Povežite se sa nama

INTERVJU

GORAN KOPRIVICA, NIKŠIĆANIN NA STUDIJAMA U VUHANU: Korona se može pobijediti zajedničkim snagama

Objavljeno prije

na

Za zemlje koje oskudijevaju u sredstvima za borbu protiv korona virusa  ne postoji bolja preventiva od izolacije i kontrole širenja virusa. Bez obzira na opasnost, čovjek ne treba dozvoliti sebi da upada u paniku, jer tako sve izgleda gore nego što zaista jeste. Treba pokazati solidarnost i podići kolektivni duh

 

MONITOR: Vol strit žurnal objavio je prije nekoliko dana da je Vuhan, iz kojeg je krenula pandemija virusa korona i u kojem ste Vi jedini Crnogorac koji se tamo zatekao kao student iz Nikšića, danas najbezbjedniji grad na svijetu u tom pogledu. Je li to tačno?

KOPRIVICA: Vuhan je danas bez ikakve sumnje znatno bezbjedniji nego što je bio prije mjesec dana. Mnogo se preduzelo u cilju regulisanja novonastale situacije. Svi koji smo ovdje u ovom momentu, saradnjom i strpljenjem, doprinijeli smo tome, ali ubjedljivo najveće zasluge za to ima medicinsko osoblje, koje je svakodnevnim rizikovanjem svojih života spašavalo tuđe.

Nisam siguran da li je Vuhan danas najbezbjedniji grad na svijetu, rekao bih da je informacija malo pretjerana, ali ne sumnjam da će se u nekoj skorijoj budućnosti život ovdje vratiti u normalu.

MONITOR: Koliko je, prema zvaničnim kineskim izvorima, korona virus zaista opasan i ima li razloga za paniku?

KOPRIVICA: Mislim da to sve zavisi od slučaja do slučaja. Situacija u Vuhanu se u samom početku bila jako zakomplikovala, međutim zbog medicinske spremnosti, dobre organizacije i uloženog napora, brzo su stvari dovedene pod kontrolu. O situaciji treba prosuđivati prema sopstvenim mogućnostima. Za zemlje koje oskudijevaju u sredstvima za borbu protiv virusa ne postoji bolja preventiva od izolacije i kontrole širenja virusa. Bez obzira na opasnost virusa, čovjek ne treba dozvoliti sebi da upada u paniku, jer tako sve izgleda gore nego što zaista jeste. Dobra strana je da postoji dokaz da se ujedinjenim snagama virus može pobijediti, a to je Kina pokazala. Treba pokazati solidarnost i podići kolektivni duh. Osamdeset posto slučajeva u Kini je svrstano u kategoriju ,,pacijenti sa blažim simptomima”. Detektovano je da je virus uglavnom poguban za starije ljude i za one koji su podlegli drugim bolestima od ranije. Da bi smo sačuvali njih, treba da se čuvamo i sami.

MONITOR: Naučnici NASA-e saopštili su da je smanjenje nivoa nitrogen-dioksida, koji izazivaju motorna vozila i industrijska postrojenja, prvo uočeno u Vuhanu, ali da se potom proširilo na ostatak zemlje.

KOPRIVICA: Mada je već dva mjeseca grad pod karantinom, ipak bude dana kad usljed zagađenog vazduha ne mogu da otvorim prozor da provjetrim sobu. Jedino na osnovu toga mogu da prosuđujem. Možda je stanje bolje u drugim krajevima grada. Logikom stvari reklo bi se da će ova trenutna situacija da rezultira poboljšanjem kvaliteta vazduha i smanjenjem zagađenja, i u nekom procentu vjerovatno i jeste. Međutim, cirkulacija automobila ipak nije zaustavljena tokom karantina, a vjerujem da su određena industrijska postrojenja nastavila rad u cilju obezbjeđivanja potrebnih sredstava za borbu protiv virusa. Nadam se da ima istine u toj izjavi.

MONITOR: Je li još Vuhan u karantinu i kakve su mjere na snazi radi zaštite od virusa?

KOPRIVICA: U Vuhanu je stanje karantina i dalje aktuelno. Ljudi jako rijetko izlaze vani, jedino po potrebi. Važe iste mjere bezbjednosti kao od samog početka – izolacija, nošenje maske vani, pranje ruku i higijena, izbjegavanje javnih okupljanja i direktnog kontakta sa drugima i slično. Međutim, posljednjih dana stižu vijesti preko kineskih medija da se polako priprema vraćanje radnika u provinciju, oživljavanje javnog transporta, najavljuje se kraj karantina početkom aprila. Vrijeme će da pokaže kako će se sve to realizovati.

MONITOR: Kako sada izgleda svakodonevni život u Vuhanu?

KOPRIVICA: Svakodnevni život je sveden na lični doživljaj izolovanosti. Onako kako se osjećate u izolaciji, takvi su vam i dani. Ja lično pokušavam koliko god je moguće da iskoristim vrijeme, radim na sebi, učim, čitam, ponešto napišem. Ne razmišljam toliko o virusu, nema nikakve svrhe.

Supermarketi i apoteke su radili sve vrijeme, iako skraćeno, kako bi se ljudi snabdjeli potrebnim namirnicama. Neke nabavke su moguće i preko interneta.

Ljudi u Kini  vrijeme provode uglavnom sa užom porodicom. Na neki način ovo i jeste dobar momenat da se porodični odnosi preispitaju i oplemene.

MONITOR: Kako su organzovani zdravstvena zaštita građana u bolnicama i rad u školama i na fakultetima?

KOPRIVICA: Kinezi sad već imaju dosta stečenog iskustva u borbi protiv korona virusa. Naravno, bolnice u ovom periodu nisu mjesto na kome se valja naći ili zadržavati. Za pacijente kojima je potrebna hospitalizacija nevezano za virus postoje odvojene bolnice. Kako je već opštepoznato, u Vuhanu su u rekordnom roku sagrađene dvije bolnice za borbu protiv virusa i mnogi objekti značajnijih dimenzija su privremeno pretvoreni u prostore za liječenje i izolaciju. Preko kineskih medija se saznaje da su ove ,,privremene bolnice” obavile svoju svrhu i prije nekoliko dana zatvorena je i posljednja. Rad u obrazovnim ustanovama se nastavlja, ali preko interneta. Organizuju se online časovi, koje su učenici obavezni da prate, kao da su u učionici. Kvalitet časova se tokom vremena poboljšava kao i tehnička organizacija. Strani studenti koji su napustili Vuhan i dalje nemaju dozvolu da se vrate, a naročito sada kada se virus proširio na zemlje van Kine, ali se i od njih očekuje da prate online predavanja.

MONITOR:  Vi u Kini živite pet godina, gdje ste završili master studije na odsjeku Arhitektonski dizajn na Tehnološkom  univerzitetu u Vuhanu. Sada ste na doktorskim studijama na istom univerzitetu i u karantinu ste.

 KOPRIVICA: Ja živim u Domu za strane studente u kampusu Univerziteta. Trenutno u cijelom kampusu nema nikoga izuzev nas jedanaestoro studenata i kineska porodica koja živi u istoj zgradi, koji funkcionišu kao kućepazitelji. Postoje još četiri kampusa mog Univerziteta i svaki ima dom za strane studente. Sve potrebne namirnice dobijamo na adresu, nekad bude i mnogo više nego što je potrebno, tako da sa te strane ne brinem. Takođe se s vremena na vrijeme organizuju i online kupovine, gdje je izbor namirnica i stvari za trgovinu sasvim pristojan. Prije nekoliko dana sam nakon duge izolacije izašao ispred doma, gdje ima malo jezero i uređen parkić oko njega. Sad nam dozvoljavaju da izađemo vani po potrebi, nedaleko od doma, ali ne van kampusa.

U samoizolaciji je najteže razmišljati o nečemu što je van domašaja sopstvene mogućnosti. Sad najviše brinem za svoju porodicu u Crnoj Gori, jer se epidemija posljednjih nedjelja premjestila u Evropu. Najteži je bio sami početak karantina, neizvjesnost i generalna zabrinutost. Nakon par nedjelja se čovjek navikne i prihvati stvari kakve jesu, lakše se sve i podnese.

MONITOR: Mediji javljaju da Kina sada prebrojava svoje posljednje domaće slučajeve zaraze, jer u Kini pandemija jenjava.

KOPRIVICA:  Na dan kada odgovaram na Vaša pitanja, 23. marta, već je peti dan kako Vuhan registruje nula novih slučajeva virusa, tzv ,,5 nula”. To je  pokazatelj da se situacija ovdje mnogo poboljšala i obećava brz i kompletan oporavak. Međutim, bude još nekih novih slučajeva virusa u drugim djelovima Kine, od strane onih koji se u Kinu vraćaju iz inostranstva, to je onda slučaj unesenog virusa. Rekao bih da problem za Kinu i za cio svijet prestaje tek onda kada situacija bude povoljna i bezbjedna za svakoga.

MONITOR: Koje su stroge mjere još na snazi u Kini da bi se spriječilo širenje virusa?

KOPRIVICA: Prva stroga mjera je apsolutna kontrola kretanja ljudi. Zatim, niko se ne može naći na ulici bez zaštitne maske. Kontrole na aerodromima i stanicama su opravdano rigorozne. Ulaz i izlaz iz Hubej provincije su strogo kontrolisani i slično.

MONITOR:  Kakve su prognoze kineskih stručnjaka do kada će ova epidemija trajati u svijetu?

KOPRIVICA: Dosad nisam naišao na informaciju takve vrste. Postoje nagađanja koja se tiču samo Kine prema kojima će se situacija postepeno srediti u narednim mjesecima, prvo u manje izloženim mjestima, a najkasnije u oblasti Hubeja i Wuhanu. Pod tim se misli na vraćanje stvari u normalan tok. Što se tiče epidemije u svijetu, to vjerovatno još niko sa sigurnošću ne može da kaže. Ako bi Evropa pokazala angažovanost kako su to uradili Kinezi, onda bi se mogla procijeniti koliko dugo je potrebno da se sve vrati na svoje mjesto, tri ili više mjeseci, u zavisnosti od ozbiljnosti situacije.

MONITOR: O korona virusu i dalje se šire i razne dezinformacije zbog kojih su mnogi građani  u cijelom svijetu u panici. Šta Vi s tim u vezi preporučujete na osnovu sopstvenog iskustva u Kini? 

KOPRIVICA: Preporučujem da se ne provodi cio dan ispred televizora slušajući o korona virusu. Treba se informisati, ali ne treba pretjerivati. Prosječan čovjek lako prihvata sve što čuje i rijetko prosuđuje o vjerodostojnosti, a često i nema načina za to. Treba imati na umu da mediji imaju manir da učine stvari zvučnijima. Samo se treba sjetiti koliko je raznovrsnih scenarija o virusu u Kini postojalo u samom početku ekspanzije virusa, a koliko se sad, poređenja radi, manje govori o cijeloj situaciji oporavka i poboljšanja. Tokom vremena trajanja epidemije, Kina je zauzela pozitivan stav i svi su učestvovali da se takvo osjećanje proširi. Ljudima  treba ponuditi nadu, a ne bezizlaznost  iz situacije.

MONITOR: Koristi li tehnika koju predlažu Kinezi – dobro je gledati u daljinu i imati dobar pogled sa prozora?

KOPRIVICA: Tehnika je efektna, ukoliko imate pogled sa prozora koji vodi u daljinu. U kineskim gradovima, sa obiljem višespratnica i izraženom vertikalnošću, nije teško naći takav pogled. Karakter naših gradova je drugačiji. U izolaciji bi možda najbolje bilo provesti kvalitetno vrijeme sa porodicom, pokazati pažljivost i saosjećanje, valja ojačati imuni sistem fizičkom vježbom i zdravim navikama, i jednostavno raditi na sebi.

                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo