Kraj protekle radne sedmice obilježila je izjava da je naše aluminijsko ,,čedo” bolje staviti pod stečaj, jer ćemo tako najbolje prevariti baćuške i poništiti međunarodnu arbitražu. Sistemski-ekonomski-razvojno održivo, nevažno je da li se primiču izbori, ali stručno, prihvatiti pravničku, sličnu, slatkorječivu konstrukciju jednostavno upućuje da se nije mislilo o posljedicama koje jedno takvo promišljanje može da izazove u crnogorskoj ekonomskoj stvarnosti… Prvo, proglašnje stečaja blokira isplate prema svim povjeriocima, od banaka, do energetskog ,,jedinca”, zaposlenih i svih ostalih povjerilaca u narednih nekoliko mjeseci – dok se ne utvrdi pravo stanje obaveza i potraživanja. Šta se ovakvim ciljem može postići? Baćuške su već odavno pokazale da su bolje u igri živaca. A svaka slična kratkoročna prijetnja ,,ledi krv u žilama” poslovnoj javnosti Crne Gore, jer ono malo kompanija koje su trenutno likvidne i koje u manjoj ili većoj mjeri imaju svoja potraživanja među sumom za isplatu u aluminijskoj kompaniji, moraju da planiraju na duže kašnjenje od predviđenog, ako se krene sa stečajem. Pucati u zdravu nogu, nije fizibilno niti logično.

Drugo, ako se dotaknemo izvoza onda smo u još većem konundrumu neodgovornosti koju nosi izjava s početka. Naša privredna aktivnost je već značajno umanjena pod uticajem, hajde da prihvatimo toliko izlizanu frazu političara, globalne ekonomske krize, jer se baš i samo na aluminijskoj kompaniji ova fraza može/treba primijeniti u cjelosti. Bar na kratki rok, dok berzanska cijena aluminijuma ne krene u suprotnom smjeru od tekućeg. Donositi odluku kojom se sugeriše daljnje umanjenje privredne aktivnosti, i to u segmentu koji je zavisan od izvoza aluminijskih ingota, je pričica za koloritne neoliberalce sa donjogoričkih poljana, a ne stav najvažnijih donosilaca ekonomskih odluka u našoj administraciji.

Treće, lokalni menadžment se već pokazao (ne)sposobnim da aluminijskoj kompaniji bude maćeha a ne majka, jer je u cjelini i uvijek bio politički regrutovan. Koju godinu unazad, kada je stanje za pregovore za javnu administraciju bilo značajno bolje, ,,izbjegnuto” je vansudsko poravnanje, jer je lakše bilo odlučiti da se predmet ostavi u fioci nego da se riješi, što sadašnji ,,bijeg” prema stečaju obilježava kao loše rješenje. Naš stečajni upravljački kapacitet je nedostatan i nema dovoljno znanja da ovlada kompleksnošću detalja upravljanja i finansijske problematike koja se trenutno mora riješiti u aluminijskoj kompaniji, ako se planira proizvoditi i poništiti međunarodna arbitraža, sve odjednom. I pored činjenice da baćuške međunarodno/poslovno nisu puno cijenjene, ipak je jasno da je ova globalna kriza pokazala da su podjednako korumpirani američki, i njemački, i škotski, i britanski i ostali menadžeri i članovi uprave po svijetu, što argumentaciju intencionog izbjegavanja baćuški, zbog diplomatski odglumljenog gađenja, dosta obesmišljava.

Četvrto, sindikat aluminijskog ,,mezimca” potrebno je da shvati – dugoročnih rješenja u vremenu krize nema. Ne može ih biti. To je potreba i zahtjev struke. Vremena samo ima za stabilizaciju stanja i determinisanje pojedinačnih koraka. Javno ,,dovikivanje” sa baćuškama i crnogorskom javnosti je zaludan posao, i za jače sindikate. Konstruktivnost u pristupu će dati potpunija i dugoročnija rješenja, osim ako se stvarno ne vjeruje u insajderske akcije lecima oko/ispred kapija fabrika.

Bez obzira da li se ulazi u projekat stečaja ili daljnjeg razvoja privatizovane kompanije naše nezasluženo decenijsko ,,mezimče” se mora stabilizovati, pa restrukturirati. Poništiti privatizaciju od prije neku godinu treba, ali u skladu sa zakonom i ugovorom, a ne uvoditi na mala vrata stečaj, rezultira situacijom u kojoj su fabrike, naš izvoz i čuveni repro lanac automatski suočeni sa nizom rizika, koji se odgovorno nisu i ne žele sagledati.

Mila KASALICA