Povežite se sa nama

PERISKOP

KONTINUITET PROVINCIJALNOG MENTALITETA

Objavljeno prije

na

Prošlo je desetljeće od smrti Rdomira Konstantinovića, i više od pola vijeka od objavljivanja njegove Filosofije palanke, a generacije nisu naučile ništa iz ove sjajne studije o nepopravljivim provincijalnim mentalitetima

Rijetki intelektualci i poglavito samosvjesne osobe sjetiti će se da je prošla decenija od smrti književnika i filozofa Radomira Konstantinovića, koji je iza sebe ostavio nevjerojatno kvalitetan književni opus (poezija Kuća bez krova; romani Daj nam danas, Mišolovka, Čisti i prljavi, Izlazak; eseji i teoretska djela Ahasver ili traktat o pivskoj flaši, Pentagram, Beleške iz hotelske sobe, Filosofija palanke, Biće i jezik, Dekartova smrt, Beket prijatelj, Miloš Crnjanski, Na margini, Duh umetnosti).

Ipak, od svih njegovih djela najveći odjek imala je Filosofija palanke, čije je prvo izdanje publicirano u Sarajevu! Tu Konstantinovićevu studiju o palankama u nama, o teškom prodoru civilizacijsko-intelektualnih modela ponašanja u svakoga od nas na Zapadnom Balkanu, osobno smatram iznimnim kulturološkim i književno-filozofskim dostignućem.

Nažalost, prošlo je desetljeće od smrti autora i više od pola vijeka od objavljivanja, a generacije nisu naučile ništa iz ove sjajne studije o nepopravljivim provincijalnim mentalitetima.

Na našim prostorima, tačnije u svim bantu državicama Zapadnog Balkana cvjeta primitivizam kao idealan humus za nacionalizam i njegov najkancerozniji derivat fašizam.

A upravo je Konstantinović bio prononsirani antinacionalist i antifašist.

Sjećam se posjete ovom sjajnom piscu i filozofu, prvom predsjedniku Beogradskog kruga u njegovom ljetnjem egzilu, obiteljskoj kući u Ivanjici, i Konstantinovićeve posjete Sarajevu…

Oba susreta bila su prožeta njegovom duboko misaonom analizom naše šizoidne nacionalističke zbilje.

Ni deset godina od smrti velikog pisca palanka nikako neće iz nas.

Opća provincijalizacija, tabloidizacija balkanskih društava vodi nas sve u civilizacijski sunovrat.

Teško da će se uskoro pojaviti mudrac da poput Konstantinovića i Krleže nastavi istjerivati palanačku svijest i sve vidove provincijalizacije iz nas, ovakvih kakvi jesmo.

I ostajemo takvi, nažalost!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Korni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nisam nikada upoznao Kornelija Kovača. To smatram osobnom krupnom greškom.  Ipak smo godinama dijelili isti sarajevski zrak… Svraćali na kultna mjesta. Danas mi ostaje da slušajući Batine nezaboravne hitove i svjedočeći o jednom časnom vremenu u kulturi Sarajeva, BiH i Jugoslavije nikad ne smetnem s uma rečenicu Fadila Redžića, vrsnog basiste Indexa: ,,Bata je svima nama bio profesor muzike”

 

Kada je, nedavno do mene stigla vijest da je ovozemaljski život napustio Kornelije Bata Kovač osjećao sam se kao da mi je, kako danas, pomodno vele ,,na bolji svijet” otišao dio obitelji, neko tako drag… Jer takvim sam od svoje mladosti dožiljavao tog muzičara nevjerovatnog talenta; klaviristu, kompozitora, aranžera, producenta… Obožavao sam pjesme koje je stvarao.

Sin violiniste prvu je kompoziciju napisao sa četrnaest godina. Bili su to Pusti trotoari. Obrazovanje je stekao na Muzičkoj akademiji u Gradu na Miljacki, kada su tamo katedre držali taki glazbeni virtuozi kakvi su bili profesori Stahuljak, Pozajić, profesorica Bašić… Avdo Smajlović…

Nova stvaralačka etapa za Kornelija Korača nastaje suradnjom sa sarajevskim legendarnim muzičkim sastavom Indexi, za koji Korni na startu piše dva velika hita Ako jednom budeš samaBoj na Mišaru.  Poslije Niša, gdje je rođen, Subotice i Sarajeva Kovač prelazi u Beograd, gdje će osim krače stvaralačke epizode u Engleskoj provesti najpotentnije godine svoga umjetničkog života.

Korni grupa postala je simbolom avangarde u žanru muzike koji je izvodila, a Bata Kovač, kao ,,na traci” stvara brojne hitove, za Zdravka Čolića, Oliveru Katarinu, Biseru Veletanlić, Mikija Jevremovića, Nedu Ukraden… 1974. godine Korni grupa predstavlja, sa primjernim uspjehom Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju na predstižom eurovizijskom natjecanju… Kornelije do zadnjih trenutaka svoga života komponira za film, pozorište, televiziju, a njegovo prisustvo u programima radio stanica, kako jugoslavenskih, jednako i inozemnih je gotovo pa neprebrojivo.

Kornelije Bata Kovač u svom stvaralačkom dinamizmu pokušao je 1977. napraviti jugoslovensku super grupu K2 sa skupinom reprezentativnih rok glazbenika…

U mom uhu, zanavjek, dok god budem živio,  oriće se Kornijeva pjesma, svojevrsni spomenik jednom čovjeku u vihoru revolucionarne epohe oslobodilačkog rata, topla ljudska podsjetnica na iznimnu čovječnost… Uhvatim se često kako je u tišini svoje radne sobe pjevušim… Čuje se  Ivo Lola

Nisam nikada upoznao Kornelija Kovača. To smatram osobnom krupnom greškom. Ipak smo godinama djelili isti sarajevski zrak… Svraćali na kultna mjesta. Danas mi ostaje da ponekad napravim poneki zapis poput ovog u dragom Periskopu… Da slušajući Batine nezaboravne hitove i svjedočeči o jednom časnom vremenu u kulturi Sarajeva, BiH i Jugoslavije nikad ne smetnem s uma rečenicu Fadila Redžića vrsnog basiste Indexa: ,,Bata je svima nama bio profesor muzike! Neka časni sarajevski roker Fadil Redžić okonča ovaj Periskop.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Luko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem Luki Paljetku, pjesniku od Grada, umjetniku koji u današnjoj Hrvatskoj nema ono mjesto koje mu prema njegovim djelima pripada, ali kojeg će povjesnice čarobnog Dubrovnika  pozicionirati u rangu Gundulića i Držića

 

Nostalgično vezan za vedute Grada podno Srđa, ali poglavito za dubrovačke umjetnike, one koji grad čine Gradom (u prevodu: nekadašnjom Dubrovačkom republikom!) u Periskop hoću unijeti moj više nego skromni zapis o akademiku Luku Paljetku, PJESNIKU OD GRADA…

Prijatelju i umjetniku koji, u današnjoj po mnogo čemu nakaradnoj Hrvatskoj, nema ono mjesto koje mu prema njegovim djelima pripada, ali kojeg će povjesnice ovoga čarobnog grada pozicionirati u rangu Gundulića i Držića. Presretan što pjesnika Luku lično poznajem zapisujem neku samo meni pristajuću bilješku o toj pjesničkoj i intelektualnoj gromadi. Dakle, sve je počelo od Nečastivog iz ruže da bi se nastavilo iznimnom dramskom ,,draperijom” Tri farse, pa Jutarnjom kockom, Na rubu tijela,Slikama sa izložbe, Nevenkom Arbanas, Pjesnima na dubrovačku, Hrvatskim temama, Pojmovnikom malog čovjeka, Lapadskim sonetima Iva Vojnovića, Sastavljanjem Orfeja, Skrovitim vrtom, Crnom kronikom, Nevidljivom zastavom… Pjesnik Luka autor je i sjajne replike na Šekspira, dramskim tekstom Poslije Hamleta, a njegova dječja pjesmarica Miševi i mačke naopačke neprevaziđena je u versovanom tvoraštvu za najmlađe i ne samo u Hrvatskoj.

Ovaj pjesnik, a briljantni prevodilac Šekspira, Bajrona, Vajlda, Đojsa, Prešerna po mom sudu je i dalje prvi redatelj u južnoslavenskom lutkarstvu… Režirajući svojedobno njegovu adaptaciju Šekspirovih Soneta na festivalu Splitsko ljeto osjećao sam se artistički iznimno nadmoćno jer sam se svakim novim pokretom i mizanscenom poklanjao uistinu renesansnom čudesnom Luki, koji je svoj doktorat vezao za hrvatskog književnika Antu Cetinea.

Drugujući godinama sa pjesnikom Lukom učio sam i saznavao tajne jedne čudesne poetike pisca koji je bez stvarnoga premca i u oblasti enologije na ovim našim zemljopisnim i literarnim paralelama i meridijanima. Nikada se posljednjih godina nisam radovao nekoj nagradi kao onoj koja je u Mostaru VELIKOM LUKI dodijeljena… Nagrada imenom velikog Alekse Šantića velikom Luki. Okončavam ovaj zapis porukom: živi što duže veliki Luka i čini nam dane i noći šekspirijanski veličajnim!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nijemi pred tradicijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Okamenjenost u tradicionalnim šemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika, i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje

 

Pogledao sam program ovogodišnjih Šantićevih večeri poezije. Kao rođeni Mostarac, kao čovjek koji je dobar dio godina proveo u negdanjem čarobnom Mostaru, bio sam iznimno tužan. Jer poštovanje blistave književne i umjetničke tradicije grada na Neretvi i Radobolji ne znači idolopoklonstvo prema toj istoj tradiciji već njenu nadgradnju, njenu suvremenu refleksiju… Toga nažalost nema ni u naznakama u programu ovogodišnje manifestacije, niti u programima godina koje smo „odživjeli”.

Zboriti danas o književnom monumentu Alekse Šantića, u najmanju ruku je neukusno „prežvakavajući” manje ili više uspjele osvrte i kritike o najvećem pjesniku Mostara i Hercegovine. To je i svojevrsna negacija Aleksine pjesničke izvrsnosti. Šantić je u svome dobu bio profet koji je daleko vidio i koji ni sam nije robovao tradiciji. Dapače, i kao pjesnik, ali i kao zborovođa Gusala stalno je promicao avangardni pristup umjetničkom životu u svome Mostaru. Toga očito nisu svjesni naivni apologeti njegovoga djela rodnom mu gradu. Ubijeđen sam da je živ, i sam bi Aleksa rastvorio dveri Šantićevih večeri i za djelo internacionalno najpotvrđenijeg mostarskog književnika Predraga Matvejevića, za Aleksinog suvremenika Svetozara Ćorovića, za suvremenika našega sa apatridskom nimalo sretnom sudbom i londonskom adresom Milenka Mišu Marića, pa za pjesnika neponovljivih Mostarskih kiša akademika Peru Zupca…

Mogao bih ovako nabrajati unedogled… Jer kada će se ova manifestacija „sjetiti” velikog Ilije Jakovljevića, nendmašnog nakladnika Ihsana Ice Mutevelića, velikih redatelja i glumaca koji su teatarski sjajno imaginirali Šantićev svijet. Nevjerojatna je ta mostarska književna tradicija i izdavaštvo (Pher i Kisić don Miličevć). Bez ikakve ambicije da kritiziram, imam potrebu ponovno ukazivati da okamenjenost u tradicionalnim shemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka, krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje. Kao što su moji i don Miličevi i Ivan Frano Jukić, ništa manje nisu Hamza Humo i stari pjesnici što su stvarali na arapskom jeziku.

Na tradiciju i suvremenost treba gledati širinom Aleksinih dalekozornih pogleda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo