Povežite se sa nama

SVIJET

KORONA I TRŽIŠNA LOGIKA: Virus profita

Objavljeno prije

na

Pandemija korona virusa još jedan je dokaz da kapitalizam ne samo da nema rješenje za goruće probleme planete, već aktivno doprinosi njihovom umnožavanju i komplikovanju

 

Prije samo mjesec dana, ono što se sada događa u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama nije izgledalo ni vjerovatno ni moguće. Prazna i napuštena mjesta. Ljudi u zaštitnim sanitetskim odijelima. Zatvorene prodavnice. Redovi ispred ulaza u pošte, apoteke, prodavnice. Prepune bolnice. Konvoji vojnih kamiona koji prevoze kovčege sa umrlima od korona virusa zvaničnog imena SARS-CoV-2 koji izaziva bolest Covid-19.

Evropa i SAD su neki od najrazvijenijih i najsigurnijih djelova svijeta. Većina njihovih stanovnika posjeduje ono o čemu na drugim kontinentima mnogi samo sanjaju, od rols rojsova do demokratije. Neki na Zapadu cinično smatraju da ukoliko drugi  to nemaju, sami su krivi ili su nesposobni. Po takvima, KOVID-19 je mogao da se dogodi samo u zemljama koje nisu ,,na nivou istorije”. Za neke od njih, to je bio samo teoretski problem o kome može da se raspravlja.

A onda se virus pojavio u ovom savršeno zamišljenom neoliberalnom svijetu. Istovremeno, na istom tom Zapadu, među inteklektualcima, akademicima i novinarima lijeve orijentacije jača uvjerenje i umnožavaju se članci da je aktuelna pandemija korona virusa u velikoj mjeri proizvod tržišne logike, neoliberalne ofanzive i globalne erozije radničkih prava, za koje je odgovorna vladajuća klasa, a ne „viša sila“.

Čovječanstvo je prije 17 godina prošlo kroz epidemiju teškog akutnog respiratornog sindroma (SARS), srodnog korona virusu. SARS je bio relativno rijetka zaraza koja je pogodila 29 zemalja u svijetu, prije svega u Aziji, ali i u nekim djelovima Evrope i SAD-a. Na kraju epidemije u junu 2003, broj oboljelih je bio 8.422, uz 774 umrla i stopu fatalnosti od 11 procenata.

U srijedu je zaraza COVID-19 potvrđena u blizu 195 država ili teritorija. Tog dana je registrovano ukupno 423.330 slučajeva zaraze širom svijeta. Među njima su 295.278 bili aktivni slučajevi.

Istraživanja SARS-a poslije utihnuća epidemije uglavnom su bila obustavljena usljed neprofitabilnosti. Zbog toga danas ne postoje ni vakcina, niti veća znanja o njegovoj dijagnostici i tretmanu.

Džejson Švarc, docent na Školi javnog zdravlja Univerziteta Jejl u SAD-u, smatra da je spremnost za sadašnju pandemiju KOVID-19 trebalo razvijati tokom prethodne decenije. „Da istraživanja za vakcinu protiv SARS-a nijesmo odložili u stranu, sada bismo imali mnogo čvršće osnove, primjenjive na ovaj novi, ali blisko povezani virus“, kazao je dr Švarc.

Takav razvoj, međutim, spriječila je nevidljiva ruka tržišta. Tržišna logika ne trpi decenije investiranja u razvoj vakcina, antivirusnih ljekova i drugih vitalnih sredstava za borbu protiv oboljenja ukoliko za njima ne postoji potražnja koja donosi siguran i relativno brz profit. Za lijekom ili vakcinom za određenu zaraznu bolest ne postoji potražnja kada se završi epidemija, sve dok ne počne nova. Tom logikom vode se kako velike farmaceutske kuće, tako i neoliberalne države, male ili velike.

U prilog toj tezi je pred kongresom SAD-a ovih dana posvjedočio dr Piter Hotez, čija ekipa godinama ne uspijeva da pronađe novac za kliničko ispitivanje vakcine. Dr Hotez tvrdi da bi takva vakcina sada već bila spremna za upotrebu.

„Nažalost, lekcije se ne uče“, primijetio je dr Hotez. Naveo je da se 2003. govorilo da će zbog SARS-a doći do sticanja imuniteta. Slično je bilo posle epidemije Ebole bijeležene u Africi još 1976, pa ptičjeg gripa H1N1 2009. i Zike 2014.

„I svaki put je korekcija izostala. Zato ne mogu da tvrdim ni da će posle ovoga doći do ikakvih prelomnih promjena u pristupu“, zaključio je američki naučnik.

Drugi problem koji u velikoj mjeri doprinosi širenju pandemije posljedica je globalnog trenda prekarizacije, dijela šireg modusa dominacije koji preko nesigurnosti i straha primorava radnike na potčinjenost na tržišta rada i erozije radničkih prava, u ime interesa poslodavaca i sprovođenja mjera „štednje“. Pripadnici establišmenta licemjerno krive građane za „neodgovornost pojedinaca“ koja doprinosi širenju infekcije – ne uzimajući u obzir da iste te pojedince goli opstanak motiviše da na posao idu makar i bolesni.

Ova praksa toliko je rasprostranjena da je dobila i naziv, prezentizam, prisutnost oboljelog na radnom mjestu, bez obzira na sve opasne posljedice. Ukoliko nekome mogućnost da plati kiriju, račune i osnovne namirnice zavisi od prekarnog zaposlenja, honorarnog rada, od firme kod koje je na ugovoru o privremenim i povremenim poslovima i ostalih mnogobrojnih aranžmana zaposlenja gdje ljudi nemaju pravo na bolovanje, jasno je da će na posao ići bolesni, dok ne padnu s nogu.

Nesigurnost zaposlenja i strah od otkaza znače da i stalno zaposleni rijetko uzimaju bolovanje. Podaci iz Evropske ankete uslova rada iz 2015. pokazali su da je tokom prethodne godine 41 odsto radnika i 45 radnica iz 35 zemalja u Evropi radilo bolesno. Ta pojava je bila još zastupljenija među onima sa privremenim zaposlenjem.

Treći način na koji su tržišna logika i jurenje profita doprinijeli eksploziji pandemije korona virusa odnosi se na smanjena izdvajanja za zdravstveni sistem i sve manju dostupnost zdravstvene zaštite. „Naša najveća briga ostaje mogućnost da se COVID-19 raširi u zemlje sa slabijim zdravstvenim sistemom“, izjavio je šef Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), Tedros Adanom Gebresijus. Budući da virus ne zna za granice, te zemlje potom bi mogle da nastave da budu izvor infekcije i za ostale zemlje.

U kontekstu korona virusa, pod „slabijim zdravstvenim sistemom“ ne misli se samo na siromašne i nerazvijene zemlje. To se odnosi i na one ekonomski razvijene u čijim zdravstvenim sistemima je zastupljen jedan od sljedeća dva mehanizma uvećanja profita.

S jedne strane su oni zdravstveni sistemi koji funkcionišu kao profitne industrije, gdje privatni osiguranici sami sebi plaćaju osiguranje, dok oni koji za to nemaju novca nemaju nikakvu mogućnost pristupa dijagnostici i liječenju, poput SAD-a. „SAD uopšte nemaju nacionalni zdravstveni sistem, a zdravstvena zaštita radnika je grozna“, napisala je ovih dana Naoimi Klajn, autorka niza veoma značajnih antiglobalističkih studija.

Sa druge strane, stoje razvijene zemlje u kojima su mjere „štednje“ dovele do velike sječe budžeta za zdravstvo. Među njima je možda najužasniji primjer Velike Britanije čiji su zvaničnici najavili da će „mnogo naših najbližih umrijeti“, ali će širenje KOVID-19 navodno doprinijeti stvaranju „kolektivnog imuniteta“.

U zemljama u tranziciji postoji dodatni razlog za razvoj pandemije. Privatizacija unosnih elemenata strateški značajne farmaceutske industrije, kao i sistematsko zanemarivanje strateški bitnih ali neprofitabilnih institucija. Druga je priča što se uslovi u kojima se one proizvode gotovo uopšte ne razlikuju od onih od prije 40 godina.

Uvijek ima novca za ratovanje i izvlačenje banaka iz krize, ali se na životima običnih ljudi štedi. Dodatni problem predstavlja to što zemlje koje štede na zdravstvu imaju veoma male kapacitete za testiranje, s obzirom na to da nije u pitanju profitabilna aktivnost. Zbog toga je broj urađenih testova i dalje veoma mali, pogotovo u SAD-u i Velikoj Britaniji.

Iako su pandemije definisane kao transgranični događaji, pripreme za epidemije prevashodno se sprovode na nacionalnom nivou i u najbogatijim zemljama koje će istima biti najmanje pogođene. Poslije izbijanja još jedne epidemije Ebole 2014, SZO je upozorila da su zemlje sa srednjim i niskim prihodima najpodložnije prijetnjama od pandemija.

Uprkos tome, najveće ekonomije učestvuju sa zanemarljivim sredstvima u globalnim akcijama protiv pandemija. I u najnovijem slučaju KOVID-19 vlade širom svijeta reagovale su kasno po izbijanju pandemije, i to često autoritarnim mjerama usmjerenim na kažnjavanje, ograničavanje kretanja i kontrolu u uslovima već razbuktale pandemije.

Tako autoritarne mjere nijesu zasnovane na nalazima istraživanja. Masovno testiranje i praćenje kontakata je, pogotovo na početku epidemije, daleko efikasnije od zatvaranja čitavih gradova, ali bi ono zahtijevalo ulaganje više novca u zdravstvo.

Iako se kaže da „bolest ne bira“, to se za korona virus ne može reći. Klasna pripadnost i materijalno stanje značajno utiču na mogućnost obolijevanja, liječenja i preživljavanja ovog virusa.

Radnička klasa ima mnogo manje mogućnosti da se samoizoluje. Mnogi su prinuđeni da nastave da rade van kuće, mnogi da u novonastalim uslovima traže alternativne izvore prihoda. U malim životnim prostorima, u kojima žive i po tri generacije, bolesnik ne može da bude sam u sobi ili koristi svoje kupatilo, pa se virus lako proširi domaćinstvom.

S druge strane, bogati često imaju poslove koje mogu da rade od kuće (ili ne moraju uopšte da rade), veće stambene prostore, dovoljno novca za privatne ljekare. Kao najekstremnija pojava u tom dijelu spektra, najbogatiji imaju i svoje luksuzne bunkere za preživljavanje.

Radnička klasa u zemljama kapitalističke periferije i poluperiferije – u kojima su visoke stope siromaštva i nezaposlenosti mladih, manja je mogućnost osamostaljivanja, samostalnog života od svog rada, kao i rešavanja stambenog pitanja. Zdravstveni sistem je gotovo po pravilu uništen.

Zaključak intelektualaca, akademika i novinara sa početka članka jeste da je pandemija korona virusa još jedna kriza koju je stvorio interes najbogatijih, a plaćaju je najsiromašniji – kako doslovno, tako i kroz gubitak prava i sloboda. Iako su ekonomske krize svojstvene kapitalističkom sistemu, vladajuća klasa već priprema teren da uzrok sadašnje svali na korona virus i time se izvuče od odgovornosti, iako je ona kriva i za krizu i za pandemiju.

Naomi Klajn podsjeća da je predsjednik SAD-a Donald Tramp kao odgovor na korona virus upravo  progurao kroz Kongres stimulativni paket od dva biliona dolara. Pakt, između ostalog, obuhvata smanjenje poreza na plate, što prijeti da razori socijalno osiguranje. Sa druge strane, ogromna sredstva će biti iskorišćena da budu iščupane iz problema industrije koje su u srcu najekstremnije krize sa kojom se suočavamo: avioprevoznike, industriju nafte i gasa, industriju turističkih krstarenja, smatra Klajn.

Otuda je pandemija korona virusa još jedan dokaz da kapitalizam ne samo da nema rješenje za goruće probleme planete, već aktivno doprinosi njihovom umnožavanju i komplikovanju.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

SVIJET

2021. U RETROVIZORU: Zaglušujuća buka svjetskog nemira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Druga godina po najnovijem računanju vremena – kovid kalendaru, je za nama. Sjetimo se svih želja da 2020. što prije prođe, jer će naredna, mislili smo, biti bolja. A onda je umarširala dvadeset prva. Nimalo bolja, sa potencijalnim komplikacijama nagore

 

Između izbora u SAD-u i Rusiji i stvarima vezanim za njihove spoljnopolitičke ciljeve stala je gotovo cijela godina. Kina je posmatrala sa strane i odrađivala  posao, a EU pokušavala da pronađe nove puteve. Da sve baš ne izgleda kao da je XX vijek, tu je korona, njena upornost da se širi i naša neusklađenost u borbi protiv nje.

Druga godina po najnovijem računanju vremena – kovid kalendaru, je za nama. Sjetimo se svih želja da 2020. što prije prođe, jer će naredna biti bolja. A onda je umarširala dvadeset prva. Nimalo bolja, sa potencijalnim komplikacijama nagore. Ako je za poređenje – 2021. godinu smo dočekali sa nepunih dva miliona slučajeva smrti od korona virusa. U susret 2022. bližimo se brojci od šest miliona, prema  worldmeter.info.

Od 1. januara do 10. decembra 3,3 miliona ljudi umrlo je od COVID-19. Delta varijanta SARS-CoV-2 odradila je svoje. Uticaji Omikron soja još se sumiraju. Mi na Balkanu se držimo u vrhovima negativnih lista. Tradicionalno.

Oko 200 zemalja se na klimatskom samitu COP26, održanom u Glazgovu, složilo da se održi u životu nada o ograničavanju povećanja globalne temperature na 1,5°C. Ekstremni vremenski i klimatski događaji su nas valjda toliko osvijestili. Slikovitije: u Kini je više od 300 smrtnih slučajeva uzrokovano jakim padavinama i poplavama u provinciji Henan 2021. godine. Tropski ciklon Seroja ubio je 160 ljudi u Indoneziji, a klizišta i bujične poplave raselile su najmanje 22.000 ljudi. Oluja Filomena izazvala je najjače sniježne padavine u posljednjih 50 godina u Madridu. Više od 10.000 ljudi potražilo je utočište u centrima za evakuaciju na Fidžiju zbog ciklona Ana. U SAD-u su temperature pale na –13°C u nekim dijelovima Teksasa, ekstremni toplotni talas na sjeverozapadu Pacifika ubio je stotine ljudi. Temperature u Moskvi i nekim drugim mjestima u Rusiji dosegle su rekordno visoke nivoe proteklog ljeta. Ovog avgusta gorjeli su djelovi Sjeverne Amerike, Sibira, Afrike i Evrope. Prošli jul je bio najgori po rekordnom broju požara od kada su se ove situacije počele satelitski snimati 2003. godine.

Dvadeset najtoplijih zabilježenih godina u istoriji gotovo da su se uklopile u početak novog milenijuma. U Sjevernoj Americi zabilježen je najtopliji jun od kada postoje mjerenja. Veliki požari zahvatili su Grčku, Italiju, Kipar, Španiju. Na udaru vatre je bila i Turska. Opominjuće slike sa ostrva Evija obišle su svijet.

U najtoplijem mjestu na zemlji – Dolini smrti u pustinji Mohave na jugoistoku Kalifornije, izmjerena je temperatura od 54,4 stepena celzijusa. To nije iznenađenje, ali alarmira njeno svakogodišnje ponavljanje. Naučnike ovog ljeta ipak više brinu temperature zabilježene na sjeveru SAD-a i u Kanadi. 46,6°C – izuzetno rijetko u tom području.

Potpisnici klimatskog pakta iz Glazgova (COP 26) obavezali su se da će nastaviti da rade na ograničavanju globalnog zagrijevanja na najviše 1,5 ͦC iznad predindustrijskog nivoa, što je cilj koji je prvi put postavljen na samitu u Parizu 2015. Mnogo značajnije jeto što postoji mogućnost da bogatije zemlje nadoknade zemljama u razvoju gubitak i štetu od klimatskih promjena.

SAD su se nakon Donald Trampovog istupa vratile pregovorima, a i Kina je najavila da će sarađivati u borbi protiv klimatskih promjena.

Iako bi ovo trebalo da su dvije najispraćenije teme kada je svijet u pitanju, one su gotovo dnevno odlazile u zapećak pred nekim bučnijim.

Proteklu spoljnopolitičku godinu otvorili smo na stranicama Monitora, između ostalog, i ovim riječima: „Situacija u SAD-u se razvija iz sata u sat. Posljednjih sedam dana Trampovog predsjednikovanja, biće najzanimljivija nedjelja od kada je ušao u ovalnu sobu”. Sve je već od januara slutilo da će ova godina biti pravi rijaliti.

Godina je ostala rijaliti, ali su dešavanja u SAD-u ubrzo pošla u zaborav. Kao u opsadnom stanju novi predsjednik SAD-a postao je Džo Bajden. Preuzimajući kormilo, obećao je da će unutrašnjom i spoljnom politikom duvati neki novi vjetrovi.

Najviše se očekivalo od sastanaka sa Vladimirom Putinom. Prvi je održan u jednom od najlošijih trenutaka u odnosima dvije države. Obostrano su opozvani ambasadori, a problemi su se gomilali. S obzirom na brojnost tema nije čudo što je javnost bila razočarana kratkim trajanjem susreta dva predsjednika.

Jedna od gorućih tema tog prvog susreta bio je i Aleksej Navaljni. Nakon što je ruski opozicionar završio sa tretmanom liječenja u Njemačkoj, na koji je poslat usljed trovanja novičokom u avgustu prošle godine, uhapšen je po povratku u Rusiju. Sud u Moskvi u junu je klasifikovao njegovu regionalnu mrežu podrške i antikorupcijsku fondaciju kao „ekstremističke“ i odmah ih zabranio. Neposredno prije toga, u Rusiji je na snagu stupio zakon prema kojem članovi organizacija koje su klasifikovane kao „ekstremističke“, ne mogu da se kandiduju na izborima.

Putinova Jedinstvena Rusija je osvojila gotovo 50 odsto glasova na parlamentarnim izborima. Rezultati znače da će se malo toga promijeniti u ruskoj politici.

„Napadati Rusiju bez razloga je postao novi sport na Zapadu“, znao je reći Putin ove godine. I dopuniti: „ Ko prijeti našim osnovnim sigurnosnim interesima, zažaliće zbog toga kao što nikada nije zažalio ni za čim!”

Monitor je prije par brojeva pisao da se Rusija ne miri lako sa gubitkom posjeda te da je po drugi put ove godine počela masovno gomilanje trupa na istočnoj i sjevernoj granici Ukrajine uključujući i vojno-pomorska pojačanja na anektiranom Krimu. Tenzije u tom dijelu svijeta ne prestaju.

Treći ovogodišnji susret predsjednika SAD i Rusije početkom decembra ove godine bio je napet, ali mediji su prenijeli „iskren i profesionalan”. Nakon moskovskog raspoređivanja vojnih figura u blizini ukrajinske granice, Vašington je izdao upozorenje protiv svakog potencijalnog ruskog vojnog napada. Naredni potez odigrala je Moskva tražeći od zapada i NATO-a da ne dozvoli članstvo Ukrajine i drugih bivših sovjetskih zemalja u toj organizaciji kao i povlačenje vojnih jedinica u centralnoj i istočnoj Evropi.

Predsednik Rusije Vladimir Putin izjavio je 26. decembra da će razmotriti niz opcija ukoliko Zapad ne odgovori njegovom traženju bezbjednosnih garancija kojima bi se spriječilo širenje NATO-a na Ukrajinu.

Za sada su SAD i njihovi saveznici odbili da ponude Rusiji takve garancije. Složili su ipak da pokrenu razgovore sa Rusijom o zabrinjavajućim pitanjima.

Osjetljiva pitanja traže hladne glave. Svi igrači zatežu konopac do ivice pucanja. No, ne treba zaboraviti da je Rusija odavno u svojevrsnoj izolaciji od velikog dijela svijeta, a da je Amerika, osim unutrašnjih problema koje vuče s početka godine, još uvijek u teškim avgustovskim ranama. Kraj avgusta internet su preplavili snimci iz talibanskog Avganistana u kom prvi put od 2001. godine nema američkih vojnika.

Dosta je nepoznanica vezano za situaciju u Avganistanu. Ono do čega se može doći ne obećava. Istraživanje Reportera bez granica (RSF) i Avganistanskog udruženja nezavisnih novinara (AIJA) pokazuje promjenu u avganistanskom medijskom pejzažu od avgusta. Ukupno 231 medij morao je biti zatvoren, a više od 6.400 novinara ostalo je bez posla od 15. avgusta. Najviše su, naravno, pogođene novinarke.

Međunarodna zajednica uslovljava priznavanje talibanske vlade u Avganistanu formirajem inkluzivne vlade, omogućavanjem zapošljavanja žena, omogućavanjem djevojčicama da se školuju… Talibani to ocjenjuju kao miješanje u njihove unutrašnje poslove.

Iako nijesu dobili priznanje ni od jedne države, to ne znači da nema onih koji su u novonastaloj situaciji vidjeli svoje prilike. Kina je obećala humanitarnu pomoć. Finansirala je projekat izgradnje u kompleksu Ministarstva pravde, a postoje izvještaji koji sugerišu da su kineske kompanije posjetile Avganistan kako bi istražile mogućnosti vezane za rudarstvo.

Kina je sveprisutna. Nova SAD administracija upoređuje kineskog predsjednika sa Putinom. Po Amerikancima, Kina ne smije preuzeti status najmoćnije države na svijetu. Nastavak te priče je i bojkot olimpijskih igara koje se održavaju u Pekingu naredne godine od strane SAD-a, Velike Britanije, Kanade i Australije.

U Evropi resetovanje. Angela Merkel se oprostila od političke karijere. Francusku čekaju izbori na proljeće.

Njemački glasači odbili su da izaberu apsolutnog pobjednika, postavljajući pozornicu za potragu za vladajućom koalicijom. Merkelin CDU je doživio loš rezultat, dok socijaldemokrate imaju novi život uz Olafa Šolca na mjestu kancelara. Uzlet je doživjela i stranka Zelenih.

Stvari se još uigravaju. Tu su obostrana obećanja saradnje između Brisela i Vašingtona. Kako će to da izgleda u sistemu povezanih sudova od Balkana do Bajkala, vidjećemo već naredne godine.

U kajronu u dnu ekrana večernjih dnevnika lete vijesti, a godina na izmaku ih je donijela priličan broj. Migrantske rute su još aktivne i koriste se u dnevnopolitičke svrhe. Samo se prisjetimo problema na granici Bjeorusije i Poljske. Vlade se mijenjau lakše nego ikada, reklo bi se. Od državnog udara u Mjanmaru iz februara do mirnog prenosa vlasti u Čileu u decembru. Izrael i Palestina su u klinču jednakim intenzitetom, a Natanjahu je otišao u istoriju. Austrijski kancelar Sebastijan Kurc je dao ostavku zbog brojnih afera. Bugarski premijer Bojko Borisov je na izlaznim vratima. Desničarenje je ove godine izgubilo dosta bitaka, ali svako sjutra donosi novi boj.

Možda za početak ne bi bilo loše da zaglušimo buku svjetskog nemira i fokusiramo se na bitku sa najmanjim zajedničkim, a izuzetno problematičnim, sadržiocem.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

JUŽNA AMERIKA NAKON POBJEDE MLADOG LJEVIČARA U ČILEU: Kad nada nadjača strah

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čile je na izborima dobio najmlađeg predsjednika u istoriji, najmlađeg i na svijetu. Bivšeg studentskog vođu i borca protiv neoliberalizma, ljevičara, studenta prava, čovjeka katalonskih i hrvatskih korijena – tridesetpetogodišnjeg Gabrijela Borića. Mnogi se pitaju – šta to znači za budućnost Čilea i turbulentnog južnoameričkog kontinenta

 

Južna Amerika ovih dana ispisuje nove stranice istorije. Novi čovjek na čelu Čilea Gabrijel Borić puni medijske stupce.

Građani su birali između dva suprostavljena koncepta koji Čile drže na različitim stranama rova. Tokom prvog kruga vladala je uzavrela atmosfera i nešto manje tokom drugog. Dok dobar dio zemlje slavi, znakova upozorenja ne nedostaje.

Izborima  su prethodili protesti koji su započeli 2019. kao masovni neredi u glavnom gradu Santjagu. Bio je to odgovor na povećanje cijene gradskog prevoza, koji se  kasnije proširio cijelom zemljom i prerastao u bunt  prema rastućoj nejednakosti, privatizaciji i sve većim troškovima života.

Rezultat: Čile je dobio najmlađeg predsjednika u istoriji, najmlađeg i na svijetu. Bivšeg studentskog vođu i borca protiv neoliberalizma, ljevičara, studenta prava, čovjeka katalonskih i hrvatskih korijena – tridesetpetogodišnjeg Gabrijela Borića. Sada se mnogi  pitaju – šta to znači za budućnost Čilea i uvijek turbulentnog južnoameričkog kontinenta.

Borić je pobijedio Hosea Antonia Kasta sa razlikom od 12 bodova i istorijskim brojem glasova, nanoseći uvjerljiv poraz desničarskom kandidatu. Pobjednički govor novog predsjednika ipak nije bio likujući. Gabrijel Borić je istakao potrebu za „društvenom kohezijom, promišljanjem sebe i dijeljenjem zajedničkih osnova“.

Kast je priznao poraz. „Od sada je on izabrani predsjednik Čilea i zaslužuje svo naše poštovanje i konstruktivnu saradnju“, napisao je na Tviteru. Prethodni predsjednik Sebastijan Piñera rekao da je zadovoljan „jer je demokratija funkcionisala“.

„Danas je nada nadjačala strah”, rekao je Borić, sumirajući misli oko 56 odsto onih koji su mu povjerili glas.

Brojni analitičari uporedili su rezultate izbora (Borić: 55,9 odsto; Kast: 44,1 odsto) sa rezultatima plebiscita iz 1988. godine (55,99 odsto) za prelaz u demokratiju i 44,01 odsto protiv. Polako se sabiraju utisci, a štampa iznosi mišljenja da je ovo najliberalnija figura na čelu zemlje još od Salvadora Aljendea.

Iako se ne zna kako će nove strukture upravljati zemljom, zna se kako su došle na vlast. Iskoristivši široko rasprostranjeno nezadovoljstvo političkim frakcijama koje su obnašale vlast posljednjih decenija, Borić je privukao birače obećavajući smanjenje nejednakosti i povećanje poreza bogatima kako bi se finansiralo proširenje mreže socijalne sigurnosti, bolje penzije i zelenija ekonomija, piše Nju Jork Tajms.

Čile Tudej kao neke od razloga zašto su birači odabrali Borića navodi i to što političar nije plašio potencijalne birače da izaberu njega ili fašizam, već pokazao zašto je zaslužio njihov glas.

Ne manje značajno je i to što veliki procenat njegovih pristalica čine mladi koji učinkovito koriste društvene mreže i trendove za izražavanje podrške. Online i na terenu.

Konzervativcima su bole oči mnoge stvari vezane za mladog političara. Zalaganje za pravo na abortus, feminističke perspektive, izmjene zakona o rodnom identitetu…

Borić je pokazao i zavidan stepen pragmatizma i sposobnost da dopre do neopredijeljenih glasača. Tokom izuzetno polarizovanih izbora u drugom krugu oba kandidata morala su ugrabiti podršku centrista.

Pomoglo je i to što se takmičio protiv političara starog kova povezanog sa diktaturom generala Augusta Pinočea. Kast je otvoreno branio Pinočeovu zaostavštinu tokom predizborne kampanje, vjerovatno zato što je njegovaa porodica imala sa njim bliske veze. Gardijan je izvijestio da je Kastov brat Miguel bio predsjednik centralne banke za vrijeme tog režima. Kast je biračima poručivao da će Borićevo predsjedništvo uništiti temelje čileanske ekonomije i vjerojatno zemlju pretvoriti u propalu komunističku državu poput Venecuele.

Ni budući predsjednik nije štedio takmaca nazivajući ga i fašistom.

„Ovo je bila kampanja kojom je dominirao strah, do stupnja koji nikada prije nismo vidjeli“, rekla je Klaudija Heis, profesorka političkih nauka iz Čilea.

Pobjednik izbora ipak je obećao Čile za sve. „Mi smo generacija koja se pojavila u javnom životu tražeći da se naša prava poštuju kao prava, a ne da se tretiraju kao roba široke potrošnje… Više nećemo dopustiti da siromašni i dalje plaćaju cijenu čileanske nejednakosti. Vremena koja su pred nama neće biti laka… Samo uz društvenu koheziju, ponovo pronalaženje sebe i dijeljenje zajedničkih osnova moći ćemo napredovati prema istinski održivom razvoju – koji dopire do svakog Čileanca“, citirao je Borića Gardijan.

Njegova posvećenost ideji prevazilaženja političkih razlika i kontrast s autoritarnom prošlošću njegovog protivnika – donijela mu je i podršku istaknutih domaćih i međunarodnih ekonomista. Uključujući nobelovca Džosefa Štiglica i Tomasa Piketija.

Tokom kampanje Borić se često zavjetovao da će, „ako je Čile bio rodno mjesto neoliberalizma, biti i njegov grob“. Čile ima jednu od najvećih razlika u prihodima na svijetu. Jedan posto stanovništva posjeduje 25 posto bogatstva, prema mnogim istraživanjima.

Finansijske strukture su ustuknule pred novim promjenama u zemlji, ali ih je u jednom od posljednjih obraćanja budući predsjednik donekle smirio. Pokušao je da uvjeri nervozne ulagače da će održati fiskalnu disciplinu i dobre međunarodne odnose kada bude na vlasti. Nakon sastanka s odlazećim predsjednikom Pinerom rekao je da njegov tim pomno prati tržišta i da će Čile zadržati predanost fiskalnoj razboritosti. „Mnoge je posebno zanimalo ko će biti sljedeći ministar finansija, a on je tu odluku obećao u roku od mjesec dana“, prenio je magazin Bloomberg.

Borić će preuzeti dužnost u martu 2022. godine, u završnoj fazi višegodišnje inicijative za nacrt novog Ustava. To će vjerojatno donijeti duboke pravne i političke promjene u brojnim pitanjima uključujući ravnopravnost polova, prava domorodačkog stanovništva i zaštitu okoline. Očekuje se da će novi ustav biti iznesen na referendum 2022. Aktuelni ustav datira iz osamdesetih godina prošlog vijeka kada je država ispisala jedno od najcrnjih poglavlja u svojoj istoriji kada su ljudska prava u pitanju.

Svjestan da će morati vladati sa Kongresom koji je podijeljen između političkih frakcija, Borić je istakao spremnost na saradnju sa svim akterima iz političkog spektra, uključujući njegovog nedavnog protivnika, Kasta. „Predsjednik će se suočiti s podijeljenim parlamentom, tako da će donošenje zakona biti teško i zahtijevaće snažne pregovaračke vještine i pragmatizam“, istakla je Dženifer Pribl, profesorica političkih nauka na Univerzitetu Ričmond.

Ovo su samo neke od prvih nevolja na koje će naići predsjednički kabinet. Iza ugla ih čeka i prestruktuiranje ekonomije, zelene politike, borba sa pandemijom korone… Svaki  neuspjeh može dovesti do toga da desničarske struje ojačaju i rasplamsaju novi plamen nezadovoljstva.

Regionalno gledano, čileanski izbori slijede trijumf Pedra Kastilja u Peruu početkom ove godine, te će dodati zamah ljevičarskim kandidatima u Kolumbiji i Brazilu. U ovim zemljama će se sljedeće godine održati predsjednički izbori. Slično Čileu, obje te zemlje suočavaju se sa sve polarizovanijom politikom. „Izabrani predsjednik Čilea mogao bi postati lice nove latinoameričke ljevice, inspirišući druge kandidate u regiji”, rekao je Oliver Stuenkel, profesor međunarodnih odnosa na Fundacao Getulio Vargas u Sao Paulu. I pored čestitki koje su stigle sa Kube i Venecuele, ovaj ljevičar se odlučio držati podalje od ovakvih sistema vladanja, a često je znao i kritikovati situacije u ovim zemljama. Uklapanje novog mozaika Južne Amerike mogao bi biti vrlo zahtjevan posao.

Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je novi čileanski predsjednik ipak neiskusan u politici. Sam je priznao da ima „još mnogo da nauči“. Ima i onih koji kažu da mu se nedostatak veza sa tradicionalnom vladajućom elitom, na koju se sve više gleda s neprijateljstvom, računa u prednost. Ogromnu.

 

Ko je Gabrijel Borić

Rođen je u na krajnjem jugu Čilea kao najstariji od trojice braće u porodici katalonsko-hrvatskih korijena. Preselio se u glavni grad kako bi studirao pravo, ali  nikada nije polagao pravosudni ispit. Neoženjen je, nema djece i strastveni je ljubitelj poezije i istorije. Nesvakidašnja je vrsta političara sa tetovažama i bez kravata.

Borić je počeo javno djelovanje kao istaknuti organizator velikih studentskih demonstracija 2011, koji su uvjerili vladu da studentima s niskim primanjima omogući obrazovanje bez školarine. Prvi put je izabran u Kongres 2014. Sa svega 27 godina. U javnosti je govorio o svojoj dijagnozi opsesivno kompulsivnog poremećaja.

Njegov otac Luis Borić rekao je za AFP da je novi predsjednik politički orijentisan od malih nogu, te da je još kao mali oslikavao poruke poput „budimo realni, učinimo nemoguće“ i „razum čini snagu“ na zidu svoje dječije sobe. „On želi proizvesti stvarnu promjenu u društvu, eliminisati mnoge nepravde koje imamo danas i duboko vjeruje u to, a to će mu dati snagu da izvrši predsjednički zadatak”, priča on o svom sinu i predsjedniku Čilea.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

ZAPADNI BALKAN I NOVI POLITIČKI VJETROVI IZ NJEMAČKE: Na tihoj vatri promjena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko se sumiraju rezultati bivše njemačke kancelarke Angele Merkel, toliko se gleda u najave njenog nasljednika Olafa Šolca i pokušava rastumačiti kakva budućnost čeka Zapadni Balkan i pokušava čitati između redova. Zbog sposobnosti da plasira nejasne odgovore kada mu se postavi konkretno pitanje, Šolc je ranije zaradio nadimak Šolcomatik

 

Jedna era je završena. Analitičari i mediji širom svijeta sumiraju šta je ostalo iza Angele Merkel i njenih šesnaest godina upravljanja jednom od najmoćnijih država Evrope. Njena je uloga bila značajna u održavanju politike proširenja EU na Zapadni Balkan živom. No, mnogi su skloni ocjeni da je Merkelin  politički stil upravljanja bio  lišen dugoročne političke strategije ili vizije, te da je ograničio njen uticaj u ovom procesu.

Istim žarom kojim se sumiraju Merkelini rezultati, gleda se i u najave njenog nasljednika Olafa Šolca. I pokušava čitati između redova. Ovo drugo je, kažu njemački mediji,  naročito zastupljeno. Zbog sposobnosti da plasira nejasne odgovore i floskule kada mu se postavi konkretno pitanje, Šolc je ranije zaradio nadimak Šolcomatik.

Kada se radi o udarnoj sili Evrope i njenim planovima za Zapadni Balkan, makar na papiru,  stvari izgledaju kao da imaju budućnost.

„Podržavamo evropsku integraciju šest zemalja Zapadnog Balkana i, u tom smislu, potrebne reforme”, navodi u dokumentu koji su pred samo formiranje nove vlade potpisali Šolc, Analena Berbok ispred Zelenih i Kristijan Linder u ime FDP-a.

Sporazumom se predlaže  otvaranje prvih pregovaračkih poglavlja s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, liberalizacija viznog režima za Kosovo, te nastavak pregovora s Crnom Gorom i Srbijom.

Podržava se dijalog Beograda i Prištine koji se vodi pod pokroviteljstvom EU. A  naročito nastojanja da se u BiH održi dugotrajni mir utemeljen na očuvanju teritorijalnog integriteta i premošćavanju etničkih razlika.

Ne manje važno, ukazuje se da se paralelno sa pristupnim pregovorima,  mora unaprijediti kapacitet EU za primanje novih članica.

Florian Biber profesor istorije i politike jugoistočne Evrope na univerzitetu u Gracu smatra da je Zapadni Balkan prva prilika za novu njemačku Vladu da na djelu pokaže posvećenost demokratiji i vladavini prava. Po njegovom mišljenju,  ohrabrujuće je što koalicioni ugovor nove njemačke Vlade zahtijeva da se jača pravna država u članicama EU. Tako jasne formulacije mogle bi da pomognu pri procesu integracije zemalja Zapadnog Balkana.

„Osim jasnih riječi, nova Vlada u Berlinu treba i da smogne hrabrosti da pokrene zaustavljeni proces pristupanja EU”, prenosi Biberovo pisanje Dojče vele. Biber smatra da bi Njemačka sa drugim državama EU morala jače i jasnije da pritisne članice Unije koje blokiraju pristupne procese.

Cijelu priču između Njemačke i Zapadnog Balkan treba sagledati i kroz nedavne zaključke sa sastanka Savjeta EU. Države članice EU smatraju da je proširenje strateško ulaganje u mir, demokratiju, prosperitet, bezbjednost i stabilnost u Evropi.

Savjet ministara Evropske unije usvojio je četrnaestog decembra godišnje zaključke o proširenju, a evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji je ocijenio da se radi o važnom signalu da je proširenje ,,prioritet za Evropsku uniju”. U principu ovo je ponavljanje svega onoga prikazanog na Brdu kod Kranja  oktobra ove godine. Ohrabrenja i obećanja do narednog susreta.

Dio balkanskog scenarija možda može otkriti i nova struktura koja će igrati bitnu spoljnopolitičku ulogu Njemačke. Jörg Kukies bi mogao igrati ulogu savjetnika  kancelara za ekonomiju i EU, dok Jens Plötnera neki vide kao savjetnika za spoljnu i bezbjednosnu politiku, rekao je dužnosnik blizak Šolcu za Politico. 

Kukies je bivši bankar Goldman Saksa i savjetnik za finansijsko tržište. Plötner se bavio setom pitanja koja se kreću od diplomatskih odnosa sa SAD-om, Rusijom, Turskom do Zapadnog Balkana, bezbjednosne politike EU i saradnje sa NATO-om i Organizacijom za evropsku sigurnost i saradnju. 

Još jedno ime je posljednjih nedjelja provijavalo štampom regiona. Nova minstarka spoljnih poslova je Analena Berbok iz partije Zelenih. Mlada, energična i perspektivna čerdesetogodišnja političarka  biće prva njemačka ministarka spoljnih poslova. Osim što je čekaju komplikovana pitanja u vezi sa Kinom i naročito sa Rusijom gdje je u igri i gasovod Sjeverni tok, Berbokova će u agendi imati i pitanja našeg regiona. Podršku za svoja i stremljenja svoje stranke, Berbokova će imati u figuri Roberta Habeka. On je vicekancelar. Dolazi takođe iz redova Zelenih.

Upravo ovih dana,  mogli smo čuti prve stavove nove ministarke spoljnih poslova Njemačke vezane za naš dio Evrope.

Najviše pažnje medija, a očigledno i njemačkih vladajućih krugova zaokupile su tenzije u Bosni i Hercegovini. Nova ministarka spoljnih poslova je odreagovala oštrije nego su mnogi očekivali. „Situacija u Bosni i Hercegovini je zabrinjavajuća. Napori u pravcu otcjepljenja su neprihvatljivi. Po meni to znači da bi sada trebalo postojeći režim sankcija primijeniti i protiv gospodina Dodika“, izjavila je poslije susreta šefova diplomatija Evropske unije u Briselu.

Nakon posljednjih dešavanja u Srbiji i masovnih protesta vezanih za ekološka pitanja u zemlji, izgleda da bi se u Njemačkoj mogli preispitati i stavovi vezani za tamošnjeg predsjednika Aleksandra Vučića.

„Angela Merkel je nekritički pratila kako Srbija pod Aleksandrom Vučićem klizi u diktaturu. Nova Vlada u Njemačkoj mora da se založi za više demokratije na Zapadnom Balkanu”, smatra Florian Biber.

U međuvremenu Srbija je zvanično otvorila prvi klaster u pregovorima za ulazak u EU. U okviru nove metodologije otvaraju se tematski klasteri koji obuhvataju više poglavlja.  U trenutnoj protestima obojenoj situaciji, prvi klaster sadrži između ostalog pitanja vezana za životnu sredinu i energetiku. Po Oliveru Varheljiju evropskom komesaru za proširenje  ovo znači da rad treba ne samo da se nastavi, već i da se pojača. Premijerka Srbije Ana Brnabić izjavila je da je ovo velika motivacija za njenu zemlju.

Crna Gora je, tradicionalno,  predvodnik regiona na putu ka EU, no iz EU uporno ponavljaju da su prioriteti za dalje pregovore ispunjavanja privremenih mjerila iz poglavlja 23 i 24.

Dok svaka od zemalja Zapadnog Balkana kaska svojim specifičnim korakom noseći Evropljanima setove još specifičnijih problema, mnoge oči su uprte u promjene političkih struktura jedne od najvažnijih zemalja kruga odabranih 27. Osim onih  koji misle da će Šolcova Vlada biti konkretnija od par prethodnih, im ih koji smatraju da će stvari teći uhodanim tokovima. Po njima je upravo Olaf Šolc, iako dolazi iz različitog političkog spektra ona vrsta političara zbog koga će Merkelova imati miran san. Nova era, po njihovom mišljenju je, u stvari, samo  nova epizoda.  ,,Prelaz od Merkelove ka Šolcu toliko je skladan da se morate zapitati: Šta to povezuje njih dvoje?”, pita se Zidojče Cajtung u nedavnom članku. ,,Merkel je često optuživana da nije uspjela odgajiti ti nasljednika. Ali možda to nije istina”, navode oni.

A ako je to istina, da li nam slijedi novi period održavanja na tihoj vatri promjena?

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo