Vijest da je Agencija za zaštitu ličnih podataka obavila nadzor rada Komisije za sprečavanje konflikta interesa, vrlo ozbiljno zvuči. Još kad se sazna da je Komisija uložila prigovor Savjetu Agencije, naivni bi mogli pomisliti kako razne vladine službe pažljivo usaglašavaju dejstva, sve u cilju demokratije i sveopšteg napretka. Sadržina operacije drugačija je: Agencija za zaštitu ličnih podataka naložila je Komisiji za sprečavanje konflikta interesa da smanji obim informacija o imovini javnih funkcionera.
Teška bitka između Agencije i Komisije, kako su prenijeli mediji, započela je nakon zahtjeva poslanika SDP-a Ervina Spahića koji je ustvrdio da ne postoji pravni osnov da se novčana sredstva funkcionera objavljuju na internet prezentaciji Komisije. Time se, prema njegovom mišljenju, krši Zakon o zaštiti podataka o ličnosti i Ustav Crne Gore.
Poslanik Spahić ranije je izjavio da se zalaže za to da funkcioneri svu imovinu i prihode prijavljuju Komisiji, kako bi eventualno tužilaštvo moglo na osnovu tih podataka pokretati postupke, ali ne i za to da podaci budu javni. Ideja je da se oni mogu dobiti na osnovu zahtjeva za slobodan pristup informacijama. A znamo i efikasnost tužilaštva.
Na sajtu Komisije trenutno se objavljuju podaci o primanjima, ušteđevini i pokretnoj i nepokretnoj imovini javnih funkcionera i njihovih supružnika i djece, ukoliko žive u istom domaćinstvu. Tačnost podataka zaista je u sferi privatnosti – počiva na savjesti funkcionera.
Početkom godine predsjednik komisije Slobodan Leković objasnio je, po ko zna koji put, da Komisija nema pravo da istražuje da li javni funkcioner realno prikazuje pokretnu ili nepokretnu imovinu, jer bi to bilo protivzakonito, ali da će to raditi od 1. marta. Lavina istine, evo četiri mjeseca, nije se dala primijetiti.
Leković je u međuvremenu javio i da je Evropska unija zamjerila što crnogorska Komisija za sprečavanje sukoba interesa nema uvid u bankarske račune i štednju javnih funkcionera, odnosno poslanika, jer smatra da je to bitno za borbu protiv korupcije. Saglasio se da bi taj novitet bi dobar jer, kako je rekao, u imovinskom kartonu koji popunjavaju javni funkcioneri postoji posebna rubrika štednja koja često ostaje prazna.
Poslanik Ervin Spahić, po svemu sudeći, ima razloga da se osjeća, pretjerano izloženim javnosti. Samo, ne zato što joj daje previše podataka, nego zato što je prilično usamljen. U njegovom kartonu uredno piše, na primjer, da je dobio otpremninu u iznosu od 41.860 eura, kao i da njegovo troje djece imaju po 10 hiljada eura ušteđevine. Ima kuću u Bijelom Polju, ušteđevinu, akcije, supruga mu posjeduje stan u Podgorici.
Prema imovinskom kartonu, ministar prosvjete Slavoljub Stijepović, recimo, u odnosu na Ervina Spahića je puka sirotinja. Plata malo preko hiljadu eura, i dok se moglo biti u upravnim odborima zapao ga je neki u kom se radilo bez nadoknade, nema ništa ušteđeno, nikakvih akcija. Samo stan u Podgorici ženina plata i nešto malo zemlje na Veruši. U Zetu nema niđe ništa.
Zapravo je Spahić postupio racionalno: u društvu kakvo je crnogorsko, neuporedivo su veće šanse da se pravo javnosti da zna ograniči, nego da se funkcioneri natjeraju da ne lažu. Uostalom, što da on bude bijela vrana.
Vrlo je zgodno vlastima došla u svijetu aktuelna priča o zaštiti privatnosti. Ta stvar sagledava se otprilike ovako: funkcije su javne milioni su tajni; sve što se dobije iz državnog budžeta privatna je stvar, takođe. Častiti novinara putem u inostranstvo o državnom trošku i dakako, očekivati da vam ,,drugovi iz aviona” progledaju kroz prste, skroz je u redu. Kad se svastika vozi državnim autom, normalno da je važnija svastikina privatnost od državnog benzina. Javnost ima pravo da zna sve njihove mudre misli, sve ostalo je strogo privatno.
Tu vrstu bolesti razvijeni svijet je davno prebolovao. Dilema – kako zaštititi pravo na privatnost pojedinca, a ne ugroziti pravo javnosti da sazna važne informacije – riješena je ovako: osobe koje su javne ličnosti ne mogu i ne smiju imati ista očekivanja kada je u pitanju pravo na privatnost kao oni koji to nijesu.
Prva stvar koju studenti koji izučavaju pravo na privatnost nauče je: ukoliko je neko javna ličnost, tužbu za povredu prava na privatnost može podnijeti samo u ekstremnim slučajevima. Kako su američki sudovi rekli: „liniju treba povući tamo gdje publicitet prestaje da bude davanje javnosti onih informacija na koje ona ima pravo i postaje morbidno i senzacionalističko njuškanje u privatne živote za koje bi razuman član javnosti, sa pristojnim standardima, rekao da ga apsolutno ne zanimaju”.
Stvari su razgraničene i oko pojma „javna ličnost”. On se ne koristi da označi samo vrh državnog rukovodstva, već i sve ljude koji na neki način privuku pažnju javnosti: u kontekstu prava na privatnost, ljudi mogu i nenamjerno postati javne ličnosti. Jedan od najpoznatijih slučajeva odigrao se osamdesetih godina u Americi, kada je marinac Oliver Sipple spriječio atentat na predsjednika Forda. Iako ga je čitava nacija slavila kao heroja, jedne novine su odštampale članak o njegovoj, prije toga malo poznatoj, seksualnoj orijentaciji. Kada je Sipple tužio novinare i izdavače, sud je zauzeo stav: činjenica je da je on privukao pažnju javnosti spašavajući predsjednika; činjenica je da je njegova orijentacija već bila poznata izvjesnom krugu ljudi; interes je javnosti da se razbijaju stereotipi. Sve skupa: sud je zaključio da Sipple nema pravo na odštetu.
Model naravno nije moguće doslovce prepisati. Šta je zadiranje u privatnost, pogotovu u slučajevima sličnim ovom, zavisi od društvenog konteksta. Kod nas bi ovakva inforomacija mogla značiti i javni poziv za linč.
Riješeno je, tamo daleko, i pitanje šta raditi kada neko ko nije javna ličnost počne da se bavi stvarima koje utiču na čitavo društvo – na primjer, doniranjem novca političkim partijama. U civilizovanim zemljama spiskovi sa imenima donatora se objavljuju. Pravo na privatnost nikako nije spojivo sa pokušajima uticanja na javnu sferu.
U Sjedinjenim Američkim Državama prijavljivanje imovine javnih funkcionera kodifikovano je nakon afere Votergejt. Od tada se zahtijeva da zvaničnici iz sve tri grane vlasti prijave imovinu. I ovi zakoni su osporavani iz ugla prava na privatnost, ali su sudovi odlučili da su oni u skladu sa Ustavom, pošto je sveobuhvatno prijavljivanje imovine neophodno za borbu protiv korupcije i povećanje povjerenja javnosti u institucije sistema. Sud je pojasnio da zahtjev za „punom prijavom” imovine služi, ne samo da se uoče svi prisutni ili očigledni konflikti interesa, već i da se dobiju svi finansijski podaci koji mogu pomoći borbi protiv korupcije i nepoštenja u vlasti. Sud je na kraju zaključio da se „obim informacija koje se prijavljuju ne može smanjiti, a da se ne uništi sama svrha prijavljivanja”.
Ma koliko se zamajavali pravom na privatnost, ili bilo kojim drugim pravom, svi znamo da je riječ pošteno ovdje nestala iz javne upotrebe. Čak bi i ponekog od bestidnika među ovdašnjim javnim milonerima možda bilo sramota da kaže: Ja sam ovo pošteno zaradio. Stvar je u tome da se poštenje vrati. Koliko – toliko.
Miloš BAKIĆ
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU2 sedmice