Vlada je izmjene Krivičnog zakonika predložila ,,kako bi borba protiv organizovanog kriminala i korupcije bila efikasnija”. Ovako je, sredinom nedjelje, suštinu planiranih promjena poslanicima u Skupštini obrazložio ministar pravde Zoran Pažin.
Stručna i laička javnost nedjeljama pokušava da odgonetne stvarni naum i realne domete predloženih promjena. Pozornost se, silom (ne)prilika, zadržala na novim definicijama i pravilima za uvođenje mjera tajnog nadzora (MTN); paketu mjera kojim se, suštinski, ograničavaju prava privedenih (osumnjičenih, optuženih) i njihovih advokata; konačno, proširenjem popisa krivičnih djela za koje je moguće zaključiti sporazum o priznanju krivice između tužioca i optuženog.
Prema postojećim propisima MTN je moguće koristiti samo za djela za koja je propisana zatvorska kazna veća od osam godina – otmice, korupciju, organizovani kriminal… Vlada namjerava da spusti ljestvicu propisujući mogućnost da se tajni nadzor može sprovoditi i nad osumnjičenima za ,,presrijetanje, prikupljanje i snimanje računarskih podataka, ulazak u prostorije radi tajnog fotografisanja, tajno praćenje i video i audio snimanje lica i predmeta”. Višestruko se produžava i vremenski rok u kome se ove mjere mogu provoditi nad nekom osobom (grupom). I to sa sadašnjeg maksimuma od sedam na punih 18 mjeseci.
,,To ne znači da će u svakom konkretnom slučaju biti primijenjen rok od 18 mjeseci”, tješi ministar Pažin, ,,svako produženje roka od četiri mjeseca mora biti na odgovarajući način obrazloženo, sud je taj koji će da cijeni da li su ispunjeni uslovi za produženje”. Međutim, i ministar priznaje da je njegovu tvrdnju prilično teško provjeriti, jer nadležni kriju podatke o prethodno provedenim mjerama MTN i njihovom učinku. Pažin se slaže sa ocjenama da te mjere nisu transparentne. Saglasan je, kaže, i sa ,,stavovima da bi trebalo napraviti kvalitetnu analizu o primjeni mjera tajnog nadzora”. Izostalo je objašnjenje zašto sve to do sada nije učinjeno.
Slušajući ministra mogli smo doći do zaključka da ni on nema tražene podatke. Da li je to istina? Sudija Vrhovnog suda Radule Kojović tvrdi da je Vladi dostavljen detaljan izvještaj u kome su ,,sistematizovano navedeni statistički podaci o mjerama tajnih prikupljanja podataka”. Znači li to da je Vlada ta koja od javnost krije podatke o primjeni MTN?
,,Koliko mjera tajnog nadzora je do sada određeno i na osnovu koliko njih su pokrenuti krivični postupci? Da li je i jedno lice obaviješteno ili moglo ostvariti uvid u materijale prikupljene na ovaj način protiv njega, ako nisu poslužili za pokretanje postupka?”, zapitao se advokat Goran Rodić konstatujući kako ,,do danas niko ne barata takvim podacima”.
Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković u parlamentu je indirektno podržao one koji su zagovarali smanjenje upotrebe mjera tajnog nadzora. Ne sporeći potrebu da se određeni dokazi pribavljaju i MTN Stanković je naglasio kako tom prilikom ljudska prava ,,stradaju kao kolateralna šteta”. Naknadno je novinarima pojasnio da policija suviše često koristi MTN umjesto da se više posveti prevenciji i ,,tako spriječi mnoga krivična djela”.
Rodić prebacuje policiji i tužilaštvu: ,,Stiče se utisak da ne poznaju nikakve druge načine dokazivanja osim ako se šta uhvati na prisluškivanju”.
Raspravu je podgrijavala i dilema oko toga ko i kako može odrediti primjenu MTN.
Braneći pozicije Vlade, iz DPS-a su uvjeravali da je sve pod kontrolom i da se mjere tajnog nadzora ne mogu odrediti bez saglasnosti suda. Poslanica DPS-a Marta Šćepanović kaže: ,,Prilikom određivanja mjera tajnog nadzora i prilikom produženja ovih mjera uvijek sud odlučuje.” Ministar Pažin objašnjava kako ,,mjere tajnog nadzora kao dvije mogućnosti – jedne koje određuje sud, a druge tužilaštvo – imamo još od 2006. u našem pravnom sistemu. I tu nemamo ništa novo.”
Konačno, mjere tajnog nadzora obuhvataju praćenje, snimanje, fotografisanje lica za koja postoji osnov sumnje da su počinili, ili tek spremaju neko krivično djelo. Dodatno, tu je i mogućnost angažovanja prikrivenih isljednika i saradnika (provokatora), kako bi se lakše dokazalo postojanje krivičnog djela. ,,Olako smo prešli preko uvođenja simuliranog primanja i davanja mita i agenta provokatora, što je u razvijenijim zemljama problematično”, jedno je od upozorenja direktorice MANS-a Vanje Ćalović. Iz NVO sektora, dodatno, problematizuju i pitanje sudbine materijala o prisluškivanju i praćenju građana koji nijesu korišćeni kao dokazi u sudskim postupcima.
Pitanja ne manjka, fali odgovora.
Novi problem nastaje od momenta kada policija privede osumnjičenog. Advokatima se, bez objašnjenja, može ograničiti uvid u spise predmeta. Rok za takozvano sprovođenje uhapšenih od policije do suda produžava se sa 12 na 24 sata. Ukida se pravo advokata i porodice uhapšenog da zahtijevaju zdravstveni pregled uhapšenog ako sumnjaju da je bio izložen torturi. Skraćen je i rok za žalbi na pritvor. ,,Kolege iz policije i tužilaštva mogu da budu savršeno zadovoljni a mi kao branioci i naši klijenti savršeno nezadovoljni. Nijedna od smjernica koje sam, u ime Advokatske komore, dostavio Radnoj grupi, nije prihvaćena”, požalio se advokat Branislav Lutovac.
Velika polemika vodila se i oko sporazuma o priznavanju krivice za sva krivična djela. Vlada je modifikovala predloženo rješenje tako da je ono sada bliže onome što je tražio civilni sektor (mogućnost dogovornog priznanja krivice uskraćena je počiniocima ratnih zločina, ubicama, siledžijama…).
Cijelu priču možemo pogledati i sa svjetlije strane. Ukoliko znate prave ljude na pravom mjestu neće biti problema da, o državnom trošku, saznate manje više sve o potencijalnom zetu/snahi. Ili budućem poslovnom partneru, novom komšiji, starom školskom drugu kome ste izgubili trag. Sve to zahvaljujući Vladi i resornom ministarstvu.
Moguće zloupotrebe
Neophodno je unaprijediti kontrolu nad mjerama tajnog nadzora smatra Dina Bajramspahić iz Instituta alternative. Ona se pozvala na Izvještaj eksperta EK Mauricia Varenzea koji je ocijenio da u Crnoj Gori nijesu stvorene tehničke mogućnosti za otkrivanje zloupotreba – poput neovlašćenog preuzimanja podataka prikupljenih mjerama tajnog nadzora – zbog čega je ,,moguće zloupotrebljavati cijeli sistem i izbjeći bilo kakvu kontrolu”. Problem, prema Izvještaju EK za 2013. godinu, predstavlja i nedostatak kapaciteta Uprave policije da provede sve tražene mjera tajnog nadzora. Varenze navodi podatak da je Odsjek za posebne provjere odbio čak polovinu zahtjeva Sektora za suzbijanje narkotika, pošto su im postojeće kapacitete zauzeli predmeti drugih odjeljenja policije. Pošto javnost nema podataka o broju, strukturi ili efektima primijenjenih mjera (broj osuđujućih presuda, broj odbačenih predmeta, procenat MTN koji nijesu dali inkriminišuće podatke o nadziranom licu…) možemo samo nagađati o njihovoj svrsishodnosti i eventualnim zloupotrebama.
Stara priča, nove tehnike
Prvu ozbiljnu aferu sa nezakonitom primjenom mjera tajnog nadzora u nezavisnoj državi bilježimo u ljeto 2006. Branioci optuženih za pripremanje terorističkih napada i oružane pobune u Malesiji (policijska operacija Orlov let) dokazivali su da je policija prvo počela prisluškivanje njihovih klijenata, pa tek onda pribavila dozvolu od istražnog sudije Višeg suda u Podgorici Miroslava Bašovića. Prema podacima koje je predočio tada predsjedavajući Krivičnog vijeća, sudija Ivica Stanković, Bašović je – na prijedlog specijalnog tužioca Stojanke Radović – donio rješenje o sprovođenju mjera tajnog nadzora 4. septembra 2006. godine u 20.30 časova. Ove mjere su predviđale da se osumnjičenima, koji su kasnije optuženi i osuđeni, prisluškuju telefonski razgovori i SMS poruke u mrežama fiksne i mobilne telefonije. Pola sata kasnije Bašović je nalog o MTN uputio kompaniji Promonte (današnji Telenor): ,,Naređuje se operateru Promonte da službenicima policije koji pokažu ovu naredbu omogući tajno snimanje odlaznih i dolaznih poziva, te SMS poruka, za mobilne telefone osumnjičenih…” Advokat Radomir Prelević je pokazao da se u konačnom izvještaju o mjerama tajnog nadzora, navodi da je prisluškivanje počelo u 20 časova istog dana. Dakle, prije nego što je istražni sudija izdao naredbu. Tri godine kasnije, slična priča. Na suđenju optuženima u operaciji Afrodita (akcija suzbijanja prostitucije) pokazalo se da je makar jedan od optuženih prisluškivan prije nego što se policija ,,pokrila” neophodnim papirima. Bio je sporan i tužiočev prijedlog za MTN pošto u njemu nije bio naveden, zakonom obavezen, razlog za primjenu mjera. Taj nalog izdao je nekadašnji zamjenik specijalnog tužioca, aktuelni ombudsman za ljudska prava Šućko Baković. Već tada se u godišnjim izvještajima američkog Stejt departmenta o stanju ljudskih prava notira da su „neki posmatrači tvrdili da je policija selektivno koristila prisluškivanje i praćenje opozicionih partija i drugih grupa”, dok su ,,pojedinci i organizacije baratali pretpostavkom da su bili, ili su mogli biti praćeni”. U izvještaju za 2012. problem je podignut na međunarodni nivo: ,,Mnogi pojedinci, ambasade i organizacije radili su pod sumnjom da su nadgledani”. Rezultat – jedna iznuđena smjena. I sumnje da se višedecenijska praksa nelegalnog tajnog nadzora nije promijenila.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
SVIJET4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FELJTON4 sedmice
INTERVJU4 sedmice