Povežite se sa nama

DRUŠTVO

KO JE UBIO DUŠKA JOVANOVIĆA: Pravda ili farsa

Objavljeno prije

na

Vještak iz Visbadena Martin Ekert potvrdio je ove nedjelje na suđenju Damiru Mandiću da se tragovi optuženog nalaze na pušci koja je pronađena u golfu 3, iz kojeg je, kako se sumnja, pucano na Duška Jovanovića.

Vještaci su potvrdili svoje nalaze koje su dali još 2009. Na brojna tehnička pitanja odbrane vještak nije konkretno odgovorio.

Vlasnik i glavni i odgovorni urednik dnevnog lista Dan Duško Jovanović je ubijen oko ponoći 27. maja 2004. godine ispred redakcije. Na njega je, nakon što je izašao sa posla, pucano iz automobila u pokretu. Sudski proces za ovo ubistvo traje 11 godina. Mandić je jedini osumnjičeni kao saučenik u ubistvu. Ni u najavi nema odgovora na pitanje ko su nalogodavci I izvršioci zločina.

Zbog brojnih opstrukcija slučaja, protekle nedjelje, advokat Nebojša Asanović, pravni zastupnik supruge ubijenog urednika lista Dan Slavice Jovanović i njenog maloljetnog sina, predao je Osnovnom državnom tužilaštvu dopunu krivične prijave protiv nepoznatih izvršioca – službenih lica iz Uprave policije, Višeg državnog tužilaštva i Višeg suda u Podgorici.

Asanović u prijavi navodi da su nadležni na više nivoa napravili brojne propuste, pa ne može biti sigurno da te ,,greške” nijesu bile namjerne. Prema ocjeni advokata Asanovića, neevidentiranje službene zabilješke o priznanju Damira Mandića, jedinog okrivljenog za saučesništvo u ovom zločinu, jedan je od glavnih propusta jer bi – da se taj dokument našao u spisima suda – mogao u velikoj mjeri rasvijetliti zločin.

Prema policijskoj zabilješci, Mandić je tokom informativnog razgovora u CB-u Podgorica, početkom juna 2004, detaljno opisao ulogu Vuka Vulevića u Jovanovićevom ubistvu. Tužilaštvo nije na vrijeme reagovalo, pa je već sjutra bilo kasno pošto je Mandić, po savjetu advokata, odlučio da se brani ćutanjem…

Na glavnom pretresu, održanom pred Višim sudom u Podgorici u februaru ove godine, sud je odbio da se kao dokaz sprovede službena zabilješka koju su, 5. juna 2004. godine, sačinili ovlašćeni policijski službenici CB Podgorica. Sud se pozvao na obavještenje Uprave policije u kome je navedeno da u Upravi policije ne postoji navedena službena zabilješka, niti je ona zvanično zaveden dokument.

Obavještenje o nepostojanju zabilješke Višem sudu je dostavio 2006, godine tadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović. A godinu ranije, u juna 2005. godine tadašnji načelnik Centra bezbjednosti Podgorica Milan Vujanović posvjedočio je pred Višim sudom u Podgorici da je Mandić nakon hapšenja saslušan u prostorijama podgoričke policije, da je tom prilikom dao izjavu o svom učešću i učešću drugih lica u ubistvu Jovanovića i da je o tom informativnom razgovoru sačinjena službena zabilješka.

Advokat Asanović podnio je krivičnu prijavu protiv Uprave policije i N.N. ovlašćenih policijskih službenika jer nijesu evidentirali službenu zabilješku sa priznanjem Damira Mandića da je učestvovao u ubistvu, kao i zbog obmanjivanja suda da taj dokaz ne postoji. Zbog službene zabilješke predloženo je saslušanje Mića Orlandića, Tihomira Gačevića, Milana Vujanovića, Branislava Živkovića i Milana Tomića.

I viši državni tužilac Vesna Jovićević saopštila je da je više funkcionera podgoričkog Centra bezbjednosti potvrdilo postojanje službene zabilješke o priznanju Damira Mandića. U informaciju Višeg državnog tužilaštva iz aprila ove godine, potvrđeno je da su saslušanjem svjedoka, visokih policijskih funkcionera Tihomora Gačevića i Branislava Živkovića, potvrđena saznanja da su ovlašćena službena lica Uprave policije sačinila predmetnu službenu zabilješku.

U više navrata policijski službenici su isticali da je ubistvo Duška Jovanovića policijski riješeno. Slično su govorili i nekadašnji čelnici policije Dragan Đurović i Mićo Orlandić, pozivajući se na „operativna saznanja”, i kao izvršioce i saučesnike Jovanovićevog ubistva pominjali su Vuka Vulevića, Armina Mušu Osmanagića i Čilu Šćekića. Na tome je i ostalo.

Na prvom suđenju Mandiću za saučesništvo u ubistvu Jovanovića, optužbe su odbačene. Obrazlažući presudu sudija Radovan Mandić je kazao da nije izveden nijedan dokaz na osnovu kojeg bi se sa sigurnošću utvrdilo da je optuženi počinio bilo koju od radnji koje mu se stavljaju na teret.

Apelacioni sud je početkom 2008. godine, Mandiću ukinuo oslobađajuću presudu.

Na ponovljenom suđenju vijeće sudije Lazara Akovića je, praktično uz iste dokaze, ,,sa sigurnošću utvrdilo da je Mandić počinio krivično djelo i to s umišljajem” pa je osuđen na 30 godina zatvora. Apelacioni sud je presuđenih 30, preinačio u 18 godina zatvora. Mandić je do sada odslužio polovinu kazne.

U julu prošle godine Ustavni sud donosi odluku o ukidanju osuđujuće presudu Mandiću. Optuženom nije obezbijeđeno pravo na pravično suđenje, navedeno je tada u saopštenju Ustavnog suda.

Treće po redu suđenje počelo je u februaru ove godine. I ne obećava ništa novo. Stručna javnost je već rekla da je decenijska sudanija prevršila mjeru i maltene izgubila smisao.

Posredstvom Vikiliksa prije par godina je procurio izvještaj Ambasade SAD u Podgorici u kojem se ocjenjuje da je ubistvo Duška Jovanovića i suđenje Damiru Mandiću ispolitizovano od prvog dana: „Neobjašnjiva je žurba da se uhapsi samo jedan član šire zavjere uz očiglednu nevoljnost da se otkrije i procesuira bilo ko drugi umiješan u to ubistvo”.

Đukanović je prije dvije godine posredno optužio Vojislava Koštunicu da stoji iza ubistva Jovanovića. I dalje se drži te priče. U maju ove godine u Skupštini je izjavio: ,,Motiv Jovanovićevog ubistva treba sagledati u kontekstu višegodišnje destrukcije Crne Gore sa ciljem da se ona predstavi nepodobnom za obnovu nezavisnosti. Dan i njegovo uredništvo bili su bezrezervna logistička podrška za sve aktivnosti protiv Crne Gore. Nalogodavca i organizatora je najlogičnije tražiti na adresi koja je taj list najbrutalnije zloupotrebljavala protiv Crne Gore”.

Mnogi su sudbinu Duška Jovanovića dovodili u vezu sa tzv. duvanskom aferom, pošto je Dan prije nego je Jovanović ubijen prenosio pisanje zagrebačkog Nacionala o duvanskim poslovima. „Biće poražavajuće ako se dokaže da je urednik Dana ubijen zbog novinarskih tekstova”, kazao je Đukanović svojevremeno u parlamentu.

Dokaza ni odgovora ni nakon 11 godina nema.

NIKOLA MARKOVIĆ, PREDSJEDNIK KOMISIJE ZA PRAĆENJE ISTRAGA O NAPADIMA NA NOVINARE
Vlast stvara atmosferu nekažnjivosti napada na novinare

Predsjednika Komisije za praćenje istraga o napadima na novinare Nikola Markovića nedavno je obavijestio javnost da se Komisiji javio potencijalni svjedok u slučaju ubistva Duška Jovanovića. Radi se o kontraverznom Zoranu Vlaoviću, koji je bio prvi zaštićeni svjedok u istoriji crnogorskog pravosuđa u procesu za ubistvo policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića.

Kako komentarišete ovonedjeljno odbijanje predloga odbrane za Vaše saslušanje na suđenju Damiru Mandiću od strane sudije Vesne Moštrokol?

-Poštovaću odluku suda iako sam izrazio spremnost da odgovorim na sva pitanja kao predsjednik Komisije i razriješim nepoznanice svim zainteresovanim stranama u ovom slučaju, u onom dijelu koji se ne odnosi na tajne podatke koje sam obavezan da čuvam.

Veliku pažnju javnosti, ali i stranaka u postupku, izazvalo je pominjanje lica koje se ponudilo da kroz institut zastićenog svjedoka ispriča svoja saznanja o ubistvu glavnog i odgovornog urednika Dana. Da bih riješio mnoge dileme o tome želim da kažem da Komisija na čijem sam čelu nema mandat da vodi istragu o ubistvu, već samo da vrši kontrolu dosadašnjeg toka istrage. Mi nemamo nadležnost da utvrdimo da li su navodi koje je pomenuto lice saopštilo tačni, već to moraju da urade nadležni državni organi.

Naša obaveza je da ispitamo navode tog lica da je svoja saznanja, kakva god ona bila, još prije nekoliko godina saopštio tužilastvu, a da ono ništa nije preduzelo.

Dakle, Komisija se ne može baviti relevantnošću iskaza u dijelu istrage ubistva Duška Jovanovića, ali može da insistira da se utvrdi eventualna odgovornost konkretnih tužilaca koji su se bavili ovim slučajem.

Naime, tužilastvo nije ništa uradilo da provjeri tvrdnje pomenutog lica, iako je bilo u njihovom posjedu od 2006. godine, nego je čekalo da se ta osoba javi Komisiji, da bi tek onda počelo da istražuje taj slučaj. Zato za Komisiju to lice može biti relevantan svjedok o nepostupanju državnih organa, a mislim da je to posao i za gospodina Ivicu Stankovića. Vjerujem da svakom koga zanima pravda i istina odgovara da se što prije utvrdi odgovornost tužilastva po ovom pitanju.

Podnijeli ste ktivičnu prijavu protiv tadašnjeg čelnika ANB- Duška Markovića zbog toga što je u istrazi ubistva zatajio operativne podatke o Jovanovićevoj ugroženosti. Tužilaštvo je odbilo.

-Tužilastvo je tim potezom pokazalo da još uvijek nije slobodno ni profesionalno, iako se nakon izbora novog VDT-a vide blagi znaci poboljšanja. Naime, nesumnjivim dokazima potkrijepili smo tvrdnju da tadašnji prvi čovjek tajne policije nije istražnom sudiji ispričao sve što zna, niti je dostavio dokumenta koja je posjedovao, a koja su mogla biti značajna u otkrivanju nalogodavaca ubistva Duška Jovanovića.

Istovremeno, opstrukciji istrage se pridružila i ANB, koja Komisiji za istraživanje napada na novinare nije dostavila dokumentaciju o slučaju Jovanović o kojoj je Duško Marković govorio javno, u Skupštini.

Nadam se da će se novi VDT usuditi da se u slučaju ubistva Duška Jovanovića suoči sa opstrukcijama koje su dolazile iz redova tužilastva, ali i drugih institucija poput ANB-a i policije.

Ima li izgleda da se u neko dogledno vrijeme odgovori na pitanja ko je naručio i izvršio ubistvo Duška Jovanovića?

-Mislim da nema spora da to suđenje nedopustivo dugo traje i da su time svi oštećeni. Vjerujem da su ključni uzroci nerasvjetljavanja Duškovog ubistva nedostatak političke volje vlasti koja stvara ambijent nekažnjivosti za napade na novinare, kao i nedostatak profesionalnih kapaciteta policije i tužilaštva.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo