Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Lazar i druge nepravde

Objavljeno prije

na

Crnogorski san o gradonačelniku mogao bi da pokvari slučaj Lazara Rađenovića. Na vijest da Rađenović nakon četiri godine izlazi iz zatvora, u koji njegovi drugovi iz budvanske bande skoro da nijesu ni ulazili, dođe ti da kažeš –  pa, tužioče, mili brate, navilki smo da to što radiš nije fer, al ovo nije u redu ni po crnogorskoj pravdi

 

Biti gradonačelnik iz redova DPS je pravi crnogorski san. Kad jednom dođeš na to mjesto, ostaneš makar deceniju, po ugledu na državni model, i vladavinu Prvoga. Pomalo svraćeš na posao, većinom meziš i pijuckaš po kafanama, i za koju godinu postaneš vlasnik pregršt stanova i masnog bankovnog računa, na koji se nerijetko prilivaju i prihodi  tvoje lokalne firme koju ti ko fol vodi kum, ili neki bliski prijatelj. I sinovi ti ubrzo postaju biznismeni, a kćerke vlasnice nekretnina. Gradiš, rušiš, pokatkad pretučeš urednika novine koja ti se navrzla i prati te u stopu, pa čak i kad parkiraš nepropisno.

Ima doduše i neugodnih strana gradonačelnikovanja.

Protiv tebe tužilaštvo u jednom trenu podigne optužnicu, al shvataš da je partija morala da popravi statistiku koju šalje Briselu, i ne ljutiš se. Nije prijatno,  moraš da se vozaš do Podgorice na razgovor s Milivojem, osim ako nisi Mugoša, al na kraju uglavnom sve prođe okej. Ili se suđenje otegne u neodgled, ili odgađaš zatvorsku kaznu do smrti, nešto poput bivšeg gradonačelnika Bara koji duže od godinu zbog porodičnih razloga ne stiže da skokne do ZIKS-a.

Neki, doduše, i ne završe na optužnicama, poput bivšeg gradonačelnika Cetinja, Aleksandra Bogdanovića, sada ministra kulture. Ili možda bolje –  princ Aleksandar Bogdanović Prečvrsti, pošto je na vijest princa Nikole Petrovića da odgađa prenos svojih predaka u Crnu Goru, mlađahni ministar ove sedmice odlučno kazao – neće moći.

Crnogorski san o gradonačelniku mogao bi, međutim, da pokvari slučaj Lazara Rađenovića, bivšeg gradonačelnika Budve.  Zbog njega, depeesovski podmladak možda počne i da odbija ovu unosnu poziciju. Mediji su ove sedmice javili da Rađenović izlazi iz zatvora. Pa otkad je on u zatvoru, počneš začuđeno da računaš. Gotovo četiri godine, ispostavi se. Pušten je malo ranije, jer se dobro vladao, pa ni Prepravedni Milivoje nije imao ništa protiv. Na vijest da je Rađenović izlazi iz zatvora, u koji njegovi drugovi iz budvanske bande gotovo da nijesu ni ulazili, kreneš da osjećaš  neku nelagodu. Gotovo da ti ga bude žao.

Jest, znaš i sam, pomalo je jezivo da žališ člana kriminalne grupe, al ti ipak dođe da kažeš –  pa, tužioče, mili brate, navikli smo da to što radiš nije fer, al ovo nekako nije u redu ni po crnogorskoj pravdi.  Što Lazar četiri godine u zatvoru, a Svetozar Marović, istom optužnicom označen  kao šef budvanske kriminalne grupe koja je taj grad oštetila za desetine miliona eura, dakle Lazarov šef,  ni dana u ZIKS-u. Negdje je u Beogradu. Uz sve, Millivoje je  Maroviću i na papiru odredio kaznu gotovo duplo manju od one koja je dopala Lazaru.

U Beogradu je i Olivera Iličnić, Marovićeva saradnica, protiv koje je Specijalno tužilašto ove sedmice podiglo optužnicu, iako zna da je Srbija neće izručiti. Još prije dvije godine su im iz Beograda poručili da to za šta Crna Gora Ilinčićevu tereti, nije razlog da nam je vrate. Istina, Milivoje preferira da optužuje likove van granica Crne Gore koji ovdje nikad neće svratiti, a i takve optužnice uvijek dobro dođu za domaću predstavu o zahuktaloj pravdi. Čak je i Rađenovićev prethodnik, takođe član budvanske kriminalne grupe, Rajko Kuljača, odavno na slobodi. Dobio je status svjedoka saradnika i prilično manju kaznu od Lazara, a i njegov mali se ovih dana pohvalio automobilom od 100 hiljada eura. Plus što svake godine iz Uprave policije masovno ljetuju u Kuljačinom hotelu. Imao je rašta robijati.

Ni Svetozarev podmladak, Miloš, takođe član budvanske kriminalne grupe, neće služiti zatvorsku kaznu u Crnoj Gori, skorašnja je vijest. Ako će je uopšte igdje služiti. To mu, pojašnjeno je, omogućava srpsko državljanstvo koje je dobio dok je istraga uveliko trajala.

Možda mučnije od priče o Lazaru, zvuči ona o budućnosti.  Priča kojoj ni Sporazum o budućnosti ne pomaže. Priča o polupraznim opozicionim stolovima na kojima bi trebalo govoriti o toj budućnosti i pravednijem društvu. Priča o borbi za mjesta u parlamentarnim odborima, koji neće donijeti fer i slobodne izbore, i boljeg tužioca.  Nego, nema tu puno priče. Ostaje samo da se šeta.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Noć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Još je noć u Montenegru. Uzalud noga na vratima EU. Ratni zločinac Mladić samo nas je još jednom ogolio

 

 

Umro je ratni zločinac Ratko Mladić. I mrtav nas ogolio. Ne samo političke i crkvene funkcionere koji ga glasno veličaju i njihova stada i biračka tijela koja mrežama divljaju o generalu junaku.  Nego i one što glasno ćute. Tek im je kalkulacija drugačija.

Perverziju ovdašnje stvarnosti možda najbolje ilustruje kad gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš „brani“ poslanicu Bošnjačke stranke, njegovu „sugrađanku” Kenanu Harbić Strujić.  Kojoj je na porodičnoj kući u Pljevljima osvanuo Mladićev grafit.

Nakon što je „najoštrije osudio“ ispisivanje grafita, Vraneš kaže:  „Svi imamo pravo na svoj politički stav, kao i na stav prema nacionalnim herojima i narodu kojem pripadamo, ali ispisivanje grafita na zidu kuće koji mogu izazvati negativnu emociju bilo kom našem sugrađaninu su nedopustivi“. Kakav divan čovjek i komšija. Koji misli da je veličanje osuđenog ratnog zločinca za genocid legitiman politički stav prema nacionalnim herojima i svom narodu. Institucije koje bi trebale Dariju da pojasne da  je veličanje doživotno osuđenog ratnog zločinca krivično djelo a ne legitiman politički stav, ćute. U nedogled prate i izviđaju. Istina, gužva bi bila na osuđeničkoj klupi. Od Metodija i Vučićevog Milana, do raznoraznih sitnih političkih šrafova koji su se na svojim profilima društvenih mreža oprostili od ratnog zločinca.

Da nam je na šestu godišnjicu avgustovskih „promjena“, granulo sunce ubjeđivao nas je lider Demokrata Aleksa Bečić . Stanje u Crnoj Gori je, veli, prije i nakon 30. avgusta 2020. „poput dana i noći“.

“Nekad sistem neslobode, diskriminacije, političkog ćeranja, pohare i rasprodaje, mizernih penzija i plata, bez dječjih dodataka i besplatnih udžbenika, sistem koji je davao braći, đeci, kumovima razne limenke, trajekte, hidrocentrale, šume odnosno milione, funkcionerima stanove i stambene kredite….”, ređao je Bečić svoj uobičajeni politički repertoar. Pomenuo je, doduše, da je moglo bolje da je odmah, kako reče,  formirana „jaka građanska vlada“.  Ni slova o njegovima koji su se javno oprostili od zločinca Mladića. Građanski orjentisani, šta ćeš. Ništa ni o tome kako su  novi po dubini okupirali javna preduzeća suprugama, tetkama, braćom i kumovima. Mada, jeste, ti besplatni udžbenici razlika su. Dan i noć.

Odgovornost kao politička kategorija nastavlja da ne postoji. Nakon tragedije u Danilovgradu uobičajeno samohvalisanje vrha bezbjednosnog sektora. Policija je otkrila ubicu i on je izabrao smrt od svoje ruke. No, hiljade neugodnih pitanja o potencijalnim propustima sistema, ostaju bez odgovora.

Poslije zločina u Danilovgradu nije bilo hordi po ulicama, niti izliva mržnje prema sunarodnicima stranog državljanina  koji je počinio trostruko ubistvo. To je dobro, naravno. Nego nemojmo se lagati. Da li  bi ih bilo da je počinitelj umjesto ruski, bio turski državljanin? Kao ono, nedavno, kad se ulicama izlila mržnja zbog tuče u kojoj su učestvovali, kako se orilo – Turci. Ispostavilo se ne samo da nijesu bili turski državljani. Nego i da su žrtve. Nas i naših bijesova i  mržnji.

Koju riječ zaslužio je i opozicioni DPS koji je podnio inciijativu da se funkcije razriješi predsjednik parlamenta Andrija Mandić nakon javnog saučešća porodici Ratka Mladića. Da je sreće, živjeli bismo u zemlji u kojoj na čelu bilo koje institucije, a ne parlamenta, ne može biti neko ko ne samo direktno ili  izokola, nego ni ćutke podržava ratne zločince. Možda bi i živjeli, da je bilo volje da se sprovede  lustracija. No, onda bi se desetkovala i opozicija.

U vrijeme DPS, treba ponoviti, nijedan ratni zločin nije rasvijetljen.  Nije ni mogao biti, jer višedecenijski vođa nije mogao kažnjavati sebe od prije 1997. Njegov podmladak danas, pravi se da tog Đukanovića nije ni bilo.

Zato, još je noć u Montenegru. Uzalud ta noga na vratima EU.  Smrt generala zločinca je samo raspirila zalihe mraka.  Koje čekaju priliku da buknu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Cenzura

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka kulture cenzuru srpskog glumca u Herceg Novom krstila je u – „odgovornost organizatora“.  I nije to bilo zbog Vučića, nego zbog „karaktera događaja“. Nije objasnila kako su ona i hercegnovski gradonačelnik znali šta piše u Mićanovićevom javno nikad pročitanom govoru. I kako se zove to kad sa pozicija vlasti tražiš na uvid govore umjetnicima. Demokratija?

 

 

Ministarka kulture i medija Tamara Vujović ima drugo ime za cenzuru. Ljepše. Modernije. „Odgovornost organizatora prema karakteru događaja”. Tako je ministarka Vujović okarakterisala odluku njenog resora i hercegnovske vlasti da zabrane govor srpskog glumca Dragana Mićanovića na otvaranju Hercegnovskog filmskog festivala. Govor je zaustavljen jer je Mićanović naumio da kritikuje režim Aleksandra Vučića. To bi bilo neodgovorno.

Ministarka je i na tu delikatnu situaciju imala osmišljen, kreativan odgovor. Nijesu oni srpskog glumca cenzurisali zbog Vučića kao takvog, nego, veli, poličkim govorima nije mjesto na umjetničkim festivalima. „FFHN je kulturni događaj od državnog značaja i smatramo da njegovo otvaranje treba da bude posvećeno filmu i umjetnosti, a ne političkim porukama“, saopšteno je iz Ministarstva kulture. Pa jeste, politički govori su rezervisani samo za političku klasu. Ostali mogu o serijama, filmu, vrućinama… A i to bez pominjanja vlasti, posebno susjedne države.

Ministarka nije objasnila još jednu zanimljivu pojedinost. Kako su ona i njen partijski kolega Stevan Katić, ako nisu vidoviti, znali šta piše u Mićanovićevom javno nikad pročitanom govoru? I kako se zove to kad sa pozicija vlasti tražiš na uvid govore umjetnicima. Demokratija?

Budna naša ministarka ipak umije i da trepne. Tako nije vidjela ništa sporno u tome da kao državna funkcionerka sa mitropolitom Joanikijem prije desetak dana otvori Trg od Ćirilice u Herceg Novom i tamo govori o „svojoj crkvi”. A kad „njen episkop” s državnicima bistri od politike do požarne sezone to je sloboda govora u istinskoj građanskoj državi.

Ministarku i hercegnovskog gradonačelnika javno je u ispoljavanju odgovornosti prema karakteru događaja pohvalio uvijek spremni Milan Knežević. U prepoznatljivom maniru Vučićevog specijalca, čestitao im je iz parlamenta.

I Knežević je imao drugi naziv za to što opet javno ne da na srpskog autokratu. Ne može se, pojasnio je, ovdje pričati o vlasti druge zemlje. „Koja je to umjetnička sloboda da čovjek dođe i otvori festival tako što će da napada vlast u drugoj državi”, kazao je lider DNP. Naš poslanik koji u Crnoj Gori zastupa vlast druge države, i najvulgarnije komšijske udarnike kad rigaju otrov protiv Crne Gore. Knežević je na kraju Mićanovićev govor nazvao zastiđem.

Zastiđe je što dio crnogorske vlasti cenzuriše umjetnike da bi se dodvorili, ili sklonili s puta srpskom autokrati.

„Poražavajuće je da se ovakva praksa sprovodi u Crnoj Gori u 2026. godini koja se javno diči evropskim vrijednostima i najavljuje skori ulazak u Evropsku uniju, dok se ponaša po autoritarnim modelima koji su suprotnitemeljima te iste EU – slobodi izražavanja, pluralizmu i zaštiti nezavisnosti kulturnog stvaralaštva“, reagovalo je više civilnih i mirovnih aktivistkinja. One su zatražile da se konkretizuje odgovornost za cenzurisanje srpskog glumca u Herceg Novom. „Tražimo da se polože računi javnosti i objasni ko stoji iza zabrane – da li je to bila odluka samog Ministarstva kulture i medija, lokalne uprave, premijera ili Vlade?“.

Premijer se nije oglašavao. Moguće ne osjeća političku odgovornost. Seoske su to teme, za njega. Evropa nam se raduje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Mi, naši

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne dolaze domaće nevolje i prijetnje građanskoj Crnoj Gori samo spolja. One su tu, unutra. Sakrivene iza naizgled bezazlenih stavova dijela ovdašnje vlasti o svom episkopu ili svom narodu. Kao da ovi drugi nijesu njihovi. Kao da nijesmo svi mi naši, građani iste zemlje

 

 

Milan je mahao papirima. Dokumentima Vučićevih institucija. „Otkrio“ je da je crnogorski premijer „vojnik Vojske Srbije, a Crna Gora je članica NATO-a, dok je Srbija vojno neutralna”. Guslao o tome kako je Spajić „imao podršku Vučića”, koga je na kraju „izdao”. Činilo se da je neko uključio srpsku Happy TV ili neki sličan Vučićev propagandni program, koji je već skroz poklopio Srbiju.  „Nakon objavljivanja ovog dokumenta čitava Crna Gora će imati projekciju gdje mi zapravo živimo”, zaključio je mašući papirima lider DNP.

Dok je Knežević na domaćim nacionalnim frekvencijama Vučićevom skalom mjerio ko je veći Srbin, dobili smo nakratko projekciju gdje bismo živjeli da srpski predsjednik realizuje što je namjerio, da prevarno preuzme Vijesti. Bilo bi to doba Milanovih medijskih toksično epskih tirada. Zato je izuzetno važna ovonedjeljna vijest da je Privredni sud Crne Gore usvojio zahtjev osnivača i manjinskih vlasnika Televizije Vijesti i privremeno blokirao promjene u vlasničkoj i upravljačkoj strukturi kompanije, ocjenjujući da postoji dovoljno osnova da se do razrješenja spora o prodaji većinskog udjela u njoj sačuva postojeće stanje.

Bilo je još vijesti sa projekcijom gdje zapravo živimo. Ministar policije Danilo Šaranović i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić, iz njima znanih razloga obučeni u policijske uniforme, ljubili su pred kamerama ruku mitropolitu Joanikiju. Koji im je priskočio u pomoć sa požarima. Kad već ni ove godine nema kanadera.

Na javnu reakciju poslanika Miodraga Lakovića da je neprimjereno da funkcioneri u državnim uniformama ljube svešteničke i mitropolitske ruke, u odbranu  niotkoga napadnutog Boga i partijskih kolega, stala je ministarka kulture Tamara Vujović.

Podučila je poslanika Lakovića i crnogorsku javnost da „sekularnost države nije progon Boga iz života njenih građana“, da „uniforma ne oduzima čovjeku vjeru“ i da se episkopu ne ljubi ruka iz podaništva, već se od njega „uzima blagoslov“. „Nepristrasnost se dokazuje zakonitim i jednakim postupanjem prema svakom građaninu, a ne zabranom ministru, direktoru, policajcu, vojniku ili vatrogascu da se prekrsti, uđe u hram ili uzme blagoslov od svog episkopa“, poručila je Vujović. I zaključila: „Crna Gora će biti istinski građanska onda kada u njoj niko neće morati da krije ni krst, ni polumjesec, ni svoju vjeru da bi dokazao da pošteno služi državi“, kazala je.

Ministarka je pobrkala lončiće. U sekularnoj državi, kakva je Crna Gora makar prema Ustavu, nije zabranjeno policajcu, ministru, vatrogascu ili bilo kome drugom da bude vjernik i ljubi ruku kome želi. U takvoj državi Bog nije prognan. Sekularno podrazumijeva da su država i crkva odvojene. Dakle, problem je kad ministar Šaranović i potrpedsjednik Bečić, a ne Danilo i Aleksa, u ulogama državnih funkcionera pred kamerama ljube ruku mitropolitu. Još gore, „svom”, kako to reče ministarka.

„Privatno čovjek može imati svog episkopa, državna uniforma nema svog episkopa”, poručili su ministarki iz Crnogorskog foruma. Nije odgovarala.

Ne dolaze nevolje i prijetnje građanskoj Crnoj Gori samo spolja. One su tu, unutra. Sakrivene iza naizgled bezazlenih stavova dijela ovdašnje vlasti o svom episkopu i svom narodu. Kao da ovi drugi nijesu njihovi. Kao da nijesmo svi mi naši, građani iste zemlje.

Crna Gora neće biti istinski građanska, kako to reče ministarka, kada u njoj niko neće morati da krije ni krst, ni polumjesec, ni svoju vjeru da bi dokazao da pošteno služi državi. Nego onda kad ne bude njih i nas.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo