Povežite se sa nama

OKO NAS

KANJON BRIDŽ TURNIR KOMARNICA 2015.: A međedi samo kibicuju

Objavljeno prije

na

Da je kojim slučajem neki engleski džentlmen nabasao kroz kanjon Komarnice u subotu ujutru prizor koji bi ugledao sigurno bi mu poremetio legendarnu britansku hladnokrvnost: ljudi koji igraju bridž na pjeskovitoj plaži u takozvanoj otvorenoj sobi i druga četvorka u hladovini bukove šume u ,,zatvorenoj sali”. U pitanju je dvadeset drugi po redu Turnir u kanjonu koji svake godine prve nedjelje u avgustu organizuje Bridž klub Nikšić.

Kada kažete bridž, prva asocijacija je kamin i vatrica, pas rase baset koji žmirka tužnim okicama i četvorica Engleza sa pozamašnim zulufima i krajnje ozbiljnim izrazima na licu. Crnogorski ljubitelji ove plemenite kartaške vještine nama koji ne znamo mnogo o bridžu objašnjavaju da je svako mjesto pogodno da se počne partija, kanjon Komarnice možda još i najpogodniji. Spust u kanjon sa platoa visoravni Brezna traje pola sata, uspon će trajati malo duže, trista metara visinske razlike ali o tome ljubitelji bridža ne razmišljaju.

,,Prije dvadeset tri godine osnovan je prvi bridž klub u Crnoj Gori i osnivač Milonja Đikanović je došao na ovu ideju. Znali smo šta Milonji znači Komarnica i odmah smo ga podržali. Nijesmo se pokajali, svake godine dolazi sve više igrača pa turnir postaje internacionalni. Jedinstven je to dan za sve nas, dan druženja, ljepote i uživanja u prirodi i bridžu”, prisjeća se početaka Boris Hajduković, predsjednik Bridž kluba Sombor, redovni gost turnira od njegovih početaka 1993, kada je registrovan prvi bridž klub pod nazivom Nikšić. ,,Zaborave se brzo muke silaska u kanjon strmom stazom, a još više povratka istom predveče kada smo prepuni utisaka i neponovljive čorbe od rakova, koja je takođe postala dio tradicije”, kaže Hajduković.

A nije bilo lako objasniti opštinarima šta je to bridž i kakve koristi, zaboga, može biti od toga. Kada je nikšićki slikar i publicista Milonja Đikanović te davne godine ušao u kancelariju broj osam Opštine Nikšić, opštinski službenici ostali su zabezeknuti razlogom njegovog dolaska koji je promrmljao kroz vječiti osmijeh sakriven ispod brkova. Milonja je, naime, podnio zahtjev za osnivanje bridž kluba: prvog u Nikšiću, a i u Crnoj Gori. I ostavili su namještenici svakodnevne obaveze: ispijanje kafa, čitanja Pobjedinih izvještaja sa ratišta i ogovaranja bližnjih (tada još ne bijaše kompjutera i pasijansa, Zunge i ostalih aktivnosti), i pokušali da shvate potonje namjere Đikanovića. Prvo su ga upozorili da je bridž kapitalistička igra, na šta je on, zaprepašćen tom činjenicom, odgovorio ,,pa zar mi nijesmo sada kapitalistička i demokratska zemlja”, što su mu oni morali nerado priznati. Drugi su se pitali da tu nema prstiju Kominterne, CIA-e i Vatikana, tri organizacije koje je nečiji paranoidni provincijalni um spojio u zajedničkog neprijatelja nacije, zabrinuti provoborci na prvoj liniji odbrane jadnog, neznavenog naroda.

– Onda sam rekao da je to igra sa kartama i sve je krenulo po dobru – prisjeća se Milonja muka od prije dvadeset godina. Kad su čuli da je sličan preferancu, čak su se i izljubili po tri puta sa Đikanovićem i prvi bridž klub u Crnoj Gori pod nazivom Nikšić je mogao da počne sa radom. Klub je registrovan kao udruženje građana u Minstarstvu pravde Crne Gore. Čak se i tadašnji gradonačelnik Nikšića Blagoje Cerović uključio u stvar, njegova pismena preporuka je otvorila vrata banket sale Hotela Onogošt (za mlađe: to je ona napuštena zgrada u srcu Nikšića) – utorkom i četvrtkom bila je rezervisana za ljubitelje bridža.

Bridž je igra sa špilom od pedeset dvije karte, četiri igrača sa imenima strana svijeta, od kojih sjever i jug igraju protiv istoka i zapada. ,,Svaki igrač briža će vam sa ponosom istaći činjenicu da ova igra ima više kombinacija nego šah. Jer šah uvijek kreće sa istih pozicija i imate suprotstavljene dvije vojske, dok kod bridža imate četiri vojske koje uvijek kreću sa različitih pozicija”, objašnjava Đikanović, čovjek koji je i glavni krivac za bridž zarazu u Nikšiću.

I dok je tutnjelo ratno ludilo okolo Crne Gore i rane hiperinflacije tek počele da se liječe, zaljubljenici u ovu intelektualnu igru su 1994. organizovali Dane bridža, nauke, kulture i sporta u trajanju od sedam dana, sa Otvorenim prvenstvom Crne Gore u bridžu, gdje su bile zastupljene sve gore navedene aktivnosti. Tada se u Klubu igralo na pet stolova. Na Prezentaciji su bili prisutni član predsjedništva RCG – Slobodan Vujačić i ministar sporta u vladi RCG Božidar Ivanović. Sve su uredno zabilježile i kamere TVCG, tada jedine medijske kuće u Crnoj Gori, i prenijele u udarnim vijestima.

I sve je išlo kako treba: činilo se da su Crnogorci bogomdani za ovu igru u kojoj, po pravilu, pobjeđuju udružene mašta i inteligencija. Đikanović je odmah uspio zainteresovati Nikšićane za bridž, novih igrača nije falilo: oformljena su još dva kluba u Nikšiću i po jedan u Podgorici i na Cetinju. Formiran je i Bridž savez Crne Gore, koji je postojao do 1997. godine i to sa sjedištem u Nikšiću.

U međuvremenu, politika se, kaže Đikanović uvukla u bridž. Došlo je do ostavke kompletnog rukovodstva Bridž saveza na čelu sa prvom predsjednicom Verom Vujičić, a Savez preuzimaju tzv. podgoričke snage sa Mustafom Mujom Šahmanovićem, tadašnjim i aktuelnim savjetnikom u Birou za komunikaciju s građanima predsjednika Vlade Crne Gore.

,,Kod nas toga ne fali: sjetimo se samo dvije džudo reprezentacije iz nezavisne Crne Gore, ili događaja u rukometu sa aktuelnim ministrom. Brdž, koji je bio ušao na velika vrata u Crnu Goru, počinje da propada”, kaže Đikanović.

Na Komarnici je ipak lijepo. Dok igrači motre na protivničke poteze i smišljaju načine da nadmudre protivnike i pored slabijih karata, jer u bridžu sreća malo znači, sve je u kombinatorici, na vatri od suvih bukovih grana krčka se specijalitet kuće: čorba od rakova. Čorba, za koju bi svaki sladokusac iz evropskih prestonica dao pozamašnu svotu novca, pravi se od rječnih rakova iz rijeke Zete, jedinstvenih u Evropi. Dan prije turnira podmladak bridž kluba je tri sata čučao u hladnoj Zeti da nahvata dovoljnu količinu za rak-čorbu.

,,Nemamo baš prikladnu opremu samo lampu i vreću pa zagaziš i čekaš, onda sa njim u vreću. A sve ih je manje, uništili su ih, pričaju, devedesetih godina kada su izvoženi za Švedsku i Italiju”, priča Spaka dok asisitra glavnom kuvaru tako što sakriva kesicu sa čili paprikama. A glavni kuvar Domeniko Babicci demonstrira svoju vještinu i razasipa unaokolo primamljive mirise tako da i igračima ponestaje koncentracija i sve češće oči lete ka loncu i njegovom ukusnom sadržaju.

Bato PEROVIĆ

Komentari

Izdvojeno

IZMJENE ZAKONA O TUŽILAŠTVU: Odlučno ali ne ishitreno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tužioci smatraju da je glavni cilj predloženih izmjena da se smijeni glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, predstavnici vlasti kažu da žele osloboditi tužilaštvo od političkih uticaja i korupcije, nevladin sektor preporučuje oprez

 

Način izbora vršioca dužnosti rukovodioca Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT), koji ne bi morao da bude tužilac, jedna je od ključnih zamjerki koju tužioci imaju na nacrt izmjena Zakona o državnom tužilaštvu. Među primjedbama su i zakonsko rješenje kojim je definisan prestanak funkcije rukovodioca tužilaštva „ispunjenjem uslova za penziju”, kao i to da bivši državni tužilac ne može biti član Tužilačkog savjeta.

„Ovakav pristup Vlada ima samo sa jednim ciljem – da smijeni glavnog specijalnog državnog tužioca Milivoja Katnića.“ To je izjavio v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivica Stanković na javnoj debati povodom nacrta zakona, zakazanoj na brzinu, u maniru prethodne vlasti. Potpredsjendik Vlade Dritan Abazović, koji je objelodanio da je nacrt pisan u njegovom kabinetu, tvrdi da predloženi dokument nije usmjeren personalno protiv bilo koga.

„Crnoj Gori treba veća vladavina prava. Ako neko budućnost Crne Gore i njenih integracionalnih procesa veže za sebe lično, pravi veliku grešku i državi veliku štetu. Niko ne može biti iznad nacionalnih interesa. Zakonska rješenja treba da tražimo u duhu sistematskih rješenja nagomilanih problema“, kazao je Abazović.

Iz nacrta zakona jasna je namjera za promjenama u državnom tužilaštvu, ali, ima upozorenja da promjenu prati potreba za većom kontrolom skupštinske većine nad tim državnim organom. Prošli nacrt tužilačkih zakona je kritikovala Venecijanska komisija. Uz stav da se ne može mijenjati tužilački sistem kako bi se smijenio pojedinac. Ni novi nacrt nije uvažio sve preporuke Venecijanske komisije. Abazović kaže da bi radije da rizikuje „packe“ od EU, ako to znači da će imati bolje rezultate u borbi protiv organizovanog kriminala. „Mi moramo da isporučimo rezultate. Ova zemlja se davi u procedurama“, kazao je Abazović.

Vlast tek treba da odluči o formi podnošenja ovog dokumenta na glasanje u Skupštini. Ukoliko predlagač nacrta bude Vlada, dužna je da zakaže javnu raspravu u trajanju od najmanje 20, a najviše 40 dana. Ukoliko bi Skupština bila predlagač – nije obavezna da organizuje javnu raspravu.

Nacrtom se predlaže se da se nakon izbora novog Tužilačkog savjeta, u kome tužioci više ne bi imali većinu, imenuje novi v.d. VDT-a koji ne mora biti iz Vrhovnog tužilaštva. VDT Ivica Stanković u maju stiče uslove za starosnu penziju, a nakon njegovog odlaska Tužilački savjet (TS) treba da imenuje nekoga iz VDT-a da bude vršilac dužnosti. Sve to do usvajanja novog zakona i izbora novog savjeta.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SDT SE SJETILO DRŽAVNIH GARANCIJA ZA KOMBINAT ALUMINIJUMA: Aprilske šale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema istine o KAP-u bez saslušanja Đukanovića, Gvozdenovića, Lazovića, Lukšića, Vujanovića, Brkovića, Žugića, Jelića… Sve drugo je zabava za lakovjerne. I zataškavanje

 

Branko Vujović, nekadašnji ministar ekonomije u jednoj od vlada Mila Đukanovića i dugogodišnji direktor Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja, priveden je u ponedjeljak na saslušanje u Specijalno državno tužilaštvo (SDT). Vujović je sa još desetak bivših službenika Ministarstva ekonomije i Ministarstva finansija saslušan zbog izdavanja državnih garancija nekadašnjim vlasnicima Kombinata aluminijuma (KAP) za pet kredita ukupne vrijednosti 135 miliona eura.

Privedeni su nakon saslušanja otišli kući. SDT nije tražilo njihovo zadržavanje pošto su, prenose mediji, „tokom izviđaja prikupili sve dokaze”. Sumnjamo u istinitost tih navoda. Iako, zvanično, izviđaj o nezakonitim kreditnim garancijama za KAP traje od 2014, godine. A evo i zašto.

Sporni posao je osmišljen krajem 2009, kao dio Ugovora o poravnanju između Vlade  i tadašnjih vlasnika Kombinata, Centralno evropske aluminijske kompanije (CEAK), firme do danas nepoznate vlasničke strukture registrovana na Kipru, preko niza povezanih firmi u većinskom vlasništvu Olega Deripaske. Iako je njene interese u Crnoj Gori najčešće i najubjedljivije branio dugogodišnji Putinov ministar za vanredne situacije Sergej Šojgu.

Prethodno je, uoči prvomajskih praznika 2009, tadašnji premijer Đukanović izjavio da će o budućnosti KAP-a odlučivati radnici i Vlada, pošto većinski vlasnik nije u stanju da ispuni obaveze preuzete Ugovorom o privatizaciji iz 2005.  Isto je, sredinom maja, potvrdio i Branko Vujović: „Ispunjeni su uslovi da Vlada pokrene raskid kupoprodajnog ugovora”. Zapravo, to je bio nastavak priče iz marta iste godine, kada je potpredsjednik Vlade i potpisnik privatizacionog ugovora o prodaji KAP-a Branimir Gvozdenović saoštio kako je vladin ekspertski tim pripremio tužbu protiv CEAK-a i elektronskom poštom je uputio Arbitražnom sudu u Frankfurtu. Kao odgovor na tužbu koju su Deripaskini saradnici pripremili godinu ranije, zahtijevajući od Crne Gore odštetu od 300 miliona eura. Doduše, njegov kolega, potpredsjednik Vlade i predsjednik komisije koja je pripremala odštetni zahtjev,

Vujica Lazović tada je izjavio da je priprema tužbe tek „u završnoj fazi”. Ali i precizirao da je CEAK Crnoj Gori nanio štetu „od minimum 200 miliona eura”.

I sve je to palo u zaborav.

Zainteresovani su još tada znali kako nema priče o propasti Kombinata pod upravom CEAK-a bez svjedočanja pomenutog trojca – Đukanović, Gvozdenović, Lazović. Nakon čega bi se utvrdio i njihov status u predmetu (svjedoci ili optuženi). Plus Milan Roćen i Zoran Bećirović, kao najzaslužniji za dolazak Olega Deripaske u Podgoricu, na čuveni susret u kafeu Grand. Gdje je, kažu uz čivas, utanačena sudbina nekadašnje lokomotive industrijskog razvoja Crne Gore. Morali su toga postati svjesni i u SDT, u nekom momentu proteklih osam godina koliko, navodno, traje njihov izviđaj. Ipak, ništa.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BUDVA SE KANDIDUJE ZA EVROPSKU PRIJESTONICU KULTURE: Ambicija u (ne)skladu sa mogućnostima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnoge je iznenadila najava Marka – Bata Carevića o učešću Budve u trci za osvajanje titule EPK, ocjenjujući je populističkom, jer je Budva platila visoku cijenu periodu tranzicije, privatizacije i divlje  urbanizacije, u kojem je izgubila mnoge kulturne institucije i objekte

 

Budva će se kandidovati za titulu Evropska prijestonica kulture za 2028, odlučili su u lokalnoj upravi. Pripreme na inicijativu predsjednika Opštine, Marka – Bata Carevića, uveliko su počele. Ideja je da se u proces uključe i Kotor, Tivat i Herceg Novi, kako bi se na najbolji način svijetu predstavilo kulturno blago kojim raspolažu ovi primorski gradovi.

„Ukoliko grad Budva osvoji ovu laskavu titulu, otvaraju se velika vrata za dalji razvoj grada, ali i cijele primorske, odnosno Bokokotorske regije“  istaknuto je u tekstu postavljenom na sajtu Opštine.

Već je potpisan protokol o saradnji na ovom projektu sa opštinama Tivat i Herceg Novi. Carević se početkom mjeseca susreo sa ministarkom za kulturu, prosvjetu, nauku i sport, Vesnom Bratić, od čijeg Ministarstva očekuje da pripremi  informaciju  za Vladu Crne Gore, kako bi dobili  podršku države za projekat čiji je naziv izmijenjen u „Budva – Boka 2028 – Evropska prijestonica kulture“, kako bi i zvanično podnijeli kandidaturu. Ukoliko Vlada podrži ideju Carevića, bio bi to kulturni projekat od nacionalnog značaja.

Zamisao Carevića je da čitav proces vodi najbogatiji grad Boke, odnosno Opština Budva, procjenjujući da je za njegovu realizaciju u toku narednih šest godina potrebno oko 64 miliona eura, koliko je novca utrošio Novi Sad, koji je ovu prestižnu titulu ponio prošle godine.

Od navedene sume oko 35 miliona eura Novi Sad je utrošio na izgradnju infrasturkture a oko 30 miliona na kulturne programe, pojasnio je Carević u dopisu koji je dostavio ministarki Bratić. Prema propozicijama najveći dio finansiranja snosi grad organizator, država i regija na koju se odnosi.

Kako se nezvanično saznaje u lokalnoj upravi u Kotoru nisu raspoloženi da učestvuju u ovom projektu iz više razloga. Jedan je  nedostatak novca za tu vrstu priznanja i slave, za grad koji predstavlja elitu u pogledu kulture i graditeljskog nasljeđa  u odnosu na Budvu i Tivat, te nikako ne mogu biti zaleđina i pratnja u tom takmičenju. Kotor ima tri upisa na listu UNESCO-a, od kojih je 1979.  područje Kotora, kao jedinstvena univerzalna prirodna i kulturna vrijednost. Kotorski srednjevjekovni bedemi upisani su zasebno, 38 godina kasnije, odnosno 2017. Ove godine biće upisana Bokeška mornarica kao nematerijalna baština svjetskog značaja. Kotorani će pružiti svu vrstu podrške kandidaturi Budve, ali neće učestvovati u programu.

Mnoge je iznenadila najava Carevića o učešću Budve u trci za osvajanje titule EPK, ocjenjujući je populističkom, jer je Budva prepoznata kao grad u kome nema značajnije kulturne infrastrukture, nema prostora neophodnih za kulturna događanja i raznovrsne programe. Budva je platila visoku cijenu periodu tranzicije, privatizacije, i divlje  urbanizacije, u kojem je izgubila mnoge kulturne institucije i objekte, kao nijedan grad u zemlji.

Država je prodala Zeta film, filmsku kuću od nacionalnog značaja, radi zgrade u centru grada, koja je srušena i na njeno mjesto napravljen ružni soliter sa stanovima za prodaju od 11 spratova. Zgrada Zeta filma bila je dom i za gradski Dom kulture sa pozorišnom i bioskopskom salom, koje su nestale da bi ustupile mjesto diskoteci i kockarnici.

Država je prodala i gradsku tvrđavu Citadela, dio spomeničkog područja Starog grada, jedinu pozorišnu scenu na kojoj se održavao program festivala Grad teatar, koji je pledirao da dobije tretman kulturne manifestacije od nacionalnog značaja. Od tada se pozorišne predstave odigravaju po školskim dvorištima, brdima i zaravnima okolnih sela. Budva nema prostore za kulturu, nema sale, galerije, koncertne dvorane…

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo