Predsjednik nastavlja priču prema kojoj su istrajni sljedbenici Slobodana Miloševića “patriote na pravoj strani” istorije

Predsjednik Jakov Milatović obilježio je, krajem prošle nedjelje, četvrtu godišnjicu od smrti Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore (1993. – 1998.) i premijera SRJ (1998.-2000.). „Ostaće upamćen kao političar dosledan svojim stavovima, koji ljubav prema Crnoj Gori nije prodavao za lične i porodične benefite, već je život nenametljivo posvetio Crnoj Gori“, napisao je predsjednik Milatović na Tviteru.

Nije sporno što se Milatović, samoproklamovani “predsjednik svih građana Crne Gore”, sjetio jednog od svojih prethodnika i odao mu počast. Problem je to što je, u nepune dvije rečenice, Momira Bulatovića stavio u kontekst koji pokojnom predsjedniku – ne pripada. Po Milatobviću ispada da su istrajni sljedbenici Slobodana Miloševića bili “na pravoj strani” istorije. Bez obzira na zločine koje je taj režim počinio. I za  pljačke čije su žrtve bili i njihovi i naši.  

Da je bilo do Bulatovića i njegove ljubavi i posvećenosti Crnoj Gori, ona bi danas bila srpska Sparta, izlaz na more, ili 27. izborna jednica nečega što bi se zvalo SRJ, (nedovršena) velika Srbija ili srpski svet.  Prisjetimo se nekoliko detalja iz političke biografije Momira Bulatovića.  Pitanje je da li Milatović za njih ne zna ili ne haje.

„Dok se Crnogorci svađaju o procentu srpstva u svojoj krvi, kontrolni paket političkih akcija u Crnoj Gori prigrabili su Albanci i Muslimani/Bošnjaci“, jadao se Bulatović  istomišljenicima, dugo nakon obnove nezavisnosti Crne Gore. Važno je znati da li Predsjednik i ovakve iskaze iščitava kao Bulatovićevu “ljubav prema Crnoj Gori”, pošto su  glasovi na minulim izborima rapoređeni  tako da bi Milojko Spajić, imenuje li ga Milatović za mandatara, mogao sastaviti vladu u kojoj bi nacionalne partije Bošnjaka, Albanaca i Hrvata mogle imati “kontrolni paket”.

Ili će predsjednik svih građana zagovarati koaliciju samo sa partijama koje su nekada dijelile Bulatovićev svjetonazor o Crnoj Gori i njenoj budućnosti.

Bulatović je, valja priznati, ostao dosljedan sebi i svojoj politici.

“Hvala vam što ste me pozvali u sjećanje na ondašnju Crnu Goru koju smo sa ponosom predstavljali. Ovdje su, pored mene, Mladen Milutinović (suvlasnik kompanije Jumedija Mont i direktor i urednik Dana), Andrija Mandić….i još desetak drugih ljudi”, besjedi Bulatović na obilježavanju dana Gatačke brigade u Gacku 7. avgusta 2018.  “Osamdeset pet odsto Crnogoraca smatra da treba da se briše ova granica između Crne Gore i Hercegovine, ali smo i dalje manjina.To, naravno, ne može da potraje…”, podsjetio je Bulatović na ideju koju je promovisao još 1994. na kongresu tadašnjeg DPS-a, pa se osvrnuo na doprinos njegove (Miloševićeve) Crne Gore ratnim dešavanjima u BiH. Za te zasluge ga je, svojevremeno, odlikovao lično Radovan Karadžić.

“Crnogorci i Hercegovci su uvijek htjeli da budu zajedno. Ali su nam rijetko kada velike sile to dozvoljavale. Nisu nam dozvolile ni ’92 godine”, navodi Bulatović, “proglašenjem Bosne i Hercegovine 6.aprila ’92 godine mi smo morali da povučemo naše regularne snage, ali se sjećate da su ostali isti i generali, i oficiri i vojnici kao dobrovoljci da pomognu da uspostavite svoje linije i redove odbrane. Onoga trenutka kada smo bili sigurni da možete da se branite, mi smo se povukli, ali smo nastavili onu nesebičnu bratsku pomoć koja je u stvari značila da je to i jedan narod i jedna država. Opet ćemo mi biti zajedno…”

Deportacija izbjeglica, Bukovica, Štrpci, teror nad pljevaljskim Muslimanima/Bošnjacima, zvjerstva crnogorskih dobrovoljaca nad civilima u Foči ubistvo porodice Klopuh… To je samo  dio  “nesebične bratske pomoći” tadašnje Crne Gore. Jakov Milatović je izbjegao da se upozna sa njima, ignorišući proljetos poziv da u Herceg Novom prisustvuje komemoraciji žrtvama Karadžiću i Ratku Mladiću izručenih BiH izbjeglica.

Na suđenju devetorici policijskih funkcionera optuženih za nezakonitu deportaciju izbjeglica koje su, mahom, poslate direktno u smrt, Bulatović je u maju 2010. svjedočio kako je taj zločin izveden u državnoj režiji. „Istina je da nema pojedinačne odgovornosti. Ako je napravljena greška to je bila državna greška, ne pojedinačna.“ Ako je napravljena greška… Tako je Crna Gora, zahvaljujući i nesebičnoj ljubavi Momira Bulatovića, postala jedina država – ratni zločinac na prostoru bivše Jugoslavije. Suprotno ideji da ne postoji kolektivna odgovornost već se zločinci moraju identifikovati i individualno kazniti za svoja nedjela.

Milatovića bi, kao ekonomistu, moglo zanimati i Bulatovićevo priznanje da su ratovi u Hrvatskoj i BiH finansirani iz tzv. SRJ, novcem opljačkanim od njenih stanovnika.

„Poznato je da je na sveznom nivou najveći dio troškova odlazio na odbranu. U ovu stavku je ulazila i ukupna pomoć za srpske krajine, uključujući i vojnu komponentu. Bez pomoći Jugoslavije, Srbi iz Hrvatske i BiH morali bi napustiti svoja vjekovna staništa . Zbog inflacije i neuporedivosti podataka veoma je teško izračunati ukupnu pomoć, ipak, nijedna realna procjena ovih sredstava ne može biti ispod pet milijardi US dolara“, piše Bulatović u knjizi Ekonomija i demokratija, u poglavlju Sankcije i hiperinflacija objašnjavajući kako je hiperinflacija bila smišljen način pljačke vlastitih građana. „Svaka od ovih okolnosti zahtijevala je velika novčana sredstva. Država ih nije imala. Jedino gdje su se ona mogla naći bilo je stanovništvo. Država je bila prinuđena da uđe u ovu preraspodjelu. Ona je, istina, bila gruba, neselektivna i nepravedna, ali je bila jedino moguće rješenje. Teorijski, inflacija jeste neka vrsta dodatnog poreza. Sasvim je svejedno da li se porez poveća 20 odsto, ili inflacija bude na istom nivou“.

Samo što je Bulatović “previdio” da inflacija nije bila 20 odsto, nego nevjerovatnih  19.810,2 odsto (od 1. januara do 28 decembra 1993, po čemu SRJ drži svjetski rekord). Tada je uništen/osiromašen decenijama formiran srednji sloj društva a privreda urnisana. Do temelja. Da pomenemo samo 42 broda trgovačke flote dvije crnogorske kompanije, koje su pojele sankcije, a koji su 1989. Crnoj Gori donijele devizni priliv jednak godišnjoj zaradi kompletne turističke privrede (tadašnjih 100 miliona dolara).

Red je  da se dotaknemo i šverca.  U knjigama Pravila ćutanja i  Ekonomija i demokratija Bulatović rekonstruiše sjećanja na „mračne devedesete, sankcije i  međunarodni pritisak povodom građanskih ratova u Hrvatskoj i BiH“. Tu zaključuje kako su sankcije u Crnoj Gori okončane 1998. „stupanjem na snagu vlasti koja je obećala pokornost Zapadu i počela primjenu modela neoliberalne ekonomije“, dok su slične promjene u Srbiji ostvarene „poslije oktobra 2000. godine“ i pada Slobodana Miloševića.

„Najrazornija posljedica sankcija jeste u tome što vi više ne možete da poštujete zakone. Da biste preživjeli, vi faktički kriminalizujete kompletnu državu. I tada počinje da cvjeta kriminal“, govori Bulatović. Uredno  veličajući svoju ulogu u mračnim poslovima: „Prvo sam došao da pitam Slobu koliko može da mi da  domaće nafte iz Srbije, i on mi je rekao – ništa.  Devedeset i treće sam bio u Albaniji i tu smo se predsjednik Sali Beriša i ja dogovorili da on zažmuri i da krene snabdijevanje naftom preko Skadarskog jezera. Posao, kao i svaki drugi.”

Naftu su pratile cigarete. „Znam da to nije danas popularno (ili razumno) reći, ali ja ne želim da krijem da sam najodgovorniji (po meni, najzaslužniji) što je šverc cigaretama dobio podršku i zaštitu Republike Crne Gore“.

Ovaj dio Bulatovićeve autobiografije njegovi sljedbenici i simpatizeri namjerno  previđaju, šireći narativ da je Bulatović bio ratni domoljub , a  Đukanović švercer.  Istina je da su bili zajedno – samo je Đukanović  ‘97 predosjetio da je Milošević “prevaziđen političar” i  iskočio iz broda , dok mu je Bulatović ostao odan do poslednjeg dana vlasti i života.  (Kao svjedok Miloševićeve odbrane trebao je dati iskaz pred Tribunalom u Hagu).

Bulatović je tvrdio da se “nijedan od mojih poznanika i prijatelja, bilo poslovnih, bilo porodičnih, nikada nije bavio švercom cigareta“. Miodrag Daka Davidović (kum koga je abolirao optužbi za šverc cigareta poslednjih dana predsjedničkog mandata), Svetozar Marović (bivši kum) i Marko Milošević (sin S. Miloševića) živi su svjedoci da ta priča nije baš tačna.

Pred kraj svog mandata, uoči predsjedničkih i parlamentarnih izbora 1997/1998. godine Bulatović je abolirao  švercere, narko dilere, ubice – saradnike, poznanike, rođake i glasače. I nikome ništa. Ostao je, zato, upamćen kao  jedini predsjednik Crne Gore koji nije dobovoljno predao vlast nasljedniku.

Predsjednik Milatović ističe da je cilj njegove politike oživljavanje našeg puta ka EU. Bulatović je govorio o proždrljivom germanskom duhu.  Neće, valjda  biti da je na evropskom putu novi Predsjednik vođen jednom od misli dosljednog prethodnika: “Pа mi smo Evropа. Rusijа je mnogo više Evropа nego Аmerikа. Kаd je jаkа i stаbilnа Rusijа, ondа je mirаn i Bаlkаn. To nаs uči i istorijа”.

Jakov Milatović nastavlja da nudi činjenično netačnu interpretaciju skorašnje istorije – od heroja medijske sloboda do političkih uzora. Sve teže je povjerovati da je to slučajnost.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari