U bilo kojem kolašinskom selu, gdje se još igra ,,prsten”, mještani će tvrditi da, baš oni, najbolje znaju i pamte pravila tog svojevrsnog takmičenja u nadmudrivanju, duhovitim opaskama, vještini ruku i pronicljivosti. Igra se sastoji od skrivanja, odnosno pronalaženja zlatne burme, sakrivene ispod kapa ili vunenih čarapa. Na pod se prostire ćebe da prsten ne bi zveckao na tvrdoj podlozi i na taj se način olakšalo nalaženje. Broj onih koji učestvuju nije ograničen, mada je najbolje, tvrde iskusniji igrači, kad ih je po pet ili šest u jednoj grupi. Pravila su, uglavnom, slična u svim krajevima kolašinske opštine. Igra se tako naziva, s izuzetkom Vasojevića, gdje je zovu ,,koze”.
„Vrlo je teško pod budnim okom iskusnih protivnika uspješno sakriti prsten. Oni motre na pokrete ruke i izraza na licu. Proučavaju moje poteze, prisjećaju se pod kojom čarapom sam ranije sakrivao. Analiziraju mi navike. S druge strane, ja moram da ih nadmudrim. Trudim se da ‘pročitam’ kako oni razmišljaju, kakve će im biti prognoze, pa postupam suprotno od toga”, objašnjava jedan iskusniji igrač.
Igrači iz protivničke ekipe, nakon što „krijač” završi, imaju za cilj da odrede („išile”) koje su čarape „boš” (one ispod kojih nije prsten), a koja je „ambar” (čarapa ispod koje smatraju da je sakriven). Po pravilima, mogu odmah da „ambarišu”, to jest odrede mjesto gdje je sakrivena burma ili da, odbacivanjem jedne po jedne „boš” čarape, svedu izbor na dvije. U slučaju da se prsten nađe od desete do druge čarape, poeni se pišu protivnicima i oni ponovo skrivaju prsten. Kada je pogađanje uspješno, igrači te ekipe „uzimaju prsten”, to jest ,,kriju”.
Igra se do 101 poen. Broj bodova u stvari je broj čarapa koje su preostale nakon što su protivnici neuspješno pogađali gdje je burma skrivena. Nekad je igra dinamična, a ukoliko je „krijač” suviše dobar, postaje dosadno jer protivnici nikako ne uspijevaju da pogode, pa se igra oduži. Stara igra, koja je poznata još u nekim zemljama u regionu, učesnicima omogućava druženje, mnogo smijeha i zanimljivih razgovora, ali i potpuni bijeg od svakodnevice. Nijedan od igrača tokom višesatnog takmičenja, tvrde, ne baci pogled na televizor, a rijetki uzmu u ruke mobilni telefon.
,,Ne pamtim da smo se kada posvađali. Dok igramo bude ponekad i grube šale, ali nikada ne potenciramo, recimo, dnevnopolitičke teme i razlike. Ovo je svojevrstan bijeg od svakodnevice i problema. Jeste zabava, ali je potrebna ozbiljna koncentracija i pažnja. Takođe, poželjno je i da saigrači budu što duhovitiji”, objašnjavaju u selu Drijenak, gdje godinama ,,zakazuju prsten”.
Rukovodilac KUD-a Davor Sedlarević nedavno je u Zborniku Etno kampa napisao i opširan naučni rad, koji objašnjava otkuda i od kada ,,prsten” u kolašinskom kraju.
,,U najstarija vremena, kojih se kazivači sjećaju, za ovu igru korištene su crnogorske kape, potom rukavice, čarape, ćirake, fildžani, ponjave ili struka (dio crnogorske nošnje) i štap, koji služi za pomicanje kapa… Tokom istraživanja, uočili smo da od kraja do kraja postoje različita pravila, ali se ona drastično ne razlikuju”, kaže Sedlarević.
Davno, naglašava on, dosljedno je poštovano pravilo da se prsten krije ispod kapa. Vremenom, zbog gubljenja značaja kapa, počele su da se koriste i čarape. Nagrada za pobjednike, odnosno za one koji su izgubili u igri, može biti različita.
,,Recimo, krajem pretprošlog vijeka igralo se u ‘karećenje’, – kažnjavanje igrača iz protivničke ekipe. U tome su Rovčani bili izuzetno kreativni, pa je jedna od kazni bila izlazak ispred kuće i blejanje, lajanje na zvijezde… Međutim, nikada se nije pretjerivalo u ,,karaćenju”, jer se nije znalo ko će sljedeći biti poražen”, kaže Sedlarević.
On pretpostavlja da je igra turskog porijekla jer se neki turcizmi još koriste. U svom radu navodi i da se u početku, vjerovatno, igralo u dobit, to jest u koze. Ta životinja, kaže on, u siromašnim krajevima predstavljala je nekada pravo bogatstvo, pa je i ulog u igri bio značajan. Već odavno ,,prsten” je samo zabava.
,,Ako je, sudeći prema terminu ‘koza’, koji označava poen, ta domaća životinja bila dobit, onda je ulog bio veliki i bio je potreban značajan povod, kao i velika hrabrost da se započne igra. Pobjednici bi popravili svoj imetak, a poraženi bi bili izloženi poruzi”, kaže Sedlarević.
On napominje da su oni koji dobro skrivali ili pronalazili prsten bili pronicljivi i staloženi. Jasno je, kaže on, da su takvi ljudi bili izuzetno poštovani u društvu. Takvi ljudi su, često i birani za plemenske glavare.
,,Njihova riječ se poštovala i mogli su riješiti razne sporove u selu. Od njih se tražilo da procijene ko govori istinu u konfliktnim situacijama između saplemenika. ‘Presten’ je zabavna igra, ali s izuzetno izraženim psihološkim momentom”. objašnjava Sedlarević.
Jedna od lokalnih legendi govori baš o značaju te igre u nastojanju mještana da sprovedu svoju volje nasuprot kralju Nikoli. Kralj je, navodno, postavio u jednom kolašinskom selu serdara, koji nije bio po volji saplemenika. Na njihovo protivljenje gospodar je rekao ,,oćete, božja vi vjera, biće serdar dok ne probleji”. Domišljati mještani iskoristili su upravo ,,prsten” da sprovedu svoj naum.
,,Jednom prilikom, serdar je u ‘prstenu’ bio poražen, a kazna mu je bila da izađe ispred kuće i da bleji. Pročula se priča da je ‘problejao serdar’. Nakon toga, kralj ga je smijenio”, piše rukovodilac KUD-a u svom radu.
,,Cilj nam je da ovo bude dio kolašinske originalne ponude turistima. Igra je vjekovima opstala i nije izgubila na zanimljivosti kod mještana. Iako izgleda jednostavna, vrlo je kompleksna i zahtijeva i vještine i pažnju, pa smatramo da bi bila zanimljiva i onima koji nikada za nju nijesu čuli”, kažu u Centru za kulturu. Nek bude.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ