Povežite se sa nama

Izdvojeno

JAKOV MILATOVIĆ PROGLASIO MOMIRA BULATOVIĆA ZA UZOR DRŽAVNIKA: Sve one godine dosljednog služenja Miloševiću

Objavljeno prije

na

Predsjednik nastavlja priču prema kojoj su istrajni sljedbenici Slobodana Miloševića “patriote na pravoj strani” istorije

 

Predsjednik Jakov Milatović obilježio je, krajem prošle nedjelje, četvrtu godišnjicu od smrti Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore (1993. – 1998.) i premijera SRJ (1998.-2000.). „Ostaće upamćen kao političar dosledan svojim stavovima, koji ljubav prema Crnoj Gori nije prodavao za lične i porodične benefite, već je život nenametljivo posvetio Crnoj Gori“, napisao je predsjednik Milatović na Tviteru.

Nije sporno što se Milatović, samoproklamovani “predsjednik svih građana Crne Gore”, sjetio jednog od svojih prethodnika i odao mu počast. Problem je to što je, u nepune dvije rečenice, Momira Bulatovića stavio u kontekst koji pokojnom predsjedniku – ne pripada. Po Milatobviću ispada da su istrajni sljedbenici Slobodana Miloševića bili “na pravoj strani” istorije. Bez obzira na zločine koje je taj režim počinio. I za  pljačke čije su žrtve bili i njihovi i naši.  

Da je bilo do Bulatovića i njegove ljubavi i posvećenosti Crnoj Gori, ona bi danas bila srpska Sparta, izlaz na more, ili 27. izborna jednica nečega što bi se zvalo SRJ, (nedovršena) velika Srbija ili srpski svet.  Prisjetimo se nekoliko detalja iz političke biografije Momira Bulatovića.  Pitanje je da li Milatović za njih ne zna ili ne haje.

„Dok se Crnogorci svađaju o procentu srpstva u svojoj krvi, kontrolni paket političkih akcija u Crnoj Gori prigrabili su Albanci i Muslimani/Bošnjaci“, jadao se Bulatović  istomišljenicima, dugo nakon obnove nezavisnosti Crne Gore. Važno je znati da li Predsjednik i ovakve iskaze iščitava kao Bulatovićevu “ljubav prema Crnoj Gori”, pošto su  glasovi na minulim izborima rapoređeni  tako da bi Milojko Spajić, imenuje li ga Milatović za mandatara, mogao sastaviti vladu u kojoj bi nacionalne partije Bošnjaka, Albanaca i Hrvata mogle imati “kontrolni paket”.

Ili će predsjednik svih građana zagovarati koaliciju samo sa partijama koje su nekada dijelile Bulatovićev svjetonazor o Crnoj Gori i njenoj budućnosti.

Bulatović je, valja priznati, ostao dosljedan sebi i svojoj politici.

“Hvala vam što ste me pozvali u sjećanje na ondašnju Crnu Goru koju smo sa ponosom predstavljali. Ovdje su, pored mene, Mladen Milutinović (suvlasnik kompanije Jumedija Mont i direktor i urednik Dana), Andrija Mandić….i još desetak drugih ljudi”, besjedi Bulatović na obilježavanju dana Gatačke brigade u Gacku 7. avgusta 2018.  “Osamdeset pet odsto Crnogoraca smatra da treba da se briše ova granica između Crne Gore i Hercegovine, ali smo i dalje manjina.To, naravno, ne može da potraje…”, podsjetio je Bulatović na ideju koju je promovisao još 1994. na kongresu tadašnjeg DPS-a, pa se osvrnuo na doprinos njegove (Miloševićeve) Crne Gore ratnim dešavanjima u BiH. Za te zasluge ga je, svojevremeno, odlikovao lično Radovan Karadžić.

“Crnogorci i Hercegovci su uvijek htjeli da budu zajedno. Ali su nam rijetko kada velike sile to dozvoljavale. Nisu nam dozvolile ni ’92 godine”, navodi Bulatović, “proglašenjem Bosne i Hercegovine 6.aprila ’92 godine mi smo morali da povučemo naše regularne snage, ali se sjećate da su ostali isti i generali, i oficiri i vojnici kao dobrovoljci da pomognu da uspostavite svoje linije i redove odbrane. Onoga trenutka kada smo bili sigurni da možete da se branite, mi smo se povukli, ali smo nastavili onu nesebičnu bratsku pomoć koja je u stvari značila da je to i jedan narod i jedna država. Opet ćemo mi biti zajedno…”

Deportacija izbjeglica, Bukovica, Štrpci, teror nad pljevaljskim Muslimanima/Bošnjacima, zvjerstva crnogorskih dobrovoljaca nad civilima u Foči ubistvo porodice Klopuh… To je samo  dio  “nesebične bratske pomoći” tadašnje Crne Gore. Jakov Milatović je izbjegao da se upozna sa njima, ignorišući proljetos poziv da u Herceg Novom prisustvuje komemoraciji žrtvama Karadžiću i Ratku Mladiću izručenih BiH izbjeglica.

Na suđenju devetorici policijskih funkcionera optuženih za nezakonitu deportaciju izbjeglica koje su, mahom, poslate direktno u smrt, Bulatović je u maju 2010. svjedočio kako je taj zločin izveden u državnoj režiji. „Istina je da nema pojedinačne odgovornosti. Ako je napravljena greška to je bila državna greška, ne pojedinačna.“ Ako je napravljena greška… Tako je Crna Gora, zahvaljujući i nesebičnoj ljubavi Momira Bulatovića, postala jedina država – ratni zločinac na prostoru bivše Jugoslavije. Suprotno ideji da ne postoji kolektivna odgovornost već se zločinci moraju identifikovati i individualno kazniti za svoja nedjela.

Milatovića bi, kao ekonomistu, moglo zanimati i Bulatovićevo priznanje da su ratovi u Hrvatskoj i BiH finansirani iz tzv. SRJ, novcem opljačkanim od njenih stanovnika.

„Poznato je da je na sveznom nivou najveći dio troškova odlazio na odbranu. U ovu stavku je ulazila i ukupna pomoć za srpske krajine, uključujući i vojnu komponentu. Bez pomoći Jugoslavije, Srbi iz Hrvatske i BiH morali bi napustiti svoja vjekovna staništa . Zbog inflacije i neuporedivosti podataka veoma je teško izračunati ukupnu pomoć, ipak, nijedna realna procjena ovih sredstava ne može biti ispod pet milijardi US dolara“, piše Bulatović u knjizi Ekonomija i demokratija, u poglavlju Sankcije i hiperinflacija objašnjavajući kako je hiperinflacija bila smišljen način pljačke vlastitih građana. „Svaka od ovih okolnosti zahtijevala je velika novčana sredstva. Država ih nije imala. Jedino gdje su se ona mogla naći bilo je stanovništvo. Država je bila prinuđena da uđe u ovu preraspodjelu. Ona je, istina, bila gruba, neselektivna i nepravedna, ali je bila jedino moguće rješenje. Teorijski, inflacija jeste neka vrsta dodatnog poreza. Sasvim je svejedno da li se porez poveća 20 odsto, ili inflacija bude na istom nivou“.

Samo što je Bulatović “previdio” da inflacija nije bila 20 odsto, nego nevjerovatnih  19.810,2 odsto (od 1. januara do 28 decembra 1993, po čemu SRJ drži svjetski rekord). Tada je uništen/osiromašen decenijama formiran srednji sloj društva a privreda urnisana. Do temelja. Da pomenemo samo 42 broda trgovačke flote dvije crnogorske kompanije, koje su pojele sankcije, a koji su 1989. Crnoj Gori donijele devizni priliv jednak godišnjoj zaradi kompletne turističke privrede (tadašnjih 100 miliona dolara).

Red je  da se dotaknemo i šverca.  U knjigama Pravila ćutanja i  Ekonomija i demokratija Bulatović rekonstruiše sjećanja na „mračne devedesete, sankcije i  međunarodni pritisak povodom građanskih ratova u Hrvatskoj i BiH“. Tu zaključuje kako su sankcije u Crnoj Gori okončane 1998. „stupanjem na snagu vlasti koja je obećala pokornost Zapadu i počela primjenu modela neoliberalne ekonomije“, dok su slične promjene u Srbiji ostvarene „poslije oktobra 2000. godine“ i pada Slobodana Miloševića.

„Najrazornija posljedica sankcija jeste u tome što vi više ne možete da poštujete zakone. Da biste preživjeli, vi faktički kriminalizujete kompletnu državu. I tada počinje da cvjeta kriminal“, govori Bulatović. Uredno  veličajući svoju ulogu u mračnim poslovima: „Prvo sam došao da pitam Slobu koliko može da mi da  domaće nafte iz Srbije, i on mi je rekao – ništa.  Devedeset i treće sam bio u Albaniji i tu smo se predsjednik Sali Beriša i ja dogovorili da on zažmuri i da krene snabdijevanje naftom preko Skadarskog jezera. Posao, kao i svaki drugi.”

Naftu su pratile cigarete. „Znam da to nije danas popularno (ili razumno) reći, ali ja ne želim da krijem da sam najodgovorniji (po meni, najzaslužniji) što je šverc cigaretama dobio podršku i zaštitu Republike Crne Gore“.

Ovaj dio Bulatovićeve autobiografije njegovi sljedbenici i simpatizeri namjerno  previđaju, šireći narativ da je Bulatović bio ratni domoljub , a  Đukanović švercer.  Istina je da su bili zajedno – samo je Đukanović  ‘97 predosjetio da je Milošević “prevaziđen političar” i  iskočio iz broda , dok mu je Bulatović ostao odan do poslednjeg dana vlasti i života.  (Kao svjedok Miloševićeve odbrane trebao je dati iskaz pred Tribunalom u Hagu).

Bulatović je tvrdio da se “nijedan od mojih poznanika i prijatelja, bilo poslovnih, bilo porodičnih, nikada nije bavio švercom cigareta“. Miodrag Daka Davidović (kum koga je abolirao optužbi za šverc cigareta poslednjih dana predsjedničkog mandata), Svetozar Marović (bivši kum) i Marko Milošević (sin S. Miloševića) živi su svjedoci da ta priča nije baš tačna.

Pred kraj svog mandata, uoči predsjedničkih i parlamentarnih izbora 1997/1998. godine Bulatović je abolirao  švercere, narko dilere, ubice – saradnike, poznanike, rođake i glasače. I nikome ništa. Ostao je, zato, upamćen kao  jedini predsjednik Crne Gore koji nije dobovoljno predao vlast nasljedniku.

Predsjednik Milatović ističe da je cilj njegove politike oživljavanje našeg puta ka EU. Bulatović je govorio o proždrljivom germanskom duhu.  Neće, valjda  biti da je na evropskom putu novi Predsjednik vođen jednom od misli dosljednog prethodnika: “Pа mi smo Evropа. Rusijа je mnogo više Evropа nego Аmerikа. Kаd je jаkа i stаbilnа Rusijа, ondа je mirаn i Bаlkаn. To nаs uči i istorijа”.

Jakov Milatović nastavlja da nudi činjenično netačnu interpretaciju skorašnje istorije – od heroja medijske sloboda do političkih uzora. Sve teže je povjerovati da je to slučajnost.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

UPRAVLJANJE DRŽAVNOM IMOVINOM: Zašto je Vlada naumila da razvlasti parlament

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aerodromi, EPCG, Institut u Igalu, Plantaže… Možemo samo da nagađamo zbog koga ili čega Vlada traži pravo da samostalno raspolaže imovinom vrijednom do 300 miliona eura. Mnogo očigledniji su razlozi zbog kojih bi se trebalo krajnje pažljivo odnositi prema tom naumu

 

Vlada traži od Skupštine da joj, izmjenama Zakona o državnoj imovini, omogući da svojevoljno raspolaže državnom imovinom u vrijednosti do 300 miliona eura. Dosadašnji limit bio je 150 miliona, pa je prijedlog – već tradicionalno usvojen u nedjelju na elektronskoj sjednici (čitati: bez ozbiljne rasprave i pisanih tragova o njenom toku i glsanju) – naišao na poprilične rezerve kod poslanika i javnosti.

Prema pomenutom Zakonu, državnu imovinu čine: pokretne i nepokretne stvari, novac, hartije od vrijednosti i “druga imovinska prava koja pripadaju Crnoj Gori ili lokalnoj samoupravi”. Dalje je Zakonom razrađeno da u “stvari i druga dobra” kojima raspolaže država spadaju: rudno i mineralno bogatstvo; jezera, podzemni i nadzemni riječni tokovi; teritorijalno more i priobalje; vazdušni prostor; aerodormi, luke, pruge i putevi; energetska i telekomunikaciona infrastruktura; vojni objekti; radio frekfencije, vazdušni koridori i satelitske orbite; kulturna dobra i umjetnička djela u državnoj svojini, nacionalni parkovi, državni objekti namijenjeni obrazovanju, zdravstvu, nauci i socijalnoj zaštiti “sa pripadajućim zemljištem”, šume, poljoprivredno i građevinsko zemljište u vlasništvu države… Konačno, tu je i vlasnički udio u makar 50-tak manjih i većih preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države. Sve to Vlada može da troši, dograđuje i razgrađuje, prodaje, iznajmljuje, pozajmljuje, daje u koncesiju… Uz postojeće ograničenje da o raspolaganju imovinom vrijednijom od 150 miliona (odnosno, traženih 300) konačnu odluku donosi parlament.

Država nema funkcionalan popis svoje imovine ni valjanu procjenu njene vrijednosti. Taj posao je trebalo da bude završen još  2011. godine  a poslednja obećanja govorila su da će to biti urađeno “poslije popisa”. Vidimo, ni to nije jasno omeđena vremenska odrednica.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA KOVAČEVIĆA: Kontinuitet govora mržnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gradonačelnik Nikšića u kontinuitretu širi govor i geste mržnje. Tužilaštvo i sudstvo, kao i za ostale političare, tu ne vidi ništa sporno, a koalicioni partneri ,,osuđuju” i trpe. Javnost se navikava

 

Proslava jedne od najznačajnijih crnogorskih pobjeda u 19. vijeku, Bitke na Grahovcu, prepuštena je posljednjih godina Eparhiji budimljansko-nikšićkoj i zavičajnom udruženju Stara Hercegovina. Država se u to ne miješa, pa je bilo samo pitanje vremena kada će se desiti epski skandal.

Za to se, na ovogodišnjoj obljetnici 166 godina od slavne bitke, postarao jedan od domaćina, Marko Kovačević, gradonačelnik Nikšića: ,,Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda, bogami, u budućnosti prema njemu ćemo kao i prema Turcima postupati”.

Iako se zna da su Crnogorci, na Grahovcu, pod vođstvom vojvode Mirka Petrovića, grdno pobili tadašnje osmanske neprijatelje, Kovačević kaže da nije baš tako slikao budućnost. Pravda se da nije mislio, niti ih je pominjao, Crnogorce, pa ni Bošnjake, te da su mu mračni centri moći iskonstruisali cijelu priču. Onda se sjetio da je u stvari navodno  ciljao na pomirenje. Moglo bi se pomisliti da mladi političar zaista ponekad ne zna što priča, baš kao što njegova stranka u Nikšiću slavi Mirka Petrovića a u Podgorici se zalaže za rušenje spomenika u njegovu čast.  No, nije baš tako.

Kovačević rado posegne za govorom ili gestom mržnje. Mjesec dana nakon što je sjeo u fotelju gradonačelnika Nikšića, Kovačević je u junu 2021. na TV Kurir negirao da je u Srebrenici počinjen genocid. U julu prošle godine je stojeći pored predsjednika države Jakova Milatovića pokazao srednji prst prilikom intoniranja himne. Objasnio je da je, malo duže, namještao sat.

Kada je njegov partijski šef Andrija Mandić, u martu ove godine,  predsjedavao Skupštinom Crne Gore na Cetinju, opet nije mogao da izdrži: „Nekako lijepo pristaje predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da smeta Švabama”. Ovo posljednje upućeno je na račun porijekla poslanika DPS-a Oskara Hutera.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NI U CRNOJ GORI NEMA MJESTA ZA LUKAŠENKOVE KRITIČARE: Za naš MUP Bjelorusija je demokratska država

Objavljeno prije

na

Objavio:

U rješenju MUP-a Crne Gore koje je potpisao Radovan Popović, pomoćnik ministra Danila Šaranovića i šef Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance izgleda da je Bjelorusija demokratska država u kojoj je život bezbjedan i prepun mogućnosti. U Popovićevom rješenju UP I-132/23-6651/3 od 5.juna ove godine, odbija se zahtjev za međunarodnu zaštitu bjeloruskom državljaninu V.I jer „ne postoji opravdan strah od progona“ u matičnoj zemlji

 

Nedavno je Viši sud u Beogradu ponovo presudio da se Andrej Gnjot, bjeloruski reditelj, novinar i opozicioni aktivista treba izručiti totalitarnom režimu u Minsku na osnovu Interpolove potjernice koje su bjeloruske vlasti raspisale za njim. Uhapšen je na beogradskom aerodromu 30. oktobra prošle godine gdje je sletio iz Tajlanda. Bjelorusiju je napustio u junu 2021. godine nakon što je doznao da mu Lukašenkova zloglasna tajna služba sprema procesuiranje zbog veza sa opozicijom. Gnjot se formalno tereti za utaju poreza od oko 300 hiljada eura. U zemlji nikada nije dobio poziv za saslušanje po tom osnovu. Utaju je navodno vršio između 2012. i 2018. godine na osnovu zakona koji je donešen tek 2019.  Gnjot je te optužbe odbacio kao “politički motivirane”. Jedan je od osnivača Slobodnog udruženja sportista Bjelorusije (SUSB) osnovanog nakon pokradenih predsjedničkih izbora u ljeto 2020.,  koji su doveli do masovnih protesta građana i krvave represije režima čiji najbliži saveznik je Putinova Rusija. SUSB je svojom kampanjom uspio da se Bjelorusiji oduzme status domaćina Svjetskog prvenstva u hokeju i da Međunarodni olimpijski komitet obustavi finansije bjeloruskom Nacionalnom olimpijskom komitetu, na čijem je čelu bio predsjednik Lukašenko, o čemu je Monitor već pisao. Diktator se osvetio SUSB-u tako što ga je proglasio za „ekstremističku organizaciju“. Advokat udruženja Aleksandar Danilevič je osuđen na deset godina zatvora, a odmazda je uslijedila i prema drugim članovima udruženja osim Gnjota koji je pobjegao.

U prvoj presudi Višeg suda od 7. decembra 2023. odlučeno je da Gnjot bude izručen. Sud je odbio da Gnjota uopšte i sasluša na optužbi protiv njega.  Početkom marta ove godine Apelacioni sud je poništio odluku i vratio je na ponovno odlučivanje. Ipak, 13. juna je pročitana ista presuda na koju je novinar već najavio žalbu. Jedina dobra vijest je što je Gnjotu početkom juna sedmomjesečni boravak u CZ-u zamijenjen kućnim pritvorom i nanogicom u garsonjeri od 20 kvadrata na Vračaru. Međunarodne i domaće organizacije za ljudska prava su osudile presudu i pozvale vlasti srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da prekinu progon političkih protivnika Minska i Moskve koji su potražili utočište u Srbiji.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo