FOKUS
ISTORIJA PROTESTA: Sva lica ulice

Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. godine. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo
Novi protest pred Skupštinom. Crnogorske zastave i pjesme, policijska ograda i borna kola, dosta poznatih lica („ima nas”) i ozbiljni političari sa listom zahtjeva i obećanjem da će povesti do konačne pobjede.
Ovog puta, to bi trebalo da znači: Odustajanja od izmjena i dopuna Zakona o predsjedniku. Dogovor sa parlamentarnom većinom oko deblokade Ustavnog suda, što znači da bi postupak izbora nedostajućih sudija, ili sudije, trabalo vratiti na početak i krenuti od novog konkursa (valjda četvrtog po redu). Raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora i formiranje tehničke vlade koja bi ih provela.
Skup je, zvanično, organizovala grupa građana, a najavili su ga i podržali DPS i njegovi „tradicionalni partneri”. Nije naglas rečeno, ali su se pred parlamentom, pored ostalog, branili funkcija, lik i djelo Mila Đukanovića. Tako je krug zatvoren. Na ovdašnjoj političkoj sceni više nema nikoga kome pred tom zgradom nijesu i zviždali i klicali. Ulica ostaje jedina „institucija” u Crnoj Gori kojoj ni političari ne mogu doakati.
U tadašnjem Titogradu, 20. avgusta 1988, održan je Miting solidarnosti sa kosovskim Srbima i Crnogorcima, pošto riječ protest tada nije imala današnju konotaciju i popularnost. Skup je pažljivo pripreman i organizovan od strane nadležnih službi u Beogradu, pa se na tadašnjem Trgu Ivana Milutinovića, mimo volje crnogorskih vlasti, našlo nekoliko stotina „dolaznika” sa Kosova i hiljade njihovih „domaćina”, spremnih da podrže zahtjev za ukidanje autonomije „južne srpske pokrajine”, prijete Albancima i onima koji ih podržavaju, psuju političare koji ne igraju po notama Slobodana Miloševića i, tada još uvijek u pola glasa, traže oružje. Skup identičnog sadržaja održan je i u Nikšiću, sredinom septembra iste godine. Mitinge su krasile fotografije Miloševića, Njegoša, Karađorđa a registrovano je, za to vrijeme neobično, prisustvo velikog broja sveštenstva SPC.
Kosta Bulatović, jedan od tadašnjih predvodnika kosovskih Srba, a kasnije stanovnik Danilovgrada, svjedoči da se ništa nije dešavalo slučajno pa ni datum mitinga. „Izabran je taj datum zbog toga što je to rođendan Slobodana Miloševića, jer je Milošević prvi komunista u vlasti Srbije koji je našao za shodno da dođe u Kosovo Polje i da čuje krik toga naroda”. Ostatak znamo.
Marko Špadijer, koji je tada bio predsjednik Savjeta za odnose sa inostranstvom, ukazuje da je Miting solidarnosti bio planirana manipulacija kojom je „napravljena moćna mašinerija vjernika odanih projektu stvaranju nove srpske države”.
Na krilima tog mitinga održani su protesti u oktobru ‘88 koje je policija rasturila, a u januaru ‘89, pala je kompletna crnogorska vlast. Ppočela je era lijapih, mladih i pametnih koje su personifikovali Momir Bulatović (umro 2019), Svetozar Marović (pobjegao u Beograd 2016, da bi izbjegao izdržavanje zatvorske kazne) i Milo Đukanović.
Uskoro je i rat bio na vidiku. Na ulice su izašli neki drugi i drugačiji ljudi, sa sasvim drugačijim idejama. Pred crnogorskim parlamentom održavaju se antiratni protesti. Na jednom od tih skupovi održanom sredinom jula 1991, pred publikom koju su mahom činile pristalice Liberalnog saveza i tadašnje socijaldemokrate, ugledni intelektualci.
O tadašnjem otporu ratu svjedočio je i bivši ministar inostranih poslova u tadašnjoj Vladi Crne Gore Nikola J. Samardžić, u pisanom podnesku Haškom tribunalu 2004: „U slobodarskom Cetinju održano je nekoliko masovnih mitinga – protesta protiv agresije na Dubrovnik. Gradom – herojem orila se pjesma: Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče. Cetinje u svojoj viševjekovnoj istoriji nije nikada ranije od nikoga tražilo ničiju milost i oproštaj. Osjećaj nepravde i sramote koja je stvorena napadom na Dubrovnik, natjerao je Cetinjane i Katunjane da traže oproštaj izrečen iskreno iz duše i srca.”
Milicija se u to vrijeme starala da na takve skupove i proteste dođe što manje ljudi. A onda pravila kordon između njih i kontramitingaša koji su željeli obračun sa „izdajnicima i plaćenicima CIA, Kominterne i Vatikana”.
Ozbiljnih sukoba nije bilo, sem 12. jula 1991. (Petrovdan) kada su se pred Cetinjskim manastirom gađale kamenjem, pa dobro potukle, pristalice Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve, uglavnom simpatizeri LSCG i Narodne stranke. Možda je blizina opasnosti od nekontrolisanog sukoba doprinijela začinjanju ideje o kasnijoj koaliciji liberala i narodnjaka pod nazivom Narodna sloga, koja je ostala upamćena kao jedna od najljepših priča crnogorskog višepartizma. Na trgovima širom Crne Gore, tada su pristalice Narodne sloge, predvođene Slavkom Perovićem i Novakom Kilibardom, budile nadu da je moguća drugačija Crna gora. Zemlja i dom za sve.
Pred parlamentom je bilo, uglavnom, mirno. Sve do januara 1998, kada je Momir Bulatović, ne želeći da prizna poraz od Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima, pozvao pristalice na višednevne proteste koji su završeni sukobima sa policijom, uz desetine povrijeđenih i ranjenih na obje strane. Uz „tradicionalni” suzavac, taj sukob je obilježila bomba koja je eksplodirala ispred kordona policije (jedni kažu da je bačena na njih, drugi tvrde da je ispala nekom od policajaca) i upotreba vatrenog oružja.
Dio demonstranata pokušao je da se naoruža u kasarnama tadašnje Vojske Jugoslavije, dok se vlast, prvi put otvoreno, branila i angažovanjem ljudi iz kriminalnog miljea, kojima je podijeljena oprema rezervnog sastava MUP-a, od uniformi do dugih cijevi. Crna Gora je, tvrdili su upućeni, nekoliko sati bila „na ivici građanskog rata”. Ipak, u skladu sa naknadnim sporazumom vlasti i opozicije (DPS – SNP), niko nije odgovarao za učinjeno.
Četvorodnevni protesti u Podgorici imali su predigru u Beranama i Pljevljima, a organizatori su vlastima ispostavili listu zahtjeva kojima je traženo da se ponove predsjednički i organizuju vanredni parlamanetarni izbori, da se „zbog učešća u izbornoj krađi” smijeni nekoliko članova Vlade među kojima su bili tadašnji ministri policije Filip Vujanović i zdravlja Miomir Mugoša. Demonstranti su tražili i da se prekine medijski teror državnih medija (RTCG i Pobjeda) i zaustavi pritisak na organe lokalne samouprave u Podgorici, Beranama, Pljevljima, Kolašinu i Bijelom Polju gdje su s čelnih funkcija smijenjeni funkcioneri bliski Bulatoviću.
Sličnost sa današnjim vremenima i opozicionim zahtjevima teško da može biti slučajna. Te proteste je obilježila i podjela Narodne stranke. Krilo koje danas predvodi Andrija Mandić pridružilo se Bulatoviću, dok je dio partije predvođen Novakom Kilibardom ostao na Đukanovićevoj strani (skupa sa SDP-om i partijama manjinskih naroda).
Dok su se demonstranti lojalni Bulatoviću spremali za okupljanje u Podgorici, Đukanović je pred Cetinjskim manastirom prisustvovao nalaganju badnjaka u organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske. Novoizabrani predsjednik je poručio da između crnogorske države i crkve „postoje neki novi odnosi koji počivaju na međusobnom poštovanju, uvažavanju i pomaganju”, dok je sada pokojni mitropolit SPC Amfilohije pozivao na smirivanje strasti. „Zar smo od omraza toliko zaslijepili pa da ne vidimo da smo zbog svoje nesloge, iako zreli istorijski narod, navukli sebi na vrat međunarodne staratelje, kao maloljetna đeca”. U Podgorici su mu, koji dan kasnije, skandirali „Amfilohije, Turčine”.
U januaru 2012. dočekali smo građanske proteste koji nijesu bili motivisani političkim već, dominantno, ekonomskim problemima crnogorskog društva. NVO MANS, Unija slobodnih sindikata i dio studentskih organizacija (ne sve) pozvali su na proteste „zbog sveukupne ekonomsko-socijalne situacije zaposlenih i građana, koje je eskaliralo najnovijim poskupljenjem cijene električne energije i koje će za sobom neminovno povući poskupljenje ostalih roba i usluga”.
Protestne šetnje održavane su sve do proljeća, ali je Vlada Igora Lukšića ostala nepopustljiva. Možda i zato što su se bližili izbori. Samo smo upoznali neke nove tehnike opstrukcije i pokušaja kompromitacija organizatora protesta. Tako su iz MANS-a, u maju, saopštili kako su vratili 200 eura donacije koje je na javni žiro- račun za organizaciju protesta uplatio kontroverzni biznismen i osumnjičeni narko- bos Naser Keljmendi.
„Očigledno je da famoznih 200 eura uplate nije pomoć Keljmendija slobodnim građanima, već pokušaj kompromitacije. Naser Keljmendi predstavlja sve ono protiv čega se borimo i suštinu razloga za organizaciju građanskih protesta, a to je da konačno moraju biti prekinute veze države sa organizovnim kriminalom koji je okupirao ovu zemlji i zarobio njene institucije, pa čak i one koje su najpozvanije da se bore protiv njega, kao što je Agencija za nacionalnu bezbjednost”, navodi se u obraćanju MANS-a.
Tri i po godine kasnije, u jesen 2015. novi protesti u Podgorici. Organizuje ih DF. U međuvremenu, imali smo jedan kratak i „organizovano nasilan” protest zbog priznanja nezavisnosti Kosova, nakon koga je ostalo nejasno ko ga je organizovao a ko izazvao incidente i sukobe između maskiranih demonstranata i policije.
„Tražimo prve poštene i fer izbore, i ostaćemo na ulici dok se naši zahtevi ne ispune”, poručuje Andrija Mandić. Da pokažu kako su ozbiljni, pristalice DF, skupa sa poslanicima, pred Skupštinom podižu šatorsko naselje u kome se živi 24 sata dnevno. Uz prigodnu muziku, roštilj, ražanj, turnir u malom fudbalu i večernji politički program. U koji se, kao jedan od gostujućih govornika, uključio i Amfilohije Radović. Više nije „turčin”.
Nakon 20-ak dana protesta policija je skupa sa komunalcima, u ranu zoru, „osvojila” i demontirala šatorsko naselje, pravdajući akciju potrebom normalizacije saobraćaja u Glavnom gradu. Prekomjerna i nepotrebna sila primijenjena na malobrojne demonstrante (taj protest DF-a bio je jedan od najslabije posjećenih političkih okupljanja pred Skupštinom) izvela je na ulicu građane Podgorice koji su stali u odbranu prava na slobodu okupljanja.
I te je proteste preuzeo DF, pa su oni okončani 24. oktobra, brutalnim obračunom policije sa okupljenim građanima među kojima se, izvjesno, nalazio i određen broj provokatora (nije utvrđeno ko su i čiji su) zaduženih za izazivanje incidenata. Maskirani policajci su građane zasuli suzavcem a onda ih progonili i prebijali sve do periferije.
Najgore je u tom haosu prošao Milorad Mijo Martinović, iako nije ni učestvovao u demonstracijama. Njega su noružani i maskirani pripadnici SAJ-a zaustavili dok je vozio u drugom dijelu grada. Martinović je teško pretučen a vozilo mu je demolirano. Država je priznala krivicu za ovaj napad ali direktni izvršioci u uniformama nikada nijesu identifikovani. Baš kao ni oni policajci koji su hamerom, zaplijenjenim od Safeta Kalića, progonili građane pokušavajući da ih pregaze.
U februaru 2019. svjedočili smo novom pokušaju građanskih protesta koji se ne organizuju pod okriljem partija. Povod je bila afera koverta, odnosno indolentnost sa kojom su se državne institucije odnijele prema očiglednom primjeru političke korupcije koji nam je pokazao jedan od aktera – odbjegli biznismen Duško Knežević, objavljujući tajni snimak na kome se vidi kako daje novac (navodno 97.000 eura) visokopozicioniranom funkcioneru DPS-a Slavoljubu Stijepoviću,
Na skupovima održavanim pod sloganom 97.000 odupri se, hiljade građana tražile su ostavke predsjednika Đukanovića, premijera Duška Markovića, vrhovnog i specijalnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Milivoja Katnića, kao i direktora državne Agencije za sprečavanje korupcije Sretena Radonjića. Održano je deset protesta i protestnih šetnji a bunt se ugasio nakon što su ga razvodnili (tada opozicioni) političari, pokušavajući da iz tih dešavanja izvuku neku ličnu korist. O tome su, kasnije, svjedočili neki od organizatora pokreta Odupri se, civilni aktivisti Džemal Perović, Omer Šarkić, Ratka Jovanović, Budo Minić…
Uslijedilo je novo zatišje. Pa DPS-ova odluka da silom na sramotu usvoji Zakon o slobodi vjeroispovijesti i višemjesečne litije sa desetinama hiljada učesnika, uz logistiku kompletnog „srpskog sveta”. Baš kao 1988.
Sada DPS pred parlamentom traži novu priliku. Aktuelna stara/nova većina im je svojim nepromišljenim postupanjem „nabacila” loptu. Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo. Svih tih godina bilo je puno dramatičnih događaja a stekli smo premalo iskustva. To je možda suština priče o istoriji naše ulice. A ulica je kao i sve – za dobro i za zlo. Tamo uvijek nađemo ono što ponesemo sa sobom.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
POPIS POČINJE TREĆEG DECEMBRA: Pobjeda bez poraženih

Mnogo je toga što govori da popis u Crnoj Gori nije bio i neće biti samo tehničko/statističko pitanje prikupljanja podataka neophodnih za planiranje budućih javnih politika. Zato je još važnije da u taj proces uđemo uz najveći mogući dogovor o načinu prikapljanja, unosa i upotrebe dobijenih podataka
U nedjelju koja prva dođe počeće popis stanovnika, domaćinstava i stanova. Valjda. Nakon odlaganja od, ukupno, dvije godine i trideset tri dana. Prilično je izgledno da će popis trajati duže od planiranih 15 dana. Razloge znamo: manjak popisivača i moguće vremenske neprilike uobičajene za ovo doba godine.
U srijedu ujutro govorilo se o tome da su svi uslovi iz prošlonedjeljnog sporazuma vlade, opozicije i nacionalnih savjeta ispunjeni i da popis počinje u četvrtak 30. novembra. Čak je i Monstat (Uprava za statistiku) počeo podjelu popisnog materijala popisivačima.
Popisivači sjutra izlaze na teren, saopštio je direktor Monstata Miroslav Pejović pozivajući građane „da im otvore vrata“. On je insistirao da se popis može sprovesti sa postojećih 3.300 popisivača (Monstat je, u nekoliko puta ponavljanim, konkursima tražio njih 3.800) a da su svi uslovi iz Sporazuma o popisu ispunjeni. “Posljednji preduslov je specifikacija za softver (za kontrolu unijetih podataka – prim. Monitora) koji se najavljuje. Specifikacija je pripremljena od strane Uprave za statistiku. Sopstvenim kapacitetima, samoinicijativno, izradili smo ovu specifikaciju i dostavićemo je vladinoj komisiji, koja će biti formirana u narednim danima”, kazao je Pejović.
Iza podna saznajemo da ništa nije gotovo. Iz DPS – a su poručili da dogovoreno u Sporazumu nije realizovano, iako „nema sporenja oko uslova koje treba ispuniti“. Po njihovom tumačenju, manjak popisivača u odnosu na priželjkivani broj i „činjenica da do danas nemamo specifikaciju projektnog rješenja softvera“ su dovoljan razlog da od vlade zatraže da se popis odloži za još nekoliko dana. U suprotnom, zaprijetili su iz DPS, oni neće učestvovati u popisnom procesu „nego će ga obesmisliti“.
Danijel Živković, v.d. predsjednika te partije, tražio je od vlade da početak popisa još jednom odloži “za pet ili sedam dana” kako bi do kraja završili započeti posao. “Šta je problem da sjednu komisije, pripreme specifikaciju softvera, da vidimo šta nedostaje i na kraju završimo sve kako dolikuje ozbiljnim ljudima”, poručio je Živković ne osvrćući se na činjenicu da opozicija, do tog trenutka, nije imenovala predstavnika koji bi, prema postignutom dogovoru, bio i predsjednik vladine Komisije za praćenje uspostavljanja softvera za kontrolu popisnih podataka.
Pokazalo se da zahtjev DPS-a “nije problem”. I da kucaju na otvorena vrata. U srijedu poslije podne premijer Milojko Spajić izlazi sa konačnom ponudom: “Ja ću danas obaviti razgovor sa predstavnicima partija skupštinske većine i u cilju inkluzivnosti koju Crna Gora nikada nije vidjela, a mislim da smo jako blizu tome, poslao bih poruku DPS-u, odnosno predstavnicima opozicije, da (popis) odložimo na tri dana, odnosno do 3. decembra i da vidimo da li su njihove namjere dobre ili loše. Ovo je mjera kompromisa i da se stvarno svi kao društvo okupimo da taj popis prođe kao jedna tehnička stvar. Ukoliko se ne prihvati 3. decembar kao početak, mi počinjemo sjutra”, saopštio je Spajić uz najavu da će nekoliko sati kasnije izaći sa konačnim rješenjem.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
FOKUS
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi

Navodi iz saopštenju Stejt departmenta o Branislavu Branu Mićunoviću i Miodragu Daki Davidoviću, nisu nikakva novost za crnogorsku i jugoslovensku javnost. Monitor se nebrojeno puta bavio poslovima ove dvojice “kontroverznih biznismena” koji su bogatstvo stekli u vrijeme trodecenijske vladavine Mila Đukanovića
Prošlog četvrtka, 16. novembra, osvanula je vijest da su Sjedinjene Američke Države (SAD) uvele sankcije dvojici crnogorskih “kontroverznih biznismena”, kako ih najčešće opisuju kod kuće, – Miodragu Daki Davidoviću i Branislavu Branu Mićunoviću. Američki Stejt department je u saopštenju pored imena ove dvojice Nikšićana, naveo imena još osam osoba iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije koje je Kancelarija za kontrolu imovine stranaca (OFAC ), kao dio Ministarstva Finansija, stavila na crnu listu.
Od crnogorskih državljana na listi sankcionisanih osoba se od aprila prošle godine nalazi i Svetozar Marović, nekadašnji potpredsjednik Demokratske partije socijalista (DPS) i drugi čovjek režima u Crnoj Gori kome je srodna vlast u Srbiji pružila utočište od izdržavanja pravosnažnih zatvorskih kazni zbog organizovanog kriminala i korupcije.
Sankcije američkih finansijskih vlasti osim zabrane putovanja i zamrzavanja imovine koja se eventualno nalazi u SAD-u ili na teritorijama pod njenom jurisdikcijom povlači i zabranu poslovanja američkih kompanija sa kompanijama proskribovanih osoba. Ne postoji nalog za hapšenje, osim eventualno za pojedince i pravna lica iz Amerike ako se utvrdi da su svjesno kršili sankcije OFAC-a i drugih državnih institucija, ili ako je učinjeno krivično djelo u američkoj jurisdikciji. Sa te tačke gledišta Mićunović i Davidović mogu biti mirni jer im ne prijeti direktna opasnost zbog crne liste. No, propagandni i psihološki efekat se ne može zanemariti jer im negativna dezignacija američke vlade smanjuje manevarski prostor i stvara nelagodnosti.
Davidović je pomenut prvi u saopštenju Stejt departmenta kao osoba koja “decenijama pere novac za kriminalne grupe, jačajući svoj uticaj i oblikujući svoje kriminalno preduzeće” uz optužbe za “šverc cigareta, nafte i oružja”. Takođe se ističe da je korupcija koju širi pomogla “Rusiji da kompromituje nezavisnost demokratskih institucija i pravosuđa zemlje”, uz napore da “utiču na rezultate izbora”. Osim Crne Gore, Amerikanci ukazuju i na Dakine aktivnosti u Makedoniji i “skandala koji je doveo do hapšenja Dragija Raškovskog, generalnog sekretara Vlade, ključnog saradnika bivšeg premijera Zorana Zaeva”. Raškovski je navodno uzeo mito od Davidovića “u cilju promoviranja poslovnih interesa Davidovića” – što se na Balkanu, i šire percipira kao standardna praksa u poslovanju ili dobijanju poslova.
Za Mićunovića se kaže da je”decenijama vodeća figura u organizovanom kriminalu u Crnoj Gori, datirajući još od vremena bivše Jugoslavije” što se inače moglo puno puta pročitati u regionalnoj štampi.
“Najpoznatiji je po ilegalnom švercu cigareta” preko kojeg je korumpirao i podrivao nezavisnost crnogorskih institucija ali i šire po Zapadnom Balkanu. Dovodi se u vezu sa “zloupotrebom javne imovine, eksproprijacijom privatne imovine”, sve “radi lične dobiti ili političkih ciljeva, ili mita”.
Ovi navodi nisu nikakva novost za crnogorsku i jugoslovensku javnost, Monitor se nebrojeno puta bavio poslovima Mićunovića i Davidovića, koji su bogatstvo stekli u vrijeme trodecenijske vladavine Mila Đukanovića. Oni su i lični prijatelji sa doskorašnjim vladarom zemlje uprkos Davidovićevom formalno opozicionom angažmanu nakon raskola u DPS-u. Mićunovića veže sa Đukanovićem i zajednička optužnica talijanskog tužilaštva za šverc cigareta sa mafijom na drugoj strani Jadrana koja nije dokazana na sudu. Davidović je i kum bivšeg predsjednika Crne Gore pokojnog Momira Bulatovića koji ga je pred kraj svog mandata abolirao od optužbi za manipulacije u trgovini cigaretama kojima je navodno oštetio tadašnju republičku kasu za više od deset miliona njemačkih maraka i zbog čega je na kratko uhapšen.
Za razliku od Mićunovića koji je uvijek slovio za žestokog momka i stajao sa one strane zakona (iako to sudski nikada nije dokazano) Davidović je bio načelnik nikšićke policije, ministar trgovine u tzv. Srpskoj autonomnoj oblasti (SAO) Hercegovina koju je osnovala Srpska demokratska stranka (SDS) Radovana Karadžića pred početak sukoba 1991. godine. Vlasnik je i firme Neksan koja se bavi proizvodnjom alkoholnih i bezalkoholnih pića, trgovinom gorivom i građevinskim poslovima. Davidović je nekoliko puta uskakao sa svojim resursima da spasi Željezaru Nikšić, u kojoj je nekada radio kao ekonomista, od stečaja i bankrotstva što mu je kod običnog stanovništva donijelo određene simpatije. Mediji su izvještavali da se Neksan, zajedno sa još nekim državnim i privatnim firmama bliskim vrhu režima, bavio fiktivnim izvozom goriva na Kosovo 2009. godine dok je gorivo istakano i prodavano u zemlji bez plaćenih aksciza državi. Nije bilo demantija ali ni provjera pravosudnih organa, a kamoli optužnice.
Dakin pokušaj samostalnog političkog organizovanja kroz Narodni pokret je neslavno prošao. Poznat je i kao veliki ktitor Srpske crkve (SPC) i često viđan u društvu episkopa i drugih poglavara. Preživio je i atentat u Beogradu 2019. godine upravo kada je bio u društvu tadašnjeg episkopa nikšićko-budimljankog i sadašnjeg crnogorsko – primorskog mitropolita Joanikija Mićovića.
Mićunović se uvijek držao podalje od istupa u javnosti i nikada nije odgovarao direktno na optužbe protiv njega. To je po pravilu prepuštao ljudima iz bezbjednosnog sektora, kao što su bivši direktor policije Veselin Veljović ili medijima pod kontrolom DPS-a. Osnovana je i Facebook grupa Brano Micunović – Ponos Crne Gore gdje su svi kritičari dotičnog označavani “saradnicima stranih službi i neprijateljima Crne Gore”, prije svega tadašnji poslanik Nebojša Medojević. Veljović je na prozivke u Skupštini javno rekao da “Mićunović nema nikakve povezanosti sa Šarićem ili sa konkretnom operacijom Balkanski ratnik” u kojoj je zaplijenjeno 5.7 tona kokaina u Južnoj Americi. Odmah nakon toga, da li slučajno, otpao je i projekat izgradnje prioritetne dionice auto puta Bar – Boljare koju je trebao graditi odavno bankrotirani splitski Konstruktor.
Srpsko tužilaštvo za organizovani kriminal je u slučaju Darka Šarića pominjalo Mićunovića kao osobu sa kojom je Šarić u bliskim odnosima. Srbijanski tužiltelji su u zahtjevu za prisluškivanje Šarića naveli Mićunovića kao organizatora šverca droge i cigareta u međunarodnim razmjerama ali optužnica nikada nije dizana protiv njega. Štaviše, na suđenju Šariću i njegovoj grupi, na zahtjev advokata odbrane Borivoja Borovića, Mićunovićevo ime je zatamnjeno, jer on “nije bio predmet ni optužnice ni istrage”.
Mićunović je, kada se radi o crnogorskom pravosuđu, takođe rođen pod sretnom zvijezdom. Maratonsko suđenje za ubistvo iz bezobzirne osvete na nosilima voženog i već ranjenog Radovana Raca Kovačevića ispred Urgentnog bloka Kliničkog centra CG, završeno je oslobađajućom presudom i to dva puta. Vrhovni sud je tada kao drugostepena instanca ukinula prvu presudu i vratila je sudiji Radomanu Mandiću na ponovno odlučivanje usljed brojnih propusta i mijenjanja izjava svjedoka koji su simultano oboljeli od amnezije i samo mogli primijetiti “dlakavu ruku” koja puca ali ne i osobu. Kada je Mandić po drugi put oslobodio Mićunovića, nevoljno tužilaštvo predvođeno Vesnom Medenicom (takođe bliskom prijateljicom vladarske porodice Đukanović) se opet formalno žalilo. Umjesto tada “nekooperativnog” Vrhovnog suda, žalbu je dočekalo vijeće novoosnovanog Apelacionog suda čiji izvjestilac Milivoje Katnić je pripremio opravosnaženje oslobađajuće presude Mićunoviću nakon što je “vještačenjem utvrđeno da je oštećeni Kovačević već bio mrtav na nosilima”. Prema tome nije ni moglo biti ubistva.
Mjesec dana po finalno oslobađajućoj presudi Medenica se preselila na čelo Vrhovnog suda i riješila svaki budući nedostatak kooperativnosti tamošnjih sudija sa vladajućom partijom. Istražni sudija u slučaju ubistva Kovačevića, Mušika Dujović je postao predsjednik Apelacionog suda dok će Milivoje Katnić postati šef novoosnovanog Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) koje je formirano tobože radi borbe protiv kriminala i korupcije, i na zahtjev EU. Katnić će kasnije nemilosrdno progoniti sve neprijatelje vlasti i zaobići one koje treba zaobići, između ostalog i Daku Davidovića, bilo da se radi o tzv. Državnom udaru ili nečemu drugom.
Nakon američke objave sankcija reakcije crnogorske javnosti su veoma uzdržane. Osim ministra pravde Andreja Milovića koji je rekao da nadležni trebaju ispitati američke navode (uz isticanje da njegovo ministarstvo nije nadležno) maltene da nije bilo reakcije ni političkih partija ni pojedinaca iz bilo kog tabora. Iz vana se samo glasnuo bivši crnogorski diplomata i sada univerzitetski profesor Vesko Garčević koji je rekao da su Amerikanci “poslali jasne poruke sadašnjim i bivšim vlastima” te da je ovo prilika “za dalje jačanje saradnje sa SAD u pravosudnoj oblasti” jer je to u saglasju “sa našom ambicijom da budemo članica EU u bliskoj budućnosti”.
Ako saradnja bude ista kao između Katnića i američkih vlasti dok je “istraživao” Aferu Telekom u kojoj se indirektno pominje Đukanović, sve će se završiti na ćutanju. Na to je crnogorska javnost odavno navikla.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
FOKUS
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje

Krajem oktobra, prestižni američki list Vol Strit Žurnal je objavio opširnu priču o Lovu na najpoznatijeg kripto bjegunca. U razgovoru sa američkim novinarima, tada mandatar Milojko Spajić je rekao: „ Iza (Kvonovog zatvorskog) pisma stoje njegovi politički protivnici i srpska tajna služba“. Srpska BIA nije odgovorila na zahtjev Vol Strit Žurnala na komentar Spajićeve izjave. Nisu zabilježene bilo kakve reakcije na Spajićeve navode ni iz Vlade Srbije ni od medijski svuda prisutnog predsjednika Aleksandra Vučića
Lansiranje Afere Kvon u susret parlamentarnim izborima 11. juna ove godine, kako bi se urušio očekivani rezultat Pokreta Evropa sad (PES) Milojka Spajića, je dobio nastavak po izboru 44. Vlade. Premijer i PES su uzvratili udarac odmah nakon konstitutivne sjednice Vlade. Na prvoj narednoj sjednici 9. novembra Vlada je u odlukama o kadrovskim rješenjima u posljednjoj , 26. tački navela da je donijela „Rješenje o razrješenju Artana Kurtija sa dužnosti generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB)“. Radi se o osobi koja je, po ranijem saopštenju PES-a, imala važnu ulogu u Aferi Kvon i koja je, navodno, stajala iza famoznog pisma koje je korejski prevarantski kralj kripto valuta i međunarodni bjegunac Do Kvon poslao iz Istražnog zatvora u Spužu na adresu tadašnjeg premijera Dritana Abazovića i šefa Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) Vladimira Novovića – u predvečerje izbora.
U pismu je Kvon pomenuo Spajića u negativnom kontekstu gdje mu je navodno Spajić tražio da se uključi u finansiranje njegove izborne kampanje i tvrdio da „ima dokaze o komunikacijama i uplatama od drugih lica“ te da „stoji na raspolaganju za dalji kontakt, ukoliko su potrebna dodatna objašnjenja“. Nakon tog pisma Abazović je teatralno sazvao sjednicu Vijeća za nacionalnu bezbjednost i, po Monitorovim izvorima, tražio od Novovića da uhapsi i procesuira Spajića što je ovaj odbio. O sadržaju pisma i nepotkrijepljenim i/ili sumnjivim navodima zatočenog i pritiješnjenog Kvona Monitor je već ranije pisao.
Prije smjene Kurtija, krajem oktobra, prestižni američki list Vol Strit Žurnal (Wall Street Journal –WSJ) je objavio opširnu priču o Lovu na najpoznatijeg kripto bjegunca na kojoj su radili mjesecima 4 novinara i još 4 novinarska saradnika. U razgovoru sa američkim novinarima, tada mandatar za sastav 44. Vlade Crne Gore Milojko Spajić je rekao: „ Iza (Kvonovog zatvorskog) pisma stoje njegovi politički protivnici i srpska tajna služba“. Srpska Bezbedonosno informativna agencija (BIA) nije odgovorila na zahtjev Vol Strit Žurnala na komentar Spajićeve izjave. Nijesu zabilježene bilo kakve reakcije na Spajićeve navode ni iz Vlade Srbije ni od medijski svuda prisutnog predsjednika Aleksandra Vučića.
Treba se podsjetiti da su se Vučićeve vlasti angažovale protiv Spajića i tokom predsjedničke nominacije. Tada je prvi put Srbija podijelila sa crnogorskom Državnom izbornom komisijom (DIK) podatke o Spajićevom srbijanskom državljanstvu i prebivalištu. Nakon toga je on diskvalificiran iz predsjedničke trke i data podrška Vučićevom prijatelju i savezniku Milu Đukanoviću da opet pokuša da zasjedne kao predsjednik.
Spajić je uvjerenja da je Kvon prevaren da napiše pismo u nadi da će ga zatim crnogorske vlasti vođene Abazovićem pustiti uz kauciju i dozvoliti mu da pobjegne iz zemlje – vjerovatno nešto slično kako je izašao iz Srbije.
WSJ navodi da je Kvon početkom septembra 2022. godine pobjegao iz Singapura, gdje mu se počeo zatvarati krug zbog velikih prevara, i da je preko Dubaija stigao u Beograd i uselio se u stan u blizini Knez Mihajlove, svega nekoliko dana prije nego će južnokorejske vlasti izdati nalog za njegovo hapšenje. Ubrzo će slijediti i Crvena potjernica Interpola. Međutim, Kvon je u online razgovorima sa svojim partnerima i saradnicima koje je vodio iz Beograda tvrdio da ima dogovor sa lokalnim vlastima dok je u jednom drugom razgovoru tvrdio da mu je od srpske policije dopušteno da ostane i nakon što su saznali za Interpolov nalog za hapšenje. Štaviše. 12. oktobra prošle godine, Kvon je zajedno sa Čang Džun Hanom, koji će kasnije takođe biti uhapšen u Crnoj Gori , u Srbiji osnovao kompaniju Codokoj22 D.O.O. dok katastarski podaci pokazuju da je decembra 2022. godine Han posjedovao stan od 400 kvadrata u elitnom dijelu Beograda. Na zahtjeve Vol Strita za intervju nije bilo nikakvih odgovora iz srbijanskog MUP-a, Ministarstva pravde ni iz Vrhovnog javnog tužilaštva.
Spajić je novinarima WSJ rekao da ga je Kvon pozvao u posjetu i da su kafenisali oko sat vremena. Spajić tvrdi da nije u to doba znao da je Kvon u bjekstvu. Vlasti Južne Koreju su preko Interpolovih kanala locirale Kvona u Srbiji a zvanični zahtjev za ekstradicijom je poslat Beogradu krajem decembra prošle godine. Interesantno je da srbijanske vlasti nisu uhapsile Kvona ali je zato Kvon, vjerovatno dobivši obavijest od lokalnih vlasti da je lociran, prekinuo svu aktivnost na drustvenoj mreži twitter. Krajem januara, kako Vučićeve vlasti nisu odgovarale na zahtjeve Interpola i Južne Koreje, u Beograd je stigla delegacija korejskih tužilaca i zvaničnika Ministarstva pravde. Tokom nekoliko dana razgovora sa srbijanskim kolegama, istražitelji su dobili podatke o Kvonovoj srpskoj kompaniji kao i internet adresu. Srbi su takođe „obećali da će isporučiti Kvona ako ga uhvate“ po riječima tužioca Dena Sung-hana koji je dao intervju američkim novinarima. Polovinom februara je i američka Komisija za hartije od vrijednosti (SEEC) podigle tužbu protiv Kvona zbog prevare i laganja rekavši da je izvukao 100 miliona dolara iz kompanije poslije kraha. U martu ove godine i američko Ministartvo pravde je krenulo u istragu protiv Kvona. Do hapšenja je došlo, ali tek krajem marta i to na podgoričkom aerodromu u pokušaju Kvona i njegovog saradnika da se ukrcaju na privatni let za Dubai. Kvonov ulazak u Crnu Goru nije registrovan od strane granične policije.
Istog dana uveče kada je Vlada razriješila Kurtija sa pozicije u ANB-u, Mportal je objavio vijest da je ministar pravde Andrej Milović dostavio dokument Glavnom specijalnom tužiocu (GST) Vladimiru Novoviću u kome iznosi da su službenici Ministarstva pravde Nataša Radonjić i Tanja Popović nezakonito očistile kaznenu evidenciju Kurtija rješenjem od 08.06.2020. godine. To je urađeno uprkos „činjenici da je molba osuđenog za brisanje ove osude, pravosnažno odbijena kao neosnovana od strane Višeg suda u Podgorici“. Stoga Milović traži od SDT-a da ispita da li su pomenute „izvršile neko od krivičnih djela protiv službene dužnosti“ Takođe, od SDT-a traži i da „ispita i razloge zbog kojih prethodni ministar g. Marko Kovač …u vremenu imenovanja generalnog inspektora u ANB i pored indicija da je (Kurti) nezakonito brisan iz Registra kaznene evidencije i zahtjeva javnosti da se utvrdi istina u ovom slučaju“, nije preduzeo zakonom propisane radnje da se nedvosmisleno utvrdi da li Kurti ispunjava zakonske uslove za tu važnu poziciji. Naime Kurti je dva puta pravosnažno osuđen, jednom kao maloljetnik 2004. godine na 10 mjeseci zatvora, i jednom kao punoljetno lice 2009. godine, opet na 10 mjeseci zatvora zbog pokušaja ubistva Rikarda Oroša u Ulcinju.
I pored toga Vlada Dritana Abazovića ga je postavila za generalnog inspektora ANB-a 22.07.2022. dok je na tadašnje primjedbe potpredsjednika Raška Konjevića premijer odgovorio „prema njegovim informacijama ničega nema u kaznenoj evidenciji vezano za Kurtija“ te da je to „jedino relevantno“. Dodao je da Crnoj Gori treba takav profil ličnosti – kao kontrolor za ANB. Abazovićevo pokrivanje i zalaganje za Kurtija je ukazivalo na činjenicu da je on osoba od njegovog povjerenja i da će uraditi sve što se od njega traži kao „profil koji treba Crnoj Gori“, tj. u prijevodu njemu lično, i u skladu sa praksom privatnih institucija iz doba Mila Đukanovića i DPS-a.
Dva dana nakon predstavke ministra Milovića SDT-u oglasio se i Kurti rekavši da je SDT-u podnio krivičnu prijavu protiv novog ministra pravde zbog sumnje da je zloupotrijebio službeni položaj jer je ranije Mportal integralno objavio sadržaj dopisa SDT-a, pretpostavljajući/sugerirajući da je sam ministar poslao dokument ovom miloističkom portalu. Kurti je rekao da Milović ima lični animozitet prema njemu jer je „objavom podataka iz kaznene evidencije prekoračio granice svog ovlašćenja direktnim umišljajem” i da je cilj bio njegova „diskreditacija i ocrnjivanje ličnosti“.
Dan poslije Kurtijeve reakcije, portal javnog servisa RTCG će objaviti dopis tadašnjeg državnog sekretara ministarstva pravde Bojana Zekovića iz kraja juna 2022. godine gdje traži od ministra Kovača provjere o brisanju Kurtija iz kaznene evidencije „zbog naglašenog interesovanja medija“ jer bi provjerom „otklonili sumnje i odbacili optužbe za nezakonito postupanje Minstarstva“. Zeković je tražio i da ukoliko se utvrdi greška da se ispravi i utvrdi odgovornost u slučaju zloupotrebe. Od toga nije bilo ništa. RTCG navodi da Kovač nije odgovorio na njihova pitanja glede navoda Zekovića iako mu je ostavljeno dovoljno vremena. Dan nakon objave RTCG, oglasio se i bivši ministar Kovač zbog „pokušaja lične diskreditacije, najprije od Mportala a zatim …Pobjede u sadejstvu sa ministrom pravde (Milovićem), i funkcionerom SDP-a g. Zekovićem“. Kovač tvrdi da je sam inicirao provjeru nakon medijskih izvještaja i da je utvrdio da se „donijelo rješenje o brisanju navedene osude i da se tadašnja generalna direktorica Nataša Radonjić rukovodila „jednakim postupanjem prema svim punoljetnim licima u skladu sa odredbama KZCG i ZKP“ i da je to u skladu sa odlukom Ustavnog suda iz polovine juna 2019. i praksom sudova u postupcima rehabilitacije. Stoga je ministar Kovač „ocijenio da ne postoje razlozi zbog kojih bi trebalo pokrenuti postupak poništenja rješenja o brisanju osude“ i pozvao tužilaštvo da sve ispita. Kovač se nije osvrnuo na pravosnažnu sudsku presudu kojom je odbijena rehabilitacija Kurtija kao i naknadno obavještenje Kurtija Ministarstvu pravde od 20.02.2018. da odustaje od pokretanja postupka rehabilitacije.
Ostaje da se vidi kako će se Afera Kvon odvijati i da li će njen glavni crnogorski akter, po navodima PES-a, Dritan Abazović, proći bez posljedica. Abazović je u nedavnom intervjuu za Novu pitao „šta je trebalo, da se pismo čuva, stavi u fioku i da se njime ucjenjuje poslije Milojko Spajić?“ umjesto da se šalje Novoviću. Zaključio je da „bi volio da stvari izađu na vidjelo“. Novović i SDT su na potezu.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
-
FOKUS3 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS2 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS1 sedmica
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO3 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
INTERVJU2 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
DRUŠTVO3 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene
-
INTERVJU3 sedmice
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično