Povežite se sa nama

Izdvojeno

KRAĐA ŠLJUNKA IZ CRNOGORSKIH RIJEKA: Medijski rat vlasti s građevinskom mafijom

Objavljeno prije

4 godine

na

Iz Vlade su konačno obećali da će zaustaviti apokaliptične razmjere uništavanja rijeka od strane građevinskog lobija. Objavili su im rat. Za sada samo preko medija

 

Za deceniju i po Morača je usljed krađe šljunka i pijeska toliko uništena da će za oporavak ove rijeke biti potrebno 100 godina, govore stručne analize. Vijek, ukoliko država uspije da dobije objavljeni rat građevinskoj mafiji i spriječi dalju poharu riječnih korita.

O razmjerama ovog ekocida na kom su povlašćeni stekli milione konačno je progovorio i neko iz institucija pa je ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović  konstatovao da su rijeke uništavane na zvjerski način: ,,Ako se koriste neka dobra, ta dobra moraju pripadati svim građanima… A ne pod plaštom regulacije korita, a onda nema korita. Morača više ne liči na prirodnu rijeku, Cijevna, kao da je više nema”, kazao je Stijović. Tara, Lim, Grnčar, Gračanica, Ibar i druge napadnute rijeke mogle bi se slično opisati.

Nakon decenijskog nedjelovanja institucija i upornog ukazivanja na ovaj problem od strane medija, protekle nedjelje su uhapšeni vlasnik firme Cijevna Comerc Danilo Petrović, vlasnik firme Per Mar Predrag Maraš, i još par osoba. Privedena je i direktorka Montenegro petrola Andreja Šuškavčević – Novović. Svi su pušteni da se brane sa slobode. A kamioni Cijevne Comerc su i pored zabrane i hapšenja snimljeni kako nesmetano odnose šljunak. Uprkos najavama i ministrovom ponavljanju da od kraja 2020. godine nijedan kamion šljunka nije legalno izvađen.

Hapšenja su ipak uzbunila javnost pa je uništavanje rijeka, prije svega Morače, postala udarna vijest. Slike koje se plasiraju preko medija ne mogu vjerno da opišu apokaliptičke slike razvaljene rijeke u toku kod Botuna i KAP-a, predio slikan šljunom i bagerima. Nivo korita Morače je spušten za deset metara, a nivi vode u bunarima u blizini rijeke je opao za preko pet metara. Jedna od posljedica divljanja na Morači je i ugrožavanje vodosnadbijevanja primorja, jer je zbog iskopavanja šljunka iz Morače kapacitet vodoizvorišta Bolje sestre za deset godina smanjen za 80 odsto.

Pored uništene rijeke i ekosistema, Centar za zaštitu i proučavanje ptica je iznio računicu da je do sada samo iz Morače izvučeno 138 miliona eura. Ministar Stijović smatra da je ta procjena niska, te da je šteta daleko veća. Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede iz  crnogorskih rijeka Morače, Lima, Gračanice, Tare, Ibra, Cijevne i drugih, od 2010. do kraja 2020. izvađeno je 362.335 kubika šljunka, od čega je državi plaćeno samo 1,2 miliona eura.  Koncesionari su u prosjeku državi za kubik riječnog materijala plaćali oko tri eura, dok je na tržištu kubik prodavan za najmanje deset eura. I dok je građevinski lobi zarađivao milione uništavajući Moraču, za rubriku vjerovali ili ne je informacija iz 2016. da je Opština Podgorica na osnovu naknade za korišćenje šljunka imala prihod od 3,91 eura.

Eksploatacija ovog prirodnog resursa omogućena je privilegovanima tokom 90-ih, a zamah, uz potporu vlasti, dobila je nakon referenduma. Stanje je bilo katastrofalno, pa je čak i bivša Vlada 2017. uvela moratorijum na eksploataciju rječnih nanosa. Tadašnji ministar poljoprivrede Milutin Simović je konstatovao „rijeke su uništene, krećemo sa rigoroznim kontrolama“, te upozorio da će onaj ko prkosi državi dobiti odgovor. Odgovor države je bio da se izabranima omogući dalje bogaćenje kroz formu takozvane regulacije vodotoka. Kako su ih regulisali vidimo danas.

Za regulaciju Morače prije tri godine bili su odabrani Cijevna Comerc, Beton Montenegro i Bemax. Oni su navodni višak materijala (šljunak) otkupljivali po cijeni od ispod tri eura. Tokom moratorijuma Vlada je kineskoj firmi China Road and Bridge Corporation (CRBC) izdala saglasnost da gotovo na samom izvorištu Tare vadi šljunak, pod izgovorom regulacije. Nedavno je Osnovni sud u Podgorici presudio da CRBC treba da plati 200.000 eura zbog uništavanja riba i drugog živog svijeta u rijeci Tari tokom izgradnje auto-puta Bar-Boljare. Iz kompanije su najavili žalbu.

Na inicijativu Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede izvršna vlast se prenula pa je na sjednici 28. oktobra usvojila zaključke kojim se zadužuje Nacionalni koordinacioni savjet za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije da preduzme aktivnosti u cilju sprječavanja dalje devastacije prirodnih resursa Crne Gore.

Predsjednik Odbora direktora Regionalnog vodovoda Zoran Lakušić ocijenio je da je devastacija u donjem toku Morače, kao i okolnog područja koja je urađena posljednjih decenija, i te kako bila poznata činjenica prethodnoj vlasti, koja nije preduzimala adekvatne mjere. Lakušić je upozorio da sve indicije govore da je jedan dio te vlasti bio u direktnoj sprezi sa građevinskom mafijom radi ostvarivanja enormnog profita od eksploatacije šljunka.

Nedavno je potpredsjednik Vlade Dritan Abazović izjavio da je ,,Vlada  odlučna da se obračuna sa građevinskom mafijom. Raditi ovo godinama, na ovakav način, katastrofa je i mi smo odlučni da tome stanemo na kraj”.

Ministar Stijović je targetirao kompanije koje će biti pod lupom Bemax, Beton Montenegro, Milonjić i ortaci, Cijevna Comerc, Čelebić, Avio petrol, Fidija i Glavni grad Podgorica koji je poslovao preko firme Čelebić.
Poručio je i da će sva ta preduzeća morati da pokažu ulazne fakture za šljunak i izlazne za beton, kako bi inspektori utvrdili da li se podaci podudaraju. ,,Postoje i male kompanije koje su eksploatisale šljunak za potrebe većih kompanija. Te podatke smo proslijedili
policiji i ne možemo ih sada otkrivati”, rekao je on.

Direktor Uprave za inspekcijske poslove Ilir Harasani izjavio je da ,,dostina tih firmi proizvodi beton, postoje izlazne fakture gdje su prodali na hiljade kubika betona, međutim ulazne fakture svjedoče da nije kupljeno ni deset odsto šljunka”.

U borbu sa mafijom se ulazi sa malim iskustvom i nikakvom praksom. Nakon što su uhapšeni zbog nelegalne eksploatacije šljunka  pušteni su da se brane sa slobode, zamjenik rukovodioca ODT Podgorica, državni tužilac Nikola Boričić, rekao je da je taj predmet u njihovoj, a ne nadležnosti Specijalnog državnog tužilaštva i da bi se oglasili nenadležnim da je bilo elemenata organizovanog kriminala. S druge strane ministar Stijović tvrdi da je riječ o organizovanom kriminalu: ,,Imate veliki broj kompanija koje nijesu povezane, ali su imale veze sa državnim institucijama, vlastima Glavnog grada. Svi ti ljudi su nalazili način da im se ćuti i da lako prolaze kroz to”. Kazao je i da su u igri ozbiljne kompanije koje se bave ovim poslom i da postoji strah državnih institutucija da se sukobe sa tim.

Na strah i opstrukciju upozorio je i premijer Zdravko Krivokapić. On je ocijenio da policija ne radi svoj posao i da sa reagovanjem kasne po dva sata, namjerno, da bi kamioni prošli. ,,Zašto se neko od nekoga plaši? Plašite se od lopova? Kada je to bilo u Crnoj Gori?”, pita se Krivokapić.

I u NVO CZIP se pitaju da li se zaista sa par hiljada eura novčane ili par godina zatvorske kazne može nadoknaditi pričinjena šteta koja se mjeri vjekovima i milionima. ,,Još uvijek postoji bojazan da ni ovaj slučaj neće otići dalje od pompezne medijski ispraćene akcije privođenja, ali bez realne kaznene politike prema počiniocima”, izjavila je Ksenija  Medenica iz CZIP-a.

Privedenim osobama se na teret stavlja djelo protivpravnog zauzimanja državnog zemljišta za koje je članom 254 Krivičnog zakonika propisana novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine. Iz CZIP-a smatraju da se u konkretnom slučaju, osim navedenog, radi i o oštećenju životne sredine koje je propisano kao krivično djelo članom 307 za koje je propisana maksimalna zatvorska kazna do osam godina. ,,Konkretno, ključni problem je u tome što za moguće kazne za počinioce i pričinjena šteta nisu srazmjerne. Izgubili smo mnogo više od neke ‘novčane kazne ili nekoliko godina zatvora’. Bez adekvatne kaznene politike, možemo da očekujemo da će se nedjela prema prirodi nastaviti i da akcija nadležnih neće biti ozbiljno shvaćena”, ocjenila je  Medenica.

Da će se ,,mafija” zastrašiti novčanim kaznama ili prijetnjom zatvorom do godinu dana male su šanse. Toga su svjesni i pojedini u državnim institucijama. Predsjednik Odbora direktora Regionalnog vodovoda Lakušić izjavio je da je zabrinjavajuće ,,što pravosudni sistem u ovakvim situacijama nema adekvatne sankcije za počinioce ovih djela”.

I dok se institucije i dalje ne snalaze najbolje, mediji su jedini koji su na ovaj problem ukazivali godinama. Posljednjih mjeseci o nelegalnoj eksploataciju šljunka uporno je pisao novinar Vuk Vujisić i za to dobio brojne prijetnje. On za Monitor kaže da ,,institucije moraju nastaviti sa akcijama kako bi se procesuirali svi oni koji godinama kradu državno dobro i koji su doveli u pitanje vodosnadbijevanje primorja. Jasno je da se radi o pljački zajedničkih resursa, prirodnog dobra i ekocidu nevjerovatnih razmjera. Apsurdno je da neko može da krade naše zajedničko dobro, zarađujući na 100 hiljada eura, a pojedine firme i milione i da još zastrašuju građanske aktiviste i novinare koji pokušavaju da to prijave.  Devastirano je i možemo reći ukradeno preko 1.500.000 m2 državnog zemljišta, a da nemamo nijednu konfiskovanu mašinu, a ni počinioca u Spužu”.

Ove nedjelje su mještani Botuna, Mitrovića i Ljajkovića protestovali zbog zabrane vađenja šljunka iz Morače. Oni su poručili predstavnicima Vlade da nijesu građevinska mafija, već da od tog posla izdržavaju porodice. Traže da im se omogući nastavak vađenja šljunka ili će radikalizovati proteste.

,,Država mora pokazati snagu. U suprotnom šalje se poruka da svi možemo da krademo državna dobra i da ne odgovaramo, a pri tom da stičemo veliku imovinsku korist. Svako ko sabotira akcije, istragu i procesuiranje preduzeća i počinioca je saučesnik u ovom ekocidu i pljački i treba da odgovara. Država ima sve mehanizme da to učini”, kaže Vujisić.

Država ima mehanizme, ali ih za sada koristi samo za medijsku promociju.

Predrag NIKOLIĆ 

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

JUGOSLOVENSKI NARODI POSLIJE JUGOSLAVIJE: Bolje juče

Objavljeno prije

6 dana

na

28 Novembra, 2025

Objavio:

Datum republike obilježavao je  godišnjicu Drugog zasijedanja AVNOJ-a održanog ratne 1943. u Jajcu. Tamo je donesena odluka o federalnom ustrojstvu buduće zajedničke države čime je srušen velikosrpski unitarni koncept ranije monarhije. Potom dolazi 1. decembar – koji slave mnogi kojima se nije sviđala partizanska ideja o jednakosti naroda i zemalja bivše države. Na taj dan je 1918, stvorena Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca. U praksi to je bila kraljevina prvog naroda, tj. njegove klike,  u kojoj su bili potčinjenji i pomenuti i nepriznati narodi. Ujedinjenju prethodi tzv. Podgorička skupština koju  su organizovali Beograd i srbijanska vojska koja je, po riječima vojvode Mišića , okupirala Crnu Goru

 

 

Novembar je pun istorijskih događaja koji su imali veliki uticaj na region i više od regiona. U subotu pada 29. novembar, nekadašnji Dan republike bivše socijalističke Jugoslavije koji se prvi put slavio 1945. godine. Tada je nova država i zvanično postala republika. Datum je obilježavao godišnjicu Drugog zasijedanja AVNOJ-a (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) održanog ratne 1943. u Jajcu. Tamo je donesena odluka o federalnom ustrojstvu buduće zajedničke države čime je srušen velikosrpski unitarni koncept ranije monarhije. Starije generacije koje su živjele u SFRJ pamte Dan republike po dva neradna dana, svečanim akademijama, školskim priredbama i crvenim maramama đaka prvaka koji su tog dana postajali Titovi pioniri i polagali svečane zakletve.

Za razliku od drugih ex-YU zemalja, u Crnoj Gori i Srbiji Dan republike je ostao praznik zbog birokratskih zavrzlama sve do 2002. godine kada ga je ukinula Savezna skupština Miloševićeve “krnje” Jugoslavije. Sjećanje na datum i dobre trenutke bivše zemlje je dobrim dijelom narušeno ratnim 90-tim u kojima se kao kula karata raspalo ono što su ranije generacije stvarale decenijama.

Odmah nakon 29. novembra dolazi i drugi značajan datum – 1. decembar koji slave mnogi kojima se nije sviđala partizanska ideja o jednakosti naroda i zemalja bivše države. Na taj dan je 1918. godine stvorena Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca (KSHS). U praksi to je bila kraljevina samo prvog naroda, tj. njegove klike i u kojoj su bili potčinjenji i pomenuti i nepomenuti/nepriznati narodi.

Nedavno je i vučićevski (i nacionalno ostrašćeni) gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš najavio da je 1. decembar njegov dan proslave “Ujedinjenja Srbije i Crne Gore” koji će se zvanično obilježiti u njegovoj opštini. Skup će upriličiti ekstremisti srpskog sveta čije okupljanje je već blagoslovio i episkop Mileševski Atanasije. Ovaj episkop, u čiju jurisdikciju ulazi opština Pljevlja i dio Bijelog Polja – otrgnuti od teritorije Crnogorske crkve 1918. godine, je od Vučićeve vlasti nedavno dobio titulu “mitropolita” kao i njegov nacionalno i politički ostrašćeni kolega iz Nikšića. Vranešu je neprihvatljiv 20. novembar kao Dan opštine i oslobođenja Pljevalja od nacista i njihovih kvislinga čiji je vatreni podržavalac zajedno sa Vučićevim “mitropolitima”. Vraneš se požalio da su partizani poslije oslobođenja pogubili određeni broj kvislinga bez suđenja. Stoga i nova proslava.

Kada je tzv. “ujedinjenje” u pitanju i stvaranje KSHS, njemu prethodi opet novembarski datum održavanja tzv. Velike narodne skupštine srpskog naroda u Podgorici poznatijeg kao Podgorička skupština od 24. do 29. novembra 1918. “Skupštinu” su organizovali Beograd i njihova vojska koja je, po riječima srbijanskog generala Živojina Mišića,  okupirala Crnu Goru  i ugušila svaku agitaciju protiv srpskih imperijalnih planova. Tako je 26. novembra donijeta odluka (aklamacijom) o zbacivanju dinastije Petrović i da se Crna Gora “ujedini u jednu jedinu državu pod dinastijom Karađorđevića”. Slična ujedinjenja i prisajedinjenja su slijedila u drugim djelovima Jugoslavije uz krvavi teror, represalije i pljačke “oslobodilaca” koje ni najmanje ne zaostaju za sličnim nuspojavama 1945. godine. Za malobrojnije narode i ondašnju građansku inteligenciju 29. novembar 1943. i 1945. je značio veliki korak naprijed u emancipaciji i pored komunističkog jednoumlja.

Vremenom je jugoslavenski socijalistički sistem postao puno liberalniji i tolerantniji u odnosu na sovjetski mrak u porobljenim zemljama istočnog bloka i čiji “bratski zagrljaj” je Jugoslavija izbjegla za dlaku. Crna Gora je u socijalizmu doživjela najveći ekonomski procvat u svojoj istoriji. Izgrađeno na desetine fabrika, puteva, mostova i osnovan je univerzitet u glavnom gradu. Industrija je kasnije sva nestala ili razgrabljena tokom  vlasti Momira Bulatovića,  Mila Đukanovića i kumova. Ulaganja u socijalističku Crnu Goru su velikim dijelom omogućena zahvaljujući Fondu za nerazvijene republike i autonomne pokrajine koji su finansirale Slovenija, Hrvatska i Vojvodina. Crnogorski budžet je tokom investicionih zamaha bio dotiran i do 85 odsto iz savezne kase i Fonda.

Krajem 60-tih u Jugoslaviji dolazi i do liberalizacije putovanja, ukidanja viznih režima sa zapadnoevropskim državama i mogućnost momentalnog zapošljavanja u Zapadnoj Evropi zahvaljujući bilateralnim sporazumima Titove vlasti. Takva mogućnost je i dalje pusta želja za većinu ex-YU država – mimo Slovenije i Hrvatske. Slobode i standardi ondašnje Jugoslavije su bili san porobljenih istočnoevropskih i sovjetskih naroda.

Sredinom ove godine Numbeo je objavio novo istraživanje Indeksa kvaliteta života (LQI) u svijetu i Evropi. Numbeo je najveća svjetska online baza podataka za unose troškova života, kvaliteta, bezbjednosti, zdravstvene zaštite, zagađenja itd. Podaci nisu zvanična statistika, ali daju uvid u svakodnevna iskustva građana i omogućavaju brzo poređenje životnih uslova širom svijeta. Po ovom indeksu (kojim je obuhvaćeno 89 država) među prvih 20 se nalaze i Slovenija (19. mjesto) i Hrvatska (20. mjesto). Kao takve pretekle su mnoge zapadne zemlje – Britaniju, Francusku, Belgiju, Italiju, Kanadu itd. U bazı podataka nema Crne Gore i Kosova, dok je BiH na 49. mjestu, Srbija 59. a Makedonija na 63. mjestu. Kada je Evropa u pitanju, od 37 sondiranih zemalja, kvalitet života u Sloveniji je na 13. mjestu dok je Hrvatska na 15. mjestu. Na začelju kolone su BiH (30.mjesto), Srbija (33.) i Makedonija (34.) dok su na dnu Rusija, Ukrajina i Albanija.

Slični Indeks ljudskog razvoja (HDI), ali sa različitom metodologijom računanja, objavljuju Ujedinjene nacije (UN) tj. njihov Program za razvoj (UNDP). Slovenija i Hrvatska su i po ovom indeksu lideri u nekadašnjoj Jugoslaviji kada je u pitanju kvaliteta života po parametrima zdravlja, obrazovanja i visine primanja. Na posljednjoj  rang listi (2023. godine.) Slovenija je na 21. mjestu od ukupno 193 članice UN-a. Hrvatska dijeli 41. mjesto sa Latvijom dok Crna Gora dijeli 47. mjesto s Argentinom. Srbija je 62. zajedno sa Kosta Rikom. BiH je na najnižem 74. mjestu.

Jedan od najboljih pokazatelja kvaliteta života jedne zemlje je prohodnost njenog pasoša diljem svijeta. Po rang listi Henley & Partners (međunarodna konsultantska firma specijalizirana za migracije) za 2025. godinu svrstava slovenački pasoš kao šesti u svijetu (u grupi sa 5 drugih zemalja) s kojim se može bez vize u 185 zemalja. Hrvatska je sedma (sa još 5 država) sa 184 destinacije bez vize. Srbija je 35. mjestu sa 137 država za koje ne treba viza dok je Crna Gora na 42. mjestu sa 128 bezviznih destinacija. Inače, Slovencima i Hrvatima odavno ne trebaju vize ni za prekomorske zemlje kao SAD, Kanada, Australija što se nije moglo ni sa nekadašnjim SFRJ pasošem. Ostali Jugoslaveni i dalje ne mogu bez vize ni za Britaniju i Irsku.

I pored globalnih ocjena koje su bolje nego u doba SFRJ, i dalje veliki broj Slovenaca gaji pozitivno mišljenje o bivšoj državi. Po posljednjem istraživanju Gallup agencije objavljenog ovog mjeseca 45 odsto Slovenaca smatra da im je raspad Jugoslavije naštetio. Onih koji misle suprotno je manje – 41 odsto. U Srbiji  su najnezadovoljniji raspadom SFRJ. Čak 81 odsto misli da im je sada gore, a samo 4 posto da je bolje. U Crnoj Gori 65 odsto misli da je sada gore naspram 15 odsto suprotnog mišljenja. Postotak nezadovoljstva raspadom Jugoslavije je veliki i u BiH (77 odsto) i Makedoniji (61 odsto). Na suprotnoj strani stoje Hrvati (55 odsto da je sada bolje naspram 23 koje se ne slažu) i Kosovari (75 naspram 10 odsto u korist raspada SFRJ). Ove dvije države  imaju traumatično ratno iskustvo iz 90tih ali i pobjednički ishod u ratu sa Srbijom za razliku od BiH gdje je rezultat neriješen.

Jugoslaviji je u osvit rata 1990. godine nuđen ubrzani proces pristupanja tadašnjoj Evropskoj ekonomskoj zajednici (EEZ), preteči EU, kao i članstvo u NATO-u. EEZ se uzaludno nadala da će to biti dobra šargarepa najprosperitetnijoj zemlji socijalističkog bloka da ubrza reforme i ostavi po strani nacionalističko ludilo koje su potpirivali protivnici tekovina 29. novembra. I pored ekonomskog prosperiteta mase su se povele za onima koji su slavili 1. decembar 1918. (i 26. novembar) i njihovim drugarima koji slave 10. travanj 1941. U tome su izgleda imali i jaku podršku onih koji  danas slave Oktobarsku revoluciju, koja po novom kalendaru pada 7. novembra, i koji opet dižu spomenike Staljinu i njegovim zločincima.

Danas je Crna Gora pred vratima EU, kao što je nekad bila Jugoslavija u predvorju EEZ-a. Vlada se nada zatvaranju još nekoliko poglavlja do kraja ove godine i zatvaranju svih 33 poglavlja do kraja iduće godine. Iz EU stižu snažni signali da je to moguće i da su spremni na puno toga zažmuriti kako bi malena Crna Gora (s parametrima u domenu statističke greške) postala 28. članica bloka. Kao i 1990.godine  postoje jake sile gravitacije koje žele da je opet uvuku u kaljužu srpskog (krimi) sveta.

Izbor stoji – ili bolje sjutra ili bolje juče.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRŽAVA, VLAST I KREDITI: U hrčkovoj vrtešci

Objavljeno prije

6 dana

na

28 Novembra, 2025

Objavio:

Računica kazuje da su “nove” vlasti, od decembra 2020. do decembra ove godine uspjele samo da skoro u potpunosti podmlade zatečeni državni dug. Dobrim dijelom po kamatama većim od nekadašnjih. Sada ulazimo u fazu uvećanja duga. Do kraja naredne godine on će biti za trećinu veći u odnosu na kraj 2020.

 

 

Ko o čemu, Vlada Crne Gore o vraćanju “starih dugova”. A dug u kontinuitetu  – raste. Izuzetak je napravljen u periodu 2021-2022., kada je državni dug smanjen za približno 300 miliona eura. Potom smo se vratili praksi da, iz godine u godinu, uzajmljujemo više nego što vraćamo povjeriocima. Sljedstveno, država troši više nego što prihoduje. I tako će ostati, makar do kraja mandata Vlade Milojka Spajića. Pod uslovom da se ne dogodi nešto, na globalnom ili unutrašnjem planu, što bi kreditore odvratilo od nauma da nam pozajmljuju novac.

Kraj 2020. godine i formiranje prve Vlade Crne Gore bez premijera i ministara iz redova DPS-a, dočekali smo sa nešto više od 4,4 milijarde eura državnog duga (4.409 miliona eura). U taj dug je uračunato i 750 miliona koje je Vlada Zdravka Krivokapića uzajmila u prvim danima svog mandata, kroz emisiju državnih obveznica koju su, u značajnoj mjeri, pripremili njihovi prethodnici iz Vlade Duška Markovića (ministar finansija Darko Radunović).

Aktuelna Vlada je poslednji dan 2023. godine, krajem koje je započela svoj mandat, dočekala sa državnim dugom od 4,12 milijardi. Ovog septembra, prema preliminarnim podacima Ministarstva finansija, dug je iznosio 4,705 milijardi. Do kraja godine najavljen je dalji rast duga. Dug će, prema projekcijama iz predloženog zakona o budžetu za 2026. godinu, do kraja naredne godine narasti na 5,88 milijardi.

Resorno Ministarstvo najavljuje da bi se u izbornoj 2027. državni dug mogao smanjiti (5,72 milijardi), dok bi se njegov dalji rast nastavio već naredne godine. Objavljene projekcije navode 5,928 milijardi eura kao ciljani iznos duga na dan 31. decembar 2028. Kako je nepisano pravilo u Crnoj Gori da svaka naredna Vlada uveća stavku državnih rashoda, priložene projekcije mogle bi se pokazati kao konzervativne. Odnosno, dug bi mogao biti (možda i poprilično) veći.

“Nova zaduženja realizuju se isključivo radi urednog refinansiranja postojećih dugova i finansiranja kapitalnih projekata od strateškog značaja – onih koji treba da unaprijede infrastrukturu, privuku investicije i podignu BDP”, poručio je u osvrtu na ove projekcije ministar finansija Novica Vuković, insistirajući da projektovana kretanja duga “ostaju u okvirima održivosti”. Dok, tvrdi, Vlada ostaje usmjerena ka usklađivanju s najboljim međunarodnim praksama i evropskim standardima.

Ta odlučnost po pitanju upravljanja državnim dugom nije prepoznata van kruga Vladinih upošljenika i sljedbenika. Međunarodni monetarni fond (MMF), na primjer, nakon izrečenih usmenih opomena, u nedavnom izvještaju za Crnu Goru i na papir stavlja nedvosmisleno upozorenje da Spajićeva Vlada nije dosljedna u poštovanju čak ni crnogorskog Zakona o budžetu i fiskalnoj odgovornosti. Da dodatno na pominjemo međunardna pravila, standarde i očekivanja koja je neophodno ispuniti ukoliko izvršna i zakonodavna vlast, iskreno, vjeruju u mogućnost pridruživanja EU do kraja 2028. godine. I rade u tom pravcu.

“To priznanje od strane MMF-a otkriva fundamentalnu istinu o načinu na koji Vlada upravlja državnim finansijama – zakoni postoje na papiru, ali se u praksi sistematski krše, jer Vlada neometano vodi politiku fiskalne ekspanzije u najgorem mogućem trenutku”, komentarisao je Miloš Vuković (Fidelity consulting). Vlast, uglavnom, ignoriše takve primjedbe, izbjegavajući direktne i konkretne odgovore.

Biće uskoro trideset godina kako su tokom predizborne kampanje Narodne sloge, politički prvaci Liberalnog saveza i Narodne stranke sa crnogorskih trgova začikavali tadašnje DPS vlasti: “Đe su pare/Vratite pare”. Do dan danas, slična priča.

Da parafraziramo ondašnje poruke, prilagođene aktuelnom finansijskom trenutku Crne Gore. Đe su potrošeni novi krediti? Zašto će državni dug na kraju naredne godine biti za skoro trećinu veći nego na kraju 2020.? Koja je to infrastruktura unaprijeđena, a koji su (stvarni) investitori privučeni, pa da uloženo bude vrijedno rasta državnog duga za skoro 1,5 milijardi eura? Ili, možda, ovako: ako Vlada, kao što tvrdi, pozajmljeni novac troši samo za vraćanje dospjelih kredita i kapitalne investicije, zašto će, prema njenim projekcijama, do kraja aktuelnog mandata izvršne vlasti javni dug porasti za 25 a BDP za 15 posto?

Umjesto debate i odgovora, Vlada pokušava preokrenuti priču u svoju korist. Tako se zvaničnim nastupima insistira da su krediti koji se vraćaju “stari”, odnosno DPS-ovi. Bez tog alibija vlast ostaje već dogodine, pošto tada počinje vraćanje kredita uzetih nakon “oslobođenja”. Dok  2027. na naplatu stiže emisija obveznica iz decembra 2020, vrijedna 750 miliona eura.

“Od decembra 2020. godine do danas, ukupno je vraćeno preko 2,7 milijardi eura starih dugova, dok je 1,5 milijardi vraćeno u mandatu ove Vlade”, saopštio je ministar Vuković. Imamo li u vidu da je BDP 2020. bio 6,7 milijardi a da se ove godine očekuje nepunih osam, to je zastrašujući podatak. Problem je što ta računica nije baš najpreciznija. Posebno u interpretaciji gdje se zaduženje iz 2020. (ukupno, 1,35 milijardi – 600 stare, 750 nove vlasti)verbalno prebacuje na račun bivših vlasti, dok se prisvaja vraćanje dugova iz te godine). Zapravo je Markovićeva Vlada isplatila ogromnu većinu od ukupno 666 miliona vraćenih dugova, 120 više nego što je planirano tadašnjim budžetom.

Ponovo smo pregledali usvojene državne budžete za period 2020.-2025. godina. Prema njima, država je imala obavezu da za tih šest godina, računajući do kraja ove, vrati ukupno 2,946  milijarde eura. Podaci iz završnih računa za prethodnih pet godina i preliminarni podaci Ministarstva finansija o vraćenom dugu za devet mjeseci ove, kažu da je u tom periodu Crna Gora povjeriocima isplatila ukupno 2,749 milijardi. I da u ovom kvartalu mora platiti još približno 200 miliona.

Istovremeno, uzeto je 3,834 milijarde eura novih kredita. Kao ministar finansija i kao premijer, Milojko Spajić je državu, po pravilu, zaduživao za iznose veće od onih planiranih budžetom. Sve zagledan u svijetlu budućnost koja počinje… dogodine. Stižu najave da bi se do kraja godine njegova Vlada mogla zadužiti za dodatnih 500 miliona.

Ispada da su nove vlasti, od decembra 2020. do decembra ove godine uspjele samo da skoro u potpunosti podmlade zatečeni državni dug. Dobrim dijelom po kamatama većim od nekadašnjih. Sada ulazimo u fazu daljeg uvećanja duga. Bez previše realizovanih investicija koje će doprinijeti njegovom vraćanju.  Poput hrčka namamaljenog na trčanje u točku, kredite  dospjele kamate plaćamo novim kreditima. I većim kamatama. Vlada štrbne dio novih zaduženja i preusmjeri ih u potrošnju, na sva zvona veličajući svoja ekonomska dostignuća. Za one što će taj novac morati da vrate, nije ih briga.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Za ovu vlast zločinci su samo oni koji nijesu njihove nacionalnosti ili vjere

Objavljeno prije

6 dana

na

28 Novembra, 2025

Objavio:

Pretvarati  biografiju mitropolita Amfilohija u simbol zajedništva nije čin pomirenja, to je brutalno prekrajanje istorije pred očima cijelog društva i podsmijavanje vrijednostima tolerancije, jednakosti i demokratske političke kulture

 

 

MONITOR: Kako komentarišete to što će Podgorica, glasovima lokalne vlasti, dobiti spomen ploču sa likom pokojnog mitropolita Amfilohija i Podgoričanina Halita Đečevića, kao simbol „bratske sloge, suživota i međuvjerskog sklada  pravoslavne i islamske  zajednice”?

ULJAREVIĆ: Memorijalizacija se u ovom slučaju instrumentalizuje, čime se ne jača, već razgrađuje krhki multikulturalizam. Ako želimo simbole međunacionalne sloge i međuvjerskog sklada, oni moraju biti rezultat širokog društvenog dogovora, a ne odluka proste  koalicione većine koja se ponaša kao da joj vlast daje pravo da redefiniše istoriju i identitet zajednice. Takvi nedemokratski potezi ne liječe  podjele, već ih produbljuju.

Posebno je sporno predstavljanje Amfilohija kao simbola “bratske sloge”. Radi se o čovjeku koji je branio i slavio ratne zločince, uključujući Željka Ražnatovića Arkana, Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja, podržavao opsadu Dubrovnika, bodrio jedinice koje su počinile zločine, negirao genocid u Srebrenici, veličao kolaboracionistički četnički pokret i širio ekstremističke narative. Muslimane je nazivao “lažnim ljudima lažne vjere”, a Crnogorce “komunističkim nakotom”, dok je zbog govora mržnje bio i sudski opomenut. Pretvarati takvu biografiju u simbol zajedništva nije čin pomirenja, to je brutalno prekrajanje istorije pred očima cijelog društva i podsmijavanje vrijednostima tolerancije, jednakosti i demokratske političke kulture.

MONITOR: Organizacije civilnog društva, među njima i CGO, sve češće reaguju zbog govora mržnje, istorijskog revizionizma, te  jačanja podjela i tenzija. Šta to govori o crnogorskom društvu danas, koje je, eto, na vratima EU?

ULJAREVIĆ: To su sistemski problemi, sa bezbjednosnom dimenzijom o kojoj se i najmanje govori. Najviši nosioci vlasti ili nijesu sposobni da odgovore, ili svjesno postaju podizvođači u realizaciji tzv. Srpskog, preciznije Vučićevog sveta.

Umjesto odlučnog institucionalnog djelovanja, prečesto imamo ćutanje, relativizaciju ili selektivno postupanje. Za ovu vlast zločinci su samo oni koji nijesu njihove nacionalnosti ili vjere,  dok se  osvjedočeni zločinci veličaju ako se uklapaju u nacionalističko-ideološke okvire koji  danas imaju prevagu u vlasti.

MONITOR: Na što konkretno mislite?

ULJAREVIĆ: Imali smo apsurdnu situaciju u kojoj je Ministarstvo kulture i medija ekspresno reagovalo na neprovjereni navod o ulici Osmana Rastodera, ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata, u Petnjici, pa je i ministarka išla da se lično uvjeri, iako takva ulica nikada nije postojala. Istovremeno se ignoriše naša inicijativa da se ukloni naziv Ulice Pavla Bulatovića, koji je kao ministar unutrašnjih poslova bio nalogodavac nezakonite deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica 1992.  Podsjetiću da je, po zvaničnim dokumentima, policija po njegovom naređenju uhapsila i izručila oružanim snagama Republike Srpske najmanje 66 civila, od kojih je samo 12 preživjelo, što je potvrđeno i u presudi Ks. 6/12 iz 2012. godine. Kao ministar odbrane SRJ, Bulatović je bio nadležan i za strukture čiji su pripadnici počinili teške ratne zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Zamjenik glavnog tužioca Haškog tribunala Grejem Bluit potvrdio je i da je bio pod istragom “ne samo za događaje na Kosovu”. Uprkos svemu, radi se na tome da takva osoba dobije ulicu i u Podgorici, kao i da ostane postojeća u Pljevljima, što dokazuje da je naopaka ideologija koju je zastupao živa kroz dio vladajućih struktura i jača od zakona.

MONITOR: Vidi li se to iz EU, i  utiče li na evropski put zemlje ?

ULJAREVIĆ: Politički indukovan revizionizam već je konstatovan u Rezoluciji Evropskog parlamenta o Crnoj Gori, a problem od tada raste.

Poniženje kojem SPC izlaže bezbjednosne i pravosudne organe, posebno kroz „šetajući“ kip ratnog zločinca Pavla Đurišića, ulazi u anale urušavanja institucija koje se pretvaraju u servis jedne vjerske organizacije.

EU vidi da država u ovoj fazi pregovora nema funkcionalnu vladavinu prava, iako pokušava da ohrabri njeno uspostavljanje. Društvo na vratima EU mora demonstrirati otpornost na mržnju, a ne toleranciju prema njoj, jer će nam se ovakvo stanje, prije ili kasnije, vratiti kao ozbiljna prepreka u evropeizaciji.

MONITOR:  Samo jedan od trojice  kandidata za sudije Ustavnog suda dobio je  podršku poslanika.  Ustavni sud, iako je i to jedan od zahtjeva EU, nije kompletiran.  Kako to vidite?

ULJAREVIĆ: Funkcionalan i stručan Ustavni sud trebalo bi da bude prioritet svakom poslaniku zbog unutrašnjeg poretka i zaštite ustavnosti. Političko filtriranje kandidata nije neuobičajeno, ali u uređenim društvima ono dolazi nakon procjene stručnosti, integriteta i iskustva, gdje ta dimenzija daje onu nijansu koja odnosi prevagu.

Jako je važno, posebno u kontekstima kakav je naš, da postoji elementarni dijalog vlasti i opozicije, koji je sada izostao. Dodatno se stiče utisak i da je unutar vlasti Andrija Mandić ponovo „odigrao“  kako bi prošao samo kandidat koji njemu odgovara. On već postavlja određene poluge za izbornu 2027. godinu, pokušavajući da obezbijedi i presudan uticaj u Ustavnom sudu, dok drugi akteri kratkoročno planiraju akcije i najčešće djeluju reaktivno.

Mandić stalno testira i EU, pomjera granice onoga što Brisel traži, dok paralelno uzima sve što smatra politički korisnim, računajući da će ga evropske institucije i dalje tretirati kao potrebnog sagovornika, poneko naivan čak i kao konstruktivnog. Najbolje se to vidi i na ovom primjeru, kao i u jednogodišnjoj blokadi izbora članova Savjeta AVMU. To pokazuje da se preuzete obaveze u procesu EU integracija ne shvataju ozbiljno, što ne šteti samo našoj evropskoj agendi, već i  demokratizaciji društva u kojoj bi evropske integracije trebalo da budu ključni korektiv.

MONITOR: Kako vi čitate posljednji izvještaj Evropske komisije i pozitivne tonove iz Brisela?

ULJAREVIĆ: Izvještaj EK onosi pozitivnije tonove, ali je važno razumjeti da nije trijumfalan kako se pokuša predstaviti već diplomatski odmjeren i sa dosta rezervi. Izvještaj nam daje ogledalo, a na nama je da odlučimo da li ćemo u njemu vidjeti uljepšanu sliku ili realnost. Realnost može biti u fomalnom napretku Crne Gore, ali suštinski i dalje se tapka u mjestu.

EK jeste ocijenila Crnu Goru najboljom prosječnom ocjenom do sada, ali između redova jasno upozorava da vladavina prava ne funkcioniše. Zakoni postoje, ali se selektivno primjenjuju, institucije ostaju pod političkim uticajem, a ključne oblasti – pravosuđe, borba protiv korupcije, medijske slobode i profesionalizacija javne uprave – su najtanji temelji našeg evropskog puta. Posebno zabrinjava to što su neka upozorenja ista kao i 2018. godine, što govori da formalni pomaci nijesu donijeli promjene u radu sistema.

MONITOR: Šta onda znači najveća ocjena do sada?

ULJAREVIĆ: Ta ocjena napretka od 3.63 nije ni za pola procentnog poena veća od prošle godine, što znači da je “najbolji đak u regionu” tek dobar, a ne vrlo dobar ili odličan. Najbolja ocjena do sad ne znači zatvaranje brojnih poglavlja, jer upravo oblasti koje najduže stagniraju – pravosuđe i uprava – ostaju ključna prepreka 2026. godini kao ambiciozno postavljenom roku.

Poruka Brisela je višeslojna. Crna Gora jeste prva u redu, ali bez depolitizacije pravosuđa, uspostavljanja jednakih pravila za sve i raskida sa praksom simuliranja reformi nije izvjesno da će ta trka biti prema članstvu EU biti tako brza. U suštini, rezultati,  a ne obećanja, biće mjerilo,  a tek ulazimo u najzahtjevniju fazu integracija u kojoj se ne broje samo zakoni, već njihova primjena i dokazi da važe jednako za sve.

MONITOR: Ministarstvo evropskih poslova tvrdi da je Crna Gora završila sve obaveze u pet pregovaračkih poglavlja koja treba da budu zatvorena krajem godine i da se čeka ocjena EK i članica EU, uz očekivanje da će rezultati rada Vlade i nadležnih institucija biti prepoznati. Šta očekujete?

ULJAREVIĆ: EU je i do sada vidjela da su tvrdnje Vlade često nepouzdane, što narušava kredibilitet države. To se pokazalo i prilikom izvještavanja o sprovođenju Reformske agende 2024–2027., kada je Vlada tvrdila da je realizovala znatno više obaveza nego što je Evropska komisija potvrdila. Ta diskrepanca nas je koštala i novca iz Plana rasta. Crna Gora je povukla značajno manje sredstava nego što joj je bilo inicijalno opredijeljeno za prvu polovinu godine – svega 38 posto 18,3 od predviđenih 52,1 miliona eura.

Bilo bi pošteno i da MEP, kada govori o ispunjenosti obaveza iz određenih poglavlja, precizira šta je  urađeno u mandatu ove Vlade, a šta je rezultat ranije pripremljenih procesa. Veliki dio tehničkog posla završen je ranije, ali nije postojala politička podrška u EU za dinamiziranje politike proširenja, to su činjenice koje ne treba zamagljivati.

Formalno ispunjavanje obaveza ne može sakriti sve vidljiviju disfunkcionalnost institucija, selektivnu primjenu zakona i partijsko opterećenje sistema. Moja očekivanja su da će EU poslati podstrek za nastavak reformi, ali da će insistirati na konkretnim rezultatima, čak i u njihom minimalnom obimu. Nadam se da će vlast shvatiti da odgovorna politika mora biti više od neukusnih PR kampanja.

MONITOR: Kako vidite izjavu Marte Kos o ideji probnog roka za nove članice, kako ne bi u Evropu „uvela trojanskog konja Rusije“?

ULJAREVIĆ: Izjava Marte Kos je upozorenje državama kandidatkinjama da EU neće dozvoliti da u svoje redove uđe država koja može biti kanal za spoljne, prije svega ruske, uticaje.

To je izazov i za Crnu Goru. Rusija ovdje već djeluje, više posredno nego direktno – kroz hibridne operacije, dezinformacione kampanje, osnaživanje proruskih političkih i društvenih aktera, kao i oslanjanje na infrastrukturu SPC.

Pozitivno je što je MVP pozvalo ruskog ambasadora na razgovor i reagovalo na njegovo ponašanje. To nije stav cijele Vlade i u tome je problem. Nedostatak jedinstvenog pristupa otežava ograničavanje malignog ruskog uticaja, a i ne manje štetnog uticaja režima Aleksandra Vučića.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo