Povežite se sa nama

KULTURA

Knjigu zamijenila brza sveznalica

Objavljeno prije

na

Obrazovati, suštinski, čitave generacije, za svaki školski sistem znači, prije svega, najviše truda uložiti na kvalitetno i što obuhvatnije opismenjavanje, jer je to bit estetskog i etičkog karaktera jednog društva (naroda/države). Moglo bi se reći: „Dajte mi knjigu koju čitaju vaša djeca i reći ću vam na kom ste civilizacijskom stupnju!” Ili: „Dajte mi da napravim obrazovni program za jezik i književnost i stvoriću vam državnu kulturu!” Otuda pitanje: koliko i šta čitaju naši srednjoškolci? INTERNETSOFIJA: U osnovnim se školama uči, kako sama riječ kaže, osnovno. „Djeca dođu u srednju školu ne naučivši kako se književno djelo čita”, kaže Slobodan M. Čurović, profesor srpskog jezika i književnosti. „Ona su učena da u djelu koje čitaju traže i nađu zadato (formu, pouku, ideju), da prepoznaju književne likove i razumiju fabulu, ne razvijajući kritički odnos prema pročitanome”. Umjeti čitati znači – vidjeti, osjetiti i čuti: doba, predio, čovjeka, običaj, nadu, želju, glas, smijeh, vapaj ili vrisak datog djela. No, kako motivisati učenike da čitaju? Profesor Čurović kaže: „Upravo tim povodom sam konstruisao izraz internetsofija, kojim želim reći da smo spremni po svaku cijenu prihvatiti tehničko-tehnološka dostignuća, bez obzira na to koliko nam i u kojim oblastima trebaju ili koliko smo psihološki i mentalitetski spremni i sposobni da ih koristimo. U svemu nalazimo prečice, lakše i kraće puteve, pa i kada su književna djela u pitanju. Žalosti me što danas učenik nema želju da otkriva nove svjetove ni u knjizi, ni u sebi samome. Njegov radoznalački duh je ubijen onog momenta kada je shvatio da mu Internet servira instant znanje, odnosno gotovu mudrost za koju je dovoljno da je zapamti čak i kada je ne razumije!”

Naravno, nije kriv Internet, nego onaj ko dopusti da mu kreativnost i traganje umru na kompjuterskim dugmadima, kaže Čurović.

Slično svjedoče i drugi profesori: interpretacije književnih djela, zatim filmovi snimani po književnim predlošcima, štampane skraćene verzije(!) romana, djela koja su u sveskama obrađivali i prepričavali starija braća i sestre, oduvijek je za ne-čitače bila jedina lektira. Sve to zamijenio je svemogući Internet i zbilja je frustrirajuće takmičiti se sa tom brzom sveznalicom i servirkom gotovog mišljenja i biti dovoljno ubjedljiv i vješt, pa navesti učenike da nedjeljama čitaju Anu Karenjinu, umjesto da za petnaestak minuta saznaju u koga se Ana zaljubila, kako joj se zvao sin i sve o vozu, ne shvatajući da ljepota ovog velikog romana nije samoubistvo zbog jednog oficira! Da je tako – najbolji romani bi bile novinske crne hronike.

Biljana Vučurović, profesorica jezika i književnosti u podgoričkoj Gimnaziji, kaže da profesor koji želi motivisati učenike da zaista čitaju, mora pokazati sav svoj kreativni potencijal: „Književnost nije izdvojena iz stvarnog života, ona je živa ma kad da je književno djelo napisano i stalno cirkuliše kroz naše živote, ulazi u našu psihologiju, utiče na formiranje stavova, cigla je u zidu našeg opšteg znanja i sposobnosti poimanja i sebe, drugih i svijeta”.

ZAVARAVANJE DANA: I nakon čitavih decenija rada u učionici, treba naći kopče koje će predavanje povezati sa savremenim trenutkom, te dokazati učenicima da njihov profesor nije „neupotrebljivo, staro gvožđe”. Profesor Čurović kao primjer takve kopče navodi stihove Partybreakers-a: „Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj…” To je malo lukavstvo koje je umio da iskoristi i navede učenike da o poeziji razmišljaju na drugačiji – sopstveni način, te da kasnije, sučeljavajući viđenja, otkriju stvarne dimenzije dobre poezije, shvatajući njenu svevremenost. „Dovijao sam se, priznajem”, kaže Čurović, ,,i trudio se da ih privedem knjizi, da sa njom zavaraju dan. Zavaravajući dan, ta su djeca, vjerujem, otklanjala sva samozavaravanja».

BUBAČI I ONI DRUGI: Na najjednostavnije pitanje koliko uopšte srednjoškolci čitaju, profesori listom odgovaraju: „Malo”!

Postoji određen broj onih koji čitaju sve zadato. To su tzv. učenici – radnici, ili kako to danas djeca kažu – bubači. Uz njih je tek nekolicina koji čitaju sa zadovoljstvom i žarom. U prve se možete pouzdati da su pročitali sve od prve do posljednje stranice, u ove druge – da znaju što su pročitali. Zatim su tu oni koji čitaju s vremena na vrijeme, vagajući što se dâ pročitati, a što ne. Takvi se zalijeću na poeziju, novele i pripovijetke, eventualno na Starac i more. Nešto što ima više od 800 stranica, poput Ane Karenjine ili, nedajbože, Tihog Dona, za njih je, brate, preteško! Takvi čitaju interpretacije književnih djela, iskreno ne razumijevajući o kojem se jadu tu uopšte radi, ali su prinuđeni zbog ocjene.

To je pokazala i naša anketa provedena među učenicima srednjih škola iz Kotora, Bara, Berana i Podgorice.

KIŠ, GETE I FRANCUSKA POEZIJA: Na molbu da sastave spisak djela koja će ocijeniti od 1 do 5, učenici prvih razreda su ovako odgovorili:

Rani jadi Danilo Kiš …………………….5
Starac i more Hemingvej……………… 4
Poezija – Petrarka, Dante, Bokačo…..3
Most na Žepi Ivo Andrić………………. 2
Antigona Sofokle………………………… 1

Učenici iz Bara, posebno iz Kotora, visoku ocjenu dali su pjesnicima i njihovim sonetima, oni iz Berana i dio njih iz Podgorice preferiraju Antigonu. Andrić se nije proslavio u ovoj anketi. Učenici vrijednuju djelo, ali su ubijeđeni da nije podobno za njihovu dob. Najmanje kolebanja i razlika ima u procjeni Danila Kiša. Ana: „Ja čitam, čitam, pa se uplašim. Onda skupim hrabrost, pa čitam dalje…”

Drugi razredi ovako su ocijenili pisce i njihova djela:

Faust Gete ………………….. 5
Ana Karenjina Tolstoj….. 4
Čiča Gorio Balzak ………. 3
Gorski vijenac Njegoš…….2
Revizor Gogolj…………….. 1

Gete je prosto opčinio ovu mladu čitalačku publiku i dobio je tek nekoliko četvorki. Tolstoj je, takođe, ocijenjen visokom ocjenom, ali je bolje ocjene dobio od mladića nego od djevojaka. Da nije Revizora, činilo bi se da je Njegoš ovdje eto – reda radi.

Ocjene učenika trećih razreda izgledaju ovako:

Poezija – Bodler, Rembo, Verlen……………5
Ujka Vanja A.P. Čehov ……………………… 4
Nečista krv B. Stanković……………………. 3
Seobe M. Crnjanski…………………………….. 2
Na Drini ćuprija I. Andrić ……………………1

Ovaj redosljed je rezultat i „zbrajanja poena” i „opšteg utiska”, uz napomenu da su se i Nečista krv i Seobe, ali i Na Drini ćuprija, našli na spisku samo zato što to jeste literatura predviđena za njihov razred. Inače, učenici bi radije čitali neke druge pisce. Na primjer Bulgakova, Pasternaka, Selindžera, Mana, Markesa…. Čak je i Orvel u ovim godinama zanimljiviji od Crnjanskog i Andrića.

Maturanti su jednostavno iz zadate lektire odabrali pet njima najdražih djela i uopšte nijesu htjeli da se zamaraju ocjenjivanjem „ka’ u školi”:

Proljeća Ivana Galeba Desnica ………………5+
Derviš i smrt Selimović ………………………..5
Braća Karamazovi Dostojevski………………5-
Čekajući Godoa Beket ………………………… 4+
Lelejska gora Lalić …………………………….. 4

DUHOVNI MISIONARI: „Nimalo me ne čudi tako visoka ocjena za Derviša i smrt. Znam da je taj roman uvijek čitan na pravi način i – masovno čitan! Mada bih, vjerujem, odmah uz njega odredila Prokletu avliju, a eto, na spisku uopšte nema Andrića!?”, kaže profesorica Vučurović, i zaključuje:
„To što se naše procjene razlikuju od učeničkih, shvatam kao kvalitet više i književnosti i učenika.”

S druge strane, profesor Čurović naglašava: „Dok sam predavao, vjerovao sam, i tako sam se vladao, da sam duhovni misionar ljepote, plemenitosti, dobrote i svih drugih univerzalnih kategorija, koje čovjeka čine čovjekom. Učionica je laboratorija u kojoj kao alhemičari od riječi, od osjećanja, od jezika, zvuka, glasa, miješate zlato za duše mladih ljudi pred vama. Ako su oni u stanju da opravdaju svoj književni izbor, da mi pokažu na čemu zasnivaju ove ocjene, makar sasvim drugačije mislio, nemam šta prigovoriti. Biću siguran da sam ih naučio kako se čita i moja misija je okončana. Uspješno!”

OTVORENOST

Božena Jelušić, jedan od autora čitanki za srednjoškolce, svjedoči o otvorenosti crnogorskog obrazovnog programa za maternji jezik i književnost:
„Naš je program najotvoreniji od svih u okruženju. Hrvatska, Slovenija i Srbija imaju takve programe da se užasneš – to su uski, vrlo nacionalno obojeni programi, autistične slike zemalja i društava koja su, očito, optrećena brojnim kompleksima. Mi sebi ne možemo, ali i ne treba, dozvoliti toliku zatvorenost i neobjektivnu, lažnu i idealizovanu sliku o nama kao velikim književnicima i posebno nadarenom rodu. Dok su, recimo u Srbiji, od 67 ili 68 pisaca predviđenih za izučavanje u školi, čak 60 srpski pisci, a samo njih nekoliko iz drugih naroda ili kultura, našim programom je napravljen jedan balans tako da trećinu pisaca čine svjetski pisci, zatim pisci iz okruženja, a preostalu crnogorski”.
„Ne postoje kanonska djela i pisci”, kaže Nađa Durković, urednica čitanki i udžbenika za jezik i književnost. „Postoje obrazovni ciljevi i ponuđeni pisci i djela. Na profesorima je da odaberu i odluče preko kojeg će pisca tj. djela postići zacrtani cilj.”

OZBILJNI ČITAOCI

Da li srednjoškolci zalaze u knjižare? Srednjoškolci su ozbiljni čitaoci i najkonkretnije znaju što žele da pročitaju i koja im knjiga treba, pokazala je naša anketa. Oni ne dolaze u knjižare masovno, ne čine najbrojniji dio publike, ali dolaze s razlogom. Zanimaju ih naši pisci mlađe i srednje generacije, neki strani naslovi i nove knjige „o kojima se govori”. Zato je, valjda, i moguće da je među najprodavanijim knjigama knjiga poezije Bukovski, čujem da si prebio Hemingveja – Dušana Đurovića.

NIKAD ČUO

Učenik Marko L.: ,,Načitali smo se, tokom ove četiri godine, i onoga što je stvarno prevaziđeno, puno opših mjesta, nacional-patetike i sličnog. Sjećam se kakav smor su mi bile narodna lirska i epska poezija, Marko Miljanov i još par nekakvih pjesnika, užas! Ali, bilo je i božanstvenih djela! Ok su mi, od naših, Ognjen Spahić i još par njih.. Starce nešto ne ljubim, možda malo Bulatovića, malo više Pekića i Lalića. Nisam vezan za Njegoša, ne volim Kovača…”
– A Krleža, Šćepanović, Lopičić, Brković, Sijarić, Zogović..?
„Nikad čuo! Strance, dajte mi strance! Šta da vam kažem: ja sam u patriotsko-književnom smislu težak slučaj!”

Nada BUKILIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MARIJA ĐURIĆ, GLUMICA: Potreba za konstantnim radom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo

 

Glumica Marija Đurić je članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice. Ostvarila je veoma zapažene uloge u predstavama matičnog teatra – Pogled s mosta, O miševima i ljudima, Konji ubijaju, zar ne?, ali i u Zetskom domu, Tivatskom centru za kulturu, nacionalnom teatru… Na Festivalu u Konjicu dobila je nagrada za najbolju mladu glumicu  (za ulogu u prestavi Tre Sorelle), a na Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću – Nagradu za sporednu žensku ulogu u predstavi Inspekcija. Dobitnica je godišnje nagrade Gradskog pozorišta zbog istaknutih rezultata u radu i posebnih umjetničkih dostignuća

Nedavno je inicirala rad na dvije predstave – Golf četvorka i Atomsko cvijeće i zajedno sa koleginicama uspjela da napravi dvije odlične predstave, koje su pokazale važnost nezavisne teatarske produkcije.

MONITOR: Mogli smo da pogledamo dvije predstave nezavisne produkcije, koje ste sve Vi inicirale – ,,Atomsko cvijeće” i “Golf četvorka”. Obje predstave imale su premijeru za manje od mjesec dana. Kako je nastala ideja da s koleginicama radite ove predstave? Gdje su se odvijale probe, kakav je bio proces rada?

ĐURIĆ: Sama ideja za realizaciju ovakvih produkcija uglavnom nastaje iz potrebe da konstantno radimo na svom glumačkom habitusu. Vjerujem da je za svaku profesiju veoma važno prići joj iz više uglova, kako bismo je samim tim bolje upoznali i bolje ovladali njome. Tako smo i mi kroz ova dva projekta imali priliku da se pored glumačkog zadatka izrazimo i kao producenti i reditelji istih.

Veći dio proba bio je ili u mom stanu ili stanu nekog od kolega. Ono što je najupečatljivije, a došlo je kao kruna procesa stvaranja predstave Atomsko cvijeće, jeste njeno premijerno izvođenje koje se odigralo u mom stanu. Bio je to mali eksperiment sa sjajnom povratnom reakcijom publike, koji nas je ohrabrio da nastavimo sa takvim radom. Procese je obilježio divan kolektivni rad, ljubav prema ovoj profesiji i zajednički optimizam iz kog su izašli dobri proizvodi.

MONITOR: Pokazalo se da se rad na ovim predstavama uspješno odvija van osnovnih tokova repertoarskog pozorišta. Istovremeno odredili ste jednu od mogućih smjernica razvijanja pozorišnog jezika savremenog teatra. Kako ste dolazili do tekstova, šta Vam je u njima bilo inspirativno?

ĐURIĆ: Iskrena da budem, težila sam da to  budu ženske podjele. Onda sam u skladu sa tim tražila tekstove.

Kad ste stalno u procesu traženja, čitanja i istraživanja, otkrivanja se nekako sama dogode, tako su i ove priče došle do mene. Iako su  tematski i žanrovski potpuno drugačije obje su bile sjajan materijal da nam privuku pažnju. Dok Golf 4 otvara vrata jednog nezrelog prijateljstva gdje svojim komičnim sadržajem izaziva publiku na smijeh, Atomsko cvijeće otvara vrata jedne nesređene i tragične porodice, prikazujući jedan krajnje destruktivan odnos majke prema ćerkama pa tu istu publiku dovodi do suza. Na kraju svega, ono u šta smo sigurni jeste da je publika prepoznala i shvatila poruku obje predstave.

MONITOR: S obzirom na to da ste članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice i da glumite u predstavama i drugih teatara, koliko Vam je značajan rad u nezavisnim produkcijama i koliko se razlikuje taj proces rada na predstavama?

ĐURIĆ: Nezavisna produkcija daje slobodu na izbor svega onoga što čini jedan proces i predstavu. U to ime možemo birati uloge koje volimo, nešto na čemu više želimo da poradimo, uloge koje pripadaju našem senzibilitetu, a s druge strane imate slobodu na izbor glumačke podjele… Ovakve produkcije su se pokazale kao jako uspješne jer su uvijek sastavljane od glumaca koji ulaze u projekat svojom voljom i izborom.

MONITOR: Danas je važno kroz umjetnost pričati o položaju žena i drugim gorućim temama, ali  da li se išta suštinski mijenja? Vjerujete li da je pozorište dobro mjesto za pokretanje promjena u društvu.

ĐURIĆ: Vjerujem da pozorište jeste adresa gdje se možemo poigravati i plasirati teme koje nas se tiču. Važno je samo da u njemu izrodimo jasnu priču  i prenesemo publici razumljivu poruku, a ona dalje, sigurna sam, obavlja svoju funkciju, radeći na kolektivnoj svijesti društva.

MONITOR: I ranije ste igrali u predstavama nezavisne produkcije, kao što je ,,Žena koja je skuvala svog muža”? Ja sam ove dvije predstave gledao u Centru za kulturna zbivanja Ribnica, a igrate ih u stanu, kafeima, centrima za kulturu… Smatrate li da su naša pozorišta prilično decentralizovana i da ga ovako činite dostupnim svima?

ĐURIĆ: Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To za mene na kraju može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo .

MONITOR: Sve ste i producentkinje predstava, bavite se i marketingom… Takav proces iziskuje drugačiju organizaciju. Koliko je sve to bio izazov i da li planirate da radite još ovakvih predstava?

ĐURIĆ: Što se mene tiče – da. Na ovom stvaralačkom putu kao ohrabrenje za dalji rad  stoji sjajna reakcija publike, divno iskustvo koje ćemo nadograđivati daljim stvaranjem.

Miroslav MINIĆ
Foto: Filip Rašović

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Zbornik o djelu filozofa Lina Veljaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Praktička ontologija

 

Zbirka tekstova pod naslovom Praktička ontologija posvećena radu istaknutog filozofa Lina Veljaka, predstavlja veoma bogatu riznicu savremenog filozofskog promišljanja. Autori koji su tekstove prikupili i oivičili koricama ograđuju se od klasične karakterizacije zbornik za knjige sličnog karaktera, kao i od naziva spomenica. Naziv zbornik ne odgovara, kako primećuju, zato što upućuje na knjige koje nastaju kao zbirka tekstova koji su delo određenog naučnog skupa ili usko stručnih tema, što u ovoj knjizi nije slučaj. Spomenica ne bi odgovarala karakteru knjige zato što je filozof kome je posvećena živ i aktivno učestvuje u savremenim filozofskim tokovima i društvenim procesima. Priređivači predlažu naziv Festschrift, koji se može prevesti kao slavljenički spis, kao najadekvatniji, zato što je povod nastanka knjige sedamdeseti rođendan Lina Veljaka.

Povod da se priredi ova knjige nije samo da bi se njome ukazala počast uglednom filozofu. Jedan od glavnih ciljeva ove knjige je da se njome javnosti približi Veljakova mnogostruka filozofska misao i da se sadašnji i budući istraživači podstaknu na dalja istraživanja za koja je Veljak, višedecenijskim radom, otvorio značajan prostor.

Mnogi su filozofi, od Sokrata i antičkih mislioca, preko Fihtea do Kjerkegora i Ničea, ukazivali su da je mišljenje filozofa neodvojivo od njegovog života, na šta su i priređivači ove knjige u uvodu ukazali. Nije riječ o  strogo biografskim podacima nečijeg života, sa kojima se, takođe, u ovom zborniku upoznajemo, već i onom dijelu života koji nije moguće drugačije zabeležiti osim kroz stvaralačku delatnost. Delo Lina Veljaka je gotovo jednako rečito na papiru  i izvan njega. Pored mnoštva visokorangiranih akademskih dostignuća, angažovanost autora u socijalnom, političkom i aktivističkom smislu stoji rame uz rame sa njegovim misaonim naporima. Profesor Veljak  oličava ideal prema kojem se nečija životna filozofija ogleda u njegovim delima, kao i obratno, delovanje je krajnji izraz dubokog promišljanja stvarnosti. Zato ne treba da čudi, naizgled paradoksalan naslov knjige, u kome se ontologija, kao apstraktna i najčešće strogo teorijska disciplina, sjedinjuje sa pojmom praktičkog. Jedno od osnovnih stremljenja filozofije Lina Veljaka, kao i tekstova u zborniku, jeste da pokažu kako se ontologijska i praktička sfera prožimaju, i to ne kroz ogledalni odnos, od čijeg je istraživanja sam autor započeo svoj mislilački put, već se međusobno dopunjuju, u dinamičnom i stvaralačkom odnosu.

Knjiga Praktička ontologija podeljena je na tri dela indikativnih naslova:  Između teorije i prakse,  Teorija prakse i  Praksa teorije. Na kraju knjige se nalaze i dva dodatka. Prvi predstavlja Veljakovu bibliografiju, drugi razgovor sa filozofom iz 2021. godine koji je vodio Goran Sunajko.

Deo knjige, Između teorije i prakse, daje opšti pregled filozofije Lina Veljaka, u kome se čitalac može upoznati i sa njenim filozofskim osnovama, i sa  pravcima u kojima se njegova misao grana. Budući da su tekstovi u ovom poglavlju pisani mahom od strane Veljakovih kolega koje su ga i lično poznavale, čitalac dobija mogućnost da, pored uvida u misaoni rad filozofa, oseti i snagu ličnosti koja promišlja fundamentalne probleme filozofije. Kroz radove mnoštva autora imamo priliku da se upoznamo sa Veljakovim promišljanjem ontologije kao temelja filozofije, i sa njegovim autentičnim pogledom na ontologiju kao otvorenu disciplinu koja proučavanjem omogućava dublje i šire sagledavanje i promišljanje društvenih problema kroz osnovne mogućnosti čovekovog bivstvovanja. Radovi jasno pokazuju da je interdisciplinarnost, kao i približavanje ontologije svakodnevnim problemima nužan put kako filozofija ne bi (p)ostala strogo akademska aktivnost, već živa misao koja se hvata u koštac sa egzistencijalnim, društvenim i istorijskim problemima. Širinu Veljakove misli možemo videti već prema tematskim poljima kroz koje se ona suvereno kreće. Od fundamentalne ontologije i (de)konstrukcije zapadne metafizike na tragu Hajdegera, do promišljanja Hegelovog i Marksovog shvatanja istorije, društva i čovekove povijesne uloge. Od hrišćanske teologije, do Marksove kritike ideologije, od problema nihilizma do feminističke prakse i teorije. Kroz sve te misaone kretnje, provejava jedna reč, jedan pojam, jedan moto. Sloboda. Svaki od autora sagledava filozofovo delo iz posebne perspektive, kroz prizmu različitih teoretičara i različitih problema, ali tačka presecanja ostaje sloboda, kao osnovna tema Veljakovog filozofskog rada.

U drugom delu knjige autori stavljaju akcenat na teorijske aspekte Veljakove filozofije. Oni se prvenstveno odnose na problem metafizike, tačnije napetosti između metafizike i ontologije, ali se tu ne završavaju. Možemo pratiti kretnju od pitanja bića i njegovog značenja, do njegovog izraza kroz društvenu i povijesnu zbilju. Tako, možemo obuhvatiti čitav razvojni put Veljakove misli, od filozofa praksisovca, orijentisanog na ontološka pitanja, kroz postpraksisovski period, pa sve do danas: od kritike teorije odraza, kao zatomljene vizije čoveka i društva, i otvaranja revolucionarne prakse stvalačkog angažmana u društvu, do savremenih promišljanja mogućnosti re-evolucije kao pokušaja drugačijeg organizovanja društva. Na tom putu, čitaocu se ukazuje širok spektar filozofskih problema – odnos ontologije i metafizike, marksističko shvatanje odnosa čoveka i (društvene) stvarnosti, odnos egzistencije i istine, kao i problemi religije, vere i nauke u savremenom svetu.

Možda jedna od najzanimljivijih mogućnosti koju Veljakova misao nudi jeste kritika pozicije savremene filozofije, često zvane postmoderna. Autori pokazuju da Veljakova filozofija nudi (re)interpretaciju istine, pokazujući da je ontološko pitanje istine od suštinske važnosti za naš odnos prema praksi. Kroz ove tekstove najbolje možemo videti kako za Veljaka ontologija nije izolovana disciplina, već njeno proučavanje treba da omogući delovanje koje će, suštinski i autentično, moći da promeni društveno i političko stanje u kome se čovek zatiče.

U delu knjige pod nazivom Praksa teorije čitalac dobija priliku da razmotri autentičnost Veljakove pozicije koja je izražena kroz naslov knjige, a to je ontologija prakse koja se pretvara u praktičku ontologiju. Autori koji promišljaju Veljakovu filozofiju, kao i sam filozof, ne beže od paradoksa, niti pokušavaju da ih reše površnim logičkim i jezičkim intervencijama, već se udubljuju u prirodu pardoksalnosti odnosa ontologije naspram prakse. U snazi paradoksa i kroz paradoks ocrtava se Veljakova filozofija koja se, po rečima autora Ivana Milenkovića razvija: „kroz paradokse i uprkos paradoksima“. Iskustvo paradoksa, kognitivnog ili egzistencijalnog, usko je povezano sa iskustvom ljudske slobode.

Autori će, na tragu Veljakove filozofije, razmatrati odnos slobode i identiteta, krećući se na tom putu od Aristotela do Gramšija. Analiza tradicionalnog shvatanja identiteta, proizišla iz zapadne metafizike, pokazaće se kao prepreka na putu ka slobodi, koja se doživljavala kao izvorna čovekova svestranost. Na taj se način čitalac upoznaje sa svom oštrinom Veljakove misli, koja paradoks uzima kao pukotinu kroz koju se mnogostrukost čovekove egzistencije uspeva nazreti i osloboditi. Na taj način slavljenički spis ne slavi samo ime autora kome je posvećen, već slavi i njegove misaone napore i filozofska dostignuća, kojima je težnja da se zadobije sloboda. To je zadatak celokupnog čovekovog bića, u čemu teorija i praksa postaju neodvojive.

Fahrudin KLADIČANIN

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

OSAMLJENI ARGONAUT U POTRAZI ZA ZLATNIM RUNOM

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ferid Muhić, Putovanje u Tajan, Connectum, Sarajevo 2021.

 

Jednoga dana 1965. godine, dok je vozio svoju porodicu na odmor u Akapulko, kolumbijski novinar Gabrijel Garsija Markes je iznenada okrenuo auto, zatražio od supruge da preuzme brigu o porodičnim finansijama u narednim mjesecima i vratili su se kući. Poslije četrnaest mjeseci izolacije, otrovan duhanom, sa dugom od 8.000 dolara izašao je iz sobe i ženi predao rukopis svog, ako ne najboljeg, a onda sigurno, najpoznatijeg romana Sto godina samoće.

Vizija do koje je došao došla mu je poslije četiri godine spisateljske blokade. Bila je to munja koja će planetarno osvijetliti hispanoameričku književnost.

Ne kažemo da je Muhić na isti način pronašao tajan (Tajan) kao Markes Makonda, ali da postoji neka nevidljiva nit u nastanku ova dva romana sasvim je izvjesno.

Taj dan i 1965. godine kada je munja otvorila Markesovu spisateljsku inspiraciju, ista je Muhića pogodila 20. avgusta 2016. godine kada je otkrio riječ tajan. Pojam koji postoji i kao geografski toponim, posve očigledan na uobičajenim mapama. Poput šifre koju Borhesov junak Cinakan, sveštenik piramide Kaolom, pronalazi u pripovijetki Božiji zapis. Sličnost sa naslovom navedene priče nalazimo i u Prologu romana Putovanje u Tajan Ferida Muhića kada autor, posve pomiren sa dramom života kaže: Sve je to od Boga. Za razliku od Markesa, kojem se sve desilo munjevito, kod Muhića je potraga trajala punih trideset godina (kada mu se), kao pred očima pojavila riječ – tajan!

Ukazana kao: Magična blistava staklenca u kartonskom cilindru kaleidoskopa sklopila su se u središtu i stvorila savršen geometrijski ornament sjajnih boja pred okom začaranog djeteta. Baš kao što će se čitaocima ukazati roman kada Muhić na njega stavi posljednju tačku.

Viđeno, autor će pretočiti u roman dajući šansu čitaocu da i sam načini viđeno.

Da ne bi zapali u zamku kako je riječ o romanu klasične potrage za izgubljenim vremenom ili argonautskoj potrazi za zlatnim runom ili pak turističkoj pustolovini, autor će nas upozoriti na kraju same knjige (ali ne i kraju putovanja, jer putovanju kraja nema) Heraklitovim paradoksom: Ako tražiš neočekivano nećeš ga naći, jer se do njega ne stiže traganjem.

Navedene rečenice upozorenje su da u susretu sa romanom Ferida Muhića ne smijemo upasti u zamku kako je riječ o sretno i spretno ukomponovanim elementima bildungsromana, romana eseja i putopisnog romana, nego sve to i još mnogo više.

Poznavajući (ili makar sluteći) erudicijski duh autora mi postajemo svjesni da kazano jeste to ali mnogo više i mnogo drugog.

Pripremajući se za put, stvarni, iskusni planinar sa sobom nosi – ništa. Kad kažemo ništa, razumljivo, gledajući našim, svakodnevnim, pred put usplahirenim očima da nećemo šta zaboraviti spakovati u već prepunjen veliki kofer. Junak romana uzima tek jedan ručno rađeni štap, za koji bi pretenciozno bilo reći kako je riječ o Musaaovom (Mojsijevom) štapu ali može biti isti onaj koji je ležerno okretao Bijant iz Prijene dok je napuštao brod koji tone i zaprepaštenim spasiocima na pitanje zašto ne nosi ništa, pokazujući na srce i mozak, nonšalantno odgovorio Omnia meamecum porto (Sve svoje sobom nosim). Liči to i na stanje u kojem se, po priči Gistava Flobera, našao Sv. Avgustin, kada je poslije ubistva roditelja, ženi saopštio da će ujutro, pred vratima kuće, naći njegovu odjeću a on krenuti u potragu – go.

Jer kako drugačije razumjeti kretanje na put dug 710 km (preko najviših planinskih vrhova na tom putu) kada dobijemo popis onoga što se ne nosi: 1. sam; 2. bez šatora; 3. bez ranca; 4. bez hrane; 5. bez čuturice za vodu; 6. bez oružja, čak i bez džepnog noža; 7. bez šibica ili upaljača. Sve drugo što nam iskrsava kao neophodno za jedan ovakav put (ako ne pun kamion a ono bar dobro napunjen kombi) postaje besmisleno.

U čitaočevom horizontu očekivanja izrastaju slike vrleti od Šar-planine do Ozrena, dramatični susreti sa divljim životinjama, nepremostivi klanci, smrtno opasne klisure, kiše, susnježice, glad, žeđ i šta sve ne.

Šta dobijamo?

Višestruko putovanje; fizičko premošćivanje od Skopja do Mahoja, putovanje u djetinjstvo i putovanje u najdublje ponore vlastite duhovnosti i saznajnosti.

Sva tri puta skladno će se smjenjivati da će samo senzibilitet čitaoca određivati na kojim stranicama autor pokazuje više spisateljskog umijeća i fabularne uzbudljivosti. Čitaoci skloni avanturi gubiće dah na stranicama kada narator (ili glavni junak) ima neposredan susret s vukom a najvišu tačku dostićiće na stranicama kada roman poprima sve žanrovske osobine akcionog filma i kada glavnog junaka od smrti dijeli bukvalno jedan pogrešan pokret ili korak.

Skloniji meditaciji, uživat će na stranicama koje donose kratka razmišljanja pretočene nekad u mini-eseje a nekad u samo bridak gnomski iskaz. Ostajemo u dilemi da li se odlučiti za domišljeno kada autor komunicira sa svakodnevnim senzacijama iz života (esej o konju) ili kada polemizira sa filozofima od Sokrata do Ničea. Za što god se odlučili, ostajemo zamišljeni do ushićenosti gdje Muhić nalazi tako rafiniran materijal za impregnaciju onog što se nađe u domenu njegovog interesiranja.

Poseban put u romanu Putovanju u Tajan jeste onaj koji je išao u susret djetinjstvu. U onaj period od prvih mjeseci rođenja do pete godine, gdje susrećemo sadržaje koji idu, nerijetko, do granica mogućeg. Dječak koji nema ime ali se piše velikim početnim slovom (što možemo čitati kao blagu autorsku distancu, u spisateljskom pogledu neophodnu) sa pet mjeseci života registrira, razumije, shvata i memorira ono što se njemu i oko njega dešava, sa četiri godine pliva i roni cijelom širinom rijeke, bori se i brani i napokon – leti. Otklonimo li svako poznavanje konteksta, tekst se otvara u beskrajan niz tumačenja koja bi uključivala sakralne tekstove, sadržaje bližih i dalekih kultura kako u povijesti tako i u hijeropovijesti. No, čuda ne dominiraju tim stranicama romana nego su samo proplamsaji koji upozoravaju da je čovjek nemoćan u onoj mjeri u kojoj to sam sebi prizna. Jer, tu su stranice na kojima izranjaju likovi, svakodnevni i misteriozni, podvlači se istinsko vjerovanje, podsjeća na praznovjerje, otkriva arhetipsko…

Sa posljednjim stranicama knjige čitaoca može obuzeti zapitanost zašto se autor odlučio za nešto labaviju strukturu od onoga što se moglo očekivati poslije prvih pročitanih stranica. Naime, već od prve noći puta mi, zajedno sa autorom, ne prelazimo samo kilometre na relaciji Skopje – Mahoje, nego poniremo u prve dane njegova života i dalje (kroz kazivanje drugih) te idemo stazama koje vode kroz autorov duhovni i intelektualni svijet. Imajući u vidu magiju (šifru) koju nosi termin i toponim tajan (Tajan) očekujemo da kraj romana dočekamo u toj tački gdje se sva preduzeta putovanja stapaju i, na neki način, završavaju. Istraživač je stigao – rekao bi pjesnik. No, kao u elizabetanskom sonetu dobijamo dva stiha više. Rekli bi smo, u ovom slučaju, nagrade. Autor nas vodi u majčinu životnu potragu. Majka, koja je ispratila oca kada je Dječak imao sedam mjeseci a ona dvadeset godina, mužu nije mogla ući u trag a glas (mučan ili radostan) nije dolazio. Na tom putu, od nemila do nedraga, s dvoje malih na leđima, majka prelazi svoj tegobni put dok njen muž ne stigne kroz lik čovjeka s kojim je posljednji put krenuo na neprijateljski grudobran.

I tu, s majčinim smirajem, umiruju se sve tačke kojih se roman dotiče a istovremeno se stapajući u jednu – Tajan. I tek na taj način, strukturalna razbijenost postaje potpuno čvrsta.

Ma koliko nam se, na momenat, učini kako je riječ o individualnom traganju, roman Putovanje u Tajan nije samo to. Upravo kroz individualni put, dat je put jedne porodice, jednog naroda, svijeta… Hod kroz jedan život, svekoliku ljudsku historiju. Spisatelj, čini nam se, dobija umjetničku satisfakciju a čitalac zadovoljstvo u tekstu.

Za kraj; nemali je broj autora koji su jednu knjigu pisali cijeli život; bilo kao Gete Fausta ili Prust romaneskni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom. Ne vjerujemo da postoji neko ko je uspio pročitati ono što je Ferid Muhić napisao. Mi, koji imamo ovlašni uvid u ono što je izašlo ispod njegova pera, razlikujemo i kažemo da je njegov roman Putovanje u Tajan zapravo tačka u kojoj se spaja sve ono što je do sada napisao.

P.S. Možda bi u uvodnom dijelu teksta primjerenije bilo prenijeti spisateljsko iskustvo, nedavno preminulog semiotičara, dugo godina jednog od najuticanijih svjetskih intelektualaca, Umberta Eka. Njegovo iskustvo sa pisanjem romana može se porediti sa iskustvom Ferida Muhića. I jedan i drugi dugo su tretirali beletrističku književnost i to vrlo strogo a onda su dali vlastiti autorski rad na planu najuticanijeg književnog žanra – romana. Profesor Eko je zadobio svjetsku glasovitost a roman profesora Muhića prepuštamo sudu vremena.

Mirzet HAMZIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo