Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Kredit za strateškog investitora

Objavljeno prije

na

Parlament raspravlja o državnim dugovima. Opozicija optužuje Vladu zbog, najblaže rečeno, nedomaćinskog poslovanja. Vladajuća koalicija je, kažu njeni glasnogovornici, zadovoljna. Imaju čime: od sticanja nezavisnosti državni dug je udvostručen na nekih 1,6 – 1,7 milijardi eura. I raste. Od miliona i milijardi koje su protutnjale Crnom Gorom nije ostalo skoro ništa. Prethodni premijer Milo Đukanović se, prije strateškog povlačenja na rezervni položaj, uoči posljednjih parlamentarnih izbora, hvalio kako ,,pare nijesu problem, pošto Vlada obrće 10 miliona eura dnevno”. Potom nasljednik Igor Lukšić, kao neku vrstu državnog ispita, demonstrira kako se jedan milion može 11 puta obrnuti u roku od pola sata. Već tada je bilo jasno da će pare, uskoro, biti problem. I to veliki.

Lukšić sada obrće državne dugove.

Na Google-u se još mogu naći predviđanja, potkrijepljena grafikonima, kojima nas premijer i njegovi saradnici obavještavaju kako će ,,poslije neophodnog uvećanja” državnog duga u 2011. godini već ove početi njegov pad u odnosu na ostvareni društveni proizvod. Prije nešto više od godinu vlast je tvrdila kako udio državnog duga u BDP-u neće preći 45 odsto. Danas, u pola glasa, govore kako je dug pod kontrolom, na prihvatljivih 50 (i nešto malo preko) odsto godišnjeg društvenog proizvoda. Šapuće se da će najkasnije za godinu dug preći kritičnih 60 odsto BDP-a. Pod uslovom da pronađemo još nekoga ko će nam dati pare.

Od početka ove godine država se u inostranstvu zadužila više od 210 miliona eura. Ne računajući kredit od 100 miliona za koji ministar finansija Milorad Katnić kaže ,,da će uskoro biti ozvaničen”.

Još nam se Katnić, bezmalo, pohvali: ,,Ne treba zaboraviti da ove godine moramo otplatiti 240 miliona duga”! Kako bismo to zaboravili? Nije šala – svaki stanovnik, svakoga mjeseca ove godine, mora platiti 30 eura da bi vlada DPSDP koalicije vratila pozajmljeno. I potrošeno ko zna gdje: za vraćanje tuđih dugova, plaćanje tuđih advokata, kupovinu njihovog luksuza i ugleda. Da ne pominjemo bokserice i čarape koje su našle svoje mjesto u državnom troškovniku.

Zainteresovani su se, koliko ove nedjelje, mogli uvjeriti u postojanje makar dva globalna ,,dužnička koncepta”. Jedan je naš: “Aranžman sa Kredit Svis Bankom je povoljan”, ocijenio je u Skupštini ministar finansija govoreći o kreditu od 150 miliona eura za koji je proljetos obznanio da ga vraćamo pet godina, uz kamatu ,,od oko osam procenata godišnje”.

Sad bi mogli da predočimo kako će nam ta kamata za pet godina odnijeti 60 miliona, pa da izvedemo računicu – svaki stanovnik Crne Gore svakog mjeseca ima da spremi euro i po za kamatu tog ,,povoljnog aranžmana” i konačno napravimo paralelu: novouvedena taksa za telefonske kartice mobilne telefonije, dio Lukšićevog harač-paketa ,,sve po euro”, donosiće u državni budžet taman onoliko koliko će kamata ovog kredita nositi. Za plaćanje glavnice moraćemo da pronađemo drugi izvor sredstava… Pa tako u nedogled, koliko ko izdrži.

Da se samo za trenutak preselimo na Pirinejsko poluostrvo i vidimo kako se neki ljudi tamo plaše dodatnog zaduživanja. Posebno ako je ono uslovljeno krajnje nepovoljnim kreditnim uslovima. ,,Kamate koje Španija plaća na tržištu kapitala toliko su visoke da Španija, na duži rok, neće moći da ih finansira”. Ovo je, uoči ovonedjeljnog samita EU, izjavio španski premijer Marijano Rahoj objašnjavajući kako četvrta najveća ekonomija eurozone ne može da istrpi kamate od 6,8 odsto na državne obveznice sa rokom dospijeća od deset godina: ,,Ne možemo da se zadužujemo po kamatnim stopama koje u ovom trenutku plaćamo”.

Podsjećanje. Kada se Crna Gora na međunarodnom tržištu državnih obveznica zadužila nekih 180 miliona eura uz kamatu od 7,25 odsto, zvaničnici Ministarstva finansija su saopštili: ,,Ovo je dokaz kredibiliteta države, a istovremeno i dokaz da investitori pozitivno ocjenjuju našu ukupnu finansijsku, fiskalnu i monetarnu politiku, ali i perspektive i izglede razvoja naše privrede u narednom periodu”.

Od tada, strane investitore gledamo samo na televiziji. Jedne kako obećavaju da će, čim se vrate sa neodložnog puta i prikupe svu potrebnu dokumentaciju, započeti investicije iz kojih će poteći med i mlijeko. Drugi na ekranu ćute. Uz njihovu fotografiju, slušamo spikera koji čita izvode iz domaće ili međunarodne krivične prijave, optužnice ili presude. Prevara, utaja, pranje novca…

,,Naša ekonomija je narkoman koji je ušao u zonu zavisnosti od stranih investicija”, cijeni predsjednik PZP Nebojša Medojević. A potpredsjednik Vlade Vujica Lazović kaže: ,,U utorak je iz Luksemburga međunarodnoj zajednici poslat signal da je Crna Gora poželjna i atraktivna investiciona destinacija, što mnogo znači”. Ko o čemu, a Vlada o poštenju. I investitorima.

Tek, Lazovićevi signali iz Luksemburga bili su, izgleda, kratkog dometa. Pa su ih primili samo oni koji su to žarko željeli. Ostali su osuđeni na domaće frekvencije.

To su oni radio talasi na kojima Vujica Lazović, uporan da sakrije detalje afere Ulcinj i Valdanos vs Kjubuks luks, kaže: ,,Svi su se okomili na mene kao da sam nagazio na đavolji kamen”. A nije. Samo taji kompromitujuće podatke o nesuđenim partnerima. Oni što ih traže, ti razgone strane investitore.

Svjedoči o istom i premijer Lukšić. I njemu je zasmetalo to što se javnost, početkom prošle godine, zainatila da sazna ko su i odakle su ti ,,crnogorski Englezi” iz Kjubuks luksa. ,,Opšta situacija vodi u pravcu da nama ne odgovara niko od investitora, ni iz Rusije, ni iz EU”, rekao je Lukšić. Istovremeno je pokazao kako je – dobro informisan: ,,Imam saznanja da vlasnici Željezare, kompanija Montenegro spešlti stils, pokušavaju da u strateškom partnerstvu sa firmama koje se bave proizvodnjom željeza dođu do novca kako bi se, uz dodatni program restrukturiranja, Željezara dovela do održivosti”. Baš.

Proljetos je i Milo Đukanović odlučio da prozbori koju o ovima što razgone strane investitore. „Sve što radi naša politička konkurencija jeste pokušaj da istjeraju svakog investitora iz Crne Gore”, rekao je predsjednik DPS-a na partijskoj promociji u Herceg Novom, uoči lokalnih izbora koje je njegova partija – izgubila.

Vlada nema dileme: opozicija, nevladine organizacije i nezavisni mediji rastjeruju investitore iz Crne Gore. No, postoje i druga mišljenja o tome zbog čega renomirani investitori zaobilaze Crnu Guru.

,,Strani investitori dolaze tamo gdje se ostvaruje profit i gdje je sigurnost kapitala osigurana kako zakonima tako i vladavinom prava”, kaže ekonomski analitičar Siniša Lekić. ,,Investitori traže sigurnost, finansijsku stabilnost, jasna pravila igre i ekonomske slobode”, nadopunjuje definiciju i Petar Ivanović, direktor vladine Agencije za promociju stranih investicija.

U stvarnom životu to izgleda ovako. ,,Ne razumijem politiku Vlade Crne Gore”, požalio se Danu ambasador Rusije u Crnoj Gori Andrej Nestarenko nakon što je Skupština Crne Gore zadužila Vladu da raskine ugovor sa CEAC-om Olega Deripaske i povrati KAP pod državno okrilje. Crnogorci su ranije molili Ruse da uzmu KAP pozivajući se na istoriju, a sada hoće da otjeraju ruske investitore, čudio se Nestarenko.

Nekih mjesec dana kasnije, u martu ove godine, preliminarni zaključci misije MMF-a takođe su se bavili temom – ko odbija potencijalne investitore iz Crne Gore. ,,Žalbe na regulatorne nedostatke i pravne postupke od nekih većih stranih investitora iz metalskog i energetskog sektora mogu nositi sa sobom negativne posljedice po reputaciju Crne Gore kao destinacije za investiranje. Pored toga, vrijeme koje je potrebno da bi se dobila građevinska dozvola i završio postupak registracije, posebno na opštinskom nivou, nastavlja da ometa nove investicije…”, stoji u dokumentu objavljenom na sajtu CBCG. Za čudo, NVO i opozicija se ne pominju kao prepreke.

Zvanično objašnjenje ovdašnjih vlasti ne prihvataju ni zvaničnici mađarske OTP banke. I oni su, sredinom maja, najavili mogućnost da tuže Crnu Goru zato što ovdašnje pravosuđe skoro godinu izbjegava da riješi njihov zahtjev o uvođenju stečaja u kompanije Dragana Brkovića (razne Vektre) koje Mađarima duguju nekih 100 miliona eura. Bez vidljive namjere da ih vrate. Moguća međunarodna arbitraža vodila bi se, objavile su Vijesti, na osnovu međudržavnog sporazuma o zaštiti investitora između Crne Gore i Mađarske. Nemojte da vas začudi ako i Vektrini dugovi u skoroj budućnosti padnu na teret crnogorskih poreskih obveznika.

Ni na zapadu ništa novo. Konzorcijum kompanija iza kojih stoji američki investicioni fond NCH, podnio je nedavno tužbu Upravnom sudu protiv odluke Vladinog Savjeta za privatizaciju zbog odluke da izgradnju hotelsko-stambenog kompleksa u Kumboru dodijeli državnoj Naftnoj kompaniji Azerbejdžana (SOCAR). Amerikanci tvrde da su im ,,pojedini visoki državni zvaničnici” dali lažne informacije o raspisanom tenderu i očekivanjima vezanim za budući izgled tog dijela obale.

Taj je događaj podsjetio na ocjene koje je o poslovnom ambijentu u Crnoj Gori, prije godinu, iznijela američka ambasadorka Sju Braun: ,,Korupcija, netransparentnost i nedostatak vladavine prava – to su sve problemi sa kojima se susreću američke kompanije kada žele da investiraju u Crnoj Gori”.

Podaci kažu da su investicije američkih kompanije u Crnoj Gori u 2010. bile dva puta manje nego godinu ranije i četiri puta manje od rekordnih 19,3 miliona iz 2007.

Na sve ovo je, prije mjesec u Pobjedi odgovorio Petar Ivanović: ,,Rast interesovanja američkih kompanija rezultat je upornog zalaganja Agencije Crne Gore za promociju stranih investicija i niza prezentacija i investicionih konferencija organizovanih posljednjih godina u Njujorku, Vašingtonu i Baltimoru”. Stvarnost neka se prilagodi. I – da nijeste čuli za kakve povoljne kreditore. O državi je riječ.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo