Povežite se sa nama

INTERVJU

IVAN BAKRAČ, REDITELJ: Lutanje ne znači izgubljenost

Objavljeno prije

na

Volim filmove koji su slojeviti, ali u kojima mi autori ne govore direktno baš sve što misle. To sam i sam pokušao da uradim i veoma me raduje kada neko to prepozna. Emocije mogu da nam kažu mnogo više nego neki direktni odgovori ili poruke

 

Dugometražni igrani film Poslije zime, rađen po scenariju i u režiji Ivana Bakrača, producentske kuće Artikulacija film, crnogorski je kandidat za 94. nagradu Oscar Američke akademije filmske umjetnosti i nauke u kategoriji najbolji međunarodni film u 2021. godini. Film je svjetsku premijeru imao na ovogodišnjem prestižnom Međunarodnom filmskom festivalu u Karlovim Varima, u okviru takmičarske selekcije East of the West Competition. Producent filma je Ivan Đurović, a koproducenti su Maja Ilić, Nikolina Zečević, Damir Terešak i Guillaume de Seille. Direktor fotografije je Dušan Grubin, dok montažu potpisuje Nataša Pantić. Dizajner zvuka je Dario Domitrović, a kompozitori su Alen i Nenad Sinkauz. Kostimografiju je radila Milena Miljković, a scenografiju Dragana Baćović. Glavne uloge u filmu Poslije zime tumače Momčilo Otašević, Ana Vučković, Petar Burić, Maja Šuša i Ivona Kustudić.  Film je priča o pet prijatelja u svojim kasnim dvadesetim, koji, rasuti po ostacima Jugoslavije, pokušavaju da sačuvaju svoja prijateljstva, iako ih razdvajaju kilometri…

MONITOR: Davno sam pročitao Vašu izjavu da Vas je u umjetnosti najviše zanimalo pričanje priča. Oprobali ste se u mnogim vrstama umjetnosti, a ipak je film bio najinspirativniji kako za priču tako i za prenošenje emocije. I dalje je tako i to ste pokazali i u filmu ,,Poslije zime”?

BAKRAČ: Sve više je tako. Radio sam filmove koji su stilski različiti, ali prioritet mi je uvijek bio da uz neku priču prenesem određenu emociju. To ne znači da ne volim nenarativne forme, naprotiv, samo se na ovaj način prosto bolje izražavam. Neko će reći da je danas to malo prevaziđeno, ali uvijek se sjetim kako su neki stari filmovi i priče budili emocije u meni, pa sam poželio da i ja nekog mogu tako da ,,pomjerim”.

MONITOR: Film je još u razvoju bio prepoznat od strane MEDIA – Creative Europe, a scenario ste razvijali i na Berlinaleu i u Karlovim Varima. Kad je nastala ideja za film i kakvo je iskustvo rada na ovom filmu? 

BAKRAČ: Ideja za film je nastala još 2014. godine dok sam promovisao svoj kratki film Koža će nam postati siva. Sve je krenulo od ideje da se bavim temom prijateljstva, kako ono funkcioniše među istim, a kako među različitim polovima, i koliko fizička razdvojenost zaista može uticati na kvalitet tih odnosa. U daljem radu na filmu težio sam da se ta ljubav prema pisanju o prijateljima nekako podijeli i među ekipom koja pravi taj film, prije svega među glumcima koji to treba najdirektnije da prenesu na publiku.

MONITOR: Snimiti debitantski dugometražni film je sigurno veliki izazov, a stiče se utisak da se niste trudili da ovim filmom dajete neke odgovore, niti da film bude dopadljiv publici. Kao da je bila najvažnija upravo ta emocija koju ste veoma uspješno prikazali.

BAKRAČ: Drago mi je da se to osjeća. Ja volim filmove koji su slojeviti, ali u kojima mi autori ne govore direktno baš sve što misle. To sam i sam pokušao da uradim i veoma me raduje kada neko to prepozna. Emocije mogu da nam kažu mnogo više nego neki direktni odgovori ili poruke.

MONITOR: Niste se bavili ni nekim važnim društvenim problemima, iako su i oni kao motivi veoma prisutni. Čak o nekim temama, kao što je rat, u filmu se ćuti i razlog su i odsustvo komunikacije među likovima. Vi ste se bavili generacijskom temom, kako ste i rekli – temom prijateljstva među mladima koja i nije toliko prisutna u filmu na balkanskim prostorima, iako je jedna od najstarijih tema i u istoriji umjetnosti. Zašto baš prijateljstvo?

BAKRAČ: Zapravo Vi ste sada bolje od mene odgovorili na Vaše drugo pitanje – kada je  nastala ideja za ovaj film. Te 2014. godine čitao sam knjigu Istorija prijateljstva koja obrađuje ove odnose kroz najveće istorijske ličnosti od Antičke Grčke pa sve do 20. vijeka. I tu sam shvatio da je i na primjer Julije Cezar imao sličan prijateljski odnos kao što neko od nas može imati danas, i koliko se oblik jednog prijateljstva može mijenjati u odnosu na razne životne okolnosti – društveni položaj, ekonomsko stanje, mentalitet… Ja sam uvijek imao puno prijatelja, odrastali smo i oblikovali se zajedno, pa mi je bilo logično da baš to bude tema mog prvog filma.

MONITOR: Film odiše svojevrnom iskrenošću. Junaci filma su svi iz grada u kome ste i Vi rođeni, a često se čuje rečenica – ,,Znaš li gdje ideš”. Kod gledalaca, nevažno koliko ima godina, otvara prostor za preispitivanje. Kako ste gradili likove i šta Vam je bilo najvažnije kod same priče?

BAKRAČ: Najvažnije je bilo upravo to, osvijestiti da lutanje ne znači nužno izgubljenost. Marija, Jana, Mladen, Danilo i Bubi lutaju, često se i izgube ali jedni druge vraćaju, u skladu sa životnim okolnostima. Zato mi je bilo bitno da likovi budu različiti, da se nadopunjuju. Zbog toga smo kasting radili dugo i pažljivo, dok nisam izabrao glumce za koje mislim da su idealni. Nijansiranje likova sam radio tek nakon što sam znao podjelu. Druga bitna stvar mi je bila da se priča desi tokom jedne godine, kroz četiri godišnja doba. To je naravno bilo zahtjevnije za produkciju, iziskivalo je podjelu snimanja na etape, čekanje vremenskih prilika i naravno ogromno strpljenje čitave ekipe.

MONITOR: Kandidatura za crnogorskog predstavnika za nagradu Oskar će definitivno omogućiti filmu da bude vidljiviji na globalnoj sceni. Zanima me kako je reagovala publika na čuvenom festivalu u Karlovim Varima, gdje je film imao svjetsku premijeru?

BAKRAČ: Imali smo dugačak razgovor sa publikom, postavili su dosta pitanja i dobro su razumjeli naš humor i probleme likova. Ja moram priznati da su premijere za mene uvijek više stres nego uživanje, tako je uglavnom bilo i ovaj put. Ali kada smo završili baš taj razgovor sa publikom, bilo nam je jasno da ne treba više da brinemo i da imamo razloga da budemo ponosni.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo