Povežite se sa nama

OKO NAS

Jedan direktor, dvije deponije

Objavljeno prije

na

Podgorička javna preduzeća ne privlače naročitu pažnju medija. Međutim, na tim nivoima sistema vladajuće partije, često se kriju sumnjivi izvori prihoda za namještenike koji po principu feuda kontrolišu svoje lokalne ustanove. Unosno, a u sjenci. Tu se vrti živa para. Tu stanuje keš.

Deponije. Monitor je došao do podataka koji neminovno navode na sumnju u legalnost poslovanja te Javne ustanove. Izvršni direktor Deponija d.o.o. Momčilo Janković petu godinu zaredom, od kako je na toj funkciji (Deponija je osnovana 2007) Komisiji za utvrđivanje konflikta interesa ne predaje podatke o svom drugom radnom angažmanu. Time krši Zakon o sprječavanju konflikta interesa koji, u članovima 19 i 20 propisuje: ,,Javni funkcioner jednom godišnje podnosi izvještaj koji sadrži podatke u vezi javne funkcije koju vrši; članstvu u organima upravljanja i nadzornim organima javnih preduzeća, javnih ustanova ili drugih pravnih lica sa učešćem kapitala čiji je vlasnik država, odnosno opština…” Janković, zapisano je u Centralnom registru privrednih subjekata, istovremeno je i izvršni direktor firme Ambiente d.o.o. iz Podgorice.

Zbog čega prvi čovjek Deponija prikriva svoj paralelni angažman? Klica odgovora vjerovatno se krije u opisu narečene firme. Ambiente je prvi put registrovana 31. oktobra 2002. Dvije godine kasnije naziv djelatnosti promijenjen je u „čišćenje životne sredine i druge aktivnosti u vezi sa upravljanjem otpadom” (šifra djelatnosti: 3900). Potpuno ista djelatnost i šifra kao u slučaju firme Deponije. Ne samo to. Ambiente je, piše u registru Privrednog suda, zavedena na adresi Oktobarske revolucije 100. Tu su i prostorije Deponija. Dvije različite firme, istih djelatnosti, sa istim izvršnim direktorom, na istoj adresi!

Monitorov izvor koji je insistirao na anonimnosti kaže da je Ambiente oformljena ,,kao zajednički projekat sa italijanskom firmom sa ciljem da se kasnije dođe do realizacije projekta Deponija. Neka vrsta prelaznog rješenja u svrhu osposobljavanja.” Kapaciteti su osposobljeni, Deponije formirane i prvi put zavedene u registar privrednih subjekata 2. aprila 2007. Međutim, i danas, više od pet godina nakon toga, Ambiente je aktivna. Podatak dostupan u Centralnom privrednom registru Crne Gore.

Koja je svrha Ambientea, toliko godina nakon osnivanja Deponija, pita se naš izvor sumnjajući u nelegalne poslove.

,,Kako je moguće da ta firma i dalje postoji kada Deponije uveliko posluju? Zbog čega se o tome ćuti? U teoriji, školski primjer pranja novca jeste kada formirate firmu koja se bavi istim poslom kako bi preko nje vršili određene uplate. Ne želim nikoga da optužujem, ali to je tako svuda u svijetu.”

Riječ je, po svemu sudeći, o fiktivnoj firmi. Novinar Monitora telefonom je kontaktirao preduzeće Deponije gdje se, prema zvaničnim podacima, nalazi i Ambiente, međutim, službenica je kazala da se nikakav Ambiente tu ne nalazi. Na zvaničnom sajtu Deponija piše: ,,Deponija d.o.o. koristi poslovne prostorije u ul. Oktobarske revolucije br. 100, površine 140 m², gdje je sjedište Društva i u kojima su smješteni Služba za pravne i opšte poslove i Služba za ekonomsko finansijske poslove, kao i poslovni objekat na deponiji Livade površine 580 m² opremljen za potrebe Sektora za tehničko operativne poslove.” Ni slova o Ambienteu. Uz to, firma nema internet sajt. Nema prijavljen ni telefonski broj.

Ko stoji iza Ambientea? Prema zvaničnoj evidenciji privrednih društava osnivači narečene firme su Javno komunalno preduzeće Podgorica i Tower Multi Utilities d.o.o. registrovana takođe u Podgorici, čija je djelatnost – skupljanje, prečišćavanje i distribucija vode. Monitor nije mogao doći do podataka o procentu vlasničkog udjela firme Ambiente. Zakon o sprječavanju konflikta interesa ne dozvoljava javnom funkcioneru (u ovom slučaju Momčilu Jankoviću) da obavlja upravljačku funkciju u firmi u kojoj država (Opština) posjeduje manje od 25 odsto vlasništva. Uz to, iako se i dalje vodi kao osnivač, Javno komunalno preduzeće više ne postoji! Podijeljeno je (2007. godine) na pet društava.

Dalje, izvršni direktor i ovlašćeni zastupnik Tower Multi Utilities, zabilježeno je u Registru, je Martina Hauser, bivša supruga bivšeg ministra unutrašnjih poslova Andrije Jovićevića. Osnivači: Cispel Export Societa Consortile A Respo, Idros S.R.L., Consorzio Gorgovivo, Azienda Multiservizi Igiene Urbana Geonova, Ama International S.P.A., Sogliano Ambiente S.P.A. i IT.O.S.SP.ZO.O. iz Varšave. Firme koje se, prema na internetu dostupnim, i, na momente veoma konfuznim podacima, bave otpadom, reciklažom, kontrolom zagađivanja, skladištenjem goriva, prečišćavanjem vode…

Kao što smo rekli, izvršni direktor, ali i ovlašćeni zastupnik Ambientea je prvi čovjek Deponija Momčilo Janković. U Registru piše: ,,Predsjednici Upravnog odbora su: lider podgoričkog DPS-a i zamjenik gradonačelnika Miomira Mugoše – Vladan Vučelić; bivši glavni vodoprivredni inspektor, kasnije član Savjeta za državne vode Nikola Spahić i izvjesni Otelo Vinćenceti (Otello Vincenzetti).

Vinćenceti je, saznaje Monitor, marta 2007. godine (dok je uveliko bio predsjednik upravnog odbora firme Ambiente), bio pod istragom italijanskog tužilaštva zbog otpada u mjestu Ca'Asperte! Italijanski dnevnik Quotidiano (izdavač nacionalnog dnevnika Il Giorno, Milano), objavio je tekst pod naslovom Velika istraga deponije.

Roberto Damiani piše: ,,Direktor deponije u Ca ‘Asprete Renato Testalunga zajedno sa tadašnjim generalnim direktorom Otelom Vinćencentijem, bio je pod istragom zamjenika državnog tužioca Masima di Patrije, jer su tokom tih mjeseci svjesno omogućili odlaganje opasnog otpada sa sjevera zemlje. Tokom perioda prisluškivanja telefonskih razgovora, na vidjelo su uglavnom izašli tajni dogovori između kontrolora i kontrolisanih, odnosno firmi koje odlažu otpad koristeći lažne pečate i javnih preduzeća koja bi trebalo da vrše inspekcije utvrđujući o kakvom se tipu otpada radi. Nakon onemogućenog odlaganja otpada za firmu Eco kako u Fanu i Pesaru, tako u Barchi-ju, zbog blokade od strane planinske zajednice, nastala je nova firma Ecofoglia iz Pesara. Iste osobe čine upravni odbor kao i u prethodnoj firmi, uključujući advokata Adriano Blasija, koji sada kaže: ,,Mislio sam da se radi o ozbiljnoj stvari, ozbiljnoj firmi za reciklažu otpada, ali nakon godinu dana sam otišao.” Ali kakve Vi imate veze s otpadom? ,,Kada se o tome radi, ja sam član osam upravnih odbora.” Sada advokat brani direktora tog ,,neozbiljnog” privrednog društva, Stefano Ferrija, koji se trenutno nalazi u kućnom pritvoru.”

Italijanski novinar Roberto Savijano u svojoj planetarno popularnoj knjizi Gomora iscrpno piše o vezama mafije i unosnog posla upravljanja otpadom. Navodi da se otpad sa sjevera najčešće prebacuje na jug. ,,Ne postoji ni jedna zapadna zemlja u koju je nezakonito istovareno više otpada, podjednako otrovnog i neotrovnog. Zahvaljujući ovom biznisu, zarada koju su klanovi i njihovi posrednici stavili sebi u džep dostigla je za četiri godine četrdeset četiri milijarde eura. Ovo tržište je posljednjih godina doživjelo skok od 29.8 odsto, što se može uporediti jedino s ekspanzijom tržišta kokaina.”

Saviano navodi znakovit detalj. Italijanska istraga Kralj Mida iz 2003. godine nazvana je tako po izjavi jednog od umiješanih švercera otpada: ,,Čim dotaknemo đubre, ono se pretvara u zlato”.

Izgleda da su to shvatili i naši.

Marko MILAČIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo