Povežite se sa nama

Izdvojeno

KAKO EPCG DIJELI POSLOVE I OTPREMNINE: Široke ruke iz našeg džepa

Objavljeno prije

na

Paralelno sa potpisivanjem sporazuma o raskidu radnog odnosa sa pojedinim članovima bivšeg menadžmenta, uz otporemnine ravne desetogodišnjoj prosječnoj zaradi u državi, u EPCG traje prijem novih radnika. Naši sagovornici navode da se radi o više od 200 osoba. Iz Elektroprivrede tvrde da je riječ o samo 83 izvršioca

 

Svakog mjeseca u Crnoj Gori, u prosjeku, hiljadu ljudi ostane bez posla. Često čujemo taj statistički podatak. Loš trend nije zaustavila ni dobra ljetnja sezona, oporavak ekonomskih aktivnosti, rast budžetskih prihoda. Nauka o prosjeku ne pokazuje kako većinu novonezaposlenih gubitak radnog mjesta vodi u bijedu i beznađe, dok malobrojne obraduje viškom slobodnog vremena i teško pojmljivom količinom novca kojom ih zatrpa dojučerašnji poslodavac.

Eto, recimo, bivši radnici Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) Milivoje Vujačić i Luka Jovanović. Vujačić  je dugogodišnji sekretar Društva EPCG, a Jovanović doskorašnji direktor Proizvodnje i v.d. direktora Termoelektrane Pljevlja. Oni nijesu dočekali penziju u EPCG, iako su ih samo mjeseci dijelili od zaslužene mirovine. Umjesto toga, ljetos su sa firmom potpisali Sporazum o prestanku radnog odnosa i isplati otpremnine.

Jovanović je prvo, početkom maja ove godine, razriješen dužnosti direktora Funkcionalne cjeline Proizvodnja. Početkom sljedećeg mjeseca, koji mjesec pred odlazak u penziju, Jovanović je EPCG predložio, pa potom i potpisao Sporazum koji mu je donio 24 neto zarade iz prethodnog mjeseca. Odnosno, 61.303 eura. Ili onoliko koliko zaposleni stanovnik Crne Gore sa prosječnom platom (530 eura) zaradi za 115 mjeseci rada – bezmalo deset godina. Pride, sve poreske obaveze iz Sporazuma o prestanku radnog odnosa i isplati otpremnine pale su na teret Elektroprivrede.

Istim tragom išao je i Milivoje Vujačić. Razriješen krajem juna sa mjesta sekretara Društva na kome je proveo decenije, on je krajem avgusta podnio zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa. EPCG prihvata Sporazum pa na ime otpremnine isplaćuje  61.887 eura (116 prosječnih zarada u Crnoj Gori). Još 3.351 euro EPCG plaća za „naknadu štete“ Vujačiću na ime neiskorišćenih 30 dana odmora za 2020. godinu. A 2.122 eura za 19 dana neiskorišćenog odmora u ovoj godini. Skupa, to je još 10 prosječnih plata u državi. Ili, ako više volite male brojeve, dan Vujačićevog neiskorišćenog odmora košta Elektroprivredu približnu polovinu (mjesečne) minimalne zarade.

I, da ne bude zabune – svi iznosi su neto, dok je EPCG na sebe preuzela obavezu da plati sve dažbine. Dok Milivoje Vujačić i dalje (početak oktobra) dolazi na posao u upravnu zgradu EPCG u Nikšiću. Samo što je sada, prema nezvaničnim informacijama naših izvora iz EPCG, angažovan prema ugovoru o djelu, a važeći propisi kažu da to nije radni već obligacioni odnos.

Da li su čelnici EPCG sa malo volje i truda većinskom vlasniku – državi – mogli uštedjeti skoro 100.000 eura samo na ta dva Sporazuma o prestanku radnog odnosa i isplati otpremnine?

Pitali smo predsjednika borda direktora Milutina Đukanovića i izvršnog direktora EPCG Nikolu Rovčanina „koji je interes EPCG da potpisuje takve Sporazume i isplaćuje ogromne otpremnine ljudima koji bi, po sili zakona, otišli u penziju u nekoliko narednih mjeseci. Odgovori su stigli iz Sektora za korporative komunikacije.

„Nakon imenovanja novog Odbora direktora, zatekli smo situaciju da je jedan broj članova menadžmenta i organa Društva imao u zaključenim ugovorima definisano pravo na isplatu otpremnine u iznosu od 24 neto zarade u slučaju razrješenja sa pozicija koje su obavljali, odnosno na koje su bili imenovani”, navode iz EPCG, „Naravno da se sa ovom negativnom praksom odmah prekinulo, međutim EPCG je u obavezi da poštuje sve ranije zaključene ugovore, koji su pravno obavezujući i na osnovu kojih je jedan broj tih lica ostvario isplatu otpremnine, aktivirajući ovu mogućnost”.

Sami zaključite da li ovaj odgovor vrijedi 100.000 eura. Preciznije, makar toliko, pošto sličnih Sporazuma ima još nekoliko. Jedan je ljetos zaključen sa Željkom Ćorićem, bivšim rukovodiocom Direkcije za pravne poslove. Takođe na iznos veći od 60.000 eura. Novi bi, saznajemo, mogli biti uskoro potpisani, pošto su neki od smijenjenih menadžera podnijeli zahtjeve za sporazumni raskid radnog odnosa. Ipak, iz EPCG nijesmo dobili zvaničan odgovor na pitanje o broju takvih ugovora.

Paralelno sa potpisivanjem sporazuma o raskidu radnog odnosa sa članovima bivšeg menadžmenta, u EPCG traje prijem novih radnika. Monitor je još ljetos pisao da je od aprila do kraja juna, angažovano više od 120 novih zaposlenih. Sada je taj broj, prema tvrdnjama naših sagovornika iz EPCG koji inisistiraju na anonimnosti ali i prema pisanju opoziciji naklonjenih medija, možda i dvostruko veća. Iako su sva radna mjesta prema postojećoj sistematizaciji već bila popunjena, angažovani su novi direktori i njihovi pomoćnici, savjetnici, sekterarice, vozači, obezbjeđenje… „Stvar kod novog zapošljavanja je to što su novi ljudi angažovani preko neke od agencija ili imaju Ugovor o djelu”, tvrde naši sagovornici uz bojazan da u zgradi EPCG u Nikšiću uskoro neće biti mjesta za sve zaposlene. „Najgore je to što nijesu zaposlili ljude koji ovdje rade na određeno vrijeme ili su nezaposleni, već osobe koje već imaju neki vid primanja (penzioneri, zaposleni u prvatnim firmama…) i jake partijske ili lične veze“.

Iz Sektora za korporativne djelatnosti EPCG stiže nam druga priča. „EPCG je u prethodnom periodu (april – septembar 2021. godine) izvršila prijem 83 izvršioca. Napominjemo da je u istom periodu za 51 zaposlenog prestao radni odnos po različitim osnovama (penzija, preuzimanje na rad kod drugog poslodavca, sporazumni prestanci radnog odnosa i dr.)”, piše u odgovoru na pitanja Monitora. „Angažovanje svih izvršilaca u skladu je sa aktom o sistematizaciji radnih mjesta, potrebama procesa rada i naravno uz primjenu i poštovanje zakonskih i internih kompanijskih propisa i procedura. U prilog ovome govori i činjenica da je u prethodnih par mjeseci bilo više inspekcijskih nadzora i kontrola, te da ni u jednom slučaju nijesu konstatovane bilo kakve nepravilnosti”.

Slijedi opširna elaboracija zatečenog stanja. Prema zvaničnom tumačenju, EPCG je novu upravu dočekala u situaciji da se rad u djelovima kompanije odvijao otežano, pa je upitno bilo i poštovanje „određenih zakonskih obaveza”. Zato je, kažu nam iz Elektroprivrede, „nesporno prepoznata potreba za prijemom jednog broja izvršilaca odgovarajućih obrazovnih profila, znanja i stručnosti”.

U EPCG se najviše zapošljavaju vaspitačice, difovci (nastavnici fizičkog vaspitanja), profesionalni vozači, navode naši anonimni sagovornici, uz tvrdnju da je među starim radnicima sve više nezadovoljnih i zabrinutih za budućnost u kompaniji i svoju egzistenciju. Ne spore, ipak, da se u Elektroprivredi nađe mjesta i za nove stručnjake. Tako je izvršni direktor Nikola Rovčanin, pravnik po obrazovanju, u svom kabinetu angažovao i savjetnika za pravna pitanja. Možda zbog onih Sporazuma i otpremnina. Ili je zagledan u svijetlu budućnost. Partije, kompanije i države. Ne obavezno tim redom. Ljudi će (glasači, zaposleni, potrošači) to znati da cijene. I plate.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

POLITIČKE IGRE – KUSURANJE SA PRIJESTONICOM: Cetinjske magle

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik DPS-a nije i ne može biti predvodnik pokreta koji se, istinski, bori za slobodnu, demokratsku i evropsku Crnu Goru. To nas uči trodecenijsko iskustvo. A sadašnje vlasti ne zaslužuju  ni djelić tog vremena. Cetinje je to pokazalo i jednima i drugima

 

Cetinje je ponovo u žiži sukoba vlasti i opozicije. Međusobnih i onih unutar koalicionih. Očekivano, obnovljena sporenja prelila su se i na ulicu, pa je pred Skupštinom Crne Gore održan novi protest.

Povod za okupljanje nezadovoljnih  bila je odluka Uprave za katastar i državnu imovinu, od 15. oktobra, kojom je vlasništvo nad Cetinjskim manastirom prenijeto sa Prijestonice na Mitropoliju crnogorsko primorsku SPC. O toj odluci medije su obavijestili v.d. direktora Uprave za katastar Koča Đurišić i koordinator pravnog savjeta Mitropolije Igor Balaban. Oni su objasnili kako je Područna jedinica Cetinje ,,samo ispravila grešku”, pošto je prethodno u kompjutersku bazu Uprave upisano da MCP ima pravo korišćenja Cetinjskog manastira, iako u pisanom dokumentu iz 1996. piše da je manastir sa pratećim objektima u njihovom vlasništvu. I da nezadovoljni imaju pravo žalbe na tu odluku.

Uvid u dokumenta pokazuje da je istina malo komplikovanija. Naime, „ispravka greške“ u Upravi za katastar nigdje ne pominje ni Mitropoliju ni SPC.

U tom Rješenju piše: „Vrši se ispravka greške nastale unosom podataka iz rješenja br. UP I 05-915 od 11. 04. 1996. godine u kompjutersku bazu podataka, u katastru nepokretnosti za KO Cetinje I, na način što će se umjesto upisanog prava ‘korišćenje’ upisati pravo ‘svojina’ Manastir Sveti Petar na objektima evidentiranim na katastarskim parcelama broj…“.

Dakle, Manastir Sveti Petar ima pravo svojine nad objektima Cetinjskog manastira. Prvi naziv je zvanično (crkveno) a drugi narodno ime istog objekta. Koji je, kako vidimo, postao vlasnik samoga sebe, iako ga zakon ne prepoznaje ni kao fizičko ni kao pravno lice. I to samo produbljuje konfuziju i zaoštrava  jednovjekovna sporenja o statusu SPC-a i njenoj imovini u Crnoj Gori, „preuzetoj“ nakon, od tada do današnjeg dana,  spornih odluka o  bezuslovnom prisajedinjenju  crnogorske države i crkve Srbiji i, nedugo zatim formiranoj, Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

,,Na osnovu Rješenja nije Mitropolija crnogorsko primorska upisana kao vlasnik, već Manastir Sv. Petar, i ne može se ni po kojem osnovu poistovjetiti MPC sa imenom Manastira Sv. Petra kako se potencira u medijima”, saopštio je zamjenik gradonačelnika Prijestonice Cetinje Petar Marković, uz napomenu da je Cetinje ostalo upisano kao vlasnik manastirskog zemljišta. ,,Dva postupka po ovom zahtjevu su u toku, pri čemu je u jednom donijeto Rješenje kojim je odbijen zahtjev Mitropolije kao neosnovan”, naglašava Marković, ,,Prijestonica Cetinje će iskoristiti sve pravne ljekove u ovim postupcima i boriti se da Manastir Sv. Petra ostane cetinjski kao što je to bilo i vjekovima unazad”.

Sa druge strane, drugačiji stavovi. ,,S obzirom na to da MCP upravlja, koristi i održava ova dobra, njena svojina na objektima i zemljištu je nesumnjiva – pod uslovom nepostojanja pravnog osnova za svojinu nekog drugog fizičkog ili pravnog lica”, tvrdi advokatica Darka Kisjelica, insistirajući da su nedoumice tipa Manastir Sveti Petar nije isto što i Mitropolija posljedica površnog korišćenja nesavršenosti ranije evidencije nepokretnosti. ,,I taj, uslovno rečeno, pogrešni naziv Manastir Sv. Petar, ne ukazuje ni na bilo kog drugog vlasnika, drugo pravno ili fizičko lice – pogotovo ne na Prijestonicu ili ranije Opštinu Cetinje – osim na MCP. Ona kao pravno lice jedini je vlasnik crkvenih objekata u kojima obavlja svoju vjersku djelatnost i vlasnik crkvenog zemljišta koje joj služi za to”, rekla je Kisjelica Vijestima.

Zoran RADULOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NAPUŠTENI HOTELI I TURISTIČKA NASELJA NA BUDVANSKOJ RIVIJERI: Simboli megalomanije, korupcije i bespravne gradnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Među oronulim, napuštenim objektima, primjerima pogrešne privatizacije i nelegalne gradnje ubjedljivo vodi hotel As u Perazića Dolu. Ukleti hotel, poput Titanika leži nasukan na obali male pješčane uvale

 

Investiciona groznica koja je zahvatila Crnogorsko primorje, posebno područje budvanske rivijere, nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore, ostavila je neizbrisiv trag u vidu brojnih građevina koje su svojim gabaritima i izgledom trajno narušile atraktivan priobalni prostor turističke prijestonice. Grozničavu kupoprodaju zemljišta i gradnju neprimjerenih objekata uz morsku obalu, pratilo je enormno zaduživanje kod crnogorskih banaka, bespravna gradnja, kriminal i korupcija, te nevjerovatne povlastice koje su pripadnici građevinskog lobija dobijali od tadašnje vlade i pojedinih ministarstava.

Iza investicione euforije ostali su brojni nedovršeni objekti, napušteni betonski skeleti razasuti duž morske obale, ponegdje i čitava stambena naselja, kao svojevrsni spomenici megalomanije i alavosti investitora.

Među oronulim, napuštenim objektima, primjerima pogrešne privatizacije i nelegalne gradnje ubjedljivo vodi hotel As u Perazića Dolu. Ukleti hotel, koji poput Titanika leži nasukan na obali male pješčane uvale, prešao je put od elitnog hotela izgrađenog za potrebe njemačkog auto-moto kluba, preko blokade rada u jednoj od privrednih afera u SFRJ, do strateške privatizacije koja je završila optužnicom protiv vlasnika za privredni kriminal i korupciju. Prošlo je 18 godina od neuspjele privatizacije hotela As koju je obilježila blamaža sa izdavanjem bezvrijednih garancija Vladi, tadašnjem ministru Branimiru Gvozdenoviću, u iznosu od 3 miliona eura. Hotel je nelegalno rekonstruisan i dograđivan dok nije dostigao nevjerovatnih 17 spratova. Sablasna betonska građevina hotela As izgleda kao kadar iz horor filmova

U selu Blizikuće iznad Svetog Stefana, na uzvišenju lokaliteta Česminovo, tik uz seosko groblje i crkvu Sv. Neđelja, sagrađeno je stambeno naselje Carsko selo, sa 36 tipskih kuća namijenjenih prodaji. Investitor projekta prvobitno nazvanog Rusko selo, bio je poznati crnogorski tajkun Zoran Ćoćo Bećirović, dok je radove izvodila kompanija Trejdjunik iz Budve, vlasnika Mirka Latinovića. Luksuzne vile podijeljene su među partnerima. One u posjedu Latinovića već su u funkciji, dok  kuće Bećirovića, deset godina kasnije, zvrje napuštene i prazne.

Bećirovićeva investicija na brdu Česminovo, odakle se pruža predivan pogled na morsku pučinu i budvansku rivijeru, svjedoči prije svega o korupciji, kriminalu i povlasticama koje su Opština Budva i Vlada udjeljivale pojedincima tokom proteklog investicionog buma. Carsko selo izgrađeno je na opštinskoj zemlji koju je tadašnji predsjednik Opštine, bez saglasnosti Skupštine i bez javnog poziva, ustupio Bećiroviću. Radi se o parceli površine 6.000 kvadrata procijenjenih na 600.000 eura. Bećirović zemljište nije platio Opštini. Zbog nezakonitog prenosa opštinske imovine na fizičko lice, Specijalno državno tužilaštvo otvorilo je 2016. istragu protiv tadašnjih budvanskih funkcionera Rajka Kuljače, Aleksandra Tičića i biznismena Mirka Latinovića, koja pored ostalih leži u nekoj fijoci.

Bećirović je stambeno naselje sagradio nelegalno, na lokaciji koja nije bila urbanizovana. Prodaja kuća u Carskom selu ne ide željenim tokom jer investitori nisu uzeli u obzir veoma prisutno sujevjerje kod potencijalnih kupaca, koji su odustajali od kupovine čim bi ugledali seosko groblje i crkvu. Trejdjunik je uspio prodati tek 5-6 kuća, dok ostale koristi za izdavanje tokom turističke sezone. Vile površine 180 m2 sa 400m2 placa prodaju se po cijeni od 400.000–500.000 eura.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SVETLANA BROZ, DIREKTORICA NVO GARIWO U SARAJEVU: U RS se dijeli oružje grđanima kao ’91

Objavljeno prije

na

Objavio:

I Ideje Velike Srbije i Velike Hrvatske, bazirane na teritorijalnim pretenzijama prema BiH, življe su nego ikada ranije. Evropa i svijet gledali su na krvavi raspad Jugoslavije bez komentara, osim svijetlih likova poput Alexandra Langera, pisca i člana Parlamenta Evrope koji se ubio u znak protesta protiv beskrupuloznog ćutanja Evrope i njenih institucija. Pitanje je samo hoće li ponovo ćutati

 

MONITOR: Na nedavno održanom sastanku ministara inostranih poslova zemalja članica EU, u izvještaju koji je podnio Žozep Borelj, posebno je naglašena zabrinutost u vezi sa situacijom na Zapadnom Balkanu. Poznajete različite sredine tog prostora – kako Vama izgleda Zapadni Balkan danas?

BROZ: Izgleda mi, kao i više od poslednje tri decenije, kao bure baruta – što uopšte ne čudi. Zamislite Nemačku da su njoj posle Drugog svetskog rata saveznici ostavili na vlasti nacional-socijalističku partiju i sve Hitlerove saradnike. Ta partija je i danas zakonom zabranjena, a dvadeset tri od dvadeset četiri u Nirnbergu suđena ratna zločinca osuđena su na smrt nakon suđenja koja su trajala tri i po godine. Ovde se dogodilo upravo suprotno: nakon ratova od 1995. do 1999. sve nacionalne (čitaj: nacional-socijalističke) partije koje su organizovale ratove i vodile ih, ostale su na vlasti do danas. A suđenja za ratne zločine u ICTY trajala su gotovo trideset godina. Sve u ime ljudskih prava okrivljenih, koji su ubili više od 100.000 građana i raselili samo u BiH 2,5 miliona. Ideolozi tih zločina u najvećem broju i danas vladaju prostorima Zapadnog Balkana, kao članovi najjače mafije organizovanog kriminala u Evropi, birani od strane preplašenih građana, s blagoslovom iste te EU.

MONITOR: Mogu li se stvari na Zapadnom Balkanu uopšte poboljšati za „obične ljude“, bez pritisaka i uslovljavanja od stane međunarodnih civilnih i vojnih organizacija, EU, SAD?

BROZ: Goloruki građani ne mogu izaći na kraj sa onima koji imaju svu vlast, novac, trenirane i plaćene ubice za ratove koje su vodili i koje ponovo žele voditi. Dovoljno bi bilo kada bi sve te međunarodne institucije skupile sav dokazni materijal koji imaju, jer ovde se nalaze više od trideset godina, a prate i registruju pomno sve kriminalne radnje, i omogućile tužiocima i sudijama da pravedno sude, odnosno da imamo nezavisno sudstvo. Ali, kako to nisu uradili za ove tri decenije, izgleda da im permanentna nestabilnost Zapadnog Balkana odgovara. Dokle će im odgovarati, ne znam.

Sećam se davnašnjeg razgovora sa generalnim sekretarom OSCE-a, koji mi je na apel da ta organizacija pomogne regiji Zapadnog Balkana da se oslobodi organizovanog kriminala, rekao da će svaka država morati to sama da uradi. Od tada do danas ništa se nije promenilo. Kriminalci vladaju, a narod opljačkan ćuti u strahu da može biti i gore.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo