O muzičkom i plesnom nasljeđu Crne Gore brine brinu rijetki. Ta oblast je površno i oskudno zastupljena u formalnom obrazovanju
Etnomuzikologija se, osim što postoji kao jedan od predmeta na Muzičkoj akademiji, ne izučava nigdje više u okviru formalnog obrazovanja u Crnoj Gori. U srednjim školama i na fakultetima ne postoje ni etnomuzikološki ni etnokoreološki smjerovi. Rijetki koji izučavaju i na scenu postavljaju naše muzičko nasljeđe kažu da se više od sedam decenija pravi otklon od onog što je autentična crnogorska igra i pjesma. Toliko dugo, tvrde, traje i „stig što je naše muzičko nasljeđe“. Svemu tome doprinosi kontinuirana pasivnost institucija i ćutanje struke.
Svega pet-šest ljudi u Crnoj Gori, samoincijativno, kroz Etno-kamp Kolašin i Etno-lab Petrovac „vode računa“ o crnogorskom muzičkom nasljeđu. Među njima je i Davor Sedlarević, umjetnički rukovodilac kolašinskog KUD-a Mijat Mašković i organizator Etno kampa.
„Nemamo etnomuzikološku kulturu i poštovanje, tradiciju izučavanja i dovoljan broj stručnjaka. Oni koji bi se možda i bavili tim bivaju obeshrabreni kada vide indolentnost institucija i medija prema očiglednoj devastaciji nasljeđa koja se sprovodi u većini (ne svim) KUD-ova koji se smatraju nekim reperom tradicije“, kaže Sedlarević za Monitor. „Decenijama je pravljen otklon od tradicionalne muzike/plesa, pod tvrdnjom da je ona primitivna i stvorena je neka vrsta stida od nje“.
Naš sagovornik ističe: „Tako se čitava potencijalna struka u Crnoj Gori preselila u sferu amaterizma ili laicizma, što se, nažalost, održalo sve do danas. Dovoljno je pogledati pokušaje oponašanja folkloraških „sletova“ na određenim državnim praznicima. Tim prilikama, veliki broj folkloraša igra na plejbek, različitim stilovima, često nevješto izmišljene plesove za potrebe scene. Nigdje se ne vidi igranje i pjevanje kakvo je zapravo bilo u Crnoj Gori u kontekstu sa svitnom nošnjom – bez instrumentalne pratnje“, kaže sagovornik Monitora.
„Izvornim“ ansamblima su, tvrdi, vrata tih manfiestacija zatvorena „iako su neuporedivo kvalitetniji i bliži onom „istinitom nasljeđu“. Sedlarević kaže da „muzički pedagozi ćute na falš, prizemnost obrada i nonsense kojima nas zasipaju koreografi“. U praksi se pokazalo da većina „folkloraša“ koji imaju dobru volju, nemaju dovoljno kvalitetno znanje o crnogorskom plesno-muzičkom nasljeđu. Zbog toga, kako se može čuti na rijetkim naučnim skupovima posvećenim toj oblasti, „djeci se prenosi koreografija diskutabilnog kvaliteta“. I mediji, tvrde u kolašinskom KUD-u, olako „svako pojavljivanje u nošnji etiketiraju kao očuvanje tradicije“.
Sedlarević zaključuje: „U takvom kontekstu bilo koje odstupanje od estradnog i površnog folklorizma poima se kao atak na državu i naciju, a zapravo bi trebalo da je suprotno. Da je struke – ovoga ne bi bilo“.
Etnomuzikoloških zapisa ne fali, sakupili su ih dr Slobodan Jerkov, dr Zlata Marjanović i stariji istraživači poput Miodraga Vasiljevića. Problem je što se oni niti dublje proučavaju, niti primjenjuju na scenama. Ukoliko se prelistaju udžbenici iz te oblasti, uglavnom, nailazi se na vrlo površno i „usputno“ obrađeno sve što se odnosi na naše muzičko nasljeđe.
„Plesovima se, takođe, gotovo niko ne bavi sa naučnog diskursa. Jednostavno, kao da ne govorimo istim jezicima, objašnjava sagovornik Monitora. On tvrdi da „državu ne može predstavljati, kao „reprezent nasljeđa“, plejbek crnogorskih igara sa električnim bubnjevima, auto-tjunom i gomilom čudnih obrazaca koraka“. U kolašinskom KUD-u su začuđeni što to niko od nadležnih ne primjećuje. Zabrinjavajuće je, kažu, da je na pozornici preko 50 izvođača koji ne mogu da otpjevaju pratnju igri, već to radi plejbek.
Podrška države istraživačima muzičkog nasljeđa Crne Gore je odvajkada rijetka i neizdašna. A bez osnivanja stručne institucije, koja će uvesti savremene metodološke prakse, ne može biti ni boljitka. „Ne može se isto tretirati istraživačka stanica Etno-kamp Kolašin i turneja nekog KUD-a po egzotičnim zemljama. Uz sve uvažavanje, nije isto kada igru i pjesmu predaju ljudi koji su se za to školovali, koji su prošli terenska istraživanja, koji su muzički pismeni, i oni koji su spletom političkih okolnosti dobili priliku da nekog „podučavaju“. Još gore, oni koji to rade na krilima kvazinauke“, zaključuje Sedlarević.
„Amaterizmu je potrebno osvješćenje od višedecenijskog pogrešnog pristupa. Da, za početak, prihvate da pjevanje „u sekundama“ nije falš i da je to jedan od najtežih i najatraktivnijih vidova muzičkog ispoljavanja. I da naziv oro nije nastao od orla. Ako se pročita prvi plesni „bukvar“ na svim školama ti podaci se nalaze u prvih desetak stranica. U tome je početni korak ka promjeni“, objašnjava on.
Oni koji s ljubavlju sate provode po crnogorskim selima tražeći posljednje kazivače, kažu da se u revitalizaciju onoga što nam je muzička tradicionalna vrijednost mora poći redom. Nijesu za razdvajanje plesa i pjesme u Crnoj Gori, „jer je pjesma dominantna pratnja igri“.
Iz kolašinskog KUD-a objašnjavaju i da naše plesno nasljeđe nije isto kao neka druga u regionu, pa je, objašnjavaju, i drugačiji pristup. Smatraju da bi samo dvije školovane generacije napravile pomak.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ