Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Lazar i druge nepravde

Objavljeno prije

na

Crnogorski san o gradonačelniku mogao bi da pokvari slučaj Lazara Rađenovića. Na vijest da Rađenović nakon četiri godine izlazi iz zatvora, u koji njegovi drugovi iz budvanske bande skoro da nijesu ni ulazili, dođe ti da kažeš –  pa, tužioče, mili brate, navilki smo da to što radiš nije fer, al ovo nije u redu ni po crnogorskoj pravdi

 

Biti gradonačelnik iz redova DPS je pravi crnogorski san. Kad jednom dođeš na to mjesto, ostaneš makar deceniju, po ugledu na državni model, i vladavinu Prvoga. Pomalo svraćeš na posao, većinom meziš i pijuckaš po kafanama, i za koju godinu postaneš vlasnik pregršt stanova i masnog bankovnog računa, na koji se nerijetko prilivaju i prihodi  tvoje lokalne firme koju ti ko fol vodi kum, ili neki bliski prijatelj. I sinovi ti ubrzo postaju biznismeni, a kćerke vlasnice nekretnina. Gradiš, rušiš, pokatkad pretučeš urednika novine koja ti se navrzla i prati te u stopu, pa čak i kad parkiraš nepropisno.

Ima doduše i neugodnih strana gradonačelnikovanja.

Protiv tebe tužilaštvo u jednom trenu podigne optužnicu, al shvataš da je partija morala da popravi statistiku koju šalje Briselu, i ne ljutiš se. Nije prijatno,  moraš da se vozaš do Podgorice na razgovor s Milivojem, osim ako nisi Mugoša, al na kraju uglavnom sve prođe okej. Ili se suđenje otegne u neodgled, ili odgađaš zatvorsku kaznu do smrti, nešto poput bivšeg gradonačelnika Bara koji duže od godinu zbog porodičnih razloga ne stiže da skokne do ZIKS-a.

Neki, doduše, i ne završe na optužnicama, poput bivšeg gradonačelnika Cetinja, Aleksandra Bogdanovića, sada ministra kulture. Ili možda bolje –  princ Aleksandar Bogdanović Prečvrsti, pošto je na vijest princa Nikole Petrovića da odgađa prenos svojih predaka u Crnu Goru, mlađahni ministar ove sedmice odlučno kazao – neće moći.

Crnogorski san o gradonačelniku mogao bi, međutim, da pokvari slučaj Lazara Rađenovića, bivšeg gradonačelnika Budve.  Zbog njega, depeesovski podmladak možda počne i da odbija ovu unosnu poziciju. Mediji su ove sedmice javili da Rađenović izlazi iz zatvora. Pa otkad je on u zatvoru, počneš začuđeno da računaš. Gotovo četiri godine, ispostavi se. Pušten je malo ranije, jer se dobro vladao, pa ni Prepravedni Milivoje nije imao ništa protiv. Na vijest da je Rađenović izlazi iz zatvora, u koji njegovi drugovi iz budvanske bande gotovo da nijesu ni ulazili, kreneš da osjećaš  neku nelagodu. Gotovo da ti ga bude žao.

Jest, znaš i sam, pomalo je jezivo da žališ člana kriminalne grupe, al ti ipak dođe da kažeš –  pa, tužioče, mili brate, navikli smo da to što radiš nije fer, al ovo nekako nije u redu ni po crnogorskoj pravdi.  Što Lazar četiri godine u zatvoru, a Svetozar Marović, istom optužnicom označen  kao šef budvanske kriminalne grupe koja je taj grad oštetila za desetine miliona eura, dakle Lazarov šef,  ni dana u ZIKS-u. Negdje je u Beogradu. Uz sve, Millivoje je  Maroviću i na papiru odredio kaznu gotovo duplo manju od one koja je dopala Lazaru.

U Beogradu je i Olivera Iličnić, Marovićeva saradnica, protiv koje je Specijalno tužilašto ove sedmice podiglo optužnicu, iako zna da je Srbija neće izručiti. Još prije dvije godine su im iz Beograda poručili da to za šta Crna Gora Ilinčićevu tereti, nije razlog da nam je vrate. Istina, Milivoje preferira da optužuje likove van granica Crne Gore koji ovdje nikad neće svratiti, a i takve optužnice uvijek dobro dođu za domaću predstavu o zahuktaloj pravdi. Čak je i Rađenovićev prethodnik, takođe član budvanske kriminalne grupe, Rajko Kuljača, odavno na slobodi. Dobio je status svjedoka saradnika i prilično manju kaznu od Lazara, a i njegov mali se ovih dana pohvalio automobilom od 100 hiljada eura. Plus što svake godine iz Uprave policije masovno ljetuju u Kuljačinom hotelu. Imao je rašta robijati.

Ni Svetozarev podmladak, Miloš, takođe član budvanske kriminalne grupe, neće služiti zatvorsku kaznu u Crnoj Gori, skorašnja je vijest. Ako će je uopšte igdje služiti. To mu, pojašnjeno je, omogućava srpsko državljanstvo koje je dobio dok je istraga uveliko trajala.

Možda mučnije od priče o Lazaru, zvuči ona o budućnosti.  Priča kojoj ni Sporazum o budućnosti ne pomaže. Priča o polupraznim opozicionim stolovima na kojima bi trebalo govoriti o toj budućnosti i pravednijem društvu. Priča o borbi za mjesta u parlamentarnim odborima, koji neće donijeti fer i slobodne izbore, i boljeg tužioca.  Nego, nema tu puno priče. Ostaje samo da se šeta.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Ekstremisti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Protiv sistema i crnogorske demokratije danas u stvari djeluju parlamentarne partije. One su te koje  urušavaju sistem i institucije, dok zbrajaju mandate i političku korist. Šteta što BIRN njih nije uvrstio u spornu mapu. Grupe koje su mapirali, uglavnom su njihovi odjeci

 

Opet su stigle opomene.Predsjednica Venecijanske komisije Kler Bazi Malori pozvala je ove sedmice  sve parlamentarne partije da bez odlaganja izaberu četvoro nedostajućih sudija Ustavnog suda kvalifikovanom većinom.

,,Ustavni sudovi su čuvari Ustava. Neophodno je i hitno da se Ustavnom sudu Crne Gore omogući da obavlja svoju ulogu u ovom trenutku duboke institucionalne krize u zemlji”, kazala je ona i pozvala sve crnogorske političke snage da ,,pokažu svoju posvećenost demokratskom funkcionisanju državnih institucija”.

Demokratska partija socijalista i ostatak opozicije, danas van parlamenta, a svojevremeno vrlo laki na kritike vanparlamentarizma,  saopštili su da oni traže da cijeli postupak izbora sudija Ustavnog suda – krene ispočetka. Žele da to budu i ,,njihovi” kandidati, bez obzira  što nemaju konkretne zamjerke na predložene. Tako su se eto oglušili i o Venecijance, u koje se kunu kad im treba. Kao i kad su im se nedavno obratili zbog Zakona o predsjedniku. Prosto, željeli su da se Venecijanska komisija  izjasni da je taj Zakon neustavan, a ne da ih pozivaju da poštuju demokratsko funkcionisanje državnih institucija. Trenutno im nije u političkom interesu.

Kritike, naravno, ne idu samo na račun opozicije. I parlamentarna većina je u dvogodišnjem izboru nedostajućih sudija Ustavnog suda pokazala da im nije do demokratskog funkcionisanja državnih institucija, već do „svojih kandidata“ u najvišem pravosudnom domu. Nijesu dizali ruke za kandidate nespornih biografija, jer im u tom trenutku to nije bio politički interes. Sudijama Ustavnog suda trgovali su  kao da su jabuke na pijaci. Danas trguju Zakonom o predsjedniku. Ili što bi rekao Milan Knežević  Đukanoviću –  povući ćemo Zakon o predsjedniku, ako date mandat Lekiću.  Ustavno, neustavno, legitimno, nelegitimno, ko te pita. Nije nezanimljivo, danas Knežević i parlamentarna većina kritikuju depeesovce zbog bojkota parlamenta, sa baš istim argumentom kao što su ovi njih svojevremeno: a znate da dođete prvoga za plate. Okreće se. Ali se zato vrtimo ukrug.

Stigla je još jedna opomena.  Mapa ekstremnih grupa u regionu koju je nedavno objavila Balkanska mreža, izazvala je brojne polemike u Crnoj Gori o sedam ovdašnjih navodno ekstremnih grupa, koje kao takve vidi BIRN. Osim što su se oni koji su se našli na mapi, i njima bliski politički i medijski krugovi pobunili zbog takvih nalaza BIRN-a, i  dio relevantnih stručnjaka vidi problem u nedovoljnoj metodološkoj i pojmovnoj preciznost mape ove novinarske mreže u Crnoj Gori, ukazujući i na to da većina grupa koje je BIRN u Crnoj Gori definisao kao ekstremističke u stvari nijesu „ problem za crnogorsku demokratiju“.

Protiv sistema i crnogorske demokratije danas u stvari djeluju parlamentarne partije. One su te koje  urušavaju sistem i institucije, dok zbrajaju mandate i političku korist. Nakon što su  tri decenije, sistem urušavali Đukanović i njegovi, ekonomski i institucionalno, evo nastavljaju da ga podrivaju i kad su ušli u opoziciju. Avgustovski pobjednici su mahom zadržali DPS prakse koje su im donosile moć, umjesto da su promijenile Đukanovićev nepravedni sistem. Tačno je, nije bilo moguće, taj sistem promijeniti preko noći. Problem je,  to što su, kad god im se pružila prilika da snaže institucije, izabrali partijski interes i moć.

Šteta što BIRN mnoge od njih  nije uvrstio u mapu, u njen sam vrh. Grupe  koje su mapirali, uglavnom su odjeci.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Mi zarobljeni, oni slobodni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok društvo ostaje zarobljeno u političkim nadgornjavanjima vlasti i opozicije, jedno po jedno da se brane sa slobode izlaze osumnjičeni za organizovani kriminal i korupciju u predmetima kojima se Vlada diči pred Briselom. U Spužu je, čini se, ostao samo predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Za sada

 

Kao da je vrijeme stalo. Sedmica za nama skoro da se ne razlikuje od one prethodne. Osim što smo, sve dalje od razrešenja političke i institucionalne krize.  Dijalog parlamentarnih stranaka kako bi se kriza počela razrešavati nije se pomjerio s mjesta. Tačnije, ne postoji. Lideri parlamentarne većine u Skupštini sada razgovaraju sami sa sobom. Na isti način, o istim temama. Hoće Vladu sa Lekićem na čelu, Zakon o predsjedniku  i da se utvrdi da je Đukanović prekršio Ustav. Tačka.  Paralelno, opozicija je u potpunosti napustila Skupštinu. Nakon protesta ove sedmice u Podgorici, razmotriće i druge oblike  vaninstitucionalnog djelovanja, saopštili su. I oni ponavljaju jedno te isto. Hoće izbore, da se povuče Zakon o predsjedniku, i da se uvtrdi da vlast, a ne Đukanović, krši Ustav. Tačka.

U sve zaoštrenijoj atmosferi, očekuje se glasanje za sudije Ustavnog suda krajem novembra, kako bi se taj sud odblokirao, te nastavak dijaloga vlasti i opozicije, na sastanku koji je predsjednica parlamenta zakazala za petak ove sedmice, kada ovaj broj Monitora bude u štampi. Ne treba biti vidovit, da se zaključi da je teško da će se taj sastanak održati, a kamoli da se na njemu nešto razriješi.

Dok društvo ostaje zarobljeno u političkim nadgornjavanjima vlasti i opozicije, jedno po jedno da se brane sa slobode izlaze osumnjičeni za organizovani kriminal i korupciju u predmetima kojima se Vlada diči pred Briselom.  U Spužu je, čini se, ostao samo predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Nakon što su pritvor napustili osumnjičeni u slučaju Plantaže, na slobodu je izašla i dugogodišnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, i pored tvrdnji Specijalnog tužilaštva da postoji opasnost da će napustiti zemlju. ,,Uvijek sam bila u prvim borbenim redovima, koja bi to crnogorska majka napustila svoju djecu”, kazala je Medenica. Malo je crnogorskih majki osumnjičeno da su  članice kriminalne organizovane grupe koju su predvodili njihovi sinovi, ali dobro sad.

Na slobodu će sve su prilike izaći i visoki funkcioner Agencije za nacionalnu bezbijednost Petar Lazović, nakon što je sutkinja Suzana Mugoša odobrila da se brani sa slobode uz jemstvo od million eura, što je predložila Lazovićeva odbrana. Ima se. I njegovi su uvijek bili u prvim borbenim redovima.  Petar Lazović je  sin dugogodišnjeg funkcionera ANB-a Zorana Lazovića, javnosti poznatog kao jednog od gostiju  na svadbi narkobosa Safeta Kalića. SDT sumnjiči njegovog sina Petra Lazovića da je imao veze sa pripadnicima kavačkog klana, te da je navodno učestvovao u međunarodnom švercu narkotika.

MANS je zatražio od Agencije za spječavanje korupcije da u što hitnijem roku objavi rezultate kontrole imovine Petra Lazovića, ,,kako ne bi došli u situaciju da se sloboda za osumnjičenog kupuje novcem za koji postoji sumnja da je stečen kriminalom”. Iz te su organizacije ukazali da je dio imovine koja se nudila kao garancija da će Petar Lazović biti dostupan nadležnim organima, predmet provjere Agencije koja je početkom oktobra potvrdila da je pokretnut postupak kontrole imovine njegovog oca, Zorana Lazovića. Agencija se nije oglašavala.

Nije dovoljno samo odblokirati institucije. Da ne bi ostali zarobljeni u društvu nepravde, i podređeni  interesima političkih klasa, potrebne su nam korjenite promjene. Bolje institucije i bolje političke klase.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Štrajk i(li) bankrot

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zahtjevi za povišicama u javnom sektoru su opravdani, baš kao i upozorenja da nas nastavak trošenja nezarađenog može odvesti u bankrot. Od obećanih ušteda u državnoj kasi, koje bi nam dale priliku da bolje balansiramo između želja i mogućnosti, za sada nema ništa

 

U sjenci beskompromisnih političkih, pravnih, pa i kriminalnih zađevica kojima svakodnevno svjedočimo, ostala je najava jednog važnog konsenzusa: talas povišica ponovo ,,prijeti” Crnoj Gori. Samo da se finalizuju dogovori oko procenata tog povećanja. I, mada to sada ne izgleda toliko važno, pronađu pare da se sve to plati.

Uvećanje zarada traže u prosveti, policiji, zdravstvu (tzv. nemedicinsko osoblje), službi zaštite i spašavanja, javnoj upravi, pravosuđu… Više od 50.000 zaposlenih, kojima je poslodavac država, insistiraju da se njihove zarade uvećaju u procentu od 12,5 do 45 odsto.

Za svoje zahtjeve imaju jaku argumentaciju i odlučni su, tvrde, da se za njih izbore. Budu li prinuđeni organizovaće proteste i štrajkove, kažu, čak i po cijenu da takvim postupcima prekrše postojeće propise koji su dosta ,,strogi” I nedorečeni kada je u pitanju obustava rada, recimo, prosvetnih radnika ili policajaca.

Izgleda, međutim, kako zaposleni koji od države-poslodavca traže veće plate kucaju na otvorena vrata.

,,Doći će do povećanja zarada u javnom sektoru, to mora da se desi”, najavio je  ministar finansija. Inflacija pogađa, prije svega, najranjivije kategorije konstatovao je Aleksandar Damjanović najavljujući kako će izvršna vlast pokazati razumijevanje za opravdane zahtjeve zaposlenih ,,da se održivim povećanjem zarada utiče na unaprjeđenje životnog standarda, a da se radikalizmom, kakvom smo bili svjedoci, ne ugroze (državne) finansije”.

Riješen problem? Već sljedeće nedjelje, kada ističe zadnji rok da u parlament stigne Vladin prijedlog budžeta za 2023. godinu, bićemo u prilici da vidimo šta ministar finansija, odnosno Vlada, podrazumijeva pod ,,održivim povećanjem”. I da li će ponuđena povišica biti prihvatljiva za zaposlene koji je traže. Ali tu se priča neće završiti.

Ministar finansija najavio je uvećanje zarada u pauzi između dva pokušaja da pronađe kreditore i pozajmi novac neophodan za normalno funkcionisanje države u nekoliko narednih mjeseci. Riječ je o nekih 350 miliona koji su u ovogodišnjem budžetu svoje mjesto našli nakon nedavnog rebalansa. Tim novcem se, uglavnom, pokrivaju troškovi nastali usvajanjem programa Evropa sad, nizom dodatnih povečanja/usklađivanja plata i penzija i novim socijalnim davanjima (dječji dodatak, naknade za majke, besplatni udbenici…).

Pojedinačno, svaki od tih programa ima opravdanje. A svi skupa – nijesu finansijski održivi. Zato resorni ministar nedjeljama traži zajmodavca. I, kako sada stvari stoje, mogao bi ga pronaći ponajviše zahvaljujući činjenici da Crna Gora kao domaću valutu koristi euro, a da smo do njega stigli preko njemačke marke, uz saglasnost Bundesbanke. Tako da ovdašnji finansijski problemi ne prave glavobolju samo nama. Ali bi mi mogli biti jedini koji će zbog toga stezati kaiš.

Crnogorska privreda, tzv realni sektor, sve teže podmiruje obaveze prema državi, bankama, poslovnim partnerima i zaposlenima. Statistika Centralne banke pokazuje kako skoro 20 hiljada preduzeća kojima su računi blokirani (skoro polovina od ukupnog broja registrovanih ,,poslovnih subjekata”) duguju blizu milijardu eura. Precizno – 957 miliona. I taj dug se, iz mjeseca u mjesec, uvećava.

Srđa Keković, generalni sekretar Unije saveza sindikata Crne Gore je, nedavno, u Monitoru prezentovao podatke prema kojima preko 61.000 zaposlenih (oko trećine ukupnog broja) prima minimalnu zaradu od 450 eura, dok manje od minimalca zarađuje 15-20 hiljada radnika/radnica. Nezadovoljni su i poslodavci. ,,Imamo 50 hiljada nezaposlenih a mi ne možemo da pronađemo radnika”, požalio se predsjednik Unije poslodavaca Predrag Mitrović, uz ocjenu da je zvanična priča o borbi protiv sive ekonomije ,,postala neozbiljna”. Valjda se nema kad od viših ciljeva.

Nezaposleni traže posao, zaposleni veće plate a poslodavci profit. I svi, skupa sa penzionerima i socijalno ugroženima, očekuju pomoć države. Koja se sve teže nosi sa sopstvenim finansijskim problemima. Pa nas čekaju neke teške odluke. Ili opasne. Zahtjevi za povišicama su opravdani, baš kao i upozorenja da bi nas nastavak politike trošenja nezarađenog mogao odvesti u bankrot. A od obećanih ušteda, koje bi nam dale priliku da bolje balansiramo između želje i mogućnosti, za sada nema ništa.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo