Povežite se sa nama

OKO NAS

JEDINA KOLAŠINSKA FONTANA SPOMEN NA GOLMANSKE DANE BIVŠEG GRADONAČELNIKA: Miletina fontana

Objavljeno prije

na

Trn u oku lokalnih likovnih umjetnika, ali i ponos mnogih Kolašinca prva i jedina kolašinska fontana građena je u vrijeme problematične rekonstrukcije centra Kolašina. Iako Kolašinci nikad nijesu utvrdili koliko ih je tačno koštalo uređenje dva trga i ulice Četvrte proleterske, ne štede na kritikama na račun kavaliteta radova, a fontanu doživljavaju kao ,,ukras” i simol Kolašina. Često se može čuti i da je taj detalj svojevrstan simbol opštine, bogate kvalitetnom vodom. Oni s istančanijim ukusom ,,bazen s kamenom kuglom u sredini” nazavaju ruglom, koje ni po čemu ne pripada centru grada.

Vajar Miodrag Šćepanović prije nekoliko godina, gostujući na TV Vijesti, kazao je da je fontana ruglo. Najpoznatiji kolašinski likovni umjetnik tada se požalio kako nikom od lokalnh funkcionera nikada nije palo na pamet da nekom njegovom skulpturom ukrasi centar grada. Da kamena kugla nema apsolutno nikavu umjetničku vrijednost novinarima je kazao tada i predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Kolašina Dragoslav Jeknić.

,,Ne znam ko je vajao, ali kugla, odnosno fontana, nema apsolutno nikavu umjetničku vrijednost. Ne vidim ništa lijepo, niti mi je jasno kako je dospjela u Kolašin. Čak je i laicima jasno da joj tu nije mjesto”, kazao je tada on.

A kugla je našla svoje mjesto u gradu na Tari, na Trgu borca, ali u bazenu u obliku broja 1, u sklopu rekonstrukcije 2006. godine. Za takav izgled fontane zaslužan je bivši predsjednik Opštine Mileta Bulatović, koji je, kažu njegovi saradnici, brinuo o svakom detalju. Prije nego što je dospio u varoš na sjeveru Crne Gore, o tom više tona teškom komadu granita pisali su mnogi srpski mediji. Naime, kolašinska kugla trebalo je, u stvari, da bude postavljena u Atini. Takva je, bar, bila namjera autora srpskog vajara Jova Petijevića, koju je 2002. godine počeo da kleše iz kocke ljiškog granita. Umjetnik je namjeravao da kuglu pošalje u Grčku za vrjeme održavanja Olimpijskih igara 2004. godine, a mediji u Srbiji su dugo i detaljno o tome pisali.

,,U majdanu kamena u Slavkovici kod Ljiga, iz gromade granita pomalja se, vještom rukom vajara Jove Petijevića iz Beograda, u svjetskim razmjerama neobična skulptura. Petijević vaja granitnu kuglu, prečnika oko dva metra i tešku devet tona, koju će opština Ljig pokloniti Atini, povodom Olimpijskih igara u glavnom gradu Grčke. Kad kugla iznikne iz granita planirano je da bude transportovana na vučnom vozu od Ljiga do Atine”, pisale su prije više od decenije Novosti.

U tom listu objavljeno je kako će u kugli biti uklesan ravnokraki grčki krst i pisati „Srbija Grčkoj, Ljig Atini”. U planiranje transporta granitne skulpture u olimipijski grad, kako su pisale srpske novine, bila je uključena i jugoslovenska ambasada u Atini, odnosno ambasador Dušan Bataković. U Večernjim novostima, TV novostima, Politikinom zabavniku, Sporskom žurnalu, na RTS-u… veličani su umjetnički dometi Petijevića, a njegova skupltura nazivana je „simbolom moći, snage, estetike i planete na kojoj živimo”.

O namjeri beogradskog vajara, koji je i bivši sportista i čije je djelo Sidnejsko kladivo bilo izloženo na Olimpijskim igarama u Sidneju, Jovan Marković snimio je i dokumentarni film. Vajar je o svom djelu, odnosno procesu nastanka, inspiraciji i svakom satu klesanja granita, za koji nije ni slutio da će završiti umjesto u Grčkoj na sjeveru Crne Gore, napisao i knjigu Tajna atinske kugle.

Ne zna se kako su propali planovi da se granitna kugla transportuje u Grčku, ali se pouzdao zna da je Bulatović, kada je nabavljao materijal za rekonstrukciju centra, na stovarištu preduzeća Granit Ljig ugledao skuplturu i odmah odlučio da je kupi. Kolašinci tvrde da je čitava fontana i urađena „iz nostalgičnih razloga”, da asocira na fudbal, odnosno Bulatovićeve golmanske dane. Zbog toga je, kažu, i kugla – lopta, ali i bazen u obliku broja 1.

,,Podigao čovjek sebi spomenik, ne pitajući nikoga. Ipak, mora se priznati da je, za razliku od mnogih prethodnika i nasljednika, i pored toga što ne znamo koliko je naših para za to potrošio, ipak nešto uradio. Trg izgleda lijepo, a fontana je ukras”, ocjenjuje jedan od političkih neistomišljenika bivšeg predsjednika Opštine.

O rekonstrukciji gradskog jezgra Bulatović nikad ne govori, naročito ne nakon što su detalji ugovora između lokalne uprave i izvođača, preduzeća Perošević, zainteresovali i državno tužilaštvo. Tako nikad nije objelodanjeno ni da li je kuglu platio 2.000 eura, kako se nezvanično pominje. U varoši se prepričava angedota prema kojoj se tadašnji prvi čovjek Kolašina poprilično namučio, pogađajući se sa srbijanskim vajarom, koji je za svoj rad tražio 10.000 eura. Bulatovićev saradnik, partijski kolega, bivši predsjednik SO Mile Šuković jednom je novinarima kazao da je fontana zaista ukras Kolašina i da se nikako ne može osporiti njena umjetnička vrijednost.

,,Kao što, eto, znate, fontana je, u stvari, rad renomiranog srpskog vajara. Ne znam zbog čega nije transportovana u Atinu, ali znam da se odlično ukopila u idejno rješenje novog izgleda kolašinskog centra. Ne mislim da je to promašaj, naprotiv”, rekao je tada on.

One koji su spremni da svoja djela postave po kolašinskim trgovima čeka mnogo praznog prostora – i na Trgu borca i na Trgu Vukmana Kruščića, ali za sada je rad Petijevića jedino umjetničko djelo, ukoliko se izuzmu spomenik palim borcima zagrebačkog vajara Vojina Bakića i biste junaka NOB-a.

Neki Kolašinci činjenicu da je varoš dobila fontanu vidjeli su kao šansu za brojne šale. U vrijeme kad je premjer bio Željko Šturanović i dok se očekivala njegova posjeta Kolašinu, Trg borca osvanuo je u pjeni, jer je neki šaljivdžija tokom noći u bazen fontane sipao deterdžent za suđe.Nekoliko sati trajala je „borba” ljudi zaduženih za čistoću grada s debelim naslagama pjene, pa Šturanović, ipak, nije imao priliku da vidi glavni gradski trg u bijelom usred ljeta.

Još nekoliko puta nakon toga, gradski centar osvitao je prekriven debelim naslagama pjene od deterdženta. Fotografi, pak, kažu da je ,,Miletina fontana” najljepša zimi, kad kuglu okuje led ili u noći, kad reflektori oko nje osvijetle vodoskoke. U svakom slučaju, činjenica je da je na većini fotografija Kolašina lajt motiv upravo kamena kugla od ljiškog granita, nesuđeni dar Srbije Grčkoj.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo