Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Karmini mafije

Objavljeno prije

na

Shvatili su to u DPS-u: žene dobro dođu kao šminka kriminalu. Nježniji pol daje nježnije lice zločinima, nerasvijetljenim ubistvima, pljačkaškim privatizacijama, izbornim krađama. Afera Snimak i druga nepočinstva Đukanovića i družine, prihvatljivije zvuče iz usta majke, sestre ili kćerke nego šefa sistema, lično. Vladajuća partija osnovala je Žensku alijansu.

Jednoglasno, 445 delegatkinja su pred gostima iz Srbije, Hrvatske, Slovenije i BiH izabrale: Daliborka Pejović prva je predsjednica ŽAD-a. Potpredsjednice, po regionalnoj zastupljenosti su – predsjednica opštine Kotor Marija Maja Ćatović, poslanica Žana Filipović i Zilha Idrizović iz partijskog ogranka u Bijelom Polju. Formalno, inicijativa je lansirana krajem 2011. godine, kada je Glavni odbor stranke donio odluku o osnivanju organizacije žena formiranjem Inicijativnog odbora na državnom nivou. Osim Pejovićeve i Ćatovićke tu su: Nada Drobnjak, Sanja Vlahović, Valentina Radulović Šćepanović, Anastazija Miranović i Sonja Damjanović.

Bajkovit prizor na osnivačkoj konferenciji: nekoliko stotina njih okupilo se sa istim ciljevima – očuvanje imperije prve porodice izgrađene dvodecenijskim kriminogenim poslovima i namicanje ličnih privilegija kao nagrada za to.

Zvanično, ciljevi su formulisani ,,malko” drugačije. Prenijela ih Pobjeda: ,,Ženska alijansa DPS osnovana je sa ciljem unapređenja građanskog društva uz poštovanje ljudskih i manjinskih prava, posebno ženskih, i civilizacijskih načela: prava na život, slobodu, jednakost, pravdu i solidarnost, posvećenosti obezbjeđivanju dobra za sve građane Crne Gore te stvaranja boljih i jednakih uslova za život građana i građanki, adekvatnu zdravstvenu i socijalnu zaštitu i iste šanse za kvalitetno obrazovanje.” Majka Tereza bi im pozavidjela.

Ni dekor nije izostao. Pobjeda je izvijestila i o atmosferi za pamćenje: ,,Svečanosti su prisustvovale delegatkinje iz svih opština u Crnoj Gori, gosti iz koalicionih partija, nevladinih organizacija, fondacija, prijatelji Partije, istaknute ličnosti iz kulturnog, sportskog i javnog života Crne Gore, te partijsko rukovodstvo na čelu sa predsjednikom, Milom Đukanovićem.”

Premijer je tokom šestosatne sjednice kazao da pitanje rodne ravnopravnosti nije žensko, niti pitanje ženskih prava, već racionalne upotrebe svih društvenih resursa. ,,To je razvojno i pitanje umijeća državne politike da stvori pretpostavke za aktiviranje kapaciteta koji žene imaju i kojim mogu doprijeti bržem ostvarivanju naših razvojnih i emancipacijskih ciljeva.” DPS-u, znamo, emancipacija je, ispred svega.

Da kulise budu ubjedljivije pobrinule su se gošće. Mirel Radić Ljubisavljević ispred Foruma žena Socijaldemokratske partije poručila je, u maniru dobrog koalicionog druga, da ,,ako najveća partija osniva Žensku alijansu, to je input da se rodnoj ravnopravnosti posvećuje veća pažnja” te da je ,,osnivanje ŽAD-a snažan doprinos jačanju ženskih političkih snaga u Crnoj Gori”. DPS-ovke je pozdravila i Hatidža Đoni iz Demokratske unije Albanaca, Daša Šašić Šilović iz Centralnoevropske mreže za rodnu ravnopravnost, Sofija Klikovac ispred SUBNOR-a, Ljerka Dragičević iz Hrvatske građanske inicijative, Almina Bučan članica Foruma žena Bošnjačke stranke…

Rodna ravnopravnost u DPS-u sigurno postoji u jednom – i žene, kao muškarci DPS-a, napreduju po istim kriterijumima: lojalnosti šefu i zasluge prema partiji. Novoizabrna predsjednica Daliborka Pejović ne uspinje se slučajno po stranačkoj vertikali. Naprotiv. Bila je, od 2002. do 2006. godi¬ne, poslanica u Skupštini Crne Gore, zatim direktorka JU Muzeji i galerije, koordina¬torka Odbora za obrazovanje Agen-cije za zaštitu životne sredine, direk¬torka Agencije za zaštitu životne sredine.

Nakon što je izbila afera Snimak dodatno je napredovala. U martu 2013. imenovana je za državnu sekretarku u Ministarstvu održivog razvoja i turizma. Kako i ne bi: na sjednici Glavnog odbora DPS-a, koja je održana 14. maja 2012. godine, dospjeloj u javnost zahvaljujući dnevniku Dan, Pejovićeva je oštro kritikovala direktore državnih javnih preduzeća zbog neaktivnosti u obezbjeđivanju sigurnih glasova. Dodala je, braneći šefa, i to da su snimci sa Glavnog odbora dostupni svim građanima. Biće.

Nije mnogo prošlo a Pejovićeva, članica Predsjedništva DPS, zauzima čelno mjesto ŽAD-a.

Koaliciona saborkinja Almina Bučan iz Foruma žena Bošnjačke stranke vidi Daliborku Pejović na još većoj poziciji. Đukanoviću je na osnivačkoj konferenciji ŽAD-a poručila – ukoliko bude prilike da ga na premijerskoj funkciji zamijeni žena, to može biti Daliborka Pejović. ,,Ona je pokazala da tu funkciju može obavljati jednako uspješno kao i Vi”, skresala je u brk predsjedniku Vlade. Ostalo je nejasno – kome se Bučan time više dodvorila: Pejovićevoj ili Đukanoviću.

Bivša poslanica vladajuće stranke Ljubica Beba Džaković preteča je damske ,,borbe” za partijsku stvar. Pljevljakinja, koja je skoro dvije decenije provela u politici, često je isticala kako gaji majčinski instinkt prema Đukanoviću. Roditeljski instinkt nije joj stran ni kada su u pitanju premijerovi partneri, narkobosovi braća Šarić. ,,Kada smo mi kontaktirali sa njima bili su biznismeni, ne narkobosovi kako ih sada zovu. Mada, ne znam kako neko nekoga može tako zvati dok se to ne dokaže na sudu”, svojevremeno je objašnjavala. ,,U to vrijeme oni nijesu napravili nijedan eksces u Pljevljima, ali jesu nekoliko zgrada. Prije toga 30 godina nijesu pravljene zgrade u Pljevljima. Zaposlili su 500-600 ljudi i iz DPS-a i iz SNP-a.” Fini momci.

Među prekaljenim borkinjama Đukanovićeve partije je i Milica Pejanović-Đurišić, ministarka odbrane. Pejanović-Đurišić prošla je čitav ideološki put: od Centralnog komiteta SKJ krajem osamdesetih do sjevernoatlanskih predpristupnih komiteta dvijehiljaditih. Nekada članica predsjedništva Republike Crne Gore, zatim potpredsjednica pa predsjednica partije, kasnije ambasadorka u Parizu i Briselu, ,,skromno” živi: zajedno sa suprugom, Zoranom Đurišićem, direktorom nacionalne aviokompanije Montenegro airlines posjeduju kvadraturu od 250m2. U zgradi u kojoj stanuje i premijer, ministarka ima stan od 93m2. Suprug Zoran na svoje ime knjiži stan od 164m2. Teško ženama pada tranzicija.

Iako formalno nijesu u Partiji supruge, sestre i kćerke partijskih funkcionera takođe uživaju u njenim blagodetima. Tako, recimo, supruga ministra kulture Branislava Mićunovića, Radmila, u Prvoj banci, braće Đukanoivć posjeduje 0.064 odsto vlasničkog udjela. Pretprošle godine dobila je i posebni status u crnogorskoj kulturi, na osnovu predloga ministra – muža. Postala je istaknuti kulturni stvaralac. Tako ima pravo na doživotnu mjesečnu naknadu, u visini jedne do dvije prosječne neto zarade u Crnoj Gori. Zaposlena je na Fakultetu dramskih umjetnosti. To je skoro 1200 eura. Vlasnik je agencije MAPA za reklamiranje i produkciju. Mjesečno još 1800 eura… I tako dalje…

Supruge Zorana Jelića i Miodraga Vukovića takođe odlučuju o našim sudbinama. Vukica Jelić, pisali smo o tome u više navrata, na mjestu direktora Zavoda za zapošljavanje zamijenila je svoju jaču polovinu, Zorana, koji je, nakon toga, radio kao savjetnik za sezonsko zapošljavanje kod svoje nježnije polovine, Vukice. Svetlana Vuković na čelu je Uprave za kadrove.

Svetlana Vujanović, takozvana prva dama Crne Gore, predsjednica je Apelacionog suda. Mjesečno zarađuje 1481 eura, plus 479 eura kao dodatak ,,zbog suđenja u predmetima organizovanog kriminala i ratnih zločina.”

Iako prvi čovjek države proglašava izbor Savjeta i predlaže dva njegova člana, njegova supruga Svetlana je članica Sudskog savjeta (500 eura mjesečno), ali i predsjednica Disciplinske komisije tog tijela. U Vrhovnom sudu je članica Koordinacionog odbora centra za obuku sudija. Angažovana je i na rješavanju priliva predmeta.

Lidija Đukanović, supruga crnogorskog premijera, radi u Prvoj banci osnovanoj 1901. godine. Banka, koju smo pomagali sa 44 miliona eura našeg novca (Igor Lukšić bio minister finansija), u većinskom je vlasništvu Lidijinog đevera Aca, zaove Ane i bračnog joj druga.

Advokatica Ana Kolarević u Podgorici ima četiri stana (214 m2, 80 m2, 53 m2 i 42 m2) i dva poslovna prostora (157 m2 i 86 m2 ). Skupa: 632m2. Kolarevićka stanuje u četvorosobnom, kupljenom stanu, površine 214m2, naselje Kruševac, u blizini Agencije za nacionalnu bezbjednost.

Majka brine za djecu. Sin Edin tako ima stan u SAD. Pisali smo o tome više puta: kao student, uknjižio je na svoje ime nekretninu u Njujorku. Ni manje ni više nego – Menhetn. Ulica: 60 E. 8th Street Unit: RES, NoHo, NY 10003. Mlađani Edin kupio je stan za 877.500 dolara. Sitnica.

Ljepši pol ljepše prodaje priču o nevinosti režima.

Marko MILAČIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo