Velika grupa momčića se zaigrala klikera u parku u centru grada. Sve pršti od toševa. Otkako je aktivirano ovo igralište, sva ostala su manje interesantna. Pročulo se da neka čudna sreća prati igrače na ovom terenu, pa su djeca džepova punih klikera neprestano čekala da dođu na red. Kao u svakoj dječjoj igri, brzo se nametne lider. Dječak, prilično krupan za svoje godine, je nametnuo svoja pravila, a i njegov stariji brat je vrlo uticajan u tom kvartu. U početku se igra „na rupu”. Igra se samo u kliker koji je u igri i moguće je da partija prilično dugo traje bez nekog značajnijeg gubitka ili dobitka. Počinje se tako što igrači bacajući svoj kliker pokušavaju da budu bliži rupi. Tako se stiče početna prednost. Svi vole da su prvi, ili, bar, prvi do prvoga. Cilj je pogoditi protivnički kliker. A oni su veoma različiti. Ima tu šestoperaca, troperaca, pinca i džondža, a, bogami, i tučeva. To su oni koji svojom veličinom i silinom razbijaju u paramparčad one manje i ljepše klikere. Obično se koriste prilikom bližnjanja rupi. Što si veći i jači, veće su ti šanse da zauzmeš mjesto bliže rupi. Tako je to u klikeraškoj igri. Naravno, uvijek ima izuzetaka. Postoje i oni igrači koji imaju i negdje drugo, osim džepova, klikere, pa iako igraju slabijim i manjim klikerima uspiju da dobiju neku partiju. Ako su pametni, poslije par igara strpaju sve dobijene klikere u džep i štrafta kući. Ako su manje pametni, onda im treba puno sreće da ne nalete na nekog tuča koji ih sve porazbija. Ako su još manje pametni, onda ne znam što tu traže.

Poslije nekog vremena dođe do zasićenja, i svi igrači koji su ostali u igri postaju spremni na veće rizike. Tada nastupa igra koja se naziva „na more”. Nacrta se trougao na zemlji, a svi igrači postave klikere na ivice „mora” – trougla. Svojim klikerom pokušavaju da izbace neki od klikera, a kome kliker završi u trouglu gubi partiju. Nikad se ne igra u samo po jedan kliker. Teško je sada izaći iz igre onima koji nisu spremni da nastave dalje, bilo iz straha od gubitka ili malog broja klikera koje imaju u džepu. A i kako bi se opravdali onom krupnom dječaku da sada kad se rasplamsala igra pobjegnu kući, a dok se igralo ziheraški, na jedan kliker, bili su uz njega. Ako bi pokušali da se izvuku time što nemaju dovoljno klikera, on bi im pozajmio klikere od onih igrača koji su nastavili igru i tako im izbacio jedini adut po pitanju opravdanja za prestanak igre.

Vremenom igračima porastu apetiti, postaju manje svjesni gubitaka i preuzimaju sve više rizika. „More” postaje preusko tako što se toliko klikera skupilo na njegovim ivicama da se više ne vidi njegova linija. Koji god kliker pokušaš da pogodiš da bi ga izbacio iz igre i strpao u svoj džep, on obavezno okrzne onaj susjedni i ti gubiš duplo, i onaj pogođeni i svoj kliker. Ovo već prelazi u hazardersku igru. Malo po malo klikera je sve manje u igri. Oni koji su pozajmljivali sada traže da se njima vrate klikeri. Ovi drugi su ih već izgubili. Naravno, i ovdje vladaju zakoni tržišta. Što je manje klikera u ponudi to tražnja raste, a na kraju i njihova cijena. Igra se par puta produžavala tako što bi stariji brat na osnovu svog autoriteta uspio da pozajmi nešto klikera za nastavak igre od igrača iz drugog kvarta. Djeca k’o djeca, ponekad zaplaču kad im onaj krupni zavali šamar što ne vraćaju klikere koje su dužni, ali brzo praštaju. Ništa mu oni ne zamjeraju, već se snalaze kako znaju i umiju da bi se što prije vratili u igru. Oni drugi, čiji su klikeri pozajmljeni, ne iskazuju nervozu. Možda negdje u dubini njihovih malih duša postoji neki tračak ljutnje, ali su, iako mali, razvili sposobnost samokontrole do nivoa na koji bi im stariji pozavidjeli.

Bliži se rasplet igre. Ko će ostati praznih džepova, a kome će biti oprošteni dugovi; pitanja su koja niko od preostalih igrača ne smije glasno da postavi. Tiho, i u sebi, strepe. Da te duša zaboli.

Mladen BOJANIĆ