Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Kad ne voliš, osjeća se

Objavljeno prije

na

Dati sve od sebe izuzetno je loše iz dva razloga. Prvi, saznaćeš gdje ti je granica, što je svakako ograničavajuće, i drugo, nećeš imati više ništa da pružiš, što je svakako tužno

 

Ova godina ne planira da se zaustavi i pomislim, evo, još malo i kraj, a onda skontam, je l’ znate vi koliko sra – ups, al’ da prosti Esad, baš toga na slovo s može da stane, u kamarama, u narednih dvadesetak dana, i ko garantuje da će 2021. biti išta bolja. Malo se odužilo ovo uzdržavanje od života. Prišunjala mi se, neosetno, jedna misao, nova i čista, spustila se nežno na moj dlan. Ponadala se misao da sam noćas nešto novo o svetu i životu usnila, što će od koristi biti, da jutrom pametnije budemo. Prerano si stigla, misli moja, odjutros sam podjednako pametna kao i juče.

Skuplja čovek tuge za ceo život. Pažljivo ih skriva u ladice svoje duše, skriva od sebe i od drugih. Tek ponekad proviri da vidi da li su sve tuge na broju, pomiluje ih suzom i nastavi dalje. Najčistiji osećaj jeste kad vidiš nekoga i bude ti drago, a ne možeš sebi da objasniš zašto. Što rekla moja baba: „Nije tvoja pamet za dve noge“. Baba je, kao istinski porodični nosilac gvozdene volje, kad god vidi nekog da se razvlači i otaljava, jednom rečenicom dokazivala svoju mudračku superiornost i raspršivala klinačke uninije i opštu duhovnu obamrlost mladih generacija: „Izlegni na dvor, da ti se prijede lebac!“ Tačno je znala ko je ostao uskraćen roditeljske pažnje, a ko motke. Jeste li nekada imali osećaj da ste na nekom mestu, u nekom domu ili u jednom delu svog života ostavili dušu? Ja u babinoj kući koja je uvek mirisala na upravo ispečen hleb i uštipke, dok je baba bila živa. Najviše sam njoj i verovala, dobro, možda sam mrvicu više verovala Peri Zupcu, kad sam prvi put čitala „Mostarske kiše“, da je stvarno voleo tu Svetlanu jedne jeseni.

Još nešto da vam kažem, sad sam se setila zbog kakvog sam ja razočaranja brijala noge, svojevremeno! Iskustvo je samo još jedna u moru naših obmana. Dođe isuviše kasno, kad ionako više ne znamo šta bismo s njim. Kako je divno primetio Pekić, „…stigne taman na vreme da nas s njim  u grob spuste“. Skretanje misli, drevna veština nas istrajnih.

Dati sve od sebe izuzetno je loše iz dva razloga. Prvi, saznaćeš gde ti je granica, što je svakako ograničavajuće, i drugo, nećeš imati više ništa da pružiš, što je svakako tužno.

Osvrtala sam se, mislila sam pratiš me, ali nije te bilo, pa naposletku rekoh sebi da umišljam. A ti si hodao ispred mene, kao sudbina, ali ja ti nisam poznavala leđa. I pratila sam te misliviši da si neko drugi, kako bih zaboravila tebe. Mnogo smo se voleli u tom svetu bez ljubavi, i tačno, bilo je tu ponekad i određenih suglasica, ali to smo brzo oprostili jedno drugome.

Odlučiš da nešto radiš ili ne radiš, i gotovo. Lako je. Odlučiš da nešto osećaš ili ne osećaš. Nije teško. Nemoguće je.

P.S. Da se ne znam, mislila bih da se drogiram.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Kad padne moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je krenulo sve da se urušava, kada to prođe i slegne se prašina, prvo će morati da se izmisli točak

 

Izašla sam iz kuće totalno nespremna za vremenske uslove koji traju već mesec dana. Teško se privikavam na duge rukave i još duže noći. Nije ni tako strašno, neke stvari traju mnogo duže, a strahotne su. Evo, na primer: živimo u državi u kojoj je predsednik toliko ležeran prema konceptu poštovanja Ustava, da najhladnije izađe i objavi kako neće, eto, menjati Ustav da bi mogao da vlada još jedan mandat, koji mu isti taj Ustav trenutno, vrlo neuviđavno, ne dozvoljava. Mogao bi al’, eto, neće. Kao.

Posle dužeg razmišljanja o nekim nepravdama shvatila sam da je najpametnije da odem da skuvam kafu. Narod se probudio, no je još uvek krmeljav. Kako je krenulo sve da se urušava, kada to prođe i slegne se prašina, prvo će morati da se izmisli točak.

Vreme se sasvim promenilo, vidim po reakcijama koleginice koju je neko BLOKIRAO NA INSTAGRAMU i to je kukanje do neba, pomešano sa kletvama i pozivanjem na više sile da mu sude bez milosti. Postoji kontekst, iza svega. A on se ne dobija tako što se popuni nekim svojim projekcijama. Obeshrabrujuće je, kada shvatiš dimenziju daljine koju je potrebno premostiti. Pa odlažeš taj put, a zvezde prolaze… A onda jednog dana samo pomisliš, možda bi već bio na pola puta… U još nekoj avanturi usput. Pa se uputiš, sa glavnim ciljem negde u daljini, korak po korak. Jednu po jednu avanturu.

Spremila sam za ručak boraniju i znam da će biti ono: „Ako ti se sviđa jedi, ako ti se ne sviđa jedi i ćuti“. Tako nam je govorila još vaspitačica u vrtiću. Žena koja nam je brisala ruke od voštanih bojica (da ne isprljamo kaputiće), proveravala da li smo dobro vezali pertle i čuvala leđa dok smo na ljuljašci. Ljuštila pomorandže i seckala jabuke. I grlila kad krenemo kući.

Sa odlaskom bliskih i dragih ljudi nestaje i deo nas u ovom svetu. Koliko će nas biti u nekom drugom, zavisi od toga koliko smo se dali i koliko zaslužujemo. Izvor naklonosti treba sačuvati za sebe, nikada ne otkriti. Tako je sve ono što proistekne iz nje više dopadljivo, manje smeta. I ne opterećuje.

Još petnaest dana i dani postaju duži, to je sve što treba da znamo danas.

P.S. Jedan mudar čovek jednom je rekao: „Idem malo da prilegnem“.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Sniti a biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nisu to bile ni svinje moravke, ni mangulice, landras ili resavke AŠTE. Bile su to neke gadne sorte. Bahate, podmukle, zle… Izgledale su kao svinje više od samih svinja

 

 

Tog dana sam se probudila i započela rutinski dan ispodprosečnog čoveka. Nesvesna da mi je univerzum već pola posla završio. Od zlonamernog je gore samo ono naizgled dobro. Izostaviću potpuno patetičnu priču o životu, možete da zamislite bilo kakvu. Dan sam provela radeći u bašti, poslepodne u razgovoru sa decom, veče me je dočekalo sa gomilom prljavih sudova. Bilo je leto i život je izgledao podnošljivo.

Interesantno je da mi se, skoro svake večeri, čim prođe ponoć, javlja glas: „Gladna sam!“ Kažem mu da odjebe, on opet: „Ma šta se mučiš, jedi“, i tako se prepiremo do zore, a onda posustanem i pojedem više nego da sam jela u ponoć, ogladnela od borbe sa unutrašnjim glasom…  E večeras nećeš!

U potrazi za namirnicama, otvorila sam veliki zamrzivač – sandučar. U njemu džinovska, debela svinjska tela. Zaprepašteno gledam, u mom zamrzivaču obično ima samo nešto kukuruza šećerca, povrća… od toga najviše blanširane boranije, ali do toga se nije moglo doći od odvratnih masnih telesa.

Pružila sam ruku sa nadom da će se ta slika raspršiti u paramparčad i da ću se dokopati sataraša spremnog za podgrevanje. Al’ ’oćeš vraga!

Te su spodobe oživele i počele da izlaze iz sandučara. Bile su neprijateljski raspoložene.

Otrčala sam po decu, ni kuća više nije bila moja. Sve je bila jedna klanica sa prljavim, belim pločicama od poda do plafona.

Jedino što mi je bilo na pameti je da moram da sačuvam decu. Pokušavala sam da ih sakrijem ispod jednog sanduka. Sanduk je nedovoljno velik da ispod njega stane svih petoro, ali nekako mi je uspelo. Decu vam ne dam!

Nisu to bile ni svinje moravke, ni mangulice, landras ili resavke. Bile su to neke gadne sorte. Bahate, podmukle, zle… Izgledale su kao svinje više od samih svinja. Mnogo ih je i kreću se u grupama. Navaljuju čak i posle neuspelog napada, provociraju…

Setih se kako mi je baba govorila da uvek vodim računa da na sebi imam čiste gaće, za nedajbože…. Danas je došao taj dan! Kad su govorili da će doći dan kada će izaći i iz mog zamrzivača, nisam verovala. Došle su. Svinje. Jedu i uništavaju sve pred sobom, ostavljajući pustoš.

Na podu je bila izgrižena knjiga koju mi je za osamnaesti rođendan poklonio tata. Bila je sa posvetom.

Jedna zadrigla svinjska glava mi je preteći prilazila. Iz usta joj je virila šarena, novogodišnja dečija čarapica. Podigla sam ruku, htela sam i da viknem…

Sve je bio samo san. Razmišljala sam o tome kako su mi snovi strava i užas, ali onda sam ustala i sve se nastavilo…

Najviše se plašim da se ne okamenimo od svog ovog užasa, a treba ostati osetljiv na poeziju, na nežnosti, treba ostati čovek u ovom svinjskom svetu pohlepe i gordosti. Najskuplja, najvrednija stvar, a kupiti se ne može, na žalost svinja, je – Spasenje.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Sabiranje i odumiranje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada je ovako tmurno i hladno bitno je da imate svoje sunce ili makar rakiju

 

 

Autobus me je ispljunuo u centru sela nepun sat pre ponoći, a onda je odjurio dalje u hladnu novembarsku noć i maglu. Odnekud je ljutiti pas lavežom uzvratio na tandrkanje motora. Tom psu se pridružio drugi, onda i treći, da bi se javili i svi ostali. Nekoliko ih je zvučalo poprilično sablasno, kao da se svađaju sa avetima.

Koračala sam prema kući ušorenim sremačkim ulicama. Gole grane su se preplitale u slabašnoj svetlosti malobrojnih bandera. Krošnje su delovale preteće, golemo… Nisam mogla da odredim gde one prestaju, a počinju senke nalik grabljivim kandžama. Šaka duboko gurnutih u džepove i pogurena, žurila sam kući. Neki prozor je u daljini zažmirkao. Jedva sam čekala da stignem, da se zaključam i popalim sve sijalice.

Ah, sad mi je samo smešno koliko sam visoka očekivanja imala. Čim sam ušla u kuću, nestao je strah… Saznala sam da nisam dobila nešto što sam JAKO želela i sada bih samo da se pokrijem ćebetom i gledam u jednu tačku, ali moram da budem odrasla osoba i to je užasno. Mada, nije baš da se ništa nije ostvarilo, ali nedovoljno. Još je smešnije što se ja i dalje nadam nekom preokretu do kraja decembra. Kad propadam, propadam kao ponornica. Nikad se ne zna da li ću se ponovo pojaviti na površini, bistrija i jača, ili ću se zadržati u lavirintima podzemlja. Nije svaki mrak moj mrak.. čovek često luta tuđim senkama misleći da su njegove. Mrakovi se ne dele.

Ovih dana tražim motivaciju u svemu što vidim ili radim, pa tako možete od mene očekivati neke motivacione poruke na koje sam u prethodnom životu prevrtala očima. Sastavljam se i pozajmljujem delove sebe iz drugih vremena i nekih drugih mesta. U mislima mi je mnogo neželjene pošte. Kada je ovako tmurno i hladno bitno je da imate svoje sunce ili makar rakiju…

Sezona je slava i vreme je da se upale odbrambeni mehanizmi. Pored poznavanja običaja, na slavama je važno i poznavanje Platonove filozofske dijalektike. U suprotnom, nemoguće je doći do univerzalne istine, pogotovo kad sediš sa pripitim gostima. Vrh jezika i kraj pameti su kod mene usko povezani. Ne znam kako je kod vas?

Čitam nešto o mogućim sankcijama. Hej, gledajte to sa vedrije strane, neko proživi ceo život bez sankcija, a mi, boc, dva puta!

Magla se i dalje po sremačkim njivama razliva u beskraj…

P.S. Srbima možeš sve da odneseš, ako šalu ne diraš, đavole.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo