Nakon što su reprezantivci Hrvatske osvojili medalju na evropskom prvenstvu, grad Zagreb je želio da im organizuje doček. Rukometni savez Hrvatske je insistirao da se po želji rukometaša dogovorenim izvođačima mora priključiti i Tompson. Gradonačelnik Zagreba  Tomislav Tomašević je to odbio, jer Tompson i u pjesmama  i u izjavama veliča ustaški pokret. Vlada Republike Hrvatske (RH) premijera Andreja Plenkovića je i formalno uskočila i preuzela doček. Tompson je pjevao

Osvajanje bronzane medalje hrvatske reprezentacije na Evropskom prvenstvu u rukometu je bio događaj koji je nesumnjivo obradovao domaću javnost ali i veliki dio sportske publike u nekadašnjoj Jugoslaviji. Međutim,  politika u regionu ne želi nijednom propustiti priliku za korištenje sportskih uspjeha ex – YU reprezentacija za ličnu promociju i agende koje dijele građane i narode.

Nakon što je hrvatska rukometna reprezentacija ušla u polufinale Evropskog prvenstva Grad Zagreb je počeo pripreme za doček rukometaša u dogovoru s Hrvatskim rukometnim savezom (HRS). Dogovoreno je, pozivajući se na želje rukometaša, da se doček priredi u slučaju osvajanja bilo koje medalje što je i gradonačelnik Tomislav Tomašević ranije najavio. Kad je osvojena bronza, gradske vlasti i HRS su program dočeka “usaglasile do najsitnijih detalja, do razine minutaže svake pjesme”  kasnije će objasniti Tomašević. Međutim, gradske vlasti su otkazale svoje učešće u dočeku predviđenom za 2. februar u 15 sati na trgu Bana Jelačića. Razlog je što su  “rukometaši insistirali da se dogovorenim izvođačima mora priključiti i Marko Perković Tompson”. HRS je saopštio da je “želja svih igrača i stožera bila da Tompson pjeva na dočeku ,a da  grad Zagreb to nije dozvolio”.

Gradska uprava je Tompsonu već ranije zabranila nastup zbog izvođenja pjesme Bojna Čavoglave na koncertu u zagrebačkoj Areni 27. decembra prošle godine. Sporna pjesma počinje s ustaškim pozdravom Za Dom spremni (ZDS). Gradska skupština Grada Zagreba je 11. novembra 2025. godine izglasala Zaključak kojim se gradonačelnik poziva na preduzimanje mjera protiv korištenja fašističkih i ustaških simbola, slogana i pokliča, uključujući ZDS na svim javnim površinama i događajima pod gradskom nadležnošću. Vlasti glavnog grada su naglasile da to vrijedi za sve izvođače, pa i Tompsona, koji je ta pravila već prekršio na pomenutom koncertu, i stoga “nismo mogli udovoljiti zahtjevu rukometnih reprezentativaca”.

Prošlog ljeta Tompson je nastupao na zagrebačkom hipodromu pred oko pola miliona ljudi koji su organizovano dolazili iz svih djelova Hrvatske a prisutni su bili mnogi zvaničnici i države i crkve. Tadašnji koncert je bio miks klerikalizma (s tobožnjim molitvama i religijskim digitalnim efektima) i nacionalističke retorike. Hrvatski ministar odbrane Ivan Anušić je kasnije rekao da je na Tompsonov poziv na Hipodromu “za Dom” on takođe odgovorio “spremni” i da “tu nema ništa sporno” jer Bojna Čavoglave “nema veze ni s ustaštvom, ni sa NDH”. Tompson je poznat i po dočeku hrvatske fudbalske reprezentacije nakon svjetskog srebra 2018. godine kada su mnogo sportisti čekali u redu za selfi sa njim.

Iako je sadašnja proslava u Zagrebu otkazana od grada, Vlada Republike Hrvatske (RH) premijera Andreja Plenkovića je i formalno uskočila i preuzela doček. Na Jelačića placu se okupilo oko 10 hiljada ljudi. Tompson je svoj program otpočeo s pjesmom Ako ne znaš što je bilo kojom se evociraju uspomene na Domovinski rat za nezavisnost. Iako stihovi pjesme nisu sporni (govore o odbrani Hrvatske 1991. godine), sama pojava ovog u crno obučenog ustašofilnog pjevača upitnih pjevačkih kvaliteta je izazvala pravu buru u odnosima između opozicionog Zagreba i sve desnije Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) premijera Plenkovića koja predvodi koalicionu vladu.

Intervenciju Vlade RH u preuzimanju dočeka Tomašević je nazvao “udar države na Grad Zagreb” i “kršenje Ustava, kršenje zakona, kršenje… ovlasti policije i kršenje nadležnosti lokalne autonomije”. Pitao se da li je normalno i po kojem zakonu, da policija ne dozvoljava komunalnim redarima da djeluju kad neko postavlja binu na javnu površinu za koju nema dozvolu. Prvi čovjek Zagreba je poručio da se radi  o “nezapamćenom institucionalnom nasilju… premijera Plenkovića”. Uz opasku:  “Da li je Hrvatska uopšte  više pravna država”? Predsjednik države Zoran Milanović je poručio da je uplitanje Vlade u program dočeka “neustavan, nezakonit i piratski akt za čije donošenje nema baš nikakve pravne osnove”.

Perković (koji je, po riječima gradskih vlasti, pod kontrolom HDZ-a ) na dočeku rukometaša nije pjevao ni Bojnu Čavoglave ni dizao ruku “za Dom spreman”. Vlada je ranije javno rekla da je ZDS pozdrav neprihvatljiv i za osudu u kontekstu Drugog svjetskog rata ali kada je u kontekstu Domovinskog rata onda se treba imati određeno razumijevanje. Vlada nikada nije jasno objasnila kontekste i kada je ZDS (ne)poželjan. Neke ustaške pjesme tipa Jasenovac i Gradiška Stara kojima se otvoreno slavi klanje Srba u Drugom svjetskom ratu Perković je odavno izbacio iz svog repertoara.

Poznavaoci situacije kažu da je sve ovo bilo  očekivano jer HDZ zna da je nepopularan u glavnom gradu i  zato redovno koristi Tompsona u pokušajima destibilizacije gradskih vlasti. Na lokalnim izborima 18. maja prošle godine HDZ je doživio težak poraz ne plasiravši se u drugi krug 1. juna i osvojivši manje od 13 odsto glasova. Vlasti Zagreba su u oktobru prošle godine  preimenovale četiri ulice koje su nosile imena osoba koje , iako nisu proglašene za ratne zločince, jesu bile povezane za režimom kvislinške NDH.

Desničarski blok u skupštini grada, preimenovanje je nazvao “jugoslavenskim, komunističkim zloduhom i nadahnutim nasrtajem na hrvatsko narodno pamćenje”. Vrijedi napomenuti:  Zagreb je tokom Drugog svjetskog rata bio jedno od glavnih žarišta otpora nacizmu i ustaškom teroru. Preko 50 hiljada Zagrepčana ( tada svaki peti stanovnik) se borilo u partizanima ili kao ilegalci na okupiranoj teritoriji.

HDZ i njegovi sateliti pokušavaju naći žicu kojom bi se grad optužio za antidržavno i antinarodno djelovanje u nedostatku druge argumentacije. Posmatrači primjećuju da Plenković sve češće oponaša nacionalistički populizam vlasti Aleksandra Vučića u Srbiji kao pokrivalicu za probleme svoje Vlade i široko rasprostranjeno nezadovoljstvo zbog korupcije. Tomašević je nekoliko puta poručio da neće “povinuti glavu apsolutno nikome” i da je samo odgovoran građanima koji su ga birali.

Srbijanski režimski mediji su sa radošću dočekali nastup Perkovića u Zagrebu uz konstatacije da je Hrvatska i javno postala ustaška država. Istovremeno, Vučićevski mediji ne samo da žmure na zvanično veličanje fašizma i kriminala  u Srbiji (i od države i od crkve) već neki daju lični doprinus sveopštem kiču i primitivizmu. Tako je za pravoslavni Božić žuta televizija Informer Dragana Vučićevića organizavala uživo na ekranima božićno “slavlje”. Među zvanicama su bili formalna predsjednica Narodne skupštine Ana Brnabić, osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj, ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić, ministar informacija Boris Bratina, ministar za javna ulaganja Darko Glišić, i ministarka rada, boračkih i socijalnih pitanja “Zavetnica” Milica Đurđević-Stamenkovski. Na početku proslave se pojavio i predsjednik Srbije sa kojim se slikao glavni pjevač te večeri. Umjesto pjesama o Hristu i božićnoj tematici gledaoci su mogli slušati pjesme Vrati se vojvodo na Dinaru ponovo, Gledaj majko za četnika da me daš, Spavaj dete – četnici će tebe da osvete… . Kao krem na torti se zapjevalo i  “Turkinja se pred džamijom klela, da je samo Srbina volela” uz obilatu svinjetinu i alkohol “slavljenika” i tobožnjih vjernika SPC-a. Pjevao im je Dragan Ašanin, osuđeni kriminalac koji je 1994. godine ubio djevojku od 18 godina i za to dobio 11 godina zatvora. Opozicija u Srbiji je primijetila da se četnički pjevač i kriminalac savršeno  uklapa u profil ljudi sadašnjeg režima.

Malo prije hrvatske bronze u rukometu, srpska vaterpolo reprezentacija je osvojila evropsko zlato po četvrti put – što je svakako vrijedno pohvale. Osim prijema kod šefa režima i patrijarha ovoga puta država nije organizovala svečani doček vaterpolista ispred skupštine grada. Možda je procijenjeno da nije politički trenutak zbog ostataka Ćacilenda i sveopšte situacije u zemlji. Tokom ranijih dočeka srbijanskih sportista redovno su pjevane nacionalističke pjesme.

U Srbiji nema ni jedne opštinske ili druge vlasti koja će se javno suprotstaviti novom naletu desničarskog primitivizma i tzv. srpskog sveta. Vlast braće Vučić priprema i uklanjanje nepodobnih tužilaca i sudija koji se usuđuju raditi po zakonu i savjesti. I studenti u blokadi se sve više okreću nacionalnom diskursu i proslavama srbijanskih nacionalnih praznika.

Primjer grada Zagreba i njegovih građana je, na žalost, samo izuzetak u matrici koja proizvodi balkanske bjesove.

Jovo MARTINOVIĆ

Ovakva “politika”, sa ili bez navodnika, ne proizvodi vrijednost, već troši  najvrjednije što imamo, naše vrijeme. Zato izlazak DNP-a iz Vlade ne vidim kao politički prelom, već kao nastavak uspostavljenog obrasca političke nestabilnosti

MONITOR: Šta nam izlazak DNP iz Vlade može donijeti (novo) na političkom, a šta na ekonomskom planu?

VUJOVIĆ: Bilo bi po građane najbolje da je politika praktična djelatnost koja rješava konkretne probleme, da se bavi pitanjima razvoja, javnih servisa, socijalne sigurnosti, ekonomije, obrazovanja, zdravstva… Međutim, kako vidimo da to u Crnoj Gori nije slučaj, ne bih ulazio u političke procjene koje se svode na analizu kalkulacija unutar vladajuće većine. Oni koji prave te računice imaju informacije, planove i dogovore u koje mi nemamo uvid. Ono što mi, kao građani, imamo jeste posljedica takve politike.

Posljedica takvog stanja je da vlast nema obavezu da ponudi rješenja održivog razvoja, niti da gradi funkcionalno društvo. Ovakva “politika”, sa ili bez navodnika, ne proizvodi vrijednost, već troši ono najvrjednije što imamo, naše vrijeme. Svaki dan proveden u političkim igrama je dan manje za rješavanje stvarnih problema. Zato izlazak DNP-a iz Vlade ne vidim kao politički prelom, već kao nastavak uspostavljenog obrasca političke nestabilnosti koja ne proizvodi promjene, nego zadržava suštinski status quo političkog sistema koji nas blokira na svakom polju, prije svega na polju razvoja i emancipacije.

Na ekonomskom planu efekti su još porazniji. Tržišta, investitori i privreda ne reaguju na partijske manevre, već na predvidivost sistema. To ne uspijevamo da izgradimo pošto politička klasa time ne želi da se bavi. Iz dva razloga: neznanja i činjenice da bi ih slobodan pojedinac koji privređuje i ne zavisi od njih zapavo ugrozio.

MONITOR: Kako se ostavka Kneževićevih ministara i njihovi “identitetski” zahtjevi prema Skupštini mogu odraziti na ovogodišnji plan zatvaranja svih pregovaračkih poglavlja sa EU?

VUJOVIĆ: Svi znamo da je Brisel donio političku odluku da Crnu Goru primi u Evropsku uniju. Međutim, isto tako je jasno da eventualno usporavanje ili blokiranje tog procesa ne bi bilo slučajno. Naprotiv, to bi bila logična posljedica djelovanja ove i ovakve vlasti.

Na desetine zakona usvajaju se u jednom danu bez ozbiljnih javnih rasprava, mišljenja struke i stvarnog prihvatanja evropskih standarda koji podrazumijevaju promjenu prakse, a ne samo prepisivanje normi. Iz cijelog tog procesa mi dobijamo minimum onoga što je moguće dobiti: zakonska rješenja za koja ni usko stručna javnost nema pouzdano predviđanje šta će značiti u praksu i da li je njima postignuta ravnoteža obaveza koje trebamo ispuniti i naših potreba. To nije bilo nemoguće uraditi ali, za to treba znanja, rada i nekompromitovanog iskustva. Zapravo, svega onog što fali ovoj vlasti.

Stvorena je politička oligarhija koja ne zna ništa drugo da radi osim da se bavi politikom. Sve ostalo je kulisa. Sve se našminka da izgleda evropski, reformski i napredno, ali suština izostaje. Kao kod onog prodavca voća koji nije poznat po poštenju: u izlog stavi najljepše jabuke, a u kesu vam pakuje trule. To je slika našeg evropskog puta danas.

MONITOR: Šta će s nama biti kada zatvorimo sva ta poglavlja?

VUJOVIĆ: Formalno, tada se priprema Ugovor o pristupanju koji je zahtjevan administrativni posao. Da apsurd bude najveći, pošto nismo pripremljeni za ulazak u EU, tada se možemo suočiti sa problemima koji su trebali i morali biti naša šansa, jer pravo pitanje nije šta ćemo potpisati, već šta smo zaista ispregovarali i da li smo spremni da to primjenjujemo.

Na primjer, u oblasti poljoprivrede, široj javnosti nije poznato koje su kvote ispregovarane, pod kojim uslovima i sa kakvim posljedicama po domaće proizvođače? Dalje, šta će biti sa dijelom administracije koja se seli u Brisel? Imamo li ovdje ljude koji mogu da preuzmu njihove poslove? Da li smo obučili kadar za korišćenje strukturnih fondova ili ćemo, kao i do sada, ostavljati novac neiskorišćen jer nemamo kapacitet da ga upotrijebimo?

Administrativna nespremnost je naš najveći rizik, a o njoj se gotovo i ne govori.  Trenutno je sve zabašureno političkim pozorištem i populizmom koji se dodvorava javnosti i odlaže suočavanje sa realnim problemima. A njih imamo kako na administrativnom, tako i na socijlnom ali i privrednom, odnosno, preduzetničkom polju.

MONITOR: Kome onda trebaju zakoni koje niko nije pročitao i gdje oni na koje se odnose ne znaju šta u njima piše?

VUJOVIĆ: Ne treba velika pamet da se vidi da se radi o golom otaljavanju posla. Skupština je odavno izgubila smisao kao mjesto dijaloga, razmjene argumenata i ideja. Ako je ikada to i bila, danas sigurno nije. Sada je to mjesto za doskočice, pošalice, performanse, glumu i dizanje ruku.

To nije problem od juče. Makar deceniju idemo ka tački u kojoj više ne znamo čemu služi parlament, pa ni da li je demokratija uopšte moguća u Crnoj Gori, jer imamo političku klasu koja vlada bez obzira na izborne rezultate, jer se uvijek nekako “preslože” i vidimo samo rokade i prepakivanje ljudi koji budu uz svaku vlast.

MONITOR: Među zakonima koji su usvojeni dio se odnosi na poslovni ambijent (osnivanje i funkcionisanje preduzeća, računovodstvene usluge, finansijske institucije…). Jeste li uspjeli pogledati o čemu se radi i šta nam donose novi propisi?

VUJOVIĆ: Nemoguće je dubinski pročitati te propise u tako kratkom roku. Ipak, evo mojih zapažanja:

Deklarativno, oni donose usklađivanje sa EU standardima i veću pravnu sigurnost. Suštinski, radi se dobrim dijelom o normama koje su uglavnom tehničkog karaktera. One ne zadiru u strukturne slabosti sistema.

To je propuštena prilika da se kroz evropski proces otklone dubinske nepravde: selektivna primjena propisa, nelojalna konkurencija, privilegovani položaj velikih sistema u odnosu na male preduzetnike.

Imate i posve drugačiju situciju kod recimo Zakona o zaštiti potrošača koji je donesen po hitnom postupku. Ukupan materijal je dat na 435 strana, a sam Zakon na 116 i ima 261 član. On, između ostalog, tretira i digitalne usluge, dakle vrlo složenu materiju, kao i recimo modernizaciju distributivne mreže. Na sajtu Skupštine nije dostavljen ni material koji možete uz pretraživač po riječima i izrazima lakše pogledati. Dakle, nije učinjen napor, moguće i namjerno, da tekst bude pregledniji, a da apsurd bude veći, zakon tretira i ono što se odnosi na digitalnu aktivnost.

Jednako je važno to što niko ne može pouzdano znati koje sve posljedice po budžet mogu proizvesti zakoni o kojima nije dovoljno debatovano. Moguće je da se pokaže kako neke nove odredbe u praksi proizvede prostor za zloupotrebu ili narušavaju nečije pravo… Svu štetu, na kraju, plaćaju građani novcem iz državnog budžeta.

MONITOR: Na društvenim mrežama aktuelna je rasprava da li će burek koštati četiri eura dok stignemo u EU (2028?). Šta govori ta debata?

VUJOVIĆ: Ta priča je trivijalna samo na prvi pogled. Ona zapravo ogoljeva ekonomsku logiku vlasti. Naš rast se bazira na inflaciji i dizanju cijena, a ne na produktivnosti. Ušli smo u trku s vremenom do momenta do kada to može biti održivo tj. do kada javne finansije ili kućni budžeti mogu to izdržati.

Od zvaničnika vlasti već smo čuli da je “inflacija dobra za državu”. To je suština problema. Preduzetnička “misao” ove vlasti je da država uzme više nego što da i da razlika ostaje njoj. To nije razvoj, to je političko preduzetništvo u kome vlast direktno ubira koristi na račun štete koju građani i privreda trpe zbog rasta cijena.

MONITOR: Umjesto integracijama i ekonomijom, mi se bavimo porno snimcima i optužbama za međusobne ucjene doskorašnjih državnih zvaničnika. Insajderi tvrde da to nije usamljen slučaj. Đe nas vode takvi kadrovi?

VUJOVIĆ: Vode nas u banalizaciju javnog prostora. Lakše je baviti se tračevima, skandalima i podmetanjima nego ozbiljnim poslom. To je bijeg od odgovornosti.

Otvorili smo politiku za ljude koji nemaju znanja, dovoljno sposobnosti ali, što je najopasnije, ni skrupule. Većina njih je spremna prekršiti mnogo toga ne bi li ostali u toj političkoj “muzičkoj stolici”. Da to što gledamo i slušamo nije toliko ozbiljno, bilo bi komično, ali se radi o ljudima kojima povjeravamo naše resurse na upravljanje.

I, moram da kažem, umoran sam od priča da su za sve krivi političari. Neko glasa te političare. Odgovornost je i na nama građanima. Čuvene su priče o “bačenom glasu” za male političke subjekte, ali kako sada stoje stvari bačen je glas dat ovakvoj političkoj “eliti”, jer ništa njime ne mijenjamo, već saučestvujemo pod izgovorom biranja manjeg zla.

MONITOR: Ne govori se o PPOV u Botunu, zagađenju u Pljevljima, ponovo zatrpanom puta na Sokolovini, Marezi, Savinom kuku, sudbini Velike plaže i Budvanske rivijere… Mogu li se  problemi rješavati tako što ćemo prestati da pričamo o njima?

VUJOVIĆ: To je infantilna logika. Kada treba raditi, mi nemamo ni kapaciteta ni spremnosti. Zato se rad na konkretnim stvarima zamjenjuje bukom. Napravljen je model u kojem ljudi bez iskustva i znanja upravljaju najznačajnijim društvenim i privrednim oblastima. Onda oni bježe od toga što im je u opisu posla i idu u političaranje koje im omogućava preživljavanje u politici, odnosno na funkciji, jer je to za njih isto.

MONITOR: Šta raditi?

VUJOVIĆ: Nije previše komplikovano: treba raditi, graditi sistem, promovisati preduzetništvo, insistirati na usvojenim pravilima i poštovati ih bez selektivnosti.

Dodatno, improvizaciju kao model rješavanja problema i odlaganja suočavanja sa njima moramo smanjiti na najmanju moguću mjeru. Volio bih da i sasvim odsutanemo od takvog pristupa, ali mi je jasno da za to treba mnogo vremena.

Potom moramo da uvežemo sve postojeće državne registre kako bismo locirali gdje su pomoć i podrška države najpotrebniji, pa da sistem krene da sanira svoje neuralgične tačke, od socijalnih do privrednih. Sa spoznajom koji su nam ključni problemi i ko ima kapacitet da ih rješava na korak smo od puta koji vodi izlazu iz ovog socio-ekonomskog besmisla. Tada moramo tim ljudima omogućiti da odlučuju i rade. I naravno, mjeriti njihova postignuća i u odnosu na to se i određivati o njihovom daljem angažmanu ili zamjeni.

To nije spektakularno, ali je jedino održivo.

Zoran RADULOVIĆ

Ljilja Raičević, jedna od dvije kandidatkinje na konkursu za direktoricu te ustanove, za Monitor tvrdi da je postupak izbora bio netransparentan, te da joj komisija nije dozvolila da prisustvuje intervjuu protivkandidatkinje, iako je takva praksa bila dozvoljena u drugim obrazovnim ustanovama u istom izbornom procesu

Krajem prošlog mjeseca za direktoricu JU Srednja medicinska škola Podgorica reizabrana je Kristina Radoman. Njena protivkandidatkinja Ljiljana Raičević tvrdi za Monitor da izborni postupak nije bio transprentan, i da se ovim izborom šalje duboko problematična poruka zaposlenima u obrazovanju i široj javnosti.

Ona kaže da joj komisija nije dozvolila da prisustvuje intervjuu protivkandidatkinje, iako je takva praksa bila dozvoljena u drugim obrazovnim ustanovama u istom izbornom procesu. ,,Ovakvo neujednačeno postupanje otvara ozbiljna pitanja o jednakim uslovima za sve kandidate i narušava povjerenje u regularnost procedure”, navodi Raičević za Monitor.

U obrazloženju odluke o izboru direktora, Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija, koje potpisuje ministarka Anđela Jakšić-Stojanović, u koju je Monitor imao uvid, navodi se samo da je kandidatkinja  Radoman na pisanom radu i na intevjuu ostvarila 33,33 boda, dok je kandidatkinja Raičević imala 31,33 boda.

Istog dana kada je donijeta odluka o reizboru direktorke Radoman, 26. januara, Agencija za mirno rješavanje radnih sporova donijela je rješenje o obustavljanju postupka koji je Ljiljana Raičević pokrenula protiv Stručne medicinske škole zbog zlostavljanja na radu – mobinga. Razlog: niko se iz  ove škole nije pojavio na raspravi. Umjesto toga,  dostavili su pisanu izjavu da se prema svim zaposlenima, pa i prema Raičević, odnose sa poštovanjem i međusobnim uvažavanjem. Preporučili su i da se zaštita može potražiti u postupcima koje predviđa zakon.

Raičević i na odluku o imenovanju direktorice ima pravo žalbe Agenciji ili sudu. Međutim, poučena prethodnim iskustvom, kaže da je iscrpljena borbom za svoja prava te da je obeshrabruje odluka Agencije, a da su sudski sporovi skupi.

Odnos između profesorice Raičević i direktorice Radoman protekle godine je bio često tema medija koji su izvještavali o sudskim sporovima koje je JU Srednja medicinska škola gubila. Sud je pravosnažno utvrdio neosnovani disciplinski postupak protiv Raičević, a donijeta je i prvostepena sudska odluka o nezakonitom otkazu koji je dobila.

,,Poruka koja se ovim izborom prenosi jeste da se kršenje zakona prema zaposlenima, gubljenje sudskih sporova i nanošenje štete ustanovi ne smatraju preprekom za dobijanje novog mandata”, kaže Raičević.

Nakon dvije godine sudanije zbog disciplinskog postupka, u martu 2025. Viši sud u Podgorici donio je pravosnažnu odluku kojom se potvrđuje prvostepena presuda u korist Raičević. Ona je kroz disiplinski postupak bila optužena da nije ispoštovala radno vrijeme tokom izvođenja praktične nastave. Sud je odbio žalbu Medicinske škole kao neosnovanu, naglašavajući da nijesu dostavljeni konkretni i valjani dokazi kojima bi se potkrijepile tvrdnje o navodnom kašnjenju zaposlenog. Presudom je Medicinska škola dužna da Raičević nadoknadi troškove u iznosu od 1.134 eura.

U decembru 2024. Raičević je poštom obaviještena o tome da je dobila otkaz jer je navodno neobjektivno ocijenila dva učenika istog odjeljenja četvrtog razreda koji su tražili komisijsko ispitivanje. Komisija je 30. oktobra procijenila da jedan učenik zna više od dobijene dvojke i ispravila ocjenu na četiri, a istu odluku donijeli su pet dana kasnije (4. novembra) i za drugog.

Raičević je tada javno reagovala tvrdeći da se radi o revanšizmu s obzirom na to da ,,tri godine trpi mobing od direktorice”.

,,Primjeri ovakvog ponašanja su brojni, a pored ostalog, su se sastojali u vođenju potpuno neosnovanog disciplinskog postupka koji je sud već proglasio nezakonitim. Takođe, optužila me je da sam falsifikovala svjedočanstvo, pa sam se zbog toga obratila tadašnjem ministru Miomiru Vojinoviću, koji je donio rješenje u kom se navodi da sam sve radila kako treba. Zlostavljanje na radnom mjestu koje sam trpjela narušilo je moje zdravlje o čemu posjedujem medicinsku dokumentaciju”, kazala je Raičević.

Nakon što su saznali za otkaz, dio roditelja odjeljenja drugog razreda kojem je Raičević bila razredni starješina, protestom je tražio da se ona vrati na posao.

Osnovni sud u Podgorici je u avgustu prošle godine utvrdio da je Raičević nezakonito otpuštena. Obrazloženo je da odluka o otkazu ne sadrži tačno precizirano mjesto i vrijeme izvršenja radne povrede, da je ista nezakonita i kao takva ne može proizvoditi pravno dejstvo. Problematizovana je i činjenica da profesorica Raičević nije dobila ni mogućnost da se izjasni na navode iz upozorenja pred otkaz. Umjesto toga, otkaz joj je uručio poštar.

Medicinska škola se žalila na ovu prvostepenu odluku pa je predmet pred Višim sudom.

Nakon odluke Osnovnog suda, u septembru prošle godine, direktorica Radoman je za medije kazala da je ,,bivša zaposlena Ljilja Raičević” u toku čitavog trajanja postupka, iznošenjem ,,raznih nepotpunih i netačnih informacija u raznim medijima”, pokušala da ,,izvrši jednu vrstu pritiska” na nju i na školu, kao i na sam sud. ,,Komentarisanje i izlaženje u medijima sa presudama koje nijesu stekle svojstvo pravosnažnosti, u predmetima u kojim je, dakle, postupak u toku takođe je na izvjestan način neprimjereno”, kazala je Radoman.

Raičević smatra da obrazovne ustanove imaju posebnu društvenu odgovornost. ,,Njima su potrebni rukovodioci čiji autoritet počiva na poštovanju zaposlenih i učenika, na zakonitom radu i uvažavanju institucija sistema. U situacijama kada postoje bolji kandidati i jasna potreba za promjenama, insistiranje na kontinuitetu ovakvog rukovođenja ne može se smatrati korakom ka unapređenju obrazovanja. Izbori koji zanemaruju ove principe ne šalju poruku da će obrazovni sistem biti bolji, pravedniji i kvalitetniji — naprotiv, produbljuju nepovjerenje i ostavljaju ozbiljne posljedice po radnu atmosferu i obrazovni proces”, zaključuje Raičević.

Predrag NIKOLIĆ