Povežite se sa nama

OKO NAS

Ko ima takvu omladniu

Objavljeno prije

na

Povodom dana partije, 22. juna, podmladak Demokratske partije socijalista, okupljen u Savjetu mladih, dobio je poklon. Konstituisano je novo tijelo – Predsjedništvo. Milovi pioniri sada će, institucionalno ojačani, efikasnije komunicirati među sobom, te tako lakše sprovoditi ideologiju voljenog im vođe. Uz to, mnogima od njih ove funkcije su priremna etapa za visoku politiku. Tu su.

Novoformirano tijelo, kako stoji na njihovom sajtu, broji 29 članova, a na sjednici su izabrana četiri potpredsjednika (južna regija, centralna i dva potpredsjednika za sjevernu regiju) i sekretarka.

Kako bi uveličala partijsku svečanost, na sjednici se pojavila žena od Snimka i premijerovog povjerenja: članica Predsjedništva DPS Crne Gore, predsjednica ŽAD DPS i novopostavljena predsjednica odbora direktora Montenegro airlines-a Daliborka Pejović, koja se i obratila mladom, nadolazećem kadru.

Za predsjednika predsjedništva izabran je nedavno postavljeni predsjednih Savjeta mladih Nikola Pešić rođen 1988. godine u Zadru. Pešić, student ekonomije sa završenom srednjom medicinskom školom, na vrijeme se odazvao zovu politike. Čim je postao punoljetan, nije časio časa, učlanio se u DPS. Onda je krenuo naviše: postaje aktivan član u MO Stari aerodrom I, pa pet godina predsjednik Savjeta mladih tog mjesnog odbora, pa, od 2006. godine, član izvršnog i opštinskog odbora SM Podgorice, pa član Odbora DPS-a Glavnog grada, pa…

Dokazivao se Đukanoviću i staroj gardi i učestvovanjem u ,,svim organizacijama protokola DPS-a Crne Gore” ali i kao volonter, prisustvom u radu Komisija Glavnog odbora partije.

Isplatilo se, sada razbira visoku politiku. Na svom Facebook profile piše, oponašajući šefa: ,,Kako da idemo u Evropu kada ovi što predvode ‘apolitične’ proteste na čelu sa ‘nezavisnim kandidatom’ ne priznaju državne institucije a koliko vidim ni evropske.” Nešto ranije, dok je vodio kampanju za prvog omladinca DPS-a, znao je da poruči mladima kako je ,,siguran da će sa njim kao predsjednikom Savjeta mladih DPS-a Crne Gore imati svoj glas i uticaj u kreiranju politike i stvaranju države kakva odgovara mladima.” Dileme nema: čuči u njemu državnik.

Pešić je u predsjedništvu nadređeni Adnanu H. Hadžiću, predsjedniku SM DPS-a Rožaja, koji je, ujedno, izabran za Pešićevog potpredsjednika za sjevernu regiju. Hadžić, kao pravi podređeni, već citira druga Pešića, na svojoj Facebook stranici (na kojoj dominira grupna fotografija Predsjedništva SM, na kojoj centralnu poziciju zauzimaju Nikola Pešić i Daliborka Pejović): ,,Mladi žele da žive mirno i u slozi, ne žele ratove, demonstracije, nemire, a pogotovo ne žele isplanirane i konstruisane „proteste”.”

Ilija Mlinarević, rođen 1985. godine, u Predsjedništvo dolazi kao prvi mladi depeesovac Kotora. Do tu se probijao godinama. Spisak pozicija koje obnaša slikovito opisuje kako, čak i na tom nivou, DPS pravi mrežu. Iako dvadesetosmogodišnjak, Mlinarević je, osim mjesta u predsjedništvu SM, i: predsjednik Savjeta mladih Kotora (od 2007. godine), potpredsjednik Savjeta Mladih DPS Crne Gore (od 2010), odbornik u SO Kotor, gdje mu teče dugi mandat, član Skupštinskog odbora za izbor i imenovanje (u toku, takođe, drugi mandat), član Opštinskog odbora DPS Kotor, član Izvršnog odbora DPS Kotor, član Mjesnog odbora DPS Dobrota 2, koordinator IO za Mjesni odbor Dobrota 3, predsjednik Savjeta za mlade Opštine Kotor od 2010. godine, član Skupštine vaterpolo kluba Primorac, član Skupštine jedriličarskog kluba Lahor, član nadzornog odbora Fondacije Kotorski festival pozorišta za djecu, član nadzornog odbora Crnogorskog omladinskog foruma (COF), Član SUBNOR-a i antifašista Kotora. Vjerovali ili ne! Koliko li će tek funkcija nakupiti kada partijski zrene?

Mlinarevićeva partijska sa-borkinja, predjednica Savjeta mladih iz susjednog Herceg Novog, je godinu dana mlađa Nevena Keković. Ne razlikuje se mnogo od starijeg kolege: učlanila se u DPS, pokazala želju da napreduje u stranci, pa su partijski bomboni, počeli da pristižu. Kekovićeva je tako: član Glavnog odbora DPS-a, član izvršnog i opštinskog odbora DPS Herceg Novi, potpredsjednik Savjeta mladih DPS Herceg Novi, Predsjednik koordinacionog tima Savjeta mladih DPS Herceg Novi, član tima za praćenje i unapređivanje privrednog razvoja Herceg Novog, član tima za evropske integracije, član Savjeta za saradnju lokalne samouprave i nevladinih organizacija u Skupštini Opštine Herceg Novi… Njen životni moto je: ,,Budimo realni, tražimo nemoguće!” Umije, eto, budna da sanja.

Na čelu Komisije za međunarodne odnose Predsjedništva SM postavljena je Doris Nikolić iz Ulcinja, rođena 1991. godine, kada i njena partija, pod ovim imenom. I ona je politički aktivna od početka srednje škole. Iskustvo! U svojoj biografiji Nikolićeva izdvaja 2008. godinu, kada je ,,bila jedan od najmlađih učesnika emisije Biramo lidera, gdje mi je gospodin Blagota Mitrić rekao da imam sve kvalitete lidera i da nekad ne propustim šansu da svoje znanje i primijenim u korist razvoja svog grada i države.” Mitrić ju je pročitao. Kao i Đukanovića.

Mlada Nikolićeva, koja politiku smatra umjetnošću, zna znanje. Ovako kreće na mrske neprijatelje: ,,Ne može predsjednik Crne Gore biti onaj koji s vremena na vrijeme navraća ovdje, ne može predsjednik Crne Gore biti čovjek koji je potrošio nekoliko godina svog života i založio svoju diplomatsku karijeru da ne bude države čiji predsjednik priželjkuje da bude.” Plus kod šefa.

I u NATO se, mlada, razumije. ,,Protivljenje NATO-u je izraz nacionalizma, antievropejstva i antizapadnjaštva: biti protiv NATO danas znači biti predstavnik autističnog nacionalizma.” Nijesu joj u partiji kazali da i neki vodeći svjetski intelektualci imaju rezerve spram NATO saveza. I da sumnjati nije ghrijeh. Niti će joj reći.

Njena koleginica, sada izabrana za sekretarku Predsjedništva DPS-a (postmoderna varijanta SKOJ-a), Viktoria Badža, javnosti je postala poznata kada je otužnim ,,performansom” ispred prostorija MANS-a pokušala da upozori kako je Vanja Ćalović pogrešno parkirala automobil u danima kada je Podgorica bila blokirana snijegom. Na svom Facebook profilu citira Onore de Balzaka: ,,Znate li čime ljudi krče sebi put? Bljeskom genija ili umešnom pokvarenošću. U ljudske mase treba uletati kao topovsko đule, ili se uvući kao kuga….”

Prikladno. Njen DPS se dvije decenije uvukao u ljudske mase Crne Gore: i kao topovsko đule, i kao – kuga.

NA RASPOLAGANJU

VII SAZIV SAVJETA MLADIH DEMOKRATSKE PARTIJE SOCIJALISTA CRNE GORE

1. Nikola Pešić, predsjednik
2. Alma Ljuljanaj, predsjednica SM DPS Glavnog grada i potpredsjednica za centralnu regiju,
3. Milica Orlandić, predsjednica SM DPS Bara i potpredsjednica za južnu regiju,
4. Adnan H. Hadžić, predsjednik SM DPS Rožaja i potpredsjednik za sjevernu regiju,
5. Žarko Šćekić, predsjednik SM DPS Bijelog Polja i potpredsjednik za sjevernu regiju,
6. Viktoria Badža, sekretarka SM DPS Crne Gore
7. Ivana Protić, Andrijevica
8. Radoš Raičević, Berane
9. Jelena Srzentić, Budva
10. Slađana Pavlović, Danilovgrad
11. Aleksandar Vuković, Žabljak
12. Jelica Radović, Kolašin
13. Ilija Mlinarević, Kotor
14. Dragica Vučinić, Mojkovac
15. Radinka Perović, Nikšić
16. Anes Canović, Plav
17. Tanja Bakrač, Plužine
18. Danijel Živković, Pljevlja
19. Nebojša Kašćelan, Tivat
20. Deniza Hodžić, Ulcinj
21. Mihailo Radonjić, Cetinje
22. Nevena Keković, Herceg Novi
23. Milenko Bajović, Šavnik
24. Milan Babović, predsjednik Komisije za praćenje i implementaciju projekata,
25. Danilo Drobnjak, predsjednik Komisije za informacione sisteme,
26. David Knežević, predsjednik Komisije za analizu i statistiku podataka,
27. Suad Šabanović, predsjednik Komisije za rad sa studentima,
28. Doris Nikolić, predsjednica Komisije za međunarodne odnose,
29. Danilo Ratković, predsjednik Komisije za rad sa medijima.

Marko MILAČIĆ

Komentari

OKO NAS

ŠVERC MARIHUANE KROZ CRNU GORU: Kako se dijele milijarde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema ageniciji AP, albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina BDP Albanije. Crna Gora, kao tranzitna i tržišna destinacija, ima svoje mjesto u uhodanom švercerskom lancu

 

Automobil dvojice albanskih državljana koji su početkom ove sedmice sa dvanaest i po kilograma marihuane, upali u pripremljenu policijsku zamku, bio je prava atrakcija u malenoj Andrijevici. Koordinisanom akcijom granične policije, policije Centra bezbjednosti Berane, OB Andrijevica i sjevernog sektora za borbu protiv droge, šverceri su propušteni da iz Albanije uđu u Crnu Goru, a onda su praćeni dok se nisu zaustavili u ovom malenom mjestu.

Upućeni sagovornik Monitora smatra da, s obzirom na to kako je droga bila sakrivena, njihova destinacija nije bila mnogo dalja od mjesta hapšenja. Droga je, naime, u plastificiranim paketima, bila položena na motor, ispod haube automobila.

„Sakrili su je tako ’dobro’, da je pravo čudo kako nisu zapalili i motor i drogu dok su stigli do Andrijevice“, komentariše naš sagovornik.

Albanski državljani su uhapšeni i predati tužiocu i vjerovatno će završiti u zatvoru, ali je pitanje koliko je njihovih kolega prošlo prije toga. I dokle su sve stizali. Sa ovako malim količinama, vjerovatno ne daleko. „Ovo su obično količine koje završavaju na crnogorskom tržištu, gdje je albanska marihuana vrlo cijenjena. I ne samo u Crnoj Gori, nego je takozvana albanka poznata i cijenjena i u Zapadnoj Evropi. Crna Gora je, tako, i tržište i tranzit“, objašnjavaju nam sagovornici.

Upećatljiv je bio komentar, ostavljen  ispod vijesti o hapšenju na jednom od ovdašnjih portala, u kome autor  kaže kako je negdje „mora“ prošla tona maruhuane, kada je ovdje palo desetak kilograma.

Dobro obaviješteni izvori Monitora navode da se proizvodnja marihuana u Albaniji, nakon nedavnog rata policije i mafije u toj zemlji, u velikoj mjeri preselila na granicu između Albanije i Crne Gore, u zabačeno planinsko selo Hoti, odakle se jednim dijelom, preko Skadarskog jezera, prenosi i kroz Crnu Goru.

Izmir Hebovija, sa nadimkom Shkodran, ili Skadranin, bio je ranije glavna albanska veza za Crnu Goru, odnosno za trgovinu sa Tuzima i Božajama”, kaže Monitorov izvor. Prema njegovim riječima droga iz Albanije ide u nekoliko standardnih i ustaljenih švercerskih pravaca. Jedan od njih je od Drača i Valone, gliserima do Italije. Drugi pravac je od Valone do Šibenika u Hrvatskoj, odakle brodovima produžava za Veneciju. „Treći put je preko Crne Gore. Osim preko Skadarskog jezera, vrijedni tovari ulaze preko Božaja, odnosno Sukobina, a zatim idu na Debeli brijeg. Kod prenosa droge većinom se koriste automobili sa prepravljenim dnom, ili se droga krije u krovnom tapacirungu, kao i u instrumental tabli. Većinu kurira predstavljaju mladi albanski bračni parovi, mada je bilo slučajeva da i stariji ljudi za dobru naknadu prenose skank.”

O razmjerama proizvodnje i šverca droge govore i podaci američke agencije AP. Prema ovoj ageniciji albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u tržišnoj vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina bruto društvenog proizvoda Albanije.

Prema podacima Ujedinjenih nacija globalna vrijednost ilegalne trgovine marihuane je 140 milijardi dolara. Monitorov izvor podsjeća da je Meksiko najveći proizvođač marihuane za tržište Sjedinjenih Američkih Država. Tome u prilog govore i podaci o postojanju više podzemnih tunela na granici ove dvije države. Posljednji podzemni tunel dužine četiristo metara, koji je spajao dva ilegalna magacina s jedne i druge strane granice, otkriven je prije par godina, i tada je odjednom zaplijenjeno 17 tona marihuane.

Koliko je trgovina ovom drogom na Balkanu isplativa govore podaci da je balkansko tržište narkoticima posljednje dvije decenije zatrpano albanskom „travom“.  Najkvalitetnija marihuana u Albaniji košta 2.000 evra po kilogramu, a samo na siromašnim tržištima u ovom regionu, u Skoplju, Podgorici, Beogradu, Sarajevu i Zagrebu prodaje se za 5.000 evra po kilogramu.

Monitorov policijski izvor otkrio je da skank u Albaniji rade četiri mafijaška klana.

„To su porodice Kula, Abazi, Borci i Brokaj. Dok se Abazi bave samo skankom, ostali klanovi rade i druge ilegalne poslove. Klan Kula uz narkotike na tržište Italije švercuje i oružje. Klan Borci osim skanka drži na jugu Italije primat u organizovanju lanca prostitucije. Članovi klana Brokaj su bivši političari i članovi albanske obavještajne agencije Sigurimi. Oni kontrolišu sjedište crne berze u  Švajcarskoj, u Bernu i Bazelu. Zanimljivo je da oni imaju i zaštitni znak na svojim pakovanjima skanka. To je slika kamile, po čemu je droga porodice Brokaj poznata pod nazivom kamila skank”, priča ovaj dobro obaviješteni izvor.

U svjetlu finansijskih podataka o poslovima sa marihuanom i skankom koji imaju industrijske razmjere, jasno je da svoj interes lako pronalaze i crnogorske kriminalne grupe. Prekogranična kriminalna bratstva opstaju čak i pod velikim pritiscima EU da se proizvodnja i šverc ove droge zaustave ili podvedu pod kontrolu. Taj pritisak će na Crnu Goru, koja ime pretenzije da u region predvodi pristupne pregovore sa EU, sigurno biti sve jači i jači. Evropa se neće zadovoljiti fotografijom nekog automobila u Andrijevici sa dvanaest kilograma marihuane.

Uprava policije se povodom slučaja zapljene marihuana kod albanskih državljana na putu kroz Andrijevicu nije zvanično oglašavala. Tako je ostalo nepoznato gdje su šverceri ušli u Crnu Goru. Oni su to mogli učiniti preko zvaničnog graničnog prelaza Grlja kod Gusinja, na novom putu prema Skadru, preko planinskog prevoja Tamara i zatim dolinom Cijevne. Ali, isto tako šverceri, ovi uhvaćeni i drugi neuhvaćeni, u Crnu Goru ulaze ilegalnim putem iz Albanije, preko sela Vusanja pa do Gusinja.

Monitor je više puta otvarao priču o ilegalnim putevima kojima se iz susjednih država može ući u Crnu Goru ili izaći iz nje, mimo zvaničnih graničnih prelaza. I to je ono što će nove crnogorske vlasti morati da stave pod kontrolu. Ti putevi predstavljaju javnu tajnu i za njih zna svaka obavještajna služba u regionu. Znaju to i iz Evropske unije, koja će tražiti da se ti putevi ili potpuno zatvore, ili stave pod potpunu kontrolu granične policije i carinskih organa.

Njihov zahtjev će, sasvim sigurno, biti da se svi poznati ilegalni putevi droge preko Crne Gore potpuno blokiraju. Prethodne vlasti nijesu imale političku volju da to urade. Za nove vlasti to je obavezan domaći zadatak u pregovaračkim poglavljima 23. i 24. Nije problem zaustaviti jedan automobil sa nekoliko kilograma, već šlepere koji prevoze tone narkotika prema državama EU.

A iza ovih poslova ne stoje piljari poput dvojice uhvaćenih švercera, već neki od namoćnijih kriminalnih grupacija u regionu. Crnogorskih, albanskih, bosanskih, srbijanskih, kosovskih ili hrvatskih. Koje, međusobno, bolje sarađuju nego zemlje iz kojih potiču.

Tufik SOFTIĆ 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ISTRAŽIVANJE NVO ROMSKA ORGANIZACIJA MLADIH PHIREN AMENCA: Romi, zagonetka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa, pokazalo je istraživanje NVO Phiren Amenca. Rezultati su turobni, i posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura

 

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa. Muk. Nije im poznato. Kao i da ne bitišu u zajednici sa njima.

To je pokazalo istraživanje Upoznatost podgoričkih srednjoškolaca/ki sa istorijom, jezikom i kulturom Roma, koje je NVO Romska organizacija mladih Phiren Amenca realizovala u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

Odakle potiču Romi? U kojem vijeku su došli u Evropu? Od kada žive u Crnoj Gori i koje grupe postoje? Najveći procenat anketiranih učenika srednjih škola ne zna odgovore na ta pitanja. Čak oko 77 odsto ne zna odakle su Romi, dok je ostatak u nedoumici da li su iz Indije ili Egipta. Devet od deset anketiranih srednjoškolaca/ki ne zna kada su došli u Evropu. Oni koji raspolažu saznanjem koliko dugo Romi žive u Crnoj Gori, mogu da se prebroje prstima na obje ruke, jer čak 94 odsto anketiranih ne zna, a gotovo apsolutna većina, 98,2 odsto ni koje sve grupe Roma žive u Crnoj Gori. Ispod jedan odsto je navelo da na prostoru naše države ima Egipćana, muslimana, pravoslavaca i Aškalija.

Ti rezultati su turobni, i pokazuju razočaravajuće nizak stepen poznavanja i razumijevanja postojanja romske nacionalne manjine u Crnoj Gori. Oni su posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura. „Zakonski okvir je osnova poboljšanja uslova za prosperitet romske populacije, ali djelovanje u ovom pravcu mora nadilaziti oslanjanje na zakon. Adekvatnim obrazovanjem koje odlikuju nastavni sadržaji o različitim kulturama i rasama stvaraju se uslovi za individualni razvoj i očuvanje identiteta, solidarnost unutar i između generacija, kao i solidarnost prema marginalizovanim grupama”, zaključuju iz NVO Phiren Amenca.

Kako napominju iz te organizacije, Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju je predviđen i slobodni nastavni plan i program, u okviru kog nastavnici treba da, u saradnji sa lokalnom zajednicom, mrežom roditelja i djecom, problematizuju ona pitanja koja su socijalno osjetljiva. „Potrebno je da učenje o manjinama postane sastavni dio kurikuluma sa jasnim ciljem umanjivanja etničke distance. Školski sistem takođe treba da obezbijedi politiku podsticaja i omogući da pripadnici većine mogu učiti jezik manjine i time unaprijediti uslove sporazumijevanja, poslovne saradnje i obrazovne okvire za romsku populaciju”, savjetuju iz NVO Elvisa Beriše.

Podgorički srednjoškolci ne poznaju ni značenje termina Cigan. Najviše njih je zaokružilo mogućnost ne znam, 62,7 odsto, a onih koji su odgovorili da je to sinonim za Roma ima 21,8 odsto. Ostatak se podijelio između opcija pogrdan naziv za Rome, crn, prljav, nedodirljiv, siromašan, onaj koji nema stalno mjesto boravka, lopov i nekulturan.

Ni odgovor na pitanje koliko je Roma stradalo tokom Drugog svjetskog rata i zbog čega, nije poznat učenicima srednjih škola u Podgorici. U najvećem procentu, njih 87,4 odsto, izjavilo je da ne zna.

Kojeg datuma se obilježava genocid nad Romima, ubjedljiva većina, 98,3 odsto – ne zna.

Kada se obilježava Svjetski dan Roma? Šta Romi obilježavaju 16. maja? Koje su slave u romskoj kulturi i tradiciji? Koje godine i gdje je organizovan Prvi svjetski Kongres Roma i koje su važne odlike na njemu usvojene? Koji je naziv romske himne, a koje su boje zastave i šta znače? To su pitanja na koja poznavanje odgovora djeluje kao impozantno naučno dostignuće, ako je zaključivati na osnovu istraživanja. A ne bi smjelo da bude.

Jedan je stav posebno zapanjujući. I nadasve alarm, da se zapitamo u kakvoj sredini odrastaju naša djeca. Na pitanje da li bi imali nešto protiv da im pripadnik romske populacije bude bračni partner ili član porodice, preko 75 odsto ispitanika je odgovorilo potvrdno. U slučaju da se radi o komšiji, šefu, profesoru ili predsjedniku države, nemaju ništa protiv. Kako se to unaprijed odlučuje u koga ćemo se zaljubiti i koga ćemo voljeti? Kakvu ulogu tu igra nacionalna pripadnost? Može li se to racionalizovati?

To što je bio Rom, nije nam smetalo da zavolimo Čarlija Čaplina, čovjeka svijeta, najveću zvijezdu nijemog filma u Holivudu, kome je 1975. godine čak i engleska kraljica Elizabeta II dodijelila čin viteza, kao jednom od najzaslužnijih građana Velike Britanije.

Ni Ronija Vuda, gitaristu legendarnih Roling Stonsa. Pablo Pikaso, jedan od najistaknutijih slikara, vajara, crtača i grafičara 20. vijeka, osnivač kubizma, ponosno je isticao svoje romsko porijeklo. Džon Banjan, engleski pisac čije je djelo Hodočasnikova putovanja, poslije Biblije, jedno od najprevođenijih, takođe je bio Rom. Ni Sonji Kovaljevskoj, prvoj velikoj ruskoj matematičarki, prvoj ženi profesorki Sjeverne Evrope i prvoj urednici naučnog časopisa, to što je Romkinja nije joj smetaloda pokori svijet.

Niko za njihovu nacionalnost nije mario.

Zašto onda o jednima govorimo s ponosom i ljubavlju, a o drugima kao o prosjacima, vječitim gubitnicima, prljavcima?

Vrijeme je da se zapitamo na kakvim osnovama gradimo antifašističko i antirasističko društvo. Smije li to biti ono u kom se na osnovu nacionalnosti određuje koga ćemo voljeti? Istinsko življenje evropskih vrijednosti naša je, nikad očiglednije, nasušna potreba.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEVOLJE  RODITELJA DJECE SA AUTIZMOM: Prepušteni sebi

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored Centra za autizam u Podgorici, zbog nedostatka kadra i malog broja tretmana, roditelji djece su prinuđeni da svoju djecu vode u Beograd. Boravak tamo ih mjesečno košta od 800 do 1.200 eura. ,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji”, kaže Radmila Vukadinović

 

Tog maja, prije pet godina, građani Podgorice su sa strepnjom tragali za Ognjenom Rakočevićem. Lijepa priča o solidarnosti nije imala srećan kraj – jedanaestogodišnji dječak je pronađen u Morači. Tragedija je pokrenula širu priču o autizmu i neuslovima za liječenje i život osoba sa ovim razvojnim poremećajem.

Nakon dvije godine, krajem marta, otvoren je u Podgorici Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju prihologiju Ognjen Rakočević.

Na otvaranju prvog nacionalnog centra ove vrste tadašnji ministar zdravlja Kenan Hrapović je obećao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. Tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

O tome kakvo je stanje danas, četiri godine nakon otvaranja Centra, svoje i iskustvo, kako kaže, većine roditelja djece sa smetnjama u razvoju za Monitor govori Radmila Vukadinović.

Prošle godine, njen sin koji je tada imao dvije godine i sedam mjeseci, dobija uput za liječenje na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora Đorđe Kostić u Beogradu. ,,Sin je imao problema sa govorom i ponašanjem. Kao roditelji koji se, u tom trenutku, prvi put susreću sa problemom te vrste, nama sve to djeluje strašno i bezizlazno. Dr Ivan Krgović, dječiji psihijatar nam detaljno opisuje problem, savjetuje nas da pođemo na Institut, jer je ključ napretka našeg sina u kontinuiranom svakodnevnom radu, što Centar za autizam u Podgorici nama i ne može da pruži. Maksimalan broj tretmana koji možemo da dobijemo u Centru je jednom nedeljno, što je premalo. Zahvaljujući dr Krgoviću, krećemo za Beograd”, priča Vukadinovićeva.

Na Institutu su proveli pet mjeseci, gdje je dječak dobijao 16 sati tretmana nedjeljno. Napredak je, kaže, bio veliki. ,,Vratili smo se kući iz razloga što smo ovih pet mjeseci, kao porodica, bili razdvojeni. Ja i mlađi sin u Beogradu, suprug i stariji sin od devet godina u Podgorici. Veoma teško porodica funkcioniše kad je razdvojenost u pitanju. Suprug se trudi da održi posao, jer nam je to trenutno, jedini izvor prihoda. Stariji sin školarac, njegove obaveze i prohtjeve ne smijemo ni na sekund zanemariti, jer u tom slučaju možemo imati problem i sa njim”, kaže.

Ističe da su troškovi u Beogradu ogromni – od 800 do 1.200 eura mjesečno. Nabraja – stan, režije, ishrana bez glutena i kezeina, razni suplementi… Institut nudi svakodnevni rad sa logopedima, ali nema oligofrenologe, pa se sve to plaća privatno, tretman je oko 20 eura. Vrtić i predškolsko su sastavni dio terapije tih mališana, a cijena je oko 200 eura za četiri sata boravka.

,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece iz Crne Gore je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji. Veliki problem imamo i u ostvarivanju prava kod socijalnog. Od predavanja dokumentacije do ostvarivanja prava, nekad prođe i par godina. Često roditelji ne znaju sva prava svoje djece, a nema adekvatnog vida informisanja”, objašnjava Vukadinovićeva.

Monitor je već pisao da Centar za autizam od otvaranja ima brojne probleme. Najveći je nedostatak kadra – u Centru je zapošljeno osam psihologa, tri logopeda i jedan defektolog (oligofrenolog).

Vukadinovićeva kaže da je neophodno da Centar zaživi, da služi svojoj namjeni, da djeca mogu da dobiju adekvatnu pomoć u svojoj državi, da se porodice ne razdvajaju i ne  trpe ogromne troškove.

,,Porodica i zdrava sredina je osnov uspjeha naše djece. Centar nema adekvatan kadar, jer djece sa smetnjama u razvoju ima puno. Nema dovoljan broj terapeuta. Mišljenja sam da treba prvo napraviti registar djece sa smetnjama u razvoju, pa onda obezbijediti dovoljan broj terapeuta, jer ako znamo da u Centru postoji samo jedan oligofrenolog, a našoj djeci je vrlo potrebna ta pomoć defektologa-oligofrenologa, roditelji su primorani da plaćaju privatne tretmane”.

Registar djece sa smetnjama u razvoju, kojim bi bila obuhvaćena i djeca sa autizmom, najavljuje se duže od deceniju, ali ga još nema. U Centru za autizam imaju preko 5.000 kartona, sa upisanim između 5.000 i 6.000 djece sa smetanjama u razvoju ispod 18 godina na nivou cijele Crne Gore.

I pored obećanja da neće biti potrebe da se djeca šalju u inostranstvo ta praksa nije prestala otvaranjem Centra. Prema podacima Fond za zdravstveno osiguranje od 2018. godine kada je Centar otvoren, do kraja protekle za upućivanje u Beograd djece koja imaju autizam ili druge govorne smetnje u razvoju plaćeno je preko 1,6 miliona eura! U tom periodu u Institut Đorđe Kostić upućeno je 705 osiguranika.

,,Roditelji djece sa smetnjama u razvoju apeluju na nadležne pojedince i institucije, da se nešto pod hitno mora preduzeti po pitanju osposobljavanja Centra. Naš problem nije samo naš, već problem cijele države na dugoročnom nivou. Naša djeca, uz adekvatne tretmane i podršku postaće funkcionalni ljudi, sposobni da rade i doprinose sebi i zajednici. Bez toga oni će biti na margini društva, osuđeni da o njima cijeli život brine država. A svakim danom, nažalost, te djece je sve više. A naša djeca su naša nada u bolje sjutra”, zaključuje Vukadinovićeva.

Do sada, ove apele nije imao ko da čuje.

 

Molba za pomoć

Rožajka Jasminka Pačariz , majka dvije djevojčice od osam i četiri godine, od kojih je jedna sa autizmom, obratila se Monitoru da objavimo njen apel  humanitarnim organizacijama i ljudima dobre volje za pomoć. Jasminka je samohrana majka koja se bori da prehrani djecu od 146 eura socijalne pomoći.

Zahvalna je kaže što joj je ranije krov nad glavom obezbijedio humanista Hajriz Brčvak. Ističe da sem humanih ljudi o porodicama kao što je njena država ne vodi računa. Dobili smo socijalnu pomoć od koje ne možemo da živimo, za tuđu njegu smo odbijeni, priča.

,,Za liječenje od autizma potreban je odlazak u inostranstvo, a ja nemam para ni da mlađu ćerku od četiri godine povedem u Podgoricu zbog problema sa srcem”, kaže Pačariz.

,,Moram sve da platim, a nemam. Ne odustajem, ako ne nađem pare spremna sam i bubreg da prodam”. Pomoć za ovu porodicu može se uplatiti na žiro račun broj 530-0100100063730-43, kod Montenegrobanke, na ime Jasminke Pačariz i na IBAN CODE ME 25530013050006540119.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo