Povežite se sa nama

OKO NAS

KOLAŠIN GODINAMA ČEKA AUTOBUSKU STANICU: Grad izvan voznog reda

Objavljeno prije

na

Kolašinci su navikli da nemaju autobusku stanicu. Za precizne informacije o redu vožnje godinama zovu ili susjedni Mojkovac ili Podgoricu, a većinu autobusa, naročito onih prema Srbiji, čekaju na magistrali ispod Bablje grede ili kod starog Motela. Turistima je teže da shvate da je najbliža stanica tek na tridesetak kilometara odatle. Na planove da Kolašin dobije novu autobusku stanicu, nakon što je stara uništena u požaru, sada podsjeća samo poluzavršeni dvospratni objekat.

Putnici su ogorčeni. Ponekad kažu čekaju i više sati na magistrali da im neki autobus stane. Objašnjavaju da je noću i kada je loše vrijeme naročito nezgodno izlaziti iz autobusa na magistralu. Pri tom, to iziskuje i dodatne troškove, jer većina njih zove taksi da ih preveze do grada.

,,Jednom u pola godine dolazim u Kolašin iz Srbije sa djetetom od šest godina. Ni jednom vozač autobusa poslijepodne ili uveče nije htio da nas doveze do mjesta gdje je bila autobuska stanica, već nam staju ispod Bablje grede gdje je vrlo opasno, jer se izlazi nasred ceste. Ponekad staju kod starog Motela koji je još dalje. To je noćna mora, s torbama i djetetom kasno noću čekati taksi na magistrali”, priča Željka Domanović iz Kraljeva. ,,Kad se vraćam za Srbiju, treba da gatam kad će koji autobus naići ili da zovem Podgoricu, pa onda da računam koliko mu treba do magistrale pored Kolašina. Kartu naravno nije moguće kupiti, pa često i ne bude mjesta pa čekamo drugi autobus”, žali se naša sagovornica.

,,U Kolašin ne svraćamo”- obavještenje je koje obično putnici, naročito na dužim relacijama, dobiju od konduktera, pri ulasku u autobus. Opravdanje autoprevoznika je da im se ne isplati svraćati na mjesto koje uopšte nije autobuska stanica niti nudi nijednu staničnu uslugu.

Osim što je bliže centru grada bolji uslovi nijesu ni kada se čekaju autobusi koji staju na mjestu gdje je nekad bila autobuska stanica. Putnicima su na raspolaganju dvije drvene klupe, postavljene napolju, tik uz objekat u izgradnji.

Takvo stanje će, očigledno, potrajati. Ni poslije skoro šest godina vlasnik preduzeća Županovac Radoš Marković, koji je i započeo gradnju autobuske, a ni lokalna uprava ne mogu da nađu način da nastave radove. Markovića je, kako je više puta izjavljivao novinarima, kriza zaustavila u pola posla, pa bez pomoći, odnosno partnera neće moći da završi zgradu, a lokalnu upravu prezaduženost sprječava da kreditom pomogne.

Preduzeće Županovac je prije deset godina kupilo lokaciju, a 2008. godine započelo ambiciozni projekat – modernu autobusku stanicu sa brojnim sadržajima. Od svega toga do sada je samo ozidan objekat površine 2000 m2.

U međuvremenu je inspekcija rada stavila plombu na vrata trafičice u kojoj su se mogle dobiti informacije o redu vožnje. Telefon za informacije premješten je u obližnju kafanu, pa neupućenim putnicima polovične informacije mogu dati samo konobarice.

Marković uporno godinama traži partnera da nastavi gradnju. Zbog ekonomske krize ili nedostatka motivacije do sada niko nije bio zainteresovan. U Opštini su i bez para ali i ideje kako da nabave novac.

,,Iz lokalne uprave jesu zaintresovani , ali nemaju novca. Davao sam im odlične uslove. Naišla je kriza i ne znam šta više da radim. Ukoliko bi se pojavio investitor sa stane , ne mora da bude samo Opština, ja bih vrlo rado ušao u posao. Već godinu dana tragam za investitorom, a ugovor koji sam spremio je vrlo jasan, više ne gledam na zaradu, već na činjenicu da je bruka da grad nema autobusku”, objašnjavo je Marković novinarima više puta.

On tvrdi da bi sve bilo drugačije da mu Opština prilikom početka gradnje nije dala nepovoljne uslove. Nije namjeravao da podiže zgradu sa dva sprata, ali, kako je kazao, iz lokalne uprave su ga uslovili, jer je Detaljnim urbanističkim planom (DUP) tako bilo precizirano.

„Ogroman novac sam uložio u izgradnju ovog ‘solitera’. Tim parama sam mogao napraviti dvije moderne stanice. Jedina briga im je bila da naplate komunalije, a ja sam platio sve do zadnjeg centra- optužuje Marković bivše opštinsko rukovodstvo.

S druge strane, iz Sekretarijata za urbanizam, uređenje prostora i komunalnu djelatnost objašnjavaju da vlasnik Županovca nije morao da podiže objekat s prizemljem i dva sprata. To je , kako tvrde, zacrtani maksimum, preko kojeg se, prema DUP-u, nije smjelo, ali niži objekat jeste.

U Opštini priznaju da je nedostatak autobuske stanice jedan od najvećih hendikepa grada. Ne mogu da kažu koji je to rok do kojeg bi lokalna vlast uspjela da nađe način da obezbijedi nedostajući novac.

,,To je veliki problem, naročito zbog toga što smo turističko mjesto, što nam nanosi veliku štetu. Pokušali smo u više navrata u razgovoru sa vlasnikom da nađemo način da to završimo. I on i mi želimo, ali se za sada ne može. Prezaduženost nas sprečava da uzimamo nove kreditne pozajmice. “

U lokalnoj upravi podsjećaju da je u planu bilo da se Markoviću pomogne, odnosno ostvari javno privatno partnerstvo, a da on zauzvrat jedan dio poslovnih prostora ustupi Opštini. Tvrde da su se obraćali na mnogo adresa, ali da do sada niko nije pozitivno odgovorio. Međutim, niko od lokalnih čelnika ne može ni približno tačno da kaže koliko bi para trebalo za bar najnužnije sadržaje koje podrazumijeva autobuska stanica.

,,Uvjeravam vas da bi davno završili taj projekat da nijesmo u ovako teškoj finansijskoj situaciji. Nijesmo još odustali i trudimo se da preko Razvojno investicionog fonda obezbijedimo novac. Naravno, u međuvremenu će i vlasnik Županovca tražiti potencijalne partnere. I njemu i nama je u interesu da se to što prije završi”, kazao je krajem prošle godine aktuelni predsjednik Opštine Darko Brajušković.

Nova autobuska stanica je bila dio predizbornih obećanja svih opozicionih stranaka koje su na majskim lokalnim izborima osvojile većinu i koje će , vjerovatno, formirati novu vlast. No, ni njihovi predstavnici na konkretno pitanje na koji način i kada planiraju da obezbijede neophodni novac za jednog od najvažnijih infrastrukturnih objekata u gradu, nemaju baš precizan i uvjerljiv odgovor.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo