Povežite se sa nama

INTERVJU

RADOJE CEROVIĆ, PSIHOLOG: Svaka kriza je istovremeno i prilika

Objavljeno prije

na

Čitajte ili učite nešto. Vježbajte. Iskoristite društvene mreže i tehnologiju za kontakte i razgovor sa ljudima, a posebno ako ti kontakti podrazumijevaju neku formu pomoći ili podrške drugima. Sve ove naizgled sitne stvari su naučno provjereni metodi borbe u ovakvim stresnim situacijama

 

Sa Radojem Cerovićem, kliničkim psihologom, poslovnim konsultantom i stručnjakom za psihologiju komunikacije, razgovaramo o tome kako da se nosimo sa zebnjom od korona virusa:

CEROVIĆ: Strah nije naš neprijatelj. On je institktivna reakcija koja nas predisponira za borbu ili za bijeg. Međutim, mi se u modernom svijetu suočavamo sa prijetanjama koje takvim načinima ne mogu biti riješene, naprotiv. Mogu biti pogoršane.  Zato mnogi pred ovom stuacijom ili negiraju pokušavajući da očajnički zadrže svoju svakodnevnu kolotečinu ili ulaze u stanje panike u kojem najvjerovatnije urade nesto kontraproduktivno ili čak opasno.

MONITOR: Koji su opšti savjeti da se lakše prebrodi ovo vrijeme izolacije?

 CEROVIĆ: Važno je da ne budemo konstantno zakačeni za TV i društvene mreže i da obezbijedimo sebi što je moguće više mentalne i fizičke aktivnosti. Što više ste zaposleni i fokusirani na nešto produktivno i korisno tim bolje, isključite jedan od najvažnijih izvora stresa, a to je tzv. default ciklus – beskrajni krug zamišljanja budućih scenarija koji se pali u dokolici. Čitajte ili učite nešto. Vježbajte – napravite sebi svakodnevni ciklus vježbi shodno vašem fizičkom stanju i spremnosti. 10 do 15 minuta intenzivnog vježbanja može da zamijeni ponekad i sate u teretani. Ili blažim intenzitetom ali duže, sad barem ima vremena… Ko poznaje mindfulness meditaciju kao metod duboke relaksacije ili autogeni trening, sad je najbolji trenutak da počnete sa redovnim vježbanjem. Iskoristite društvene mreže i tehnologiju za kontakte i razgovor sa ljudima, a posebno ako ti kontakti podrazumijevaju neku formu pomoći ili podrške drugima. Sve ove naizgled sitne stvari su naučno provjereni metodi borbe sa ovakvim stresnim situacijama.

MONITOR: Očigledno je da će mjere u borbi protiv korona virusa potrajati, koji psihički problemi bi mogli da budu najučestaliji i kako ih preduprijediti?

 CEROVIĆ: Realno sva stanja će biti pogoršana zato što su aksioznost i depresija, kao i probemi sa upravljanjem agresijom zajednički imenilac skoro svih vrsta mentalno-emocionalnih problema. Posebno je važno da osobe koje se bore sa masovno prisutnim stanjima aksioznosti i depresije pažljivo prate ova uputstva i da oni kojima je propisana farmakološka terapija sa njom nastave i nikako je ne prekidaju na svoju ruku.

 MONITOR: Da li ovo vrijeme ,,usporavanja” života može imati i pozitivne posljedice po mentalno zdravlje, pošto smo  prinuđeni da više vremena provodimo s ljudima s kojima živimo, samim sobom?

 CEROVIĆ: I te kako bi moglo. Svaka kriza je istovremeno i prilika. Prilika da se riješimo šablona i ustaljenih navika na kojima se zasniva stagniranje i blokada mentalnog razvoja i odrastanja. Da počnemo da vježbamo, da počnemo da učimo nešto što smo zanemarili i zapostavili. Šabloni u ponašanju su glavni neprijatelj ličnog razvoja, a ovo su situacije koje nas po pravilu ,,izbacuju” iz šablona.

MONITOR: Plašite li se da bi vremenom reakcije ljudi mogle da budu veća prijetna od samog virusa?

CEROVIĆ: U ovoj situaciji dolazi do aktivacije niza veoma starih i evolutivno primitivnih mehanizama. Naši prirodni mehanizmi odbrane od zaraza, tzv. behavioral immunity sistemi, su aktiviranje najintenzivnijih formi ksenofobije, i užasnih socijalnih pritisaka, poput traženja žrtvenog jarca i lova na vještice.  To je najbolje što je priroda mogla da nam ponudi prije nego je nauka i medicina uopšte i u povoju bila. To je naš instinktivni sistem epidemiološke zaštite.

Takođe dolazi i do velikog porasta osjećaja vezanosti za nešto što percipiramo kao ,,naša zajednica”. Neki čopor, neku socijalnu grupu. Ali u slučaju današnjih ljudi imamo mnogo potencijalnih ,,identiteta” i ,,identifikacija”.  Ono što možemo dobiti kao posljedicu ovakve situacije je vezivanje za grupu, možda čak i neki zajednički ,,identitet” na nivou skoro pa cijele države Crne Gore, što nije bio slučaj do sada. Ali se to plaća paranojom i ksenofobijom, napadima na neke ,,druge”.

Ovakva situacija u biti predstavlja kraj sistema vrijednosti na kojima je zasnovana Evropska unija. Ljevica, otvorenost, tolerantnost, slobode i ljudska prava, participativna demokratija prve su žrtve masovnih pošasti, a pogotovu pandemija. Ti principi realno predstavljaju ideološku osnovu stabilnosti i blagostanja, dok se autoritarnost, agresivnost, kao i fašističke ideologije obično vraćaju na velika vrata u vrijeme, gladi, rata, krize i zaraze.

S druge strane poznati je fenomen da su velike pandemije poput ,,crne smrti”, ali tek nakon što su milioni života izgubljeni i zaraza okončana, pokretale neke veoma pozitivne periode kulturnog i ekonomskog procvata u uslovima egalitarnosti i socijalne ravnoprvanosti i solidarnosti.

MONITOR: Koliko će medicinskim radnicima i ostalim koji su najizloženiji biti potrebna psihološka pomoć i da li je ona organizovana na pravi način?

CEROVIĆ: Ne znam je li organizovana za medicinske radnike. Ne znam ni koliko su oni sami  svjesni te potrebe. U ovom trenutku zajedno sa kompanijom Fleka, radimo na tome da organizujemo jedan servis koji mogu koristiti građani i preko kojeg bi bilo moguće zatražiti psihološku pomoć. Ali vjerujem da će biti važno posebno se fokusirati i na zdravstvene radnike, ako ne sada, ono kad kriza popusti ili prođe. Vjerujem da ćemo imati situacije aknsioznih sindroma, post-traumatskog stresa, depresije, a u najmanju ruku ogroman broj tzv. burnout  situacija.

MONITOR: Kome da se građani obrate, koje savjete da uzimaju kao vjerodostojne s obzirom na poplavu raznih medijskih sadržaja?

 CEROVIĆ: Za psihološko zdravlje su nadležni psihijatri ili psiholozi zavisno od situacije. Svi drugi gurui, koučevi, duhovnici i babe Vange (koji će u ovoj situaciji da niknu kao pečurke!) bi trebalo da budi što aktivnije suzbijani.

 

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo