Povežite se sa nama

KULTURA

Knjigu zamijenila brza sveznalica

Objavljeno prije

na

Obrazovati, suštinski, čitave generacije, za svaki školski sistem znači, prije svega, najviše truda uložiti na kvalitetno i što obuhvatnije opismenjavanje, jer je to bit estetskog i etičkog karaktera jednog društva (naroda/države). Moglo bi se reći: „Dajte mi knjigu koju čitaju vaša djeca i reći ću vam na kom ste civilizacijskom stupnju!” Ili: „Dajte mi da napravim obrazovni program za jezik i književnost i stvoriću vam državnu kulturu!” Otuda pitanje: koliko i šta čitaju naši srednjoškolci? INTERNETSOFIJA: U osnovnim se školama uči, kako sama riječ kaže, osnovno. „Djeca dođu u srednju školu ne naučivši kako se književno djelo čita”, kaže Slobodan M. Čurović, profesor srpskog jezika i književnosti. „Ona su učena da u djelu koje čitaju traže i nađu zadato (formu, pouku, ideju), da prepoznaju književne likove i razumiju fabulu, ne razvijajući kritički odnos prema pročitanome”. Umjeti čitati znači – vidjeti, osjetiti i čuti: doba, predio, čovjeka, običaj, nadu, želju, glas, smijeh, vapaj ili vrisak datog djela. No, kako motivisati učenike da čitaju? Profesor Čurović kaže: „Upravo tim povodom sam konstruisao izraz internetsofija, kojim želim reći da smo spremni po svaku cijenu prihvatiti tehničko-tehnološka dostignuća, bez obzira na to koliko nam i u kojim oblastima trebaju ili koliko smo psihološki i mentalitetski spremni i sposobni da ih koristimo. U svemu nalazimo prečice, lakše i kraće puteve, pa i kada su književna djela u pitanju. Žalosti me što danas učenik nema želju da otkriva nove svjetove ni u knjizi, ni u sebi samome. Njegov radoznalački duh je ubijen onog momenta kada je shvatio da mu Internet servira instant znanje, odnosno gotovu mudrost za koju je dovoljno da je zapamti čak i kada je ne razumije!”

Naravno, nije kriv Internet, nego onaj ko dopusti da mu kreativnost i traganje umru na kompjuterskim dugmadima, kaže Čurović.

Slično svjedoče i drugi profesori: interpretacije književnih djela, zatim filmovi snimani po književnim predlošcima, štampane skraćene verzije(!) romana, djela koja su u sveskama obrađivali i prepričavali starija braća i sestre, oduvijek je za ne-čitače bila jedina lektira. Sve to zamijenio je svemogući Internet i zbilja je frustrirajuće takmičiti se sa tom brzom sveznalicom i servirkom gotovog mišljenja i biti dovoljno ubjedljiv i vješt, pa navesti učenike da nedjeljama čitaju Anu Karenjinu, umjesto da za petnaestak minuta saznaju u koga se Ana zaljubila, kako joj se zvao sin i sve o vozu, ne shvatajući da ljepota ovog velikog romana nije samoubistvo zbog jednog oficira! Da je tako – najbolji romani bi bile novinske crne hronike.

Biljana Vučurović, profesorica jezika i književnosti u podgoričkoj Gimnaziji, kaže da profesor koji želi motivisati učenike da zaista čitaju, mora pokazati sav svoj kreativni potencijal: „Književnost nije izdvojena iz stvarnog života, ona je živa ma kad da je književno djelo napisano i stalno cirkuliše kroz naše živote, ulazi u našu psihologiju, utiče na formiranje stavova, cigla je u zidu našeg opšteg znanja i sposobnosti poimanja i sebe, drugih i svijeta”.

ZAVARAVANJE DANA: I nakon čitavih decenija rada u učionici, treba naći kopče koje će predavanje povezati sa savremenim trenutkom, te dokazati učenicima da njihov profesor nije „neupotrebljivo, staro gvožđe”. Profesor Čurović kao primjer takve kopče navodi stihove Partybreakers-a: „Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj…” To je malo lukavstvo koje je umio da iskoristi i navede učenike da o poeziji razmišljaju na drugačiji – sopstveni način, te da kasnije, sučeljavajući viđenja, otkriju stvarne dimenzije dobre poezije, shvatajući njenu svevremenost. „Dovijao sam se, priznajem”, kaže Čurović, ,,i trudio se da ih privedem knjizi, da sa njom zavaraju dan. Zavaravajući dan, ta su djeca, vjerujem, otklanjala sva samozavaravanja».

BUBAČI I ONI DRUGI: Na najjednostavnije pitanje koliko uopšte srednjoškolci čitaju, profesori listom odgovaraju: „Malo”!

Postoji određen broj onih koji čitaju sve zadato. To su tzv. učenici – radnici, ili kako to danas djeca kažu – bubači. Uz njih je tek nekolicina koji čitaju sa zadovoljstvom i žarom. U prve se možete pouzdati da su pročitali sve od prve do posljednje stranice, u ove druge – da znaju što su pročitali. Zatim su tu oni koji čitaju s vremena na vrijeme, vagajući što se dâ pročitati, a što ne. Takvi se zalijeću na poeziju, novele i pripovijetke, eventualno na Starac i more. Nešto što ima više od 800 stranica, poput Ane Karenjine ili, nedajbože, Tihog Dona, za njih je, brate, preteško! Takvi čitaju interpretacije književnih djela, iskreno ne razumijevajući o kojem se jadu tu uopšte radi, ali su prinuđeni zbog ocjene.

To je pokazala i naša anketa provedena među učenicima srednjih škola iz Kotora, Bara, Berana i Podgorice.

KIŠ, GETE I FRANCUSKA POEZIJA: Na molbu da sastave spisak djela koja će ocijeniti od 1 do 5, učenici prvih razreda su ovako odgovorili:

Rani jadi Danilo Kiš …………………….5
Starac i more Hemingvej……………… 4
Poezija – Petrarka, Dante, Bokačo…..3
Most na Žepi Ivo Andrić………………. 2
Antigona Sofokle………………………… 1

Učenici iz Bara, posebno iz Kotora, visoku ocjenu dali su pjesnicima i njihovim sonetima, oni iz Berana i dio njih iz Podgorice preferiraju Antigonu. Andrić se nije proslavio u ovoj anketi. Učenici vrijednuju djelo, ali su ubijeđeni da nije podobno za njihovu dob. Najmanje kolebanja i razlika ima u procjeni Danila Kiša. Ana: „Ja čitam, čitam, pa se uplašim. Onda skupim hrabrost, pa čitam dalje…”

Drugi razredi ovako su ocijenili pisce i njihova djela:

Faust Gete ………………….. 5
Ana Karenjina Tolstoj….. 4
Čiča Gorio Balzak ………. 3
Gorski vijenac Njegoš…….2
Revizor Gogolj…………….. 1

Gete je prosto opčinio ovu mladu čitalačku publiku i dobio je tek nekoliko četvorki. Tolstoj je, takođe, ocijenjen visokom ocjenom, ali je bolje ocjene dobio od mladića nego od djevojaka. Da nije Revizora, činilo bi se da je Njegoš ovdje eto – reda radi.

Ocjene učenika trećih razreda izgledaju ovako:

Poezija – Bodler, Rembo, Verlen……………5
Ujka Vanja A.P. Čehov ……………………… 4
Nečista krv B. Stanković……………………. 3
Seobe M. Crnjanski…………………………….. 2
Na Drini ćuprija I. Andrić ……………………1

Ovaj redosljed je rezultat i „zbrajanja poena” i „opšteg utiska”, uz napomenu da su se i Nečista krv i Seobe, ali i Na Drini ćuprija, našli na spisku samo zato što to jeste literatura predviđena za njihov razred. Inače, učenici bi radije čitali neke druge pisce. Na primjer Bulgakova, Pasternaka, Selindžera, Mana, Markesa…. Čak je i Orvel u ovim godinama zanimljiviji od Crnjanskog i Andrića.

Maturanti su jednostavno iz zadate lektire odabrali pet njima najdražih djela i uopšte nijesu htjeli da se zamaraju ocjenjivanjem „ka’ u školi”:

Proljeća Ivana Galeba Desnica ………………5+
Derviš i smrt Selimović ………………………..5
Braća Karamazovi Dostojevski………………5-
Čekajući Godoa Beket ………………………… 4+
Lelejska gora Lalić …………………………….. 4

DUHOVNI MISIONARI: „Nimalo me ne čudi tako visoka ocjena za Derviša i smrt. Znam da je taj roman uvijek čitan na pravi način i – masovno čitan! Mada bih, vjerujem, odmah uz njega odredila Prokletu avliju, a eto, na spisku uopšte nema Andrića!?”, kaže profesorica Vučurović, i zaključuje:
„To što se naše procjene razlikuju od učeničkih, shvatam kao kvalitet više i književnosti i učenika.”

S druge strane, profesor Čurović naglašava: „Dok sam predavao, vjerovao sam, i tako sam se vladao, da sam duhovni misionar ljepote, plemenitosti, dobrote i svih drugih univerzalnih kategorija, koje čovjeka čine čovjekom. Učionica je laboratorija u kojoj kao alhemičari od riječi, od osjećanja, od jezika, zvuka, glasa, miješate zlato za duše mladih ljudi pred vama. Ako su oni u stanju da opravdaju svoj književni izbor, da mi pokažu na čemu zasnivaju ove ocjene, makar sasvim drugačije mislio, nemam šta prigovoriti. Biću siguran da sam ih naučio kako se čita i moja misija je okončana. Uspješno!”

OTVORENOST

Božena Jelušić, jedan od autora čitanki za srednjoškolce, svjedoči o otvorenosti crnogorskog obrazovnog programa za maternji jezik i književnost:
„Naš je program najotvoreniji od svih u okruženju. Hrvatska, Slovenija i Srbija imaju takve programe da se užasneš – to su uski, vrlo nacionalno obojeni programi, autistične slike zemalja i društava koja su, očito, optrećena brojnim kompleksima. Mi sebi ne možemo, ali i ne treba, dozvoliti toliku zatvorenost i neobjektivnu, lažnu i idealizovanu sliku o nama kao velikim književnicima i posebno nadarenom rodu. Dok su, recimo u Srbiji, od 67 ili 68 pisaca predviđenih za izučavanje u školi, čak 60 srpski pisci, a samo njih nekoliko iz drugih naroda ili kultura, našim programom je napravljen jedan balans tako da trećinu pisaca čine svjetski pisci, zatim pisci iz okruženja, a preostalu crnogorski”.
„Ne postoje kanonska djela i pisci”, kaže Nađa Durković, urednica čitanki i udžbenika za jezik i književnost. „Postoje obrazovni ciljevi i ponuđeni pisci i djela. Na profesorima je da odaberu i odluče preko kojeg će pisca tj. djela postići zacrtani cilj.”

OZBILJNI ČITAOCI

Da li srednjoškolci zalaze u knjižare? Srednjoškolci su ozbiljni čitaoci i najkonkretnije znaju što žele da pročitaju i koja im knjiga treba, pokazala je naša anketa. Oni ne dolaze u knjižare masovno, ne čine najbrojniji dio publike, ali dolaze s razlogom. Zanimaju ih naši pisci mlađe i srednje generacije, neki strani naslovi i nove knjige „o kojima se govori”. Zato je, valjda, i moguće da je među najprodavanijim knjigama knjiga poezije Bukovski, čujem da si prebio Hemingveja – Dušana Đurovića.

NIKAD ČUO

Učenik Marko L.: ,,Načitali smo se, tokom ove četiri godine, i onoga što je stvarno prevaziđeno, puno opših mjesta, nacional-patetike i sličnog. Sjećam se kakav smor su mi bile narodna lirska i epska poezija, Marko Miljanov i još par nekakvih pjesnika, užas! Ali, bilo je i božanstvenih djela! Ok su mi, od naših, Ognjen Spahić i još par njih.. Starce nešto ne ljubim, možda malo Bulatovića, malo više Pekića i Lalića. Nisam vezan za Njegoša, ne volim Kovača…”
– A Krleža, Šćepanović, Lopičić, Brković, Sijarić, Zogović..?
„Nikad čuo! Strance, dajte mi strance! Šta da vam kažem: ja sam u patriotsko-književnom smislu težak slučaj!”

Nada BUKILIĆ

Komentari

INTERVJU

BILJANA KEKOVIĆ, SLIKARKA: Dijalog impulsa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko

 

 

Biljana Keković, crnogorska slikarka snažnog i postojanog umjetničkog rukopisa, izgradila je sopstveni likovni jezik oslanjajući se na unutrašnju viziju i duboko promišljenu likovnu poetiku. Diplomirala i magistrirala slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a od 1994. godine aktivno i kontinuirano izlaže u zemlji i inostranstvu. Njeno stvaralaštvo prepoznato je brojnim nagradama, među kojima su i priznanje UNESCO-a za kulturnu promociju. Keković godinama doprinosi savremenoj umjetničkoj sceni Crne Gore kroz prepoznatljiv izraz asocijativne i ekspresivne apstrakcije.

Izložba U pokretu / In motion, postavljena u Modernoj galeriji Jovo Ivanović u Budvi, nova je potvrda značaja njenog autentičnog likovnog izraza.

MONITOR: Izložba „U pokretu / In motion“ nosi naziv koji sam po sebi otvara višeslojna tumačenja. Šta za vas predstavlja „pokret“ u kontekstu ove konkretne izložbe – da li ga primarno vidite kao slikarski princip, energetski tok ili odraz unutrašnjih preobražaja?

KEKOVIĆ: Najdublje značenje pokreta, po mom shvatanju, leži u njegovoj višeznačnosti, u sposobnosti da istovremeno obuhvati različite slojeve značenja: slikarski, energetski i psihološki. On ne traži konačna tumačenja, već poziva na sopstveni čin kretanja, gledanja, osjećanja i tumačenja. Posmatrač se više ne nalazi ispred slike, već se, simbolički, kreće unutar nje. Ciklusi koje predstavljam nisu zatvorene cjeline, već se kreću, međusobno prepliću i nadovezuju. Oni teže da uspostave vezu između realnog i unutrašnjeg svijeta, prostora gdje ponekad misao nije do kraja izrečena, a boja ju je već otkrila.

Radovi iz serije Talks istražuju upravo te oblike dijaloga, verbalne i neverbalne razmjene koje se događaju na ivici. Vode simbolizuju fluidnost, promjenjivost, proces kretanja i unutrašnjeg pročišćenja. Ciklus Misli u pokretu istražuje tok misli i emocija, kao i stalnu težnju da se kroz slikarski čin, misli slože u slikovni govor  kroz  boju i formu,  da uhvati ono što izmiče logici i riječima. Na kraju, pokret nije samo tema, on je metod, iskustvo, način postojanja slike. I način na koji ja mogu da izrazim ono što želim.

MONITOR: Vaše slike odaju utisak meditacije, gotovo ritualnog procesa stvaranja. Postoji li unutrašnji narativ koji prethodi samom činu slikanja, ili se on rađa tek u fizičkom kontaktu sa platnom i bojom?

KEKOVIĆ: Proces slikanja za mene jeste svojevrsna meditacija, ali ne počinje uvijek jasno artikulisanim narativom. Unutrašnji tok misli i emocija je prisutan, ali često neuhvatljiv, više liči senzaciji nego jasnoj priči. Nekad osjećam da slike „dolaze“ iznutra kao odjek neizgovorenog, a nekad se oblikuju tek u kontaktu sa platnom, u trenutku kada boja dotakne površinu. To nije linearni proces, više je dijalog između unutrašnjih i spoljašnjih  impulsa. Ponekad sam tek poslije slikanja sposobna da prepoznam narativne koje su bile prisutni, ali nisu bile svjesno viđeni.

Platno postaje prostor gdje se misao, emocija i intuicija srijeću bez potrebe za objašnjenjem. Na primjer, u kolorističkom smislu, crvena mi omogućava da postignem suptilne ritmove i kontraste. Često se ponaša kao težište, ono sto pokreće sve ostalo oko sebe. Ona uravnotežuje, kontrira, unosi nemir, ali i vitalnost. Crvena nije statična – ona curi, izlazi iz sebe, raspada se i ponovo okuplja, stvarajući utisak unutrašnjeg previranja. Ima sposobnost da produbi prostor slike, da uvede napetost među oblicima, ali i da uspostavi balans tonova. Ona nije samo boja, ona je stanje, sabijeni trenutak sjećanja i prisutnosti. U tom smislu, slika ne ilustruje unaprijed poznatu priču, već je dio jednog procesa bivanja – trenutka kada unutrašnje postaje spoljašnje, često na načine koje ni sama ne mogu u potpunosti racionalno objasniti

MONITOR: Vaš slikarski opus oblikovao se tokom turbulentnih devedesetih i razvijao u složenom društveno-kulturnom prostoru posttranzicijskog Balkana. Koliko su te okolnosti uticale na formiranje vašeg unutrašnjeg slikarskog imperativa?

KEKOVIĆ: Turbulentne devedesete i period posttranzicije na Balkanu neizbježno su oblikovali moju senzibilnost, čak i onda kada sam to svjesno pokušavala izbjeći. Taj kontekst nosi sa sobom slojeve nesigurnosti, gubitka, traume, ali i unutrašnje snage, sve ono što ostaje kao naslijeđena težina, kao stalna pozadina svakog ličnog izraza. Upravo iz tog ambijenta haotičnih spoljašnjih okolnosti rodila se moja potreba da stvaram prostor autonomije, prostor koji nije bjekstvo, već svojevrsni otpor. Vizuelno čista umjetnost za mene nije lišena složenosti, već se bavi onim što se nalazi ispod površine i naslaga dnevne stvarnosti. To je potreba za  prostorom gdje slike ne reflektuju direktno društvene događaje, već nudi prostor kontemplacije i unutrašnjeg usklađivanja.

U tom smislu, stvaranje za mene nikada nije bilo estetsko ili distancirano, već egzistencijalno. Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko.

MONITOR: U Vašem radu dosljedan je otklon od trendova. Kako uspijevate da očuvate lični izraz u savremenom kontekstu koji često favorizuje konceptualnost?

KEKOVIĆ: Moj izraz se uvijek gradio iznutra, iz potrebe, a ne iz strategije. Otklon od trendova nije bio unaprijed osmišljen otpor, već prirodna posljedica toga što mi vizuelni i unutrašnji impuls diktiraju pravac rada. U savremenom kontekstu, gdje dominira konceptualnost i često se favorizuje ideja nad iskustvom. Ne bježim od savremenosti, ali vjerujem da savremenost ne mora nužno značiti konceptualni narativ, umjetnost mora  biti duboko lična. Mislim da se prepoznaje istina u radu, bez obzira na stil ili izraz. Ono što ostaje važno jeste autentičnost, da rad ne nastaje kao odgovor na trend, već kao odgovor na unutrašnji imperativ. Za mene je slika prostor koji ne mora objašnjavavati, ona treba da zrači i da diše.

MONITOR: Da li vjerujete da se apstraktna slika danas može čitati kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, ili je ona i dalje prvenstveno prostor intime i emocije?

KEKOVIĆ: Vjerujem da može i treba da bude čitana kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, što je i teorijski utemeljeno. Ona ima sposobnost da komunicira izvan jezika, da otvori prostor za složene misaone procese koji se ne izražavaju riječima, već bojom i formom. Upravo kroz intimno ona otvara prostor za složenu, višeslojnu komunikaciju, bez potrebe za doslovnim tumačenjem. U  vremenu kada smo preplavljeni direktnim porukama i narativima, apstrakcija postaje prostor slobode, prostor u kojem se vizuelno mišljenje razvija kao duboko promišljanje o svijetu i o sebi. Dakle, apstrakcija nije ni bijeg ni zatvaranje, već način da se drugačije postavi pitanje, da se promišlja kroz sliku, osjećaj i iskustvo. U tom smislu, ona ostaje savremena upravo zato što ne nudi gotove odgovore, već poziva na dijalog – sa sobom i sa onim koji gleda.

MONITOR: Koliko vam je važna reakcija publike, posebno u lokalnom kontekstu, i na koji način ona utiče na vaš dalji umjetnički razvoj?

KEKOVIĆ: Reakcija publike mi jeste važna, ali ne u smislu potvrde ili usmjerenja, već kao vid komunikacije, dijaloga između mene i onih koji gledaju. Posebno u lokalnom kontekstu, kao što su Podgorica, Budva ili širi crnogorski prostor, osjećam potrebu da rad  bude prepoznat i doživljen. Ta reakcija mi često govori ne samo o načinu na koji publika doživljava rad, već i o tome gdje se on nalazi u svom sopstvenom doživljaju savremene umjetnosti. Iako ne stvaram s namjerom da zadovoljim očekivanja, svjesna sam značaja  neposrednog susreta, on me podsjeća na korijene, na kontekst iz kojeg dolazim i u kojem radim. Ponekad reakcija publike otvori nova pitanja, osnaži određeni pravac, ili mi pokaže da slika komunicira. U tom smislu, publika nije korektiv, ali jeste odjek, a taj odjek zna biti važan impuls u procesu daljeg razvoja.

Miroslav MINIĆ
Foto: Nebojša BABIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ASJA MIJOVIĆ, LIKOVNA UMJETNICA: Umjetnost stvara bolji svijet 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gdje god da smo, svi mi dugujemo nešto svojoj zemlji. Ja bih taj dug najrađe vratila kroz umjetnost i povezivanje sa drugima, podsticanje zajedničkog rada i projekata

 

 

Likovna umjetnica Asja  Mijović je rođena 2001. godine u Podgorici. Protekle godine diplomirala je na dva fakulteta u Sjedinjenim Američkim Državama, u oblasti lijepih umjetnosti ,,School of the Museum of Fine Arts” na Univerzitetu Tufts u Bostonu, Masačusetsu, kao i u oblasti filozofije i društvenih nauka na istom univerzitetu.  Na završnoj godini studija dobila je nagradu za najbolju skulpturu u svojoj klasi

MONITOR: Filozofija, društvene nauke, umjetnost, što je vaše opredjeljenje nakon studija?

MIJOVIĆ: Prije svega umjetnost. Od završetka studija fokusirala sam se na rad u umjetničkoj sferi – kroz sopstvenu praksu, izlaganja i profesionalne angažmane u oblasti savremene umjetnosti. Nekoliko prvih godina na fakultetima u Americi sam se dvoumila između umjetnosti i filozofije, a onda sam na trećoj godini studija otišla iz Bostona na razmjenu u Pariz, u poznatu akademiju Bozar, i tada shvatila kojim ću putem ići.  Ipak, osjećam snažnu želju da kroz svoj kreativni rad otvorim prostor i za društveni angažman.

MONITOR: Koliko ti znanje iz društvenih nauka upotpunjuje stvaralaštvo?
MIJOVIĆ: Ono mi omogućava da dublje razumijem kulturni, politički i ekonomski kontekst u kojem živim i stvaram. Upravo ti aspekti imaju ogroman uticaj kako na umjetnost, tako i na tržište umjetnina. Takva perspektiva mi pomaže da radove smjestim u širi društveni okvir, da umjetnost korespondira sa stvarnošću, sa onim što se dešava oko nas. 

MONITOR: Koliko inspiracije nalaziš u ljudima i događajima u SAD, a koliko ih crpiš iz Crne Gore?

MIJOVIĆ: Mnogo inspiracije crpim iz zajednice u kojoj se krećem ovdje u Americi, od mojih kolega i prijatelja, neki su Amerikanci, a neki su se, kao i ja, doselili iz drugih krajeva svijeta. Mnogo debatujemo o umjetnosti, načinima na kojima možemo da se izrazimo. Zajedno organizujemo izložbe i performanse i gradimo neki naš sopstveni umjetnički ekosistem koji funkcioniše i kao mreža podrške u velikom i zahtjevnom okruženju.

Crna Gora, s druge strane, ima duboko ukorijenjeno mjesto u mom stvaralaštvu. Tamo često boravim, okružena porodicom i prijateljima, a to vrijeme ne koristim samo za odmor, već i za istraživanja. Prve skulpture koje sam pravila nastale su od predmeta pronađenih na ulicama Podgorice i Nikšića ili u prirodi.

Dokumentujem motive koji me inspirišu kroz fotografije objekata ili nekih situacija. Tako, na primjer, prije dvije godine sam na Adi Bojani naišla i fotografisala napuštenu kamp kućicu s mrežama za ribolov. Te fotografije su me inspirisale da kasnije, u Americi, napravim rad od mreža za ribolov, od klopke za hvatanje jastoga, koje sam pretvorila u muzički instrument.

Trenutno radim na seriji kinetičkih skulptura inspirisanih pričama o vilama koje su mi majka, tetka i đed pričali dok sam bila mala. Te priče su duboko povezane sa Pivom, odakle potiče porodica moje majke. Inače, mislim, da je svijet tih fantazija, bajki uz koje sam odrastala, nekako mene opredijelio ka umjetnosti, jer umjetnost je najviše mašta. 

Umjetnost mi je omogućila da i dalje na neki način živim sa vilama, da sanjam da će me krila koja pravim još od mojih dječijih dana odvesti na neotkrivena mjesta, da će mi pomoći ne samo da stvaram umjetnost, već i da naša umjetnost stvara bolji svijet, svijet koji će čuvati i prirodu i ljude sa više brige i pažnje. 

Pored ovih uticaja, skulpture pravim i od predmeta vezanih za domaćinstvo, takozvane ženske poslove, pa je poslednja skupltura napravljena od usisivača. Dosta koristim i motive prirode Crne Gore, recimo moja ranija platna inspirisana su kanjonom Komarnice, željom da se on sačuva. Na Komarnici je odrasla moja baka Jela, a moja sestra od tetke Jelena sa svojim prijateljima ekolozima, angažovana je oko zaštite kanjona, pa je moj rad bio doprinos cijelom tom pokretu koji shvata značaj očuvanja prirode. Planiram da moje radove jednog dana realizujem i na tlu Crne Gore.

MONITOR: Kakvi su planovi i da li je budućnost vezana za SAD?

MIJOVIĆ: Moji planovi u Americi su vezani za umjetničku zajednicu u kojoj sam izgradila snažne veze. Trenutno sam u Njujorku sa mnogim prijateljima sa kojima sam studirala u Bostonu ali i sa nekim drugim, koje sam srijetala u raznim prilikama. Velika smo podrška jedni drugima i mnogi naši radovi rezultat su i kolektivnog promišljanja. Trenutno radimo na projektima kao što su putujući bioskop i otvaranje nezavisne galerije, ali i zajedničkih umjetničkih perfomansa. Taj kolektivni rad mi je izuzetno važan, kako za profesionalni razvoj, tako i za osjećaj pripadnosti jednoj grupi koju smo stvorili skupa, našim radom, zajedničkim akcijama, promišljanjima i druženjem.  

Pored tog kolektivnog angažmana, pravim i moje sopstvene radove u malom ateljeu u Bruklinu. 

MONITOR: Ove godine si primljena u ULUCG i tvoj rad je objavljen na tradicionalnoj izložbi udruženja. Koliko ti to znači i kada publika u Crnoj Gori i regionu može da očekuje nove radove?

MIJOVIĆ: Jako sam srećna što sam postala članica ULUCG-a i na taj način i formalno dio crnogorske umjetničke scene. Nadam se da me tek čekaju izložbe u mojoj zemlji kojima ću moći da doprinesem i svojim radom, ali zajedničkim projektima sa umjetnicima iz Crne Gore i Evrope. Želim da ta veza sa zemljom bude još jača i da otvori prostor za buduću saradnju na izradi zajedničkih produkcija, stvaranju novih rezidencija i razmjeni ideja. Sve češće, zajedno sa mojom sestrom, glumicom Almom Prelec, razmišljam o selu našeg djeda Velimira, Brijege u Crmnici, kao o mjestu koje bi moglo okupljati umjetnike i omogućiti im da tamo stvaraju. Gdje god da smo, svi mi dugujemo nešto svojoj zemlji.

Ja bih taj dug najrađe vratila kroz umjetnost i povezivanje sa drugima, podsticanje zajedničkog rada i projekata. 

Za našu zemlju iz koje mnogi odlaze, važno je učiniti nešto da se ljudi počnu vraćati. Mislim da ne treba druge da čekamo da nešto urade za nas, već da i mi sami pokušamo da mijenjamo prilike i tako damo doprinos društvu.

P. NIKOLIĆ 

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

SAFET SIJARIĆ “LJUBAV NA MILJACKI”: Roman o ljubavi koja prkosi smrti i pamćenju koje pobjeđuje zaborav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Sajmu knjiga u Sarajevu, svečano je uručena godišnja nagrada izdavačke kuće Bosanska riječ/Lijepa riječ za najbolji roman godine – posthumno dodijeljena Safetu Sijariću za njegovo posljednje prozno djelo Ljubav na Miljacki

 

 

Ljubav na Miljacki,  knjiga koja je  snažno potresla čitalačku javnost, dolazi kao kruna jednog izuzetnog stvaralačkog opusa i svojevrsni testament jednog od najvažnijih bošnjačkih i crnogorskih proznih pisaca druge polovine 20. i početka 21. vijeka.

Safet Sijarić je 10. aprila 2024. godine, u 73. godini života, okončao životni put u Sarajevu, đe je proveo posljednje decenije života, nakon što je životno i književno sazrio u Bijelom Polju. Njegovo djelo ostaje most između Crne Gore, Sandžaka i Bosne, između hronike i fikcije, između bola i nade. Objavio je značajne romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez, Brod na Bistrici, Pohod na Visočicu i Do na sami kraj svijeta, kao i pripovijest Žena s tromeđe, koja već danas ulazi u antologijsku baštinu. Sijarić je bio hroničar nevidljivih, onih zaboravljenih ljudi sa rubova civilizacije, čiji se životi sapliću o tuđe ratove, ideologije i granice. Njegova književnost je duboko humana, posvećena običnom čovjeku, ispunjena milosrđem, tjeskobom, ali i prometejskim plamenom nade. U njoj se prepliću ratne traume, muhadžirski putevi, svakodnevni bol, ali i čudesna ljepota jezika koji liječi.

Roman Ljubav na Miljacki izdvaja se kao posebno snažno ostvarenje u njegovom opusu. Riječ je o romanu koji se temelji na tragičnoj, ali istinitoj priči o Amiri i Bošku  dvoje mladih Sarajlija, ona Muslimanka, on Srbin – čija je ljubav prekinuta smrtonosnim hicima na Vrbanja mostu tokom opsade Sarajeva 1993. godine. U vremenu kada je grad bio razapet između granata i snajpera, njih dvoje su pokušali pobjeći iz mračnih ratnih pokliča u ime ljubavi, ostavljajući iza sebe sve podjele. Ipak, smrt ih je dočekala zagrljene, jedno pored drugog, kao simbol i krik protiv besmisla rata.

Safet Sijarić ne piše ovu priču kao hroničar. On je ne pripovijeda da bi još jednom dokumentovao strahote rata. On joj pristupa kao pjesnik ljubavi. Njegov narativ je prožet lirizmom, suzdržanom emocijom i filozofskim promišljanjem o granicama ljudske dobrote i zla. On zna da se velika književnost ne bavi time ko je pucao  već time šta je ubijeno. A ubijena je nada, mladost, povjerenje, snovi i budućnost dvoje ljudi koji su prkosili mržnji. U ovom romanu nema jeftine sentimentalnosti. Svaka rečenica je precizno odmjerena, svaki dijalog nosi bol još uvijek svježih rana. Sijarić koristi jezik kao oruđe protiv zaborava –on ne dopušta da Amira i Boško budu samo statistika ili fusnota. On im vraća život, dostojanstvo, glas. On ih oživljava za sve nas koji nikada ne smijemo zaboraviti da je ljubav moguća – i u najkrvavijim vremenima.

Ljubav na Miljacki nije roman o ratu već roman o onome što rat ne može ubiti. O ljubavi koja se, poput cvijeta, probija kroz asfalt pod opsadom. O ljudskosti koja se javlja tiho, u pogledu, u dodiru, u stihu. To je knjiga koja nas uči da ljubav nije slabost, već snaga. Da oprost nije zaborav, već oblik hrabrosti. I da su mrtvi koje volimo zapravo najživlji među nama, jer njihovo pamćenje oblikuje naše najdublje vrijednosti. Nagrada za ovaj roman ne predstavlja književno priznanje već i književni omaž Bosni, gorovitoj, spaljnoj, urušenoj ali ipak onoj Bosni u kojioj su čovječnost i snaga ljubavi uvijek pobjeđivali sva zla i sve ratove.. Ovaj roman je snažni govor  savjesti. On nam  dolazi u trenutku kada Evropa ponovo gori, kada nevini opet ginu na mostovima, granicama i prvim linijama. Ona dolazi kao poruka ljubav je najviši čin otpora. A književnost koja o ljubavi piše i u doba mraka, ostaje najčistiji dokaz svjetlosti.

Safet Sijarić je bio i ostao pisac vjere u čovjeka. Pisac čija rečenica liječi, a čije junake pamtimo kao članove vlastitih porodica. Njegova djela, poput Rod i dom, Udar orla, Pohod na Visočicu, su portreti naroda u pokretu, hronike poniženih i razapetih, ali uvijek dostojanstvenih.

Zato neka Ljubav na Miljacki  bude opomena, poklon, molitva i zavjet. Neka bude podsjetnik da je Safet Sijarić bio naš Miguel de Servantes, ali sa sandžačko-bosanskom dušom, sa rukopisom u kojem se smjenjuju krv, hljeb i osmijeh. Pisac koji je znao da je čovjek ono što iz njega ostane kad nestane. A iz Safeta ostaje sve. U vremenu kada olako zaboravljamo naše bošnjačko-crnogorske velikane, kad nas njihovo odsustvo više poduči od njihove prisutnosti, možda je pravo vrijeme da se zapitamo: Znamo li koga smo imali, dok ga nismo izgubili ?

Božidar PROROČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo