Povežite se sa nama

HORIZONTI

KAKO OBIČNI RUSI ŽIVE KROZ RAT I SANKCIJE: Ćuti, da te ne pojede mrak i gledaj da se snađeš

Objavljeno prije

na

Uskoro slijedi poziv za aprilsku klasu regruta za rusku armiju. Jasno da će odziv biti slabiji jer mnogi ne vjeruju da će Kremlj primijeniti zakonsku uredbu da se regruti ne smiju slati u vojne operacije van RF. Mnogi vojni obveznici ne spavaju kod kuće. Biće interesantno vidjeti i ponašanje vojnosposobnih Rusa ako se usvoji prijedlog nekih članica EU da se rezervistima i vojnicima, koji se ne jave na vojni poziv i uspiju se dokopati teritorije EU, automatski dodijeli politički azil

 

Dok se rat u Ukrajini nastavlja nesmanjenom žestinom, život se za mnoge u Rusiji neočekivano promijenio preko noći od početka Putinove „specijalne vojne operacije“. Rusija je u nikad većoj izolaciji koja se svakim danom steže dok je herojski otpor ukrajinskog naroda raspršio nadu u brzu pobjedu po ugledu na njemački blitzkrieg s početka Drugog svjetskog rata.

Stotine međunarodnih kompanija se povlači ili je najavilo povlačenje iz Rusije. Bogatiji Rusi gledaju kako da se što prije povuku iz Rusije i spasu svoje bogatstvo i sebe od eventualne masovne mobilizacije. Posljednjih  15 dana dramatično je porastao broj letova privatnih aviona iz Rusije ka Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kataru i Turskoj. Air Serbia je do skoro održavala dva leta za Moskvu dnevno koje je opet vratila na jedan let dnevno zbog zahtjeva Evropske unije. Cijene avionskih karata su skočile od duplo do tri puta jer je Beograd ostao jedina destinacija u Evropi gdje ruski građani mogu letjeti bez problema. Prošle nedjelje finska željeznica je zatvorila željezničku liniju između Sankt Petersburga i glavnog grada Finske Helsinkija. Vozna karta koja je u mirnodopskom vremenu koštala 60 eura je nakon početka agresije dostigla nevjerovatnu cijenu od 1.831 euro u pravcu Helsinkija. Finska željeznica je najavila da će možda opet otvoriti liniju kako bi stranim državljanima i ruskim građanima koji posjeduju šengen vizu omogućila da izađu iz zemlje dok još mogu.

Sagovornica Monitora rodom iz Moskve koja sada živi na crnogorskom primorju je rekla da je čekala 3 sedmice da osigura avionsku kartu za Beograd za svoga sestrića koji je prije toga dobio poziv u regrutni centar na dobijanje „novog vojnog rasporeda radi upućivanja na vojnu vježbu“. Uskoro slijedi i poziv za aprilsku klasu regruta za rusku armiju od 18 do 27 godina starosti i novi kontigent bi trebao brojati 135 hiljada novih vojnika. Već  je jasno da će odziv biti neuporedivo manji jer mnogi ne vjeruju da će Kremlj primijeniti zakonsku uredbu da se regruti ne smiju slati u vojne operacije van granica Ruske Federacije. Dosadašnje pogibije i angažman regruta u Ukrajini dodatno ulivaju nepovjerenje u zvanična obećanja Kremlja. Mnogi vojni obaveznici više ne spavaju kod kuće već kod rodbine i prijatelja. Biće interesantno vidjeti i ponašanje vojnosposobnih Rusa ako se usvoji prijedlog nekih članica EU na nivou kompletne Unije da se svim rezervistima i vojnicima, koji se ne jave na vojni poziv i uspiju se dokopati teritorije EU, automatski dodijeli politički azil. Slična praksa je postojala u zemljama tadašnje Evropske ekonomske zajednice (EEZ) koje su  bez ikakvih problema davale azil srpskim i crnogorskim vojnicima i rezervistima koji su odbili da ratuju za interese tadašnjeg lidera Srbije Slobodana Miloševića i njegove crnogorske vazale Momira Bulatovića i Mila Đukanovića.

Cijene nekih roba široke potrošnje u Rusiji su drastično porasle. Pametni telefoni i televizori su skočili za više od 10 odsto, a prosječan aranžman za odmor u Turskoj je skočio za oko trećinu. Veliki brendovi kao sto su Apple, Ikea, Nike više ne prodaju svoje proizvode u Rusiji tako da su zadnjih dana mnogi potrčali da kupe zalihe po starim cijenama. Laptopovi koji su početkom februara koštali oko 70 hiljada rubalja (630 eura) su već porasli na 100 hiljada rubalja do kraja februara mjeseca a sada već koštaju 140 hiljada i maltene su svi rasprodati. Bogati Rusi više neće biti u stanju da trguju u Pradi, Louis Vuittonu, Armaniju, Swarowskom… McDonald je krenuo u zatvaranje svojih 847 restorana širom Rusije što mnogi smatraju simbolikom jer je isti brend bio prvi koji je došao u Rusiju nakon propasti komunizma.

Predsjednik Vladimir Putin je prošle sedmice tražio od zapadnih država da se prirodni gas i nafta plaćaju u rubljama preko Gazprom banke koja je izuzeta od sankcija kako bi se omogućilo plaćanje za plin i naftu koju EU kupuje od Rusije. Međutim G7 grupa najvećih razvijenih industrijskih zemalja Zapada je odbila Putinov zahtjev i najavila da neće kršiti postojeće ugovore i plaćati ruske energente u ruskoj valuti čime bi rublja dobila značajnu podršku. Ukoliko svaka strana ostane pri svome to bi značilo da će isporuka gasa biti potpuno obustavljena, a možda i nafte što bi EU natjeralo na veliku štednju i probleme u privredi. Rusija bi ostala bez dragocjenog priliva stranih deviza koje su joj neophodne za dalje finansiranje rata i kupovanje stabilnosti kod kuće. Po zadnjim informacijama, ima ozbiljnih naznaka da će Putin ipak morati popustiti i prihvatiti plaćanje energenata u eurima do daljnjeg.

Država je uvela i proviziju od 30 odsto za konverziju rubalja u stranu valutu. Izvozne firme su sada pod obavezom da 80 odsto svojih deviznih prihoda pretvore u rublje po obavljenom poslu. Zahvaljujući intervencijama Centralne banke iz dostupnih deviznih rezervi (svega 22 odsto od ukupno 630 milijardi dolara od kojih je više od pola zarobljeno na Zapadu) za sada je stabilizovan kurs rublje i dolar i euro su potisnuti maltene na predratnu liniju. Dolar je u oktobru 2021. god. iznosio 80 rublji dok je početkom marta dostigao rekordnih 148 rubalja. Međutim ove sedmice se vratio na 86 rublji. Iako se kurs prema euru i dolaru vještački održava državnim intervencijama guvernerka Centralne banke Elvira Nabiuljina je spriječila paniku među običnim stanovništvom i uspjela sačuvati privredu od takozvanog „tvrdog prizemljenja“ ili kraha valute i ekonomije.

Optimizam je generalno na dosta visokom nivou kao u Miloševićevoj, Bulatovićevoj i Đukanovićevoj SRJ na početku rata i sankcija 92. U nedavnoj anketi Sinergy Univerziteta koju je objavila Tass agencija 40 odsto anketiranih građana je izjavilo da očekuje da se sve strane firme vrate u Rusiju u roku od godinu. Istovremeno, 36 odsto ispitanika smatra da će egzodus pozitivno uticati na domaću ekonomiju dok opet  40 odsto ispitanika smatra da će masovni odliv stranih brendova malo uticati na ekonomsku situaciju u Rusiji. Što se uočenih pozitivnih efekata tiče, 43 odsto Rusa smatra da će se zavisnost Rusije od stranih proizvođača smanjiti, 23 odsto smatra da to oslobađa Rusiju od potrebe da se pridržava zapadne politike. Kad je u pitanju zamjena uvoza, 58 odsto anketiranih ispitanika vjeruje da će ruski biznis moći u potpunosti ili gotovo u potpunosti zamijeniti strane brendove koji su napustili zemlju dok 47 odsto ispitanika očekuje se da će kineski brendovi popuniti prazninu.

Kada je u pitanju ratna i politička propaganda situacija je takođe slična onoj u SRJ tokom 90-ih godina. Kremaljski mediji, kao i nekada srpsko-crnogorski, tvrde da Ukrajinci sami ruše svoje gradove i isturaju svoje civile kao živi štit kao što su to nekad radili Hrvati i Bosanci i palili automobilske gume da pokažu da Dubrovnik i Vukovar gore. I sada većina medija u Srbiji koji su pod kontrolom „politički neutralnog“ rukovodstva Srbije podržava ruski narativ o ratu u Ukrajini isto kao što su podržavali rat protiv Hrvatske i BiH.

Nacionalno istraživanje nekoliko ruskih nezavisnih organizacija sprovedeno  28. februara i 1. marta na slučajnom uzorku od 1.640 odraslih osoba širom zemlje je pokazalo interesantne rezultate. Učesnici su upitani da li podržavaju rusku vojnu akciju u Ukrajini. Oko 46 posto ukupnih ispitanika reklo je da čvrsto podržava akciju, a oko 13 posto je reklo da je donekle podržava. Otprilike 23 posto se protivilo operaciji, a 13 posto nije imalo mišljenje ili je odbilo odgovoriti.

Među mladim Rusima podrška ratu je znatno manja, navodi se u studiji koju je kasnije preuzeo i objavio Washington Post. U starosnoj grupi od 18 do 24 godine, 29 posto je izjavilo da podržava rat, dok je 39 posto bilo protiv. Najveća podrška ratu, od 75 posto, bila je među ispitanicima starosti 66 i više godina. Tim prije istraživanje je interesantnije jer je u Rusiji ostalo svega nekoliko nezavisnih novinskih kuća koje su na putu da obustave rad. Kremlj je ograničio strane web stranice i potpuno blokirao Facebook. Zakon o ,,lažnim vijestima” koji je ranije ovog mjeseca stupio na snagu kriminalizira osporavanje zvanične linije Kremlja.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

HORIZONTI

TURSKA KAO STRATEŠKI IGRAČ U SJENI RATA U UKRAJINI: Erdoganova „igra prijestola“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ruska agresija na Ukrajinu je pomogla Turskoj da počne izlaziti iz ekonomske i političke krize u kojoj se nalazila prije početka rata. Iako se bori sa i dalje visokom inflacijom potonućem nacionalne valute, nezadovoljstvom stanovništva zbog troškova života i komplikovanim odnosima sa drugim državama, Redžep Tajip Erdogan  se uspijeva  nametnuti kao neizbježni partner međunarodnoj zajednici

 

Od kada je Rusija u februaru napala Ukrajinu,  politička i ekonomska slika Evrope i velikog dijela svijeta se drastično promijenila – nagore. Ono što je trebalo biti „specijalna vojna operacija“ od nekoliko dana do najviše par sedmica,  zaglavilo se   u blatu ukrajinskih stepa sa malim izgledom za brzi kraj. Ruska agresija je pomogla njenom južnom susjedu Turskoj da počne izlaziti iz ekonomske i političke krize  u kojoj se nalazila.  Iako se bori sa i dalje visokom inflacijom (86 odsto u oktobru u odnosu na godinu ranije), potonućem nacionalne valute (u odnosu na dolar i euro), nezadovoljstvom stanovništva zbog troškova života i komplikovanim odnosima sa drugim državama turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan kao da uspijeva izbalansirati sve izazove i nametnuti se  kao neizbježni partner međunarodnoj zajednici.

Turska je osudila agresiju i još prije početka rata naoružala i nastavila naoružavati Ukrajinu sa svojim fantastičnim dronovima Bayraktar TB-2 koji su napravili lom među nadirućim ruskim oklopnim kolonama. Erdogan je pozvao predsjednika Vladimira Putina da vrati Krim „njegovom zakonitom vlasniku“ i da će tek tada rat biti gotov. No, iako druga po vojnoj snazi – odmah iza Sjedinjenih Država, kao članica NATO pakta, Turska je odbila da se pridruži ekonomskim sankcijama protiv Moskve. Naprotiv, obim trgovine između Turske i Rusije je porastao gotovo dvostruko. Turski uvoz iz Rusije je skočio za 213 odsto, uključujući i pristanak na Putinov zahtjev da se plin plaća u ruskim rubljama, dok je izvoz ka Rusiji porastao za 113 odsto po čemu je vodeća zemlja u svijetu.

Turske vlasti su se pokazale i kao uspješni medijatori i garanti da se postigne dogovor o sigurnosnom koridoru za izvoz ukrajinskog i ruskog žita u Afriku i na Blisku istok čija bi nestašica mogla u mnogim zemljama dovesti do nestabilnosti i potresa. Turci su se pokazali  i kao uspješni medijatori u pregovorima između Kijeva i Moskve o razmjeni zarobljenika. Pogotovo je značajno posredovanje administracije predsjednika Erdogana oko predaje ukrajinske pukovnije Azov koja je herojski branila lučki grad Mariupolj skoro tri mjeseca u potpunom okruženju vezavši za sebe brojne ruske jedinice. Azov zvanična Moskva smatra neonacistima i nakon predaje grada je najavljivano  suđenje njegovim komandantima i pogubljenje. Međutim, rukovodstvo Azova se prije dva mjeseca našlo u Turskoj nakon dogovorene razmjene i na opšte zgražavanje ruske nacionalističke javnosti. Napravljen je ustupak ruskoj strani tako što se Turska obavezala da će razmijenjeni oficiri uživati njeno gostoprimstvo sve dok rat traje.

Turski geostrateški uticaj jača i u centralnoj Aziji među turkofonskim zemljama (Kazahstan, Kirgistan, Uzbekistan i Turkmenistan) koje su do sada smatrane ruskom interesnom sferom. Zemlje članice Organizacije država za kolektivnu bezbjednost (CSTO) koja predviđa zajedničku odbranu u slučaju napada (slično kao i NATO pakt), čiji je predvodnik do skoro bila Rusija, sve više se okreću Turskoj. Predsjednik Kazahstana Kasim Jomart Tokajev se nakon početka invazije na Ukrajinu okrenuo Turskoj i Zapadu i odbio podržati Putina u lice mu rekavši da su „narodne republike“ u Donbasu „kvazitvorevine“.

Kirgistan je od Turske ranije nabavio Bayraktar borbene dronove i izrazio razočarenje što Rusija i CSTO nisu reagovali na vojne napade Tadžikistana (koji je isto član CSTO) na sporna granična područja. Nisu samo turkofonski narodi razočarani ruskim ponašanjem. Jermenija je nakon jesenjeg napada turkofonskog Azerbejdžana na njena pogranična područja aktivirala klauzulu CSTO o zajedničkoj odbrani, ali umjesto vojnog odgovora CSTO i Moskva su jedino ponudili „posmatračku misiju za utvrđivanje činjenica“. Nakon toga na samitu Evropske političke zajednice u Pragu došlo je do prvog direktnog sastanka Erdogana sa jermenskim premijerom Nikolom Pašinjanom. Turska i Jermenija nemaju diplomatske odnose iako je Ankara po raspadu Sovjetskog Saveza 1991. godine priznala Jermeniju u njenim međunarodnim granicama. Sukob između Jermena i Azerbejdžanaca oko sporne enklave Nagorno-Karabah u Azerbejdžanu je odnio na hiljade života u dva velika rata. U drugom ratu u jesen 2020. Jermenija je doživjela teški poraz, dijelom zahvaljujući turskim Bayraktar dronovima i drugom naoružanju koje je Turska isporučila kulturološki srodnim Azerbejdžancima. Totalni kolaps jermenske vojske je spriječen samo zahvaljujući tadašnjoj ruskoj medijaciji i raspoređivanju dvije hiljade ruskih vojnika u spornoj oblasti. Rusija takođe ima veliku vojnu bazu u  Jermeniji i formalno slovi kao garant njenog suvereniteta. Međutim, sve su jači glasovi u jermenskoj prijestonici da se počne ozbiljno razgovarati o normalizaciji odnosa sa Ankarom. Osim rata oko Nagorno-Karabaha pitanje tursko-jermenskih odnosa teško opterećuje nasljeđe prošlosti i pogromi jermenskog stanovništva u otomanskoj Turskoj 1915. godine koje su mnoge zemlje okarakterisale kao genocid u kome je stradalo oko milion i po ljudi. Turska negira da se desio genocid i priznaje brojku od trista hiljada ubijenih Jermena tokom premještanja stanovništva i antigerilskih akcija sultanove vojske.

Turska armija je aktivno uključena u složeni sukob u Siriji. Turska armija je formirala sigurnosnu zonu u sjevernoj Siriji uz svoju granicu kako bi spriječila upade kurdskih militanata na svoju teritoriju i nedavno preduzela novu ofanzivu u Siriji radi uništenja baza zabranjene marksističko-lenjinističke Radničke partije Kurdistana (PKK) koja decenijama vodi gerilski rat protiv Turske sa ciljem stvaranja nezavisne kurdske države u jugoistočnoj Turskoj, sjevernoj Siriji, djelovima Iraka i Irana. Kurdi čine oko 18 odsto turskog stanovništva i mnogi od njihovih političkih lidera se nalaze u zatvoru. PKK se nalazi i na listi terorističkih organizacija na Zapadu. Međutim, sirijski Kurdi imaju svoju vojsku pod imenom Narodni zaštitni odredi (YPG) koja je bila saveznik Sjedinjenih Država u borbi protiv terorističke organizacije Islamska Država (ISIS). Tursko izjednačavanje sirijskih Kurda sa PKK i vojni udari na YPG baze na sjeveru Sirije su stvorili probleme u odnosima sa Amerikom i drugim zapadnim zemljama. Erdogan je  u lošim odnosima sa režimom predsjednika Bašara Al-Asada u Damasku koji uživa vojnu podršku Rusije i želi da turska vojska napusti njegovu teritoriju ali i da se unište kurdske milicije protiv kojih Turska ratuje.  Situacija u Siriji je ranije bila ozbiljna tačka sporenja sa Rusijom koja za sada izgleda izbalansirana.

Osim Sirije, Turska vojska je vršila ne mali broj upada u sjeverni Irak koji je pod kontrolom tamošnjih Kurda pod izgovorom uništavanja PKK baza u Iraku. I odnosi sa zapadnim susjedom Grčkom, koja je takođe članica NATO pakta, su prilično nategnuti, kako zbog Kipra (čiji sjeverni dio ostrva Turska drži pod kontrolom od invazije 1974. godine) tako i zbog nekih spornih ostrva/hridi u Egejskom moru koji su nekoliko puta prijetili da prerastu u otvoreni oružani sukob. Ankara je vojno prisustna i u Libiji gdje je od pada režima Moamera Gadafija dva puta vođen građanski rat. Turska je vojno pomogla Vladu nacionalnog jedinstva (GNA) u Tripoliju sa vojnim savjetnicima, Bayraktar dronovima i pripadnicima Sirijske nacionalne armije (jedne od frakcija u sirijskom građanskom ratu koju podržava Ankara) koji su prebačeni u Libiju. Turska intervencija u januaru 2020. godine je spasila Tripoli od ofanzive pobunjenika sa istoka zemlje (koji su imali američku i rusku podršku) i dugoročno osigurala prisustvo Ankare na afričkom kontinentu, kako kroz programe vojne pomoći i kroz unosne projekte eksploatacije gasa i nafte. Turska je od 2002. do ove godine povećala broj ambasada u Africi sa 12 na 44 a  Erdogan je Tursku na jednom afričkom samitu u Angoli opisao kao afričko-evroazijsku državu. Sa 45 države su potpisani ugovori o zajedničkim privrednim komorama a do sada turske firme učestvuju širom kontinenta u projektima vrijednim preko 70 milijardi dolara.

Uticaj Ankare, makar kulturološki, ide još dalje. U  zapadnoj kineskoj provinciji Sinkjang živi 8 miliona turkofonskih Ujgura koji se žale na diskriminaciju kineskih vlasti i koji imaju veliku dijasporu u Turskoj. U samoj Rusiji 6 republika ima turkofonsku većinu uključujući i Daleki istok (gasom bogata ogromna Republika Saka) ali i značajnu manjinsku populaciju na politički trusnom ruskom dijelu Kavkazu. Krimski Tatari, autohtono stanovništvo Krima, koji su protjerani sa poluostrva 1944. godine od strane Staljinove vlade su takođe turkofonski narod.

Da li će turska politička, ekonomska i kulturološka ekspanzija pomoći Erdoganu da ga ponovo izaberu za predjednika Turske u junu 2023. ostaje da se vidi. Veliko je  nezadovoljstvo u  zemlji zbog ekonomske situacije i autokratskog načina vladanja gdje kritičari vrlo lako zarade zatvor. Njegova Partija pravde i prosperiteta (AKP) je na opštinskim izborima prije dvije godine izgubila  velike gradove, prije svega Istanbul. Opozicija nastoji da se ujedini i udahne novi duh njenim naporima da vrate zemlju na sekularne i liberalnije principe osnivača republike Kemala Mustafe Ataturka. U julu iduće godine, odmah nakon izbora, Turska će proslaviti 100 godina od osnivanja republike a ujedinjena turska opozicija se nada da će taj važan jubilej dočekati sa svojim predsjednikom.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

EKSPLOZIJA RAKETA U POLJSKOJ: Zalutali projektil digao svijet na noge

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glavni mediji na Zapadu su odmah upotrijebili frazu „zalutale rakete“ kako bi relaksirale situaciju. Nakon prvih izjava američkog predsjednika Džozefa Bajdena i poljskog predsjednika Andžeja Dude bilo je jasno da se ne radi o namjernom napadu. U četvrtak je postalo jasno da su zalutale rakete pripadale sovjetskom sistemu S-300 ukrajinske armije, koje su ispaljene kao presretači protiv nadolazećeg ruskog raketnog baraža

 

U utorak veče mnoge svjetske agencije su objavile kao hitnu vijest da su oko 16 sati istog dana eksplodirale dvije rakete u selu Prževodov u Poljskoj, članici NATO pakta, i da ima nastradalih. Ubrzo je javljeno da je pogođena sušara za žito i da su dvije osobe poginule. Brzo je uslijedila reakcija ruskog Ministarstva odbrane koje je negiralo da Rusija ima ikakve veze sa napadom/incidentom i saopšteno je da „rakete koje su pale u Poljsku mora da su došle iz Njemačke“ . Kremlj je saopštio da je napad „čista provokacija“ dok su kremaljski propagandisti ekspresnom brzinom krenuli sa lansiranjem velikog broja teorija zavjere, uključujući i tvrdnje da su rakete lansirane iz Velike Britanije i da Zapad sa ovim želi eskalaciju i Treći svjetski rat.  Društvenim mrežama su brzo proširile spekulacije hoće li Poljska aktivirati član 4 i član 5 Sjevernoatlantskog pakta kojim se obavezuju članice na hitne konsultacije usljed direktne vojne ugroženosti i koji zahtijeva zajednički vojni odgovor i odbranu.

Poljski i zapadni lideri su bili daleko oprezniji sa izjavama dok su glavni mediji na Zapadu odmah upotrijebili frazu „zalutale rakete“ kako bi relaksirale situaciju. Nakon prvih izjava američkog predsjednika Džozefa Bajdena i poljskog predsjednika Andžeja Dude bilo je jasno da se ne radi o namjernom napadu. U četvrtak je postalo jasno da su zalutale rakete pripadale sovjetskom sistemu S-300 ukrajinske armije, koje su ispaljene kao presretači protiv nadolazećeg ruskog raketnog baraža.

Valja se podsjetiti da je početkom rata, 10. marta, u Hrvatsku isto tako doletjela bespilotna letjelica sovjetske proizvodnje sa konvencionalnom bojevom glavom koja je eskplodirala blizu Zagreba, srećom bez posljedica po ljudske živote. Najvjerovatnije se tada radilo o pogrešno programiranom letu. Takođe ranije tokom rata su brojni pojedinci sa obje strane prikazivali snimke i ofanzivnih i defanzivnih raketa koje su usljed tehničkih, softverskih ili obavještajnih greški skretale sa putanja i pogađale vlastitu teritoriju, trupe i/ili civile.

Najgora greška se dogodila 17. jula 2014. godine prilikom prve agresije Rusije na Ukrajinu. Tada je 53. protivvazdušna raketna brigada ruske armije stacionirana u okupiranom Donbasu ispalila raketu Buk 9M83 na malezijski putnički avion koji je letio na relaciji Amsterdam – Kuala Lumpur nakon što je pogrešno identifikovan kao ukrajinski vojni transportni avion. Poginuli su svih 283 putnika i 15 članova posade. Kada je shvaćena greška, odmah je uklonjena objava lokalnog ruskog komandanta Igora Girkina Strelkova sa ruskih društvenih mreža gdje se pohvalio da je oboren ukrajinski Antonov 26. Rusija je odbila da prihvati odgovornost i umjesto toga medijski lansirala nekoliko teorija zavjera.

Rakete koje su pale na Poljsku su skrenule pažnju sa do sada najvećeg ruskog terorističkog napada na ukrajinsku civilnu infrastrukturu. Ispaljeno je 100 raketa koje su ciljale 11 ukrajinskih regiona u poslijepodnevnim satima 15. novembra, kada se i desio incident u Poljskoj zbog dejstva ukrajinske protivvazdušne odbrane. Po riječima ukrajinskog ministra energetike Hermana Haluščenka, ovo je do sada najveći udar na ukrajinski elektroenergetski sistem od početka rata. Ukroenergo, državni energetski operater, je bio primoran na hitna isključenja struje u cijeloj zemlji kako bi se stabilizovao rad elektrosistema.

Projektili su uništili 15 energetskih objekata, a eksplozije su zabilježene u skoro polovini Ukrajine, uključujući regije Lavov (u blizini poljske granice), Kijev, Rivne, Harkov, Žitomir, Černigiv, Poltava… Trenutno je bez struje 7 miliona stanovnika, a noćne temperature padaju ispod nule. Analitičari smatraju da su pokušaji Moskve da ostavi Ukrajinu bez grijanja, svjetla i interneta dostigli kritičnu tačku. Prethodni ruski napadi u oktobru su već oštetili preko 40 odsto ukrajinske energetske infrastrukture, time izloživši novim problemima civilno stanovništvo pred nastupajućom zimom. Napadima na infrastukturu je prethodilo propagandističko divljanje na ruskim državnim televizijama čiji voditelji i njihovi gosti su pozivali na uništenje Ukrajinaca tako što će se „smrznuti i usmrditi kad im uništimo centrale i vodovode“.

Iako su udari prvenstveno bili usmjereni na infrastrukturu, rakete su pogodile i stambene zgrade. U Kijevu su pogođena tri stambena bloka. Pola glavnog grada je bez struje. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je još prošle sedmice upozorio građane da Rusija planira „ponavljanje masovnih napada“ na ukrajinsku infrastrukturu ciljajući ključne sisteme kao što su trafostanice, osigurači i dalekovodi. Time je zemlja prisiljena da zaustavi izvoz električne energije u EU. Vlada je poručila ljudima da smanje potrošnju električne energije kako bi „smanjili opterećenje mreže”.

Ukrajinski sistemi protivvazdušne odbrane su oborili 70 projektila, po riječima vladinih funkcionera. Brojni snimci presrijetanja ruskih raketa, koji su objavljeni na društvenim mrežama, potvrđuju da protivvazdušna odbrana ima nekog uspjeha. Uskoro se očekuje i dolazak američkih i NATO sistema protivraketne odbrane pa i to može biti jedan od razloga zašto je Rusija požurila sa napadima.

Napadi su bili toliko veliki da su čak izazvali nestanak struje u susjednoj Moldaviji. Zamjenik premijera Moldavije Andrei Spinu napomenuo je da je dalekovod Isaccea-Vulcanesti automatski isključen kao sigurnosni mehanizam. To je izazvalo nestanke struje širom zemlje, uključujući i glavni grad Kišinjev u kome su i trolejbusi prestali da rade. Moldavija se do sada najviše oslanjala na uvoz jeftine struje iz Ukrajine kao i iz pobunjene pokrajine Transnjistrije koja je pod ruskom kontrolom. Moldavija sama proizvodi svega 30 odsto potrebne električne energije. Kao alternativa ostaje uvoz iz Rumunije koji je osjetno skuplji.

Posljednji napadi dogodili su se samo nekoliko dana nakon što su se ruske trupe povukle iz Hersona, glavnog grada istoimene oblasti koja je nedavno na fingiranom referendumu priključena Rusiji. Ranije je ruski diktator Vladimir Putin objavio da Herson „zauvijek ostaje u Rusiji“. Ruska armija je nakon povlačenja, po do sada ustaljenom obrascu, ostavila pustoš, leševe civila i masovne grobnice. Povlačenje iz Hersona na lijevu obalu Dnjepra predstavlja veliki vojni poraz Moskve i značajan podsticaj Ukrajini čiji predsjednik je ubrzo došao u posjetu oslobođenom gradu. Rusija je do sada na svaki poraz svojih trupa na bojnom polju odgovorila odmazdom nad civilima i civilnom infrastukturom.

Na samitu G20 zemalja u Indoneziji, svjetski lideri su čestitali Ukrajini na nedavnim vojnim uspjesima. Međutim, većina zapadnih političara i vojnih stručnjaka ne vidi kraj rata. Uprkos gubitku desne obale Dnjepra, Harkovske oblasti i dijelova Donbasa na sjeveru, Rusija i dalje drži veliku teritoriju pod okupacijom. Trenutno se ruska armija ukopava na liniji kontakta u očekivanju zime. Američki načelnik generalštaba general Mark Majli je skoro izjavio da su male šanse Ukrajine da postigne odlučujuću pobjedu u kratkom roku. Majli je upozorio da Rusija još ima značajnu borbenu moć uprkos neuspjesima na bojnom polju i haosa sa mobilizacijom koja je navodno „uspješno završena“.

Ukrajinski vanjski ministar Dmitro Kuleba je na Twitteru za sada isključio mirovne pregovore navodeći da ruski projektili uništavaju ljude i infrastrukturu širom zemlje. Kuleba je pozvao da se prekine sa sugestijama da treba prihvatiti ruske ultimatume radi postizanja mira rekavši da se sadašnji „teror može zaustaviti samo snagom našeg oružja i principa”. Američki predsjednik je ponovio da neće stupiti u bilo kakve pregovore s Rusijom bez učešća Ukrajine i da dolazi u obzir samo ono rješenje koje je prihvatljivo i Ukrajincima.

Zelenski se obratio samitu G20 (dvadeset najvećih ekonomija svijeta) putem video poziva svega nekoliko sati prije napada rekavši da je Ukrajina spremna za mir, „ali mir za sve svoje teritorije“ te da će nastaviti oslobađanje svoje okupirane zemlje.

Ukrajina i njeni saveznici ističu da ciljanje civilne infrastrukture predstavlja ratne zločine, posebno kako se približava zima. Zelenski je ranije istakao da je ruski cilj „sijanje panike i haosa“ u što većim razmjerama. Rat se nastavlja.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

KO SVE RADI I ZA KOJE STRANE SLUŽBE: Špijunski Monti Pajton u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

U fokusu sjednice skupštinskog Odbora za bezbjednost bila je nedavna akcija ANB-a sa „zapadnim partnerskim službama“ u kojoj su navodno uhapšeni brojni ruski špijuni. Javnost nije čula ime nijednog ruskog „špijuna“ osim penzionisanog službenika Radomira Sekulovića koji je navodno bio šef ruske mreže u Crnoj Gori zajedno sa svojim kumom. Oni su umjesto špijunaže optuženi za nedozvoljeno držanje pištolja i nekoliko metaka. Pojedini mediji su prenijeli „pouzdane informacije iz ANB-a“ da je Sekulović „sve priznao“ pa ga zbog toga nisu optužili. Sekulović je to negirao

 

Da su špijunaža i veze sa stranim obavještajnim službama cijenjen posao u Crnoj Gori se znalo još od turskih vremena. Mnogim Crnogorcima je godilo da došapnu sultanu, veziru, ruskom caru, austrijskom ćesaru i domaćem knjazu šta se radi kod kuće. Kasnije je to bio srpski kralj i na kraju Tito. Iako su Crnogorci kao narod činili svega 2,5 odsto stanovništva Jugoslavije udio crnogorskih kadrova u bezbjedonosnim službama sa činom generala i pukovnika postratovske Titove Jugoslavnije je bio skoro desetostruko veći. Kada je došlo do raskida sa Staljinom desila se  velika sječa crnogorskih kadrova jer su se mnogi svrstali na stranu Rusije uzdajući se  u njenu snagu. Zloglasni logor na Golom otoku primio je disproporcionalno veliki broj Crnogoraca, od kojih su mnogi završili tamo na osnovu lažnih dojava u vremenu takmičenja ko će više prijaviti „narodnih neprijatelja“. Žig Golog otoka je ostavio dubok trag na nacionalno biće Crne Gore u narednim decenijama.

Stigma agentura i ko je čiji se ponovo uveliko vratila sa „antibirokratskom revolucijom“ koju su iznjedrile srbijanska UDBA pod Slobodanom Miloševićem i Kontraobaveštajna služba JNA (KOS). Na prijesto su postavljene marionete u liku Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i Svetozara Marovića. Na valu velikosrpskog nacionalizma i ratnog požara zlokobni trojac je proganjao sve što je zapadno i liberalno. Novinari, aktivisti za ljudska prava, borci protiv mafije i korupcije i opozicionari su redovno dobijali etikete saradnika CIA-e, MI-6 i BND-a dok su Srbija, Rusija i Kina bile uzor.

Sada je, deklarativno, situacija za Demokratsku partiju socijalista (DPS) i njenog vođu obrnuta. Svuda se vidi „maligni uticaj“ Rusije i Srbije a borba protiv tih maligniteta se vodi zajedno sa „partnerskim službama“ – istom CIA-om, BND-om i drugim nekadašnjim „neprijateljima srpstva i Crne Gore“. Za Komunističku partiju Kine (KPK) je ostao pijetet i od strane predsjednika Đukanovića i od strane njemu opozicionog Demokratskog fronta (DF) koji su poslali čestitke sa hvalospjevima i srdačnim željama komunističkom vođstvu tokom nedavnog Kongresa KPK na kome je spektakularno fizički udaljen bivši vođa partije.

Sjednica skupštinskog Odbora za bezbjednost od 28. oktobra na kojoj su saslušani nedavno smijenjeni direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Savo Kentera i razriješeni vanjski ministar Ranko Krivokapić je dostini ličila na nastavak kultnog humorističkog filma Balkanski špijun.

U fokusu je bila nedavna akcija ANB-a sa „zapadnim partnerskim službama“ u kojoj su navodno uhapšeni brojni ruski špijuni „koji se broje u desetinama“ po riječima Krivokapića na javno prenošenoj sjednici Vlade u vrijeme akcije. Na kraju je ispalo da se tresla gora a rodio miš. Javnost nije ni vidjela ni čula ime niti jednog ruskog „špijuna“ osim penzionisanog službenika Krivokapićevog ministarstva Radomira Sekulovića koji je navodno bio šef ruske mreže u Crnoj Gori zajedno sa njegovim kumom. Oni su umjesto špijunaže optuženi za nedozvoljeno držanje pištolja i nekoliko metaka, a pojedini mediji su prenijeli „pouzdane informacije iz ANB-a“ da je Sekulović „sve priznao“ pa ga zbog toga nisu optužili. Sekulović je to negirao.

Mediji su još objavili  da je od 28 osoba kojima je zabranjen ulazak u Crnu Goru i nekoliko srbijanskih državljana. Radi se prevashodno o Vladimiru Božoviću, ambasadoru Srbije u Crnoj Gori koji je proglašen nepoželjnim u zadnjim danima Vlade Duška Markovića, Vladimiru Mandiću, bivšem srpskom rukometašu i reprezentativcu, Danetu  Šijanu, proslavljenom rukometnom golmanu nekadašnje reprezentacije Srbije i Crne Gore. Na listi su navodno i crkvena lica – protojerej stavrofor Velibor Džomić, bivši paroh Podgorički i koordinator Pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko – primorske (i rado viđen gost kod Đukanovićevih tajkuna) i arhimandrit Danilo, iguman manastira Dajbabe. Na kraju se navodi i ime Bratislava Stojiljkovića vlasnika Adria Management Services (Adria MS) i predsjednik Upravnog odbora Adria-Jadran medijske grupe. Mimo ovoga i šest službenika Ambasade Rusije u Podgorici su protjerani, pa se osoblje svelo na ambasadora i otpravnika poslova.

Predsjednik Odbora za bezbjednost i jedan od lidera Demokratskog fronta (DF) Milan Knežević je akciju Đukanovićevog Kentere na Odboru nazvao „srbofobijom, targetiranjem čitavog naroda i sveštenika“ te je optužio Kenteru da je „registrovani agent CIA-e“. Knežević je istakao da „ako je nekog trebalo da uhapsite i ispitate, to je Milan Roćen, jer je on glavni ruski čovjek u Crnoj Gori“. Njegov stranački kolega Andrija Mandić je ponovio optužbe o „registrovanim agentima tajnih službi“, da „špijuni stranih zapadnih službi postavljaju moralne etalone“ i da „u ambasadama tačno znate punktove koji djeluju (obavještajno)“.

Krivokapić je optužio Kneževića da „radi po nečijem nalogu“, aludirajući na zvanični Beograd i Kremlj, dok je Danijel Živković iz DPS-a rekao da se Kenterinom „akcijom“ zapravo „prekida lanac ruske špijunaže u CG“ i pitao Kneževića da li dobija ikakve instrukcije iz Beograda.

Knežević je odgovorio da onaj koji tvrdi da on radi za strane interese „laže kao pas“ i da je „nesoj i fukara“.

Bivši direktor ANB-a je na početku rekao da je njegov pokojni otac podigao crkvu Sv. Save u Paštrovićima dok je on lično išao u crkvu kad drugi nisu dodavši da „oni koji ne žele da poštuju ovu državu, institucije sistema, ne žele dobro ovoj državi, oni ovdje nemaju šta da traže“. Kentera je objasnio da su „sva lica sa razlogom stavljena na listu… i to su stvari koje nisu rađene ad hoc“. Onda je Kentera, isto kao i Krivokapić na njegovom Twitter nalogu, pokušao povezati njegovu smjenu sa udarom na rusku špijunsku mrežu jer „smo počeli sa raščišćavanjem strane agenture ali smo u tome prekinuti“ i da je „indikativno da u jeku akcije“ bude smijenjen.

Kentera je dugo kao predsjednik Atlantskog saveza Crne Gore često bio viđen u društvu američkih i drugih zapadnih diplomata i zvaničnika Alijanse kao i da je njegova organizacija radila na propagiranju ulaska u NATO. ASCG je dobio i izdašnu donaciju za osnivanje Digitalnog forenzičkog centra (DFC) koji je trebao biti u službi borbe protiv malignih uticaja i da promoviše zapadne vrijednosti. Međutim, DFC je sredinom septembra 2021. objavio detaljnu studiju Uloga Rusije na Balkanu – Slučaj Crne Gore. U studiji, koja je prevedena i dijeljena stranim diplomatama od strane DPS funkcionera i čiju je kopiju na sjednici Odbora pokazao lider DF-a Mandić, DFC se „studiozno“ bavio ruskim malignim uticajem u Crnoj Gori tako što se temeljno oslanjao na DPS partijska saopštenja i navode nekadašnjeg KOS-ovog operativca i kasnijeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića.

Studija DFC je  „studiozno“ izbjegla pomenuti bilo kakve veze Đukanovića i DPS-a sa ruskim službama, mafijom i oligarsima i njihovoj velikoj zasluzi što je Crna Gora postala „suverena“ država po uzoru na Putinovu Rusiju. Studija je pomenula sporazum Kneževićeve Demokratske narodne partije o saradnji sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom preskočivši da je DPS još 2011. potpisao isti strateški sporazum sa Putinovom strankom kojeg se nikada nije odrekla. Tada je DPS-ov Rajko Kovačević izjavio „da DPS ne prepoznaje tu partiju kao diktatorsku, Jedinstvena Rusija je partija koja ima od 315 od 450 deputata u ruskoj Dumi i mi smo prava adresa za razgovor i ostvarivanje strateških saradnji i interesa koje želimo u razvoju naših odnosa”. DFC se nije osvrnuo ni na veliki broj izvještaja State Deparmenta o pranju ruskog novca u Đukanovićevoj „državi“ i instaliranju ruskih obavještajaca u institucije sistema. Ni riječju nije pomenuta pohara Crne Gore od strane KGB-FSB „investitora“ u KAP-u, Željezari i hotelima na primorju sve uz blagoslov tobože evroatlantske DPS vlasti.

Interesanto je i da su sve To Be Secure (2BS) konferencije Atlantskog saveza održavane u Hotelu Splendid čiji je osnivač i većinski vlasnik general i bivši direktor KGB/FSB-a Viktor Ivanjenko što se bez problema može utvrditi uvidom u Registar privrednih subjekata (CRSP) i na šta je ranije ukazivao lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević. Državni službenik sa platom i glavni obavještajac Rusije koji je postao vlasnik lanca hotela u Crnoj Gori i Španiji je izgleda nešto potpuno normalno za Kenterinu NVO i što se takođe ne pominje u DFC Studiji, pogotovo kad se zna da su glavni posjetioci hotela iz istog kriminalnog i obavještajnog miljea. Možda je to i razlog potpune šutnje zapadnih ambasada i ministarstava na smjenu Kentere, Krivokapića i Raška Konjevića. U razgovorima za Monitor nekoliko diplomata iz starih članica Alijanse vide da glavi ruski uticaj u Crnoj Gori se i dalje ostvaruje preko ljudi iz najbližeg okruženja predsjednika države „jer se unosne veze sa ruskom mafijom i službama ne prekidaju tek tako uprkos slatkorječivoj retorici“.

Da je DPS prava adresa za razgovor i stratešku saradnju i da DF prije ima ulogu „korisnih idiota“ (po KGB terminologiji) indirektno je priznao i Andrija Mandić na sjednici Odbora rekavši da „dok smo mi vodili najveću bitku za očuvanje zajedničke države, znate ko je podržao nezavisnu Crnu Goru? Upravo ti (ruski) partneri Milana Roćena“ dodavši da DPS-u „nije smetalo što su pomogli da naprave nezavisnu Crnu Goru… imate telefonske razgovore, svo to postoji i onda vi sada poptuno bezgrešni počnete optuživati nas“. Andrija Mandić je implicitno priznao da dok je trajalo suđenje za tzv. državni udar da su zapravo srpske službe aktivno pomogle Đukanovićev i Katnićev narativ.

Mandić je ulogu Roćena uporedio sa ulogom Titovog glavnog obavještajca Ivana Steva Krajačića rekavši da su „nakon Krajačićeve smrti došli ruski agenti da razduže njegovu radio-stanicu kojom se redovno javljao Moskvi − to što je bio Stevo Krajačić za Titovu Jugoslaviju to je vaš Milan Roćen za Crnu Goru“.  Roćen je, po Mandićevim riječima, „glavni protagonist ove (Kenterine) vrijednosti“ sa kojim  „juri i vitla za navodnim ruskim agentima po CG, tako da te duple igre, te dupljake, triplake ta svakakva čuda koja se dešavaju u službama bezbjednosti“ se treba čuvati jer su to osobe „koje su danas spremne da budu jedno, sjutra drugo  a preksjutra treće“. Mandić je otkrio i kako je išlo druženje sa stranim diplomatama uoči izbora u avgustu 2020. godine rekavši da  je „nosilac naše liste jedva dočekao da utrči u američku ambasadu i pita šta treba da radi“.

Miloistički i prosrpski mediji u Crnoj Gori su glasno odćutali prozivke na račun glavnog savjetnika predsjednika Đukanovića Milana Roćena (ujedno i neformalnog ministra dvora) kao osobe koja je stvarni šef ruske agenture u Crnoj Gori i pretpostavljeni Radomiru Sekuloviću. DPS mediji ćute o vezama sa Rusijom dok prosrpskim portalima teško pada činjenica da voljeni Putin više voli Mila nego crnogorske Srbe. Tužilaštvo se do sada takođe nije oglašavalo na direktne prozivke premijera Dritana Abazovića i lidera DF-a protiv Roćena i njegovog šefa.

Trag ljubavi

Uprkos strateškoj orijentaciji Crne Gore, odnosi sa Rusijom će uvijek biti među glavnim pravcima naše strateške vanjskopolitičke strategije. Niko ne može da zamijeni mjesto Rusije – ni Evropska unija ni NATO. Ovo nisu prazne riječi – Milan Roćen (RIA Novosti 2007. god.)

Jovo MARTINOVIĆ

 

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo