Povežite se sa nama

INTERVJU

IVAN MARINOVIĆ, REDITELJ: Ovacije u Sarajevu

Objavljeno prije

na

Debitantski film reditelja Ivana Marinovića Igla ispod praga, premijerno je prikazan u okviru takmičarskog programa 22. Sarajevo film festivala. Film Igla ispod praga, za koji je Marinović pisao i scenario, priča je o stanovnicima malog sela na poluostrvu koji žele da prodaju veliku zemlju i time riješe sve probleme. Jedina prepreka na njihovom putu je tvrdoglavi pop Petar koji odbija da proda svoj dio.

Glumačku ekipu u ovoj crnohumornoj komediji predvodi Nikola Ristanovski, a pored njega igraju Seka Sablić, Ljubomir Bandović, Bogdan Diklić, Leon Lučev, Dragana Dabović, Goran Slavić, Kristina Stevović, Dejan Đonović, Tihana Ćulafić, Mirko Vlahović, Stevan Radusinović. Fotografiju potpisuje Đorđe Arambašić. Film je sniman u ambijentu Luštice i Boke Kotorske uz podršku Ministarstva kulture Crne Gore i Filmskog Centra Srbije. Snimanje filma pomogli su i Lustica Bay i Turistička organizacija Herceg Novog.

MONITOR: Čuju se odlične kritike za vaš prvijenac. Kakvi su vaše utisci i kakve su bile reakcije publike u Sarajevu?
MARINOVIĆ: Elma Tataragić i ekipa Sarajevo Film Festivala su nas najavili na samoj premijeri uz toliko srdačnosti i podrške da je sve bilo poprilično dirljivo. A već nakon prvih nekoliko scena smo dobili spontan i gromoglasan aplauz iz publike, dok se sve završilo ovacijama. Slično je bilo i na projekciji za akreditovane goste i novinare, a treća projekcija je bila razgrabljena što uopšte nije pravilo. Bilo je nemoguće doći do karte, na kraju su ljudi sjedali po podu i stepeništu multipleksa. Sve u svemu nismo mogli da se nadamo boljem, i ovakav prijem kod publike nam daje dobar znak da će film i u distribuciji biti jednako dobro prihvaćen.

MONITOR: ,,Igla ispod praga” prvi je film sniman u Boki nakon više od tri decenije. Kako je nastala ideja za scenario ?
MARINOVIĆ: Za mene je pisanje prve ruke scenarija čista radost, ali pravi posao zapravo tek kreće od druge ruke. Amerikanci vole da kažu “writing is rewriting”, a to je dug i bolan proces koji je u mom slučaju trajao par godina.

Luštica me je svakako inspirisala od malena, a bavimo se i aktuelnim trenutkom i duhom vremena koji vlada Crnom Gorom poslednjih deset godina. Međutim mene su u priči najviše zanimale specifične nijanse humanizma, gordosti i solidarnosti, oličene u liku oca Petra, sveštenika koji ne samo da se odupire toj prodaji, već mora da prođe kroz niz situacija koje mu preispituju život do korijena.

MONITOR: Tokom snimanja filma vladala je veoma pozitivna atmosfera, čak su i mještani Luštice bili veoma predusretljivi i pomagali na snimanjima.
MARINOVIĆ: Slobodno mogu da kažem da se film nikada ne bi desio da mi stanovnici Luštice, a tu mislim i na domaće i na strance koji su mi recimo ustupili svoj smještaj za ekipu, nisu izašli u susret. Zaista je teško producirati film u Crnoj Gori jer se sve bazira na minimumu sredstava, pa nam je svako ustupanje lokacije, ili pozajmljivanje rekvizite i vozila, mnogo značilo. Isto tako, da nije bilo podrške od Turističkih organizacija Herceg Novog i Tivta, kao i Luštica Bay-a, film se ne bi desio.

U svemu tome smo uspjeli da stvorimo optimalne uslove za rad. Ambijent poluostrva, i mir koji tamo vlada nam je omogućio potpunu posvećenost i fokus na film. Svi su uživali iako smo mnogo radili, ali u tom radu nije bilo mučenja.

MONITOR: Zavšili ste režiju na čuvenoj praškoj filmskoj akademiji FAMU. Koliko vam to znači ?
MARINOVIĆ: Moja putanja do filmske škole su bila neobična. Prvo sam završio Politecnico di Milano u Italiji. Međutim tokom studija industrijskog dizajna, maštao sam i dalje o filmskoj školi. Nekoliko svojih radova sam poslao u Prag, gdje sam primljen kod profesora Iva Trajkova. FAMU je izuzetna škola što zbog forsiranja rada na filmskoj traci i velikog broja radova koji se mora uraditi, što zbog veoma neposrednog mentorskog pristupa u radu sa studentima. Meni je bilo omogućeno da razvijam sopstvenu poetiku dok je istovremeno bilo bitno da se savladaju dramaturške osnove i filmski jezik, da imam zanat u rukama. Mislim da je često na drugim filmskim školama proces obrnut, da se mnogo ljudi prazne u razglabanju raznih poetika i filozofija, a da se ne fokusiraju dovoljno na praktične aspekte filma.

MONITOR: Ko je uticao na vas, ko u vaši uzori?
MARINOVIĆ: Veoma širok spektar stvaralaca i umjetnika je u različitim fazama uticao na mene. Počevši od Gošinija i Uderza pa do Smetane i Tavenera. O tome bi svakako mogli dugo da razgovaramo, ali ako treba da odaberem nekoliko filmskih autora onda bi to bili braća Koen, Miloš Forman, Federiko Felini… Načelno sam naklonjen filmskim stvaraocima koji ne vrijeđaju publici inteligenciju i ne podilaze joj, ali je istovremeno poštuju i ne zalaze u ekstremnu hermetičnost i samodovoljnost.

Zanimljiva je situacija u filmu danas, imamo dva suprotna pola između holivudske ušećerenosti sa jedne strane, i oporosti i crnila velike većine arthous scene. Nije ni čudo da je televizijska produkcija zauzela centralnu poziciju u proteklih desetak godina. Zlatno doba televizije je nastajalo i zbog izvjesne inercije filmske industrije.

MONITOR: Sigurno da nakon Sarajeva imate pozive za ostale festivale. Koji su planovi i kada će film biti emitovan u Crnoj Gori?
MARINOVIĆ: Nacionalna premijera je 15. septembra u Herceg Novom. Datum za ostatak distribucije širom Crne Gore i regiona ovih dana određujemo, svakako će biti poslije novembra. Što se festivala tiče nakon Sarajeva smo dobili zahtjeve sa svih strana, od Mumbaia do Luksemburga.

MONITOR: Film je već dobio neke važne nagrade – za scenario 2014. na Jerusalem Film Lab radionici i na Cinelink programu Sarajevo Film Festivala te godine. Očekujete li da će film biti crnogorski kandidat za Oskara i koliko bi Vam to značilo?
MARINOVIĆ: Činjenica da smo jedini film iz Crne Gore koji je ikada bio dio takmičarskog programa u Sarajevu, koji je pritom ove godine činilo samo osam filmova, nam daje razloga za nadu. Međutim odluka će svakako biti na Ministarstvu i na komisiji. Dobra okolnost je što su najprestižnije publikcije – Screen Daily, Variety, Cineuropa, Cine Divergente već pisale veoma pozitivno o filmu, pa ne bismo bili baš apsolutni anonimusi. Kad su sami Oskari u pitanju opet se sve vrti oko sredstava i finansijskog ulaganja, ali promocija kroz tu trku bi u svakom slučaju bila upotrebljiva, kako za film tako i za crnogorsku kinematografiju.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo