 hiljada stanovnika.
U Podgorici, u kojoj se grade stanovi i doseljava se, bez posla je 5,62 hiljade stanovnika od ukupno 180,19 hiljada.
U procesu izmjena i dopuna trenutno je nekoliko ključnih zakona: Zakon o radu, Zakon o štrajku, Zakon o mirnom rješavanju radnih sporova, Zakon o Fondu rada, Zakon o stalnom sezoncu, a očekuje se početak pregovora o produženju važenja Opšteg kolektivnog ugovora ili zaključivanje novog.
,,Možda kao nikada ranije, u periodu između dva međunarodna praznika rada, napadnuto je pravo na štrajk kao ključnog, legitimnog, oblika sindikalne i radničke borbe posebno u situacijama kada socijalni dijalog izostaje“, kaže Mihajlović.
Srećom, po vlast, štrajkova nešto i nema. Sporna radnička pitanja iz prethodnog perioda rješavaju se sporo ali temeljno. Tako je, između dva praznika rada, za preko 700 radnika bivše Košute država isplatila zaostale zarade. Nakon trideset godina od uvođenja stečaja u ovoj cetinjskoj fabrici.
I dalje neophodno braniti tri osmice
Ivana Mihajlović iz Unije sslobodnih sindikata upozorava da vještačka inteligencija i digitalizacija neviđenom brzinom mijenjaju svijet rada, te da rad u tzv. digitalnom dobu doprinosi brisanju granice između privatnog i profesionalnog života dok se isto pokušava predstaviti kao fleksibilizacija u interesu zaposlenih.
,,Dakle, danas je i dalje neophodno braniti tzv „tri osmice“ za koje su, plativši to velikim žrtvama, izborili radnici i radnice davne 1886. godine”.
Da podsjetimo: davne 1886. godine u Čikagu je tadašnja radnička klasa prvog i drugog maja izašla na ulice demonstrirajući i tražeći osmočasovno radno vrijeme. Čuvena je i krilatica koja je najbolje oslikavala borbu za radnička prava – „Osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja”. Krajem 19. vijeka radnici su imali jako male nadnice, radili su između 12 i 18 sati, a većina njih je bila na ivici siromaštva i bijede
U medijima zarade ispod državnog nivoa
,,Zarade se sporadično i povećavaju, češće odlukama na državnom nivou, pa se moraju i u medijima usklađivati, nego što je to odluka na nivou neke redakcije, ali generalno boljitka nema jer inflacija ‘pojede’ ta povećanja i i dalje je prosjek zarade u novinarstvu ispod onoga na državnom nivou”, kaže za Monitor Marijana Camović Veličković.
Ona navodi da su lokalni javni emiteri uskladili zarade sa programom Evropa sad 2 i da sada gotovo svi zaposleni koji imaju srednji stepen obrazovanja primaju 600 eura, a visokobrazovani 800 eura.
,,U javnom servisu postoji određeno gradiranje u skladu sa njihovim Kolektivnim ugovorom ali slična je situacija i tu je preosjek na novou medija blizu državnog ali problem je što se do tog prosjeka dolazi zahvaljujući ogromnim zaradama i dodacima na zaradu onih koji su na rukovodećim pozicijama, dok ‘obični’ zaposeni ne primaju ni blizu tog prosjeka. U privatnim medijima ima najviše oscilacija u zaradama ali većina zaposlenih ipak prima zarade manje od državnog prosjeka. Sve to naravno da nije ni dovoljno ni motivišuće”, zaključuje Camović Veličković.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
FOKUS
PARLAMENT USVOJIO SPORAZUME SA UAE: Šta bi rekao Ustavni sud da nije partijski

Objavljeno prije
3 sedmicena
25 Aprila, 2025
Sve ovo oko Sporazuma i budućih investitora iz UAE moglo je biti drugačije, bolje i lakše, samo kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ
Skupština Crne Gore usvojila je Zakone kojima su potvrđeni sporazumi Vlada Crne Gore i Ujedinjenih arapskih emirata (UAE) o ekonomskoj saradnji, u oblasti turizma i razvoja nekretnina.
Sporazum su podržali poslanici partija koje predvode Milojko Spajić (PES), Aleksa Bečić (Demokrate), Andrija Mandić (NSD) i Ervin Ibrahimović (BS). Milan Knežević i njegov poslanički kub (NDP) bili su uzdržani, poslanici nacionalnih partija Albanaca i Hrvata bili su protiv, baš kao URA i Boris Mugoša (SD). Poslanici DPS nijesu bili u sali kada se glasalo. Da se bolje vidi ko je bio za, objašnjavaju.
Dobro upućeni zli jezici danima su najavljivali uzdržanost najjače opozicione partije. Razlog je, tvrde, lična zainteresovanost počasnog predsjednika DPS Mila Đukanovića za budući angažman investitora iz UAE. I njihove projekte koji, prema usvojenim Sporazumima, mogu biti finansirani sopstvenim sredstvima investitora, „bankarskim kreditima, ili kreditima od povezanih strana ili akcionara, prodajom, prethodnom prodajom, prihodima od ulaganja treće strane…“.
To znači da će biti teško ući u trag stvarnim izvorima novca za finasiranje dva projekta predviđena Sporazumom o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina. Jedan na jugu a drugi na sjeveru Crne Gore. Ali, da taj dio priče ostavimo za vrijeme kada pred nas dođu konkretni ugovori o poslovima koji se, za sada, samo najavljuju. Pošto bi, opet prema najavama dobro obaviještenih, prvi posao („južni“) mogao krenuti ka realizaciji već narednog mjeseca.
Vratimo se, za sada, Sporazumima koji su u utorak potvrđeni u Skupštini u formi Zakona. Postajući, tako, „sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka“ koji „imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva“ (Ustav Crne Gore, član 9).
Samo će Ustav biti „stariji“ od Sporazuma koji su usaglašeni za pola sata, na tzv. telefonskoj sjednici Vlade, a onda usvojeni u formi zakona, bez javne rasprave, i uz zamjerke poslanika vladajuće koalicije (PES) na kvalitet prevoda na crnogorski jezik („odrađen nestručno“). Moguće je, znači, da između verzije koju je usvojena u parlamentu i zvanične verzije Sporazuma na engleskom jeziku, postoje i neke vrlo bitne razlike koje bi nas, u nekom neželjenom scenariju, mogle skupo koštati.
Ostalo je i nejasno kako se rješavaju eventualni nesporazumi između Crne Gore i investitora (entiteta, po slovu Sporazuma) koje će nam poslati Vlada UAE. „Bilo koji nesporazum između Strana ugovornica koji proističe iz tumačenja i primjene ovog Sporazuma ili dodatnih sporazuma i protokola biće prijateljski rješavan konsultacijama ili pregovorima između zvaničnika Mješovite komisije/Komiteta za ekonomsku saradnju (nije preciziran kada i kako će ona biti formirana – prim. Monitora). Ukoliko pregovori ne uspiju, predmet spora ili tumačenja biće riješen kroz konsultacije diplomatskim kanalima…“, navodi se u Sporazumu o ekonomskoj saradnji Vlada Crne Gore i UAE. Šta biva ako diplomatija ne uspije – ne zna se.
Konfuziju pojačava sadržaj drugog Sporazuma (o saradnji u turizmu i razvoju nekretnina). U prvom dijelu teksta piše kako Vlada Emirata garantuje za investitore (entitete) koje predloži za realizaciju projekata u Crnoj Gori. Onda, nekoliko pasusa niže, stoji da „UAE neće biti predmet bilo kakvih mehanizama za rješavanje sporova predviđenih ugovorima, programima i sporazumima zaključenim između Emirata i Vlade Crne Gore“. Šta onda, tačno, partneri iz Abu Dabija garantuju Crnoj Gori?
Ili su garancije tražene, i dobijene, samo od strane vlasti u Podgorici. Poput one da se u poslovima zaključenim po osnovu ovih Sporazuma, a ta lista će se prema Spajićevim najavama poprilično produžiti, neće primjenjivati (antikoruptivne) odredbe Zakona o javnim nabavkama, procedure o javnim tenderima ili bilo koji drugi postupci javnog nadmetanja.
Pride, država je dužna da investitoru obezbijedi zemljište za realizaciju projekta, a to mora uraditi odričući se, unaprijed, „procedura propisanih nacionalnim zakonodavstvom kojim se uređuje oblast državne imovine“.
Sporazum predviđa i da će svi poslovi sa entitetima iz UAE imati status „strateških projekata od javnog interesa“.
Nije pojašnjeno zašto bi privatna gradnja stanova za prodaju, na zemljištu koje je obezbijedila Vlada, (uz pripadajuću infrastrukturu – vodu, struju, kanalizaciju, telekomunikacije, puteve…) imala status projekta od javnog interesa. To pitanje su, pored mnogih drugih, problematizovali iz Agencije za sprječavanje korupcije (ASK). Podsjetili su na definiciju iz Zakona, prema kojoj je javni interes „materijalni i nematerijalni interes za dobro i prosperitet svih građana pod jednakim uslovima“. Zamjerili su Vladi to što se nije preciznije odredila prema investicijama koje bi mogle dobiti takav status. Uz pripadajuće benefite.
ASK problematizuje i tvrdnje ovdašnjih zvaničnika da država neće prodavati zemljište za projekte, već će ga dati u dugoročni zakup (99 godina). Zato Vladi sugerišu da obrati pažnju na član 171 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, kojim je propisano da „na urbanističkoj parceli na kojoj je stambena zgrada izgrađena, vlasnici posebnih djelova imaju zajedničku nedjeljivu cjelinu“.
Dakle, Crna Gora nakon 99 godina izdavanja u zakup neće moći da u svoj posjed povrati zemljište na kome će se graditi stanovi, hoteli, restorani…. Samo što će njegovu vrijednost, kroz cijenu nekretnina, naplatiti neko drugi. Uostalom, kako je primijetio neko od kritičara tog dijela Sporazuma, „zemljište nije tepih“, pa da sa njega otresete mrve i tako ga vratite u pređašnje stanje.
Usvojeni Sporazumi mogu imati elemente državne pomoći, zbog čega je Vlada, prije njihovog potpisivanja, morala konsultovati Agenciju za zaštitu konkurencije, smatra Dragan Damjanović, predsjednik Savjeta Agencije.
„S obzirom da nije ispoštovan ovaj korak, Savjet Agencije će dati precizne instrukcije stručnim službama i kroz postupak predispitnih radnji prikupiti svu neophodnu dokumentaciju za eventualno pokretanje postupka naknadne kontrole“, navodi Damjanović podsjećajući nadležne iz izvršne i zakonodavne vlasti „da bi pokretanje postupka naknadne kontrole dovelo do zaustavljanja svih procedura na planu sprovođenja Sporazuma sa UAE, sve do konačnog mišljenja Agencije“.
Umjesto zvaničnika vlasti na to je odgovorio Predrag Zečević, novinar i ekonomski analitičar blizak premijeru Spajiću. Po njegovom sudu, primjedbe AZK su neutemeljene. „Vlada je uradila ono što joj je Ustavom i zakonom dozvoljeno: potpisala je sporazum koji obavezuje obje strane, uz naknadnu kontrolu zakonitosti svake pojedinačne mjere koja iz njega proistekne. U krajnjem, o validnosti sporazuma odlučuje Skupština, a ne Agencija.“
Sličan optimizam provijava i iz izjava državnih zvaničnika koji su slijedili premijerovo ubrzanje u trci za investcijima. Kojih, usput pomenimo, skoro da nema od smjene vlasti 2020.
„Sporazumi koje je Crna Gora potpisala sa UAE u potpunosti su usklađeni sa Ustavom Crne Gore i obavezama koje proizilaze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU“, tvrdi ministarka evropskih poslova Maida Gorčević.
„Pravne analiza koje su prethodile potpisivanju Sporazuma jasno ukazuju da ovi sporazumi ne sadrže diskriminatorne odredbe, u skladu su sa principima transparentnosti i konkurencije i zakonom propisanim procedurama javnih nabavki“.
Da je neko, van Vlade, vidio te analize – bilo bi svima lakše. Ovako, sumnja da oni ne postoje nije odagnana.
Koalicija organizacija civilnog društva iz Crne Gore obratila se Evropskoj komisiji, izražavajući zabrinutost zbog potpisanih sporazuma.
„Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina omogućava sprovođenje velikih investicionih projekata putem direktnih pregovora s investitorima bez primjene transparentnih i nediskriminatornih procedura javnih nabavki. To je u direktnoj suprotnosti sa principima jednakog tretmana svih tržišnih učesnika, kako je propisano Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između Crne Gore i EU“, navodi se u njihovom pismu EK. „Ovaj sporazum otvara vrata preferencijalnom tretmanu investitora iz UAE, narušavanju fer konkurencije i potencijalno nezakonito državnoj pomoći, što je zabranjeno zakonima EU o konkurenciji. Još alarmantnije, sporazum uključuje odredbe o prilagođavanju nacionalnog zakonodavstva potrebama specifičnih investicionih projekata i investitora — pristup koji ozbiljno ugrožava pravnu sigurnost i jednakost pred zakonom“.
Odgovor čekamo. U međuvremenu, parlament je ignorisao preporuku predsjednika države Jakova Milatovića da se o sporazumima sa UAE ne izjašnjava prije mišljenja zvaničnog Brisela. Milatović sada ima opciju da ne potpiše zakone usvojene u utorak. Iz iskustva znamo da će se, tako, konačna odluka samo prolongirati za 30-tak dana.
Sudeći po najavama, slijedi i nastavak građanskih protesta protiv takvog načina privlačenja investitora i investicija.
Sve bi to, možda, bilo drugačije, bolje i lakše kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. Tamo je sud partije važniji od prava i pravde. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


JOANIKIJEV HEROJ I GROMKO ĆUTANJE VLASTI: Šta je njima Pavle Đurišić

KADROVSKA RJEŠENJA (OPET) SVAĐAJU VLAST: Savjetnik bez pitanja

Interno
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmice
DRŽAVA I BEMAKS: Poslovi se nastavljaju
-
INTERVJU3 sedmice
VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija
-
INTERVJU4 sedmice
SANJA DAMJANOVIĆ, NAUČNICA, BIVŠA MINISTARKA NAUKE: Šansa koja ne smije biti izgubljena
-
INTERVJU4 sedmice
BORIS MARIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Društvo zaboravljenih reformi
-
Izdvojeno3 sedmice
HORHE MARIO BERGOLJO – PAPA FRANJO (1936 – 2013 – 2025.): Golemo nasljedstvo čovjeka iz naroda
-
INTERVJU2 sedmice
TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA (HRA): Na početku
-
Izdvojeno2 sedmice
SPAJIĆEVA SEDMODNEVNA POSJETA SAD: Bez sastanaka sa zvaničnicima i dijasporom
-
HORIZONTI3 sedmice
SRPSKI PATRIJARH I USKRS SRPSKO – RUSKOG SVETA U KREMLJU: Za vrh SPC-a Crna Gora je otvoreno pitanje