Povežite se sa nama

INTERVJU

LADISLAV TOMIČIĆ, NOVINAR IZ ZAGREBA: Hrvatska se našla između dva neprijatelja

Objavljeno prije

na

Najstrašnija posljedica zemljotresa je smrt šesnaestogodišnje djevojičice, a od korone će najviše stradati turizam

 

MONITOR: Zagreb je prošle nedjelje pogodio zemljotres. Kakve su posljedice?

TOMIČIĆ: Najstrašnija posljedica potresa smrt je petnaestogodišnje djevojčice, ozlijeđene u svom stanu. Što se materijalnih posljedica tiče, stradalo je oko šest stotina kuća, a najveća oštećenja pretrpjele su kuće u centru grada, kako je bilo i očekivano. Naime, istraživanja provedena od 1880. godine, kad je Zagreb pogodio Veliki zagrebački potres (jačine 6,3  stupnja po Richteru) pokazala su da se ovim područjem proteže Zagrebački rasjed, što je posljedica podvlačenja Jadranske mikroploče pod Euroazijsku ploču. Sudeći prema tim istraživanjima, odnosno na njima temeljenim prognozama, Zagreb je ovaj put još prošao i dobro. Pretpostavlja se da bi jači potres, recimo onakav kakav smo imali koncem 19. stoljeća ili onakav kakav je 1979. godine pogodio Crnu Goru, uništio dvadeset posto od cjelokupnog stambenog fonda Zagreba. Ovaj potres bio je blaži, oko 5,4 stupnja po Richteru, a stradale su uglavnom kuće stare preko stotinu godina, čija statika je jedva podnijela i ovakav zemljotres. Stradala su i mnoge zgrade koje su zaštićeno kulturno dobro. Srušena su dva tornja zgrade Kolmar na Trgu bana Jelačića, oštećena je zgrada i stalni postav Arheološkog muzeja, kao i zgrada Sveučilišta u Zagrebu. Znatna oštećenja pretrpjele su tri zagrebačke bolnice, urušio se krov bazilike u Palmotićevoj ulici, a teška oštećenja pretrpjela je i pravoslavna Saborna crkva Preobraženja Gospodnjeg na Cvjetnom trgu. Vrh jednog od tornjeva katedrale u potresu se odlomio, a u prvim satima nakon potresa kolala je informacija da je križ pao kroz krov, ravno pred sobu kardinala Josipa Bozanića, što je kasnije demantirano, ali navodim tu bizarnu glasinu jer su je u prvim satima nakon potresa vjernici tumačili na svoj, a ateisti na svoj način. Oštećena je zgrada Sabora na zagrebačkom Gornjem gradu i niz drugih javnih zgrada, poput zgrada Medicinskog fakulteta, Hrvatske izvještajne novinske agencije, Hrvatskog novinarskog doma. Na mnogim mjestima u centru padale su cigle s krovova i prava je sreća u nesreći što se potres dogodio tako rano, u šest sati i 24 minute ujutro. Da se dogodio kasnije, sigurno je da bi broj žrtava bio veći. Znatna oštećenja pretrpjele su i brojne kuće u Zagorju, ali o toj šteti se manje govori. Njihova muka ostala je u sjeni muke stanovništva glavnog grada. Najbolje je prošao Novi Zagreb, područje južno od Save. Taj dio grada spasio je jugoslavenski standard – JUS, jer mnoge zgrade u Novom Zagrebu građene su nakon velikog potresa u Skoplju, pa se pazilo da statika može izdržati i najozbiljnije potrese.

MONITOR: Kako su reagovale nadležne službe?

TOMIČIĆ: Reagirale u dobro, odmah se digla na noge vojska, civilna zaštita i stotine volontera, ljudi koji su preseljavali bolničke odjele, a potom i volonteri građevinci, koji su angažirani na procjeni štete. Već danas na ulicama nećete niti primijetiti da je bio potres, odnosno prepoznat ćete ga tek po pukotinama nosivih zidova na starim zgradama u povijesnom centru grada.

MONITOR: Jesu li zbrinuti građani kojima su oštećeni stanovi i kuće? 

TOMIČIĆ: Ljude koji su u potresu ostali bez krova nad glavom – pouzdanog podatka o tome koliko ih je još uvijek nema, ali broje se u stotinama – smjestili su u studentski dom na Cvjetnom naselju, a vojska je podigla i šatore na Trgu Francuske revolucije, ali za takvim smještajem, koliko znam, nije bilo potrebe. Mnogi ljudi snašli su se u svom aranžmanu, mnogi su odmah pobjegli iz grada i uputili se prema obali, gdje imaju kuće za odmor ili su se zbrinuli kod svojih obitelji.

MONITOR: Šta kažu seizmolozi hoće li biti još potresa?

TOMIČIĆ: Potresa će biti, točnije bilo ih je već do sada deset do dvadeset. Jedan je bio tek nešto slabiji od onog najjačeg, ali nismo ga osjetili u velikoj mjeri, jer smo bili u šoku, a dočekali smo ga ispred zgrada, u parkovima i na sličnim prigodnim čistinama. Nakon toga, uslijedio je niz manjih potresa, što je očekivana seizmička aktivnost. Sa Geofizike, Geofizičkog odsjeka Prirodoslovnog-matematičkog fakulteta, najavili su da možemo očekivati oko desetak potresa magnitude oko 4.0, stotinjak potresa magnitude 3.0 i oko tisuću manjih potresa magnitude 2.0. Ne zvuči dobro, ali svi vjerujemo da je najgore prošlo.

MONITOR: Zvaničnici Hrvatske kazali su da se država našla između dvije krize, jedne vidljive i druge nepredvidive, misleći na koronu virus i zemljotres…

TOMIČIĆ: Hrvatska je, kao i ostatak svijeta, suočena s nevidljivim neprijateljem, a Zagreb i zagrebačko područje imaju i tog nepredvidivog neprijatelja, koji se, nadamo se, ispucao i nauživao našeg straha.

MONITOR: Kakve su sve mjere preduzete da se spriječi širenje epidemije?

TOMIČIĆ:  Svi koji su bili u kontaktu sa zaraženima stavljeni su u karantenu, hrvatske granice su zatvorene, zabranjeno je napuštanje mjesta prebivališta, izuzev za ljude s objektivnim potrebama, kojima daju propusnice za putovanje. Obustavljen je javni prijevoz, zabranjena su okupljanja, iz kuće se izlazi samo u slučaju nužne potrebe. Zatvorene su uslužne djelatnosti, rade samo trgovine hranom i higijenskim potrepštinama. Policijski sat nije uveden, što mi je drago, jer ovo su vremena u kojima pomno treba pratiti ograničavanja prava, kako bi jednom – kad sve ovo prođe – mogli nastaviti živjeti kao slobodni ljudi. Vojske s dugim cijevima na ulici nema, jer još u svijetu nismo zabilježili slučaj da je vojnik uspio upucati virus. Takva vrsta mjera bila bi pretjerivanje i one se provode uglavnom u zemljama gdje vladaju (ne) realizirani autokrati, kojima je policijski sat do ove krize bio sastavni dio mokrih snova.

MONITOR: Poštuju li ih građani?

TOMIČIĆ: Iznenađujuće, građani i građanke vrlo su disciplinirani. Ljudi su svjesni da su u pitanju najprije životi njihovih starijih članova obitelji, a sad znaju da su u opasnosti i mlađi ljudi. Iako se na početku govorilo da mlađe ljude ovaj virus ne može pretjerano ugroziti, pokazalo se da ima slučajeva kad na respiratorima završavaju ljudi koji su bili savršeno zdravi i u dobroj kondiciji. Ta informacija o manjoj ugrozi za mlađe ljude na početku je uzrokovala neodgovornost tinejdžera i ljudi u dvadesetima, ali sad na ulici više nema nikog tko na ulici ne mora biti. U Hrvatskoj smo izuzetno zadovoljni i reakcijom sustava. Čini mi se da su izvanredna stanja naša specijalnost, što ne treba čuditi,s obzirom na to da su se krize, velike i male, na našem području poodavno udomaćile.

MONITOR: U Crnoj Gori su objavljeni spiskovi osoba u samoizolaciji. Šta Vi kao novinar mislite da li javnost treba da zna ko su zaraženi?

TOMIČIĆ: U Hrvatskoj takve mjere nema, a čini mi se da na ozbiljnim razinama nije niti razmatrana. Vjerujem da je to bolje rješenje od onog primijenjenog u Crnog Gori.

MONITOR: Šta kažu analitičari koje će privredne grane pretrpjeti najveće štete od epidemije?

TOMIČIĆ: Svakako će najteže stradati turizam, o kojem Hrvatska prilično ovisi, ali bitno će stradati i druge gospodarske grane. Turistički aranžmani se otkazuju i nažalost to će financijski uništiti mnoge ljude, naročito one koji su u svoje smještajne kapacitete ulagali zadnjih godina. Vjerujem da će turistička sezona koja dolazi biti slabija za oko 70 posto u odnosu na prethodnu, ne samo u Hrvatskoj, nego i drugim turističkim zemljama. Turizam je lomna gospodarska grana i niti jedna država svijeta ne bi se smjela previše na njega oslanjati. Situacija koju danas imamo zorno na to ukazuje, a o tome govori i ekonomska teorija, o kojoj je do sad malo tko razmišljao.

MONITOR: Sa kakvim se još problemima suočava Hrvatska kad je riječ o korona virusu?

TOMIČIĆ: Otimali smo se u početku za toalet papir, što je prilično neracionalno i smiješno. S obzirom na to da imam iskustvo rata, znam da nam nikad nije falilo materijala za čistu stražnjicu, ali falilo nam je kave, cigareta i šećera. Da sam jedan od tih koji stvaraju zalihe u iščekivanju apokalipse, kupio bih karton cigareta, karton kave i 50 kila šećera. Ipak, uvjeren sam da to neće biti potrebno. Pravi problemi dolaze nakon epidemije, jer svjetska ekonomija se od ovog neće tako brzo oporaviti.

 

Pljesak solidarnosti

MONITOR: Jesu li susjedne države položile test solidarnosti u pružanju pomoći?

TOMIČIĆ: U večeri dana kad se potres dogodio, u Beogradu, Sarajevu, u Zenici, na Cetinju, kao i u brojnim drugim gradovima pljeskali su u znak podrške Zagrebu. Koliko znam, Hrvatskoj je ponuđena i susjedska pomoć, ali razmjeri potresa nisu katastrofalni, pa vjerujem da ona neće biti potrebna. Najavljeno je da će štete biti sanirane uz pomoć fondova Europske unije, ali – vjerovali ili ne – meni i brojnim drugim Zagrepčanima i Zagrepčankama je od tog novca važniji onaj pljesak s balkona. Važno je da u muci budemo ljudi, što nakon krvavog iskustva raspada Jugoslavije još učimo. Nije ova solidarnost ništa novo, tako je bilo i nakon katastrofalnih poplava koje su pogodile Hrvatsku, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Siguran sam da imamo kapaciteta za građenje ne dobrosusjedskih, nego prijateljskih odnosa, ali na kraju dana to uvijek ovisi o politici, a onda, posljedično, i o medijima. Evo vam primjer. Nakon potresa sam na društvenim mrežama vidio niz zlokobnih komentara, naročito u Srbiji, ali puno više je bilo onih koji su iskazivali solidarnost i podršku. Da su kojim slučajem srednjostrujaški mediji – a to nažalost kod nas uvijek ovisi o političkim prilikama – isticali idiotske komentare, stvorila bi se nova ,,zla krv” i produbilo navodno neprijateljstvo među narodima. Kažem ,,navodno neprijateljstvo”, jer vjerujem da su neprijateljstva među narodima uvijek politički dirigirana. Ovako, mediji su isticali samo pozitivne poruke, što je izazvalo brojne poruke zahvalnosti iz Hrvatske. I ovom prilikom mogli smo se uvjeriti u zastrašujuću moć medija, koji su devedesetih bili glavni alat u kovanju jugoslavenskog rata.

 

Mediji nam i mozgove truju

MONITOR: Šta kao višedecenijski novinar mislite o današnjim novinarima i medijima?

TOMIČIĆ: O medijima ne mislim ništa dobro. Znam za par punktova koji se drže kao dalmatinska proleterska brigada na Ljubinom grobu i tamo se informiram. Ovo drugo jedva da čitam i gledam. Biram gdje ću se informirati, što i drugima preporučujem. Život je prekratak da bih svoje vrijeme poklanjao idiotima koji nas svojim beskrupuloznim pristupom jednoj važnoj profesiji sistematski uništavaju, trujući naše mozgove, srca i dušu. Prije ili kasnije doći ćemo pameti i o medijima poučavati djecu u školama. Što prije se to dogodi, manje ćemo štete imati od spomenutih kretena koji zgrću novac na tabloidnim formama, lažnim vijestima i huškačkim pristupom poslu, ne mareći za društvene posljedice.

        Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo