Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Prethodni režim je sa jedne strane donosio određene strateške odluke koje su bile dobre, pravilno usmjeravajući budući pravac državne politike, dok je sa druge strane, zadržao duh i prakse  jednopartizma  i za razliku od ranije proklamovane izgradnje socijalističkog morala, promovisao egoizam do krajnjih granica. U suštini nikakvo načelo/vrijednost koje nas usmjerava i izdiže se iznad nas nije postojalo. Razorne posljedice svi vidimo. Međutim, pogrešno bi bilo misliti da promjena režima rješava ovaj problem. Došlo je do epidemije koja je zahvatila društvo. Tu je rad na promjenama složeniji i dugotrajniji.

MONITOR: Da li su ti ljudi mogli raditi ono za šta ih tereti tužilaštvo mimo bivšeg vrha vlasti?

SEKULOVIĆ: Svjesno je građen sistem koji su karakterisali puna kontrola i odbacivanje svega (i svih) koji se nisu htjeli potčiniti. Ipak, ostavimo institucijama koje grade povjerenje vremena da u miru rade svoj posao. Lično vjerujem da nijedan predmet od značaja neće završiti u fioci kao proizvod političke procjene trenutnog interesa.

MONITOR: Dijelite li neka optimistična predviđanja da je ovo „finale pravde”, te da će svi koji trebaju i odgovarati?

SEKULOVIĆ: U ovom svijetu nema apsolutne pravde. Ta ideja ima svoje korijene vjerovatno još od strasnog očekivanja jevrejskog naroda da će do vječne zemaljske pravde doći, koja je vremenom mutirala do raznih revolucija u modernom dobu.

Pravda nije statičan pojam. Ako me pitate da li vjerujem da će tužilastvo raditi neselektivno, da kada procijene da ima dovoljno dokaza neće biti pošteđenih, moje povjerenje imaju. Naravno, mnogo zavisi od političkog konteksta. On treba da bude ohrabrujući za nadležne organe. Lično sam optimista da može doći do toga da nedodirljivi ne postoje. Dobro je krenulo, samo da politika ne pokvari.

Svi treba da uložimo napor da jačaju  institucije. Moramo graditi društvenu koheziju. Stvarajmo dobro i osjećaj da živimo u pristojnom društvu će se vratiti.

MONITOR: Posebno pitanje su sudski postupci. Brojna prethodna hapšenja završavaju se suđenjem u nedogled, odnosno ne završavaju. To bi mogla biti sudbina i ovog slučaja. Šta to govori o pravosuđu generalno nakon pada DPS-a?

SEKULOVIĆ: Sigurno ako sve ne dobije pravosnažni sudski epilog pobrojano pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja, ali mi prostor ne dozvoljava da do kraja razvijem argumentaciju za ovakvo stanje. U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu, gdje je potrebno naći balans između potrebe da se kvalitetno upravlja ljudskim resursima, drugim riječima da ima ko da sudi,  i vetinga –  da sude oni koji nisu korumpirani i u sprezi sa organizovanim kriminalom.

MONITOR: Gdje je ljek?

SEKULOVIĆ: Jake institucije, jake institucije, jake institucije. Naravno, preduslov je da  postoji politička volja za to, a ne novo zarobljavanje.

U posljednjem izvještaju Freedom house-a se kaže da se pod „cikličkim hibridom” smatra kombinacija političkog pluralizma i površne institucionalne promjene i da se ovakvi režimi nalaze između demokratskog i autokratskog bez izgleda da će postići puni konsolidaciju u bilo kom pravcu.

Drugim riječima, česte promjene koje se kod nas dešavaju onemogućavaju zarobljavanje države, ali isto tako i snaženje institucija. Lijek- politička stabilnost, ali sa političkom elitom koja zna što hoće, ili makar za početak što neće.

Umjesto partitokratije – meritokratija; političke kontrole institucija njihova autonomija ali uz efikasne mehanizme odgovornosti da ne bi dobili birokratsko zatvaranje, jasno razdvajanje javnog i privatnog interesa.

MONITOR: Izostaju li sistemski reformski zahvati kada je pravosuđe u pitanju?

SEKULOVIĆ: Dokumenti koji su javnoj raspravi nisu obećavajući i više mi liče na biranje linije manjeg otpora sa ciljem da se posao što brže završi. Postoji i dovoljno vremena da se poboljšaju i vjerujem da će se imati za to sluha. Pored jačanja antikoruptivnih mehanizama, reforma pravosuđa se nalazi u fokusu. Sigurno se do zadovoljavajućih rezultata ne može doći brzo, ali se mora postaviti jasan temelj. Tu bi trebalo izaći iz utabane staze. Veting ima svojih izazova, mada držim da bi trebao biti afirmiran i od strane samih sudija i tuzilaca, Sudski i Tuzilacki savjet bi morao biti ojačan, moguće uz podršku stranih eksperata i nosioca trajućeg vetinga. Ovo bi bile konture reforme pravosuđa kao vjerovatno i najvećeg  izazova.

MONITOR: Imajući sve to u vidu, koliko Crna Gora suštinski zaslužuje IBAR ?

SEKULOVIĆ: EU treba Crna Gora, nama treba EU. IBAR je samo početak. Završna mjerila su nam potrebna bez obzira da li ih objektivno zaslužujemo ili ne. Bez njih gubimo fokus. Drugim riječima, idemo unazad, čemu bi se mnogi obradovali.

Milena PEROVIĆ

Komentari

Važno je da je Nermin Nikšić prvi čovjek SDP  umjesto sukoba izabrao potrebu za razgovorom, pa i o onome u čemu nema zajedničkih stavova. I beskrajno strpljenje kako bi se do nekog rješenja ipak došlo.  To, bar za sada, nerijetko daje rezultate

MONITOR: Nije jasno kako bi rezolucija UN  o Srebrenici mogla pogoditi  Republiku Srpsku, ako se razmatraju moguće pravne posljedice. No, u Beogradu je tim povodom, održan sastanak rukovodstava Srbije i RS. Željka Cvijanović smatra da su inicijativom ministra spoljnih poslova Elmedina Konakovića, prekršeni Ustav i zakoni, a Milorad Dodik „prijeti“ odvajanjem RS. Kako gledate na ovaj političko-institucionalni rašomon?  

KUKIĆ: U čitavoj ovoj priči najmanje se radi o RS i njezinoj budućnosti. Republika Srpska je po Ustavu BiH administrativni dio BiH i to će biti sve dok njezine ključne sastavnice-tri konstitutivna naroda, dakle i Srbi koji tobože trebaju biti žrtveno janje nekakvih antisrpskih planetarnih urota i planova. Da se politička klasa s Dodikom na čelu sukladno tome i ponašala danas bi i RS, kao i cijela BiH, bile prostor na koji bi hrlio kapital a mladi iz njih ne bi bježali kud ih noge nose.

Gdje je ključ rješenja? Koliko god upirali u ideologije -u one koje podupiru tobože temeljnu ideju vodilju trenutačnog predsjednika  RS, uvjeren sam da je bit problema u Dodiku samom. I u onom što je činio od povratka na vlast 2006..   U pitanju je, očito, kriminal neviđenih razmjera. U uvjetima funkcioniranja pravne države nemoguće je izmaći sudu pravde koji vas čeka. A siroti Dodik ni danas ne gubi nadu da bi u tome mogao uspjeti, dijelom bukom o BiH kao neprirodnoj-Srbima nametnutoj i nemogućoj državi, dijelom pričom o pravu Srba da žive u istoj državi i, sukladno tome, pravu na secesiju RS i njezinom pripajanju matici.

Podrazumijeva se, sve to bi značilo koliko i pucanj u prazno da za takvo djelovanje Dodika nisu zainteresirani i drugi – i Vučićev velikosrpski projekt i geopolitički interesi koje u ovom dijelu svijeta sve očitije pokazuje Moskva. No, sve ima rok trajanja. On se najnovijim udarima na bankarski sistem počinje sve očiglednije ukazivati. Izgleda da je  silni Mile stjeran među četiri zida. Osobno mu (iako u međuvremenu može napraviti još zla), baš i ne predviđam duži politički život na slobodi  (Osim pod pretpostavkom da postojeće helikoptere iskoristi za bijeg iz BIH). Prije ili kasnije će završiti tamo gdje kriminalci i inače završavaju.

MONITOR: Može li sve ovo doprinjeti podgrijevanju međuetničkih netrpeljivosti u BiH, dok predstavnici nacionalno-etničkih političkih i drugih organizacija održavaju i regionalne samite kao što je nedavno bio bošnjački u Sarajevu, a u Beogradu se priprema srpski-„uskršnji“, za početak maja? 

KUKIĆ: Svakako. Ali, sačekajmo. Tek treba vidjeti što je temeljna ideja majskog svesrpskog okupljanja. Očekujem da je po srijedi dalja operacionalizacija ideje srpskog svijeta, verzije velike Srbije u izmijenjenim historijskim uvjetima. Pariranje tome nekakvim svebošnjačkim planovima je samo dodatno dolijevanje ulja na vatru koje BIH-ali i Bošnjacima, najmanje trebaju. To nas može gurnuti samo u prošlost, nikako i u evropsku budućnost.

MONITOR: BiH je konačno dobila odobrenje Evropskog savjeta za otpočinjanje pregovora o ulasku u EU. Tome se čak, izgleda, obradovao i Dodik koji je pohvalio ono što je zajednički urađeno na ubrzavanju reformi u zadnjih godinu dana, ističući i nacionalni cilj Srba u RS-,, da u 21. vijeku Srbi ponovo bez granica žive i rade sa svojom braćom i kumovima“. Da li je ovim Predsjednik RS priznao da bez fondova EU, nema ekonomskog opstanka RS? 

KUKIĆ: Nije upitno da RS s Dodikovim konceptom ne može ekonomski opstati, sve da je, što se financija tiče, svijet pusti da radi što joj volja. Nije upitno i da je Dodik klasični tip političkog šibicara i da će u različitim krugovima učiniti sve da dobije pristup financijskim izvorima za krpanje sve većih budžetskih rupa entiteta na čijem je čelu. Teško mi je, međutim, povjerovati da istinski uopće podržava, kamo li da se raduje zelenom svijetlu za otvaranje pregovora sa EU.

Njegova verbalna jednokratna potpora, hoću reći, stvarno bi mogla imati veze s nečim drugim, strategijom dobivanja na vremenu. Dakle, verbalno podržavati EU integracije a stvarno ne činiti ništa, čekati u kojem pravcu i kojim intenzitetom će zapuhati vjetrovi iz Beograda i Moskve. I onda sukladno tome djelovati.

MONITOR: Posle odluke Šmita da unese tehničke izmjene u Izborni zakon BiH, oglasile su se-jedna za drugom, ruska i američka ambasada u Sarajevu. Ruska-saopštenjem da se radi o pokušaju „međunarodne subverzije u BiH“, a druga je javno poručila Dodiku da griješi ako misli da će SAD „ostati po strani“. Kako ocjenjujete efekte ovakvih diplomatskih nadgornjavanja na unutrašnje odnose, političke i etno-nacionalne, u BiH? 

KUKIĆ: Radi korektnosti, u pitanju su saopćenja koja se ne odnose na istu stvar. Rusko se, naime, odnosi na neslaganje s intervencijama u Izborni zakon jer podupire logiku-što manje evropske BIH bit će više prostora za dodatno političko talasanje zbog vlastitih geopolitičkih interesa. Američko vrlo oštro upozorenje je izrečeno nakon tko zna koje prijetnje Dodika o secesiji RS od BIH. I iskreno se nadam da je o njemu Dodik, uz svu pomahnitalost kojom je opijen, vrlo ozbiljno razmislio.

MONITOR: Na nivou države BiH i Federacije, vlast imaju koalicije. Ove dvije koalicije -gdje je u Vijeću ministara BiH partner i Dodikov SNSD, za sada relativno dobro funkcionišu. To se ne može reći i za Predsjedništvo BiH. Nedavno je iz Naše stranke predloženo da BiH ima jednog predsjednika sa ceremonijalnim ovlašćenjima…Šta je tajna, ove političke saradnje u dvjema vladama i koliko jaki i kakvi interesi te stranke drže na okupu? 

KUKIĆ: Slažem se s Našom strankom. Doista, ako BIH želi jačati parlamentarnu demokraciju, čemu surogati poput tročlanog-etnički konfliktiranog Predsjedništva, u kojem svaki od njih vuče na svoju stranu, gotovo u pravilu i na štetu BIH kao cjeline. Dakle, snažan parlament s jedne i predsjednik države-uz poštovanje svih specifičnosti BIH, uz ceremonijalne ovlasti koje bitno ne utiču ni na funkcioniranje države ni na procese u bh. društvu.

Što se tiče Vašeg uvjerenja da državne institucije relativno dobro funkcioniraju, treba dodati da to ne treba zahvaliti članicama koalicije, pa ni SNSD-u, na razini države. Sasvim suprotno, i državne institucije su središta najrazličitijih blokada zbog partikularnih etnopolitičkih interesa, od Dodika i njegovih saveznika posebice. Ali, istina je da bi štošta bilo još lošije da dio te strukture nisu i dvije građanske, liberalno-lijeve političke partije, SDP i Naša stranka. A  jednako je važno da je Nermin Nikšić, prvi čovjek SDP umjesto sukoba izabrao potrebu za razgovorom, pa i o onome u čemu nema zajedničkih stavova. I beskrajno strpljenje kako bi se do nekog rješenja ipak došlo. I to, bar za sada, nerijetko daje rezultate.

MONITOR: SDA je, iako je dobila najviše glasova na parlamentarnim izborima, ostala izvan glavnih poluga vlasti. Kakva je perspektiva te partije? 

KUKIĆ: Vrijeme nakon izbora svjedoči da je dobro što se SDA-u to dogodilo. Umjesto ni jednog-kamoli evropskog zakona za njezina zadnjeg mandata, danas se svako malo usvoji novi i BIH pomjera prema društvu evropskih naroda. Nadam se da to postaje jasno i onima koji su je godinama doživljavali državotvornom i za nju glasali.

SDA je velika politička partija i nerealno je očekivati da će preko noći nestati s političke scene. Ali, da će njezin utjecaj u biračkom tijelu i u političkom životu biti sve tanji, u to uopće ne sumnjam.

Rezolucija UN o Srebrenici biće poruka građanima Srbije da je katarza jedini  put oslobađanja od zla

MONITOR: U UN je u pripremi nacrt rezolucije o Srebrenici kojim bi se, kako se saznaje, osudilo svako negiranje srebreničkog genocida, a 11. jul ustanovio kao Dan sjećanja. Predsjednik Srbije je formirao tim koji bi trebalo da lobira protiv izglasavanja rezolucije, a pomoć mu je ponudio čak i Vuk Jeremić, iz opozicije. Zašto je Srbiji važno da se ova rezolucija ne usvoji iako ona bitno ne utiče na interese Srbije? 

KUKIĆ: Veliko je pitanje utiče li ili ne. Presudama u Hagu za genocid u Srebrenici na dugogodišnje robije osuđeni su i visokopozicionirani oficiri vojske Srbije. Rezolucija tu činjenicu ne mora tretirati – u nacrtu je ni ne spominje – ali nakon 2. maja ona će zvučati još neupitnijom i u svjetskom javnom mnjenju i u svjetskoj ali i srbijanskoj kulturi sjećanja, da se odgovornosti za genocid osloboditi ne može ni tadašnju vlast Srbije. I srbijanskim građanima će svake godine, na Dan sjećanja – a rezolucija o genocidu i Danu sjećanja nije nikakva urota suludih umova nego plod kosponzorstva za sada 17 članica UN (među njima i SAD, Francuske i Njemačke) – slati poruku da je kolektivna katarza, baš kao kod Njemaca nakon 1945. godine, jedini put njihova oslobađanja od zla koje su-ni ne pitajući ih, u njihovo ime činile sulude ideologije. I jedini put njihova priključivanja civilizacijskim vrijednostima 21. stoljeća. Katarza znači slanje na smetlište historije i velikosrpskih projekata i onih koji su u njima prepoznavali i sadašnjost i budućnost te zemlje. Zar mislite da to nije jasno i Vučiću? I da u tom društvu ne prepoznaje i sebe?

Šmit je učinio stvari koje, ako si normalan, ne možeš ne podržati

MONITOR: I Kristijan Šmit je nedavno u Beogradu imao sastanak sa Aleksandrom Vučićem, gdje je naglasio da je on najveći garant Dejtonskog sporazuma, BiH i njenog unutrašnjeg uređenja. Vučić mu je obećao da Srbija neće podržati ništa drugo sem Dejtonskog sporazuma i cijelovitosti BiH. Kakvi bi mogli biti realni efekti  sastanaka Šmit-Vučić ? 

KUKIĆ: Prvo, Schmidt je jedan od najrazapetijih ljudi u BIH. Moglo se to, uostalom, vidjeti i po najnovijim ali i ranijim mu intervencijama u Izborni zakon, pa zbog njegove odlučnosti da ne dopusti krčmljenje državnoj svojini itd. A čovjek je učinio stvari koje, ako si normalan, ne možeš ne podržavati.

Drugo, visoki predstavnik ne nastupa u BIH kao izolirana jedinka već kao ovlašteni prenositelj volje centara svjetske moći zainteresiranih za BIH i njezinu budućnost u zapadnom civilizacijskom krugu, Washingtona i Bruxellesa prije svega. A njihova potpora najnovijim intervencijama u Izborni zakon (kad je bilo jasno da za njih nisu spremne domaće etnooligarhije), je bila i više nego očita.

Na koncu, možda Vučiću počnem vjerovati kad uz teritorijalni integritet počne koristiti i suverenitet BIH kao subjekta međunarodnog prava. Dok god on, međutim, u istu ravan stavlja teritorijalni intrgritet zemlje i jednog njezina administrativnog dijela, razloga za to nema.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

Imamo tipičan primjer obrasca: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture

 Anomalije koje su dovele do prijevremenih lokalnih izbora u Budvi, Andrijevici i, možda, Šavniku ukazuju na obrazac ponašanja i funkcionisanja političkih elita u Crnoj Gori, kaže nam Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. “Funkcionisanje institucija kao da je svrha njihovog postojanja, omogućavanje i podsticanje partijskog preduzetništva, a ne javni interes, pravna država i razvoj zajednice zapravo jeste suština tog modela”.

MONITOR: Može li se to promijeniti nakon vanrednih lokalnih izbora?

KOPRIVICA: U Budvi i Andrijevici nema puno ni političkih ni ideoloških razloga za krizu vlasti i vanredne izbore. Radi se samo o dodatnoj fragmentaciji izborne scene, novoj prekompoziciji i potrebi da se blokira rad opštine u nadi da će im novi izbori omogućiti bolju poziciju prilikom isisavanja državnih (opštinskih) resursa i njihovo prebacivanje u ruke moćnika. To je dio naše političke kulture koja se, iako svaki dan slušamo drugačije priče, neće brzo promijeniti. Problem je što građanke i građani još uvijek ne umiju da ovakvo ponašanje kazne na izborima. Oni se, nažalost, ili okreću apstinenciji ili, ako su mlađeg doba, odlaze iz zemlje.

To je savršen scenario za partitokratiju. Kad pogledamo razvoj političkih odnosa, ne bi bilo iznenađenje da se ove anomalije nastave i u drugim opštinama ili se brzo pojave i na državnom nivou.

MONITOR: Situacija u Šavniku je i za naša poimanja politike neobična. Postoji li, vama poznat, sličan primjer u izbornoj praksi?

KOPRIVICA: U svojoj praksi, a bavim se izborima skoro 25 godina, nijesam vidio sličan slučaj. Gotovo je teorijski nemoguće da se u jednom izbornom ciklusu, za izbore koji imaju 1.600 upisanih birača, dogodi sve ono što smo imali prilike da gledamo u Šavniku. Da smo taj slijed događaja pokušali smisliti, i u šali, vjerujem da nam ne bi pošlo za rukom da budemo toliko kreativni. Slijed događaja, ponašanje političkih subjekata, različitih državnih organa i izborni proces koji traje 19 mjeseci zaista nije lako smisliti. To je, nažalost, ono što ni teorijski nije moguće zamisliti jeste naša politička realnost.

MONITOR: Da li je u pitanju bila neizbježna „elementarna nepogoda“ ili je moguće imenovati odgovorne za nastalu situaciju?

KOPRIVICA: Dio odgovornosti sigurno pripada nesavršenom zakonskom okviru. Međutim, ključna odgovornost stoji na političkim akterima i državnim institucijama. Kad je akterima važniji politički interes od javnog, onda ni savršen zakon ne može pomoći. Svoj dio odgovornosti u nastalom problemu snose političke partije koje više od deceniju opstruiraju izbornu reformu, liste koje su učestvovale u izbornom procesu u Šavniku, Opštinska izborna komisija, tužilaštvo, Vlada, odnosno Ministarstvo javne uprave i Ministarstvo unutrašnjih poslova, pa i predsjednik Crne Gore.

Njihovo djelovanje u ovih 19 mjeseci ličilo je na savršeno uigran tim, nažalost u negativnom smislu. Broj perfektno odigranih duplih pasova između ovih aktera prevazilazi i neke od najboljih fudbalskih timova koji su postojali u istoriji igre.

MONITOR: Ima li izlaza iz šavničke krize?

KOPRIVICA: Temeljna stvar za izlaz iz ovog lavirinta je pokretanje brzog političkog dijaloga, u okviru koga se treba makar pokušati pronalazak puta koji je pravno održiv i legalan, a koji će vratiti povjerenje među institucijama i neće napraviti presedane koji bi bili osnova za ponavljanje šavničkog scenarija.

Ono što je neophodan ishod jeste poništavanje nelegalnog, nelegitimnog izbornog procesa koji je u toku i koji je sproveden suprotno našem Ustavu, zakonima i međunarodnim standardima. Prihvatanje takvog izbornog rezultata bilo bi fatalno za buduće izborne procese i otvorilo nove “perspektive” u političkom životu o kojima ne želim ni da mislim, a kamoli da govorim.

Poništavanje izbora može se uraditi na dva načina – ukoliko postoji politički dogovor, koji mora biti transparentan i u pisanoj formi, moguće je završiti izbore na dva biračka mjesta, formirati parlament u Šavniku, onda mu odmah skratiti mandat i krenuti u novi izborni postupak. Ovu opciju ste, zapravo, Vi prvi put predložili javnosti.

Drugi, pravno komplikovaniji način, jeste da neko od izbornih aktera podnese prigovor na izborni proces DIK-u i traži poništenje izbora, da DIK odbije taj prigovor zbog nenadležnosti, a onda da se uputi žalba Ustavnom sudu.

Ustavni sud ima i zakonski osnov i dovoljnu snagu institucije da poništi taj proces i predoči nam naredne korake. Zato vjerujemo da je došlo vrijeme da ova institucija ne bude puki “čitač” zakona nego donosilac važnih odluka kojima se brane prava građana i građanki.

Međutim, na našoj javnoj sceni možete čuti različite pravne “analize” koje pokušavaju relativizovati ovaj predlog sa obrazloženjem da su rokovi za prigovore istekli i da oni nijesu mogući. Svako ko kaže da su rokovi istekli je neznalica ili zlonamjerna osoba. Jedan takav rok za prigovor traje upravo dok mi razgovaramo.

Takođe, gotovo je nevjerovatno da u Crnoj Gori postoje te vrste političkih nastupa koji imaju za ambiciju da nekog  ubijede da izborni proces koji traje 19 mjeseci može biti legalan. Ko god zna išta o izborima, mora znati da takvo šta ne postoji u svijetu.

MONITOR: Šta sa “izbornim turistima” koji su bili povod za sve ono što se događa od jeseni 2022.?

KOPRIVICA: Tu se radi o klasičnom pokušaju neetične promjene volje građana u toku izbornog procesa. A to su, u Šavniku, u manjoj ili većom mjeri, radili svi. Radi se o oko 25 odsto biračkog tijela koje je “migriralo” u ovu opštinu prije izbora. Neka je manji dio njih zaista i faktički imao potrebu da se preseli u Šavnik – ostaje ogroman procenat izbornih turista tj. varalica.

Tu smo situaciju imali prilike nedavno da gledamo na izborima u Beogradu koji su, nakon žestoke intevencije tamošnje javnosti i međunarodne zajednice,  ponovljeni i zakazani za 2. jun.

Dugoročno, to pitanje se rješava izbornom reformom: uvođenjem mnogo ozbiljnijeg načina kontrole prebivališta građana ali i sankcija za zloupotrebe i nedozvoljeno ponašanje, organizovanjem svih lokalnih izbora u jednom danu, davanjem ovlašćenja DIK-u da može preuzeti ingerencije OIK ukoliko ova ne obavlja svoj posao, te oštrijim sankcijama za nasilje na biračkim mjestima.

MONITOR: Dio opozicije prijeti napuštanjem parlamentarnog Odbora za izbornu reformu ukoliko ostane na snazi odluka o prinudnoj upravi u Šavniku. Šta bi to moglo donijeti?

KOPRIVICA: Takvi stavovi partija nijesu ništa neobično. U toku gotovo svakog ciklusa izborne reforme, ili njenog pokušaja, imali smo prilike da čujemo kako postoji nešto važnije. To je 2011. bio naziv jezika, 2019. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, 2021. nezadovoljstvo radom Vlade ili verifikacija mandata poslanika, a sada čujemo da je to Šavnik – dakle sve je važnije od potrebe da jedno društvo popravi svoju demokratiju tamo gdje ona nastaje – na njenom izvoru, a to je izborni proces.

Najava stavljanja “na čekanje” odluke o uvođenju prinudne uprave u Šavniku i pokretanje političkog dijaloga daje nam makar malo nade da se ponovo neće krenuti krivim putem. Ali u partitokratijama, u kojima se najčešće trguje i na veliko i na malo, ni propast rada i ovog Odbora za izbornu reformune bi bilo izneneđenje.

MONITOR: Zašto dogovora o izbornoj reformi nema iako se o njoj priča godinama?

KOPRIVICA: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju. Imamo tipičan primjer obrasca po kojima ona funkcioniše: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture.

MONITOR: Zašto partije  konstantno kritikuju ali ne žele da mijenjaju postojeće propise?

KOPRIVICA: Mala ispravka: partije kritikuju loš izborni ambijent dok ne postanu vlast. Tako imate pobjednike iz 2020. godine koji su značajan broj svojih birača mobilisali pričama o fantom biračima, biračkim spiskovima, kupovini glasova i raznim drugim opravdanim kritikama, ali samo do momenta kad su postali vlast. Tada su se njima dopali modeli koji omogućavaju različite vrste prednosti u izbornoj utakmici pa su izbornu reformu zagovarali verbalno, a suštinski sve uradili da se ona ne dogodi.

Jednako, gubitnici iz 2020., isti oni koji su nam pričali priče o najboljem biračkom spisku u Evropi, nepostojanju funkcionerskih kampanja, sjajnoj izbornoj administraciji… sada pričaju neku drugu priča koja će trajati dok se ponovo, eventualno, ne vrate na vlast. Nadam se da je taj obrazac stvar prošlosti i da ćemo konačno imati kvalitetnu promjenu širokog spektra izbornih pravila i da će ovaj saziv parlamenta pokazati da je moguće i drugačije raditi.

Slijedi nastavak popisne sage

MONITOR:? Imali ste ozbiljne primjedbe na završne dane procesa prikupljanja popisnih podataka. Da li su vas uvjerili da je sve bilo regularno i šta se dešava sa popisnim materijalom?

KOPRIVICA: Malo se priča o popisu, a još manje o poštovanju političkog sporazuma koji mu je prethodio.

Sada bi bilo jako važno razjasniti šta je sa softverom za kontrolu njegovih rezultata. Kako je moguće da gotovo pola godine nakon napravljenog dogovora nemamo instrument kontrole koji je bio uslov za taj sporazum. Takođe, treba da vidimo kako se konfuzija u popisivačkoj mreži i nepoštovanje metodologije popisa i zakonskog okvira koja je uslovila razliku od preko 40.000 popisanih u odnosu na ono što je dan prije kraja popisa saopštavao Monstat i onoga što su bili preliminarni rezultati, odrazila na tačnost rezultata.

Sve ovo i mnoge druge pojave zaista jesu razlog za zabrinutost. Vjerujem da će popisna saga biti nastavljena, prije svega onda kada se bude razumjelo da rezultati popisa o tri pitanja (nacija, vjera, jezik) koja javnost najviše očekuje, neće biti isporučeni u roku i na način kako je to bilo očekivano.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari