Povežite se sa nama

Izdvojeno

KAKO EPCG DIJELI POSLOVE I OTPREMNINE: Široke ruke iz našeg džepa

Objavljeno prije

na

Paralelno sa potpisivanjem sporazuma o raskidu radnog odnosa sa pojedinim članovima bivšeg menadžmenta, uz otporemnine ravne desetogodišnjoj prosječnoj zaradi u državi, u EPCG traje prijem novih radnika. Naši sagovornici navode da se radi o više od 200 osoba. Iz Elektroprivrede tvrde da je riječ o samo 83 izvršioca

 

Svakog mjeseca u Crnoj Gori, u prosjeku, hiljadu ljudi ostane bez posla. Često čujemo taj statistički podatak. Loš trend nije zaustavila ni dobra ljetnja sezona, oporavak ekonomskih aktivnosti, rast budžetskih prihoda. Nauka o prosjeku ne pokazuje kako većinu novonezaposlenih gubitak radnog mjesta vodi u bijedu i beznađe, dok malobrojne obraduje viškom slobodnog vremena i teško pojmljivom količinom novca kojom ih zatrpa dojučerašnji poslodavac.

Eto, recimo, bivši radnici Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) Milivoje Vujačić i Luka Jovanović. Vujačić  je dugogodišnji sekretar Društva EPCG, a Jovanović doskorašnji direktor Proizvodnje i v.d. direktora Termoelektrane Pljevlja. Oni nijesu dočekali penziju u EPCG, iako su ih samo mjeseci dijelili od zaslužene mirovine. Umjesto toga, ljetos su sa firmom potpisali Sporazum o prestanku radnog odnosa i isplati otpremnine.

Jovanović je prvo, početkom maja ove godine, razriješen dužnosti direktora Funkcionalne cjeline Proizvodnja. Početkom sljedećeg mjeseca, koji mjesec pred odlazak u penziju, Jovanović je EPCG predložio, pa potom i potpisao Sporazum koji mu je donio 24 neto zarade iz prethodnog mjeseca. Odnosno, 61.303 eura. Ili onoliko koliko zaposleni stanovnik Crne Gore sa prosječnom platom (530 eura) zaradi za 115 mjeseci rada – bezmalo deset godina. Pride, sve poreske obaveze iz Sporazuma o prestanku radnog odnosa i isplati otpremnine pale su na teret Elektroprivrede.

Istim tragom išao je i Milivoje Vujačić. Razriješen krajem juna sa mjesta sekretara Društva na kome je proveo decenije, on je krajem avgusta podnio zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa. EPCG prihvata Sporazum pa na ime otpremnine isplaćuje  61.887 eura (116 prosječnih zarada u Crnoj Gori). Još 3.351 euro EPCG plaća za „naknadu štete“ Vujačiću na ime neiskorišćenih 30 dana odmora za 2020. godinu. A 2.122 eura za 19 dana neiskorišćenog odmora u ovoj godini. Skupa, to je još 10 prosječnih plata u državi. Ili, ako više volite male brojeve, dan Vujačićevog neiskorišćenog odmora košta Elektroprivredu približnu polovinu (mjesečne) minimalne zarade.

I, da ne bude zabune – svi iznosi su neto, dok je EPCG na sebe preuzela obavezu da plati sve dažbine. Dok Milivoje Vujačić i dalje (početak oktobra) dolazi na posao u upravnu zgradu EPCG u Nikšiću. Samo što je sada, prema nezvaničnim informacijama naših izvora iz EPCG, angažovan prema ugovoru o djelu, a važeći propisi kažu da to nije radni već obligacioni odnos.

Da li su čelnici EPCG sa malo volje i truda većinskom vlasniku – državi – mogli uštedjeti skoro 100.000 eura samo na ta dva Sporazuma o prestanku radnog odnosa i isplati otpremnine?

Pitali smo predsjednika borda direktora Milutina Đukanovića i izvršnog direktora EPCG Nikolu Rovčanina „koji je interes EPCG da potpisuje takve Sporazume i isplaćuje ogromne otpremnine ljudima koji bi, po sili zakona, otišli u penziju u nekoliko narednih mjeseci. Odgovori su stigli iz Sektora za korporative komunikacije.

„Nakon imenovanja novog Odbora direktora, zatekli smo situaciju da je jedan broj članova menadžmenta i organa Društva imao u zaključenim ugovorima definisano pravo na isplatu otpremnine u iznosu od 24 neto zarade u slučaju razrješenja sa pozicija koje su obavljali, odnosno na koje su bili imenovani”, navode iz EPCG, „Naravno da se sa ovom negativnom praksom odmah prekinulo, međutim EPCG je u obavezi da poštuje sve ranije zaključene ugovore, koji su pravno obavezujući i na osnovu kojih je jedan broj tih lica ostvario isplatu otpremnine, aktivirajući ovu mogućnost”.

Sami zaključite da li ovaj odgovor vrijedi 100.000 eura. Preciznije, makar toliko, pošto sličnih Sporazuma ima još nekoliko. Jedan je ljetos zaključen sa Željkom Ćorićem, bivšim rukovodiocom Direkcije za pravne poslove. Takođe na iznos veći od 60.000 eura. Novi bi, saznajemo, mogli biti uskoro potpisani, pošto su neki od smijenjenih menadžera podnijeli zahtjeve za sporazumni raskid radnog odnosa. Ipak, iz EPCG nijesmo dobili zvaničan odgovor na pitanje o broju takvih ugovora.

Paralelno sa potpisivanjem sporazuma o raskidu radnog odnosa sa članovima bivšeg menadžmenta, u EPCG traje prijem novih radnika. Monitor je još ljetos pisao da je od aprila do kraja juna, angažovano više od 120 novih zaposlenih. Sada je taj broj, prema tvrdnjama naših sagovornika iz EPCG koji inisistiraju na anonimnosti ali i prema pisanju opoziciji naklonjenih medija, možda i dvostruko veća. Iako su sva radna mjesta prema postojećoj sistematizaciji već bila popunjena, angažovani su novi direktori i njihovi pomoćnici, savjetnici, sekterarice, vozači, obezbjeđenje… „Stvar kod novog zapošljavanja je to što su novi ljudi angažovani preko neke od agencija ili imaju Ugovor o djelu”, tvrde naši sagovornici uz bojazan da u zgradi EPCG u Nikšiću uskoro neće biti mjesta za sve zaposlene. „Najgore je to što nijesu zaposlili ljude koji ovdje rade na određeno vrijeme ili su nezaposleni, već osobe koje već imaju neki vid primanja (penzioneri, zaposleni u prvatnim firmama…) i jake partijske ili lične veze“.

Iz Sektora za korporativne djelatnosti EPCG stiže nam druga priča. „EPCG je u prethodnom periodu (april – septembar 2021. godine) izvršila prijem 83 izvršioca. Napominjemo da je u istom periodu za 51 zaposlenog prestao radni odnos po različitim osnovama (penzija, preuzimanje na rad kod drugog poslodavca, sporazumni prestanci radnog odnosa i dr.)”, piše u odgovoru na pitanja Monitora. „Angažovanje svih izvršilaca u skladu je sa aktom o sistematizaciji radnih mjesta, potrebama procesa rada i naravno uz primjenu i poštovanje zakonskih i internih kompanijskih propisa i procedura. U prilog ovome govori i činjenica da je u prethodnih par mjeseci bilo više inspekcijskih nadzora i kontrola, te da ni u jednom slučaju nijesu konstatovane bilo kakve nepravilnosti”.

Slijedi opširna elaboracija zatečenog stanja. Prema zvaničnom tumačenju, EPCG je novu upravu dočekala u situaciji da se rad u djelovima kompanije odvijao otežano, pa je upitno bilo i poštovanje „određenih zakonskih obaveza”. Zato je, kažu nam iz Elektroprivrede, „nesporno prepoznata potreba za prijemom jednog broja izvršilaca odgovarajućih obrazovnih profila, znanja i stručnosti”.

U EPCG se najviše zapošljavaju vaspitačice, difovci (nastavnici fizičkog vaspitanja), profesionalni vozači, navode naši anonimni sagovornici, uz tvrdnju da je među starim radnicima sve više nezadovoljnih i zabrinutih za budućnost u kompaniji i svoju egzistenciju. Ne spore, ipak, da se u Elektroprivredi nađe mjesta i za nove stručnjake. Tako je izvršni direktor Nikola Rovčanin, pravnik po obrazovanju, u svom kabinetu angažovao i savjetnika za pravna pitanja. Možda zbog onih Sporazuma i otpremnina. Ili je zagledan u svijetlu budućnost. Partije, kompanije i države. Ne obavezno tim redom. Ljudi će (glasači, zaposleni, potrošači) to znati da cijene. I plate.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

UPRAVLJANJE DRŽAVNOM IMOVINOM: Zašto je Vlada naumila da razvlasti parlament

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aerodromi, EPCG, Institut u Igalu, Plantaže… Možemo samo da nagađamo zbog koga ili čega Vlada traži pravo da samostalno raspolaže imovinom vrijednom do 300 miliona eura. Mnogo očigledniji su razlozi zbog kojih bi se trebalo krajnje pažljivo odnositi prema tom naumu

 

Vlada traži od Skupštine da joj, izmjenama Zakona o državnoj imovini, omogući da svojevoljno raspolaže državnom imovinom u vrijednosti do 300 miliona eura. Dosadašnji limit bio je 150 miliona, pa je prijedlog – već tradicionalno usvojen u nedjelju na elektronskoj sjednici (čitati: bez ozbiljne rasprave i pisanih tragova o njenom toku i glsanju) – naišao na poprilične rezerve kod poslanika i javnosti.

Prema pomenutom Zakonu, državnu imovinu čine: pokretne i nepokretne stvari, novac, hartije od vrijednosti i “druga imovinska prava koja pripadaju Crnoj Gori ili lokalnoj samoupravi”. Dalje je Zakonom razrađeno da u “stvari i druga dobra” kojima raspolaže država spadaju: rudno i mineralno bogatstvo; jezera, podzemni i nadzemni riječni tokovi; teritorijalno more i priobalje; vazdušni prostor; aerodormi, luke, pruge i putevi; energetska i telekomunikaciona infrastruktura; vojni objekti; radio frekfencije, vazdušni koridori i satelitske orbite; kulturna dobra i umjetnička djela u državnoj svojini, nacionalni parkovi, državni objekti namijenjeni obrazovanju, zdravstvu, nauci i socijalnoj zaštiti “sa pripadajućim zemljištem”, šume, poljoprivredno i građevinsko zemljište u vlasništvu države… Konačno, tu je i vlasnički udio u makar 50-tak manjih i većih preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države. Sve to Vlada može da troši, dograđuje i razgrađuje, prodaje, iznajmljuje, pozajmljuje, daje u koncesiju… Uz postojeće ograničenje da o raspolaganju imovinom vrijednijom od 150 miliona (odnosno, traženih 300) konačnu odluku donosi parlament.

Država nema funkcionalan popis svoje imovine ni valjanu procjenu njene vrijednosti. Taj posao je trebalo da bude završen još  2011. godine  a poslednja obećanja govorila su da će to biti urađeno “poslije popisa”. Vidimo, ni to nije jasno omeđena vremenska odrednica.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA KOVAČEVIĆA: Kontinuitet govora mržnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gradonačelnik Nikšića u kontinuitretu širi govor i geste mržnje. Tužilaštvo i sudstvo, kao i za ostale političare, tu ne vidi ništa sporno, a koalicioni partneri ,,osuđuju” i trpe. Javnost se navikava

 

Proslava jedne od najznačajnijih crnogorskih pobjeda u 19. vijeku, Bitke na Grahovcu, prepuštena je posljednjih godina Eparhiji budimljansko-nikšićkoj i zavičajnom udruženju Stara Hercegovina. Država se u to ne miješa, pa je bilo samo pitanje vremena kada će se desiti epski skandal.

Za to se, na ovogodišnjoj obljetnici 166 godina od slavne bitke, postarao jedan od domaćina, Marko Kovačević, gradonačelnik Nikšića: ,,Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda, bogami, u budućnosti prema njemu ćemo kao i prema Turcima postupati”.

Iako se zna da su Crnogorci, na Grahovcu, pod vođstvom vojvode Mirka Petrovića, grdno pobili tadašnje osmanske neprijatelje, Kovačević kaže da nije baš tako slikao budućnost. Pravda se da nije mislio, niti ih je pominjao, Crnogorce, pa ni Bošnjake, te da su mu mračni centri moći iskonstruisali cijelu priču. Onda se sjetio da je u stvari navodno  ciljao na pomirenje. Moglo bi se pomisliti da mladi političar zaista ponekad ne zna što priča, baš kao što njegova stranka u Nikšiću slavi Mirka Petrovića a u Podgorici se zalaže za rušenje spomenika u njegovu čast.  No, nije baš tako.

Kovačević rado posegne za govorom ili gestom mržnje. Mjesec dana nakon što je sjeo u fotelju gradonačelnika Nikšića, Kovačević je u junu 2021. na TV Kurir negirao da je u Srebrenici počinjen genocid. U julu prošle godine je stojeći pored predsjednika države Jakova Milatovića pokazao srednji prst prilikom intoniranja himne. Objasnio je da je, malo duže, namještao sat.

Kada je njegov partijski šef Andrija Mandić, u martu ove godine,  predsjedavao Skupštinom Crne Gore na Cetinju, opet nije mogao da izdrži: „Nekako lijepo pristaje predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da smeta Švabama”. Ovo posljednje upućeno je na račun porijekla poslanika DPS-a Oskara Hutera.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NI U CRNOJ GORI NEMA MJESTA ZA LUKAŠENKOVE KRITIČARE: Za naš MUP Bjelorusija je demokratska država

Objavljeno prije

na

Objavio:

U rješenju MUP-a Crne Gore koje je potpisao Radovan Popović, pomoćnik ministra Danila Šaranovića i šef Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance izgleda da je Bjelorusija demokratska država u kojoj je život bezbjedan i prepun mogućnosti. U Popovićevom rješenju UP I-132/23-6651/3 od 5.juna ove godine, odbija se zahtjev za međunarodnu zaštitu bjeloruskom državljaninu V.I jer „ne postoji opravdan strah od progona“ u matičnoj zemlji

 

Nedavno je Viši sud u Beogradu ponovo presudio da se Andrej Gnjot, bjeloruski reditelj, novinar i opozicioni aktivista treba izručiti totalitarnom režimu u Minsku na osnovu Interpolove potjernice koje su bjeloruske vlasti raspisale za njim. Uhapšen je na beogradskom aerodromu 30. oktobra prošle godine gdje je sletio iz Tajlanda. Bjelorusiju je napustio u junu 2021. godine nakon što je doznao da mu Lukašenkova zloglasna tajna služba sprema procesuiranje zbog veza sa opozicijom. Gnjot se formalno tereti za utaju poreza od oko 300 hiljada eura. U zemlji nikada nije dobio poziv za saslušanje po tom osnovu. Utaju je navodno vršio između 2012. i 2018. godine na osnovu zakona koji je donešen tek 2019.  Gnjot je te optužbe odbacio kao “politički motivirane”. Jedan je od osnivača Slobodnog udruženja sportista Bjelorusije (SUSB) osnovanog nakon pokradenih predsjedničkih izbora u ljeto 2020.,  koji su doveli do masovnih protesta građana i krvave represije režima čiji najbliži saveznik je Putinova Rusija. SUSB je svojom kampanjom uspio da se Bjelorusiji oduzme status domaćina Svjetskog prvenstva u hokeju i da Međunarodni olimpijski komitet obustavi finansije bjeloruskom Nacionalnom olimpijskom komitetu, na čijem je čelu bio predsjednik Lukašenko, o čemu je Monitor već pisao. Diktator se osvetio SUSB-u tako što ga je proglasio za „ekstremističku organizaciju“. Advokat udruženja Aleksandar Danilevič je osuđen na deset godina zatvora, a odmazda je uslijedila i prema drugim članovima udruženja osim Gnjota koji je pobjegao.

U prvoj presudi Višeg suda od 7. decembra 2023. odlučeno je da Gnjot bude izručen. Sud je odbio da Gnjota uopšte i sasluša na optužbi protiv njega.  Početkom marta ove godine Apelacioni sud je poništio odluku i vratio je na ponovno odlučivanje. Ipak, 13. juna je pročitana ista presuda na koju je novinar već najavio žalbu. Jedina dobra vijest je što je Gnjotu početkom juna sedmomjesečni boravak u CZ-u zamijenjen kućnim pritvorom i nanogicom u garsonjeri od 20 kvadrata na Vračaru. Međunarodne i domaće organizacije za ljudska prava su osudile presudu i pozvale vlasti srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da prekinu progon političkih protivnika Minska i Moskve koji su potražili utočište u Srbiji.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo