Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Lazar i druge nepravde

Objavljeno prije

na

Crnogorski san o gradonačelniku mogao bi da pokvari slučaj Lazara Rađenovića. Na vijest da Rađenović nakon četiri godine izlazi iz zatvora, u koji njegovi drugovi iz budvanske bande skoro da nijesu ni ulazili, dođe ti da kažeš –  pa, tužioče, mili brate, navilki smo da to što radiš nije fer, al ovo nije u redu ni po crnogorskoj pravdi

 

Biti gradonačelnik iz redova DPS je pravi crnogorski san. Kad jednom dođeš na to mjesto, ostaneš makar deceniju, po ugledu na državni model, i vladavinu Prvoga. Pomalo svraćeš na posao, većinom meziš i pijuckaš po kafanama, i za koju godinu postaneš vlasnik pregršt stanova i masnog bankovnog računa, na koji se nerijetko prilivaju i prihodi  tvoje lokalne firme koju ti ko fol vodi kum, ili neki bliski prijatelj. I sinovi ti ubrzo postaju biznismeni, a kćerke vlasnice nekretnina. Gradiš, rušiš, pokatkad pretučeš urednika novine koja ti se navrzla i prati te u stopu, pa čak i kad parkiraš nepropisno.

Ima doduše i neugodnih strana gradonačelnikovanja.

Protiv tebe tužilaštvo u jednom trenu podigne optužnicu, al shvataš da je partija morala da popravi statistiku koju šalje Briselu, i ne ljutiš se. Nije prijatno,  moraš da se vozaš do Podgorice na razgovor s Milivojem, osim ako nisi Mugoša, al na kraju uglavnom sve prođe okej. Ili se suđenje otegne u neodgled, ili odgađaš zatvorsku kaznu do smrti, nešto poput bivšeg gradonačelnika Bara koji duže od godinu zbog porodičnih razloga ne stiže da skokne do ZIKS-a.

Neki, doduše, i ne završe na optužnicama, poput bivšeg gradonačelnika Cetinja, Aleksandra Bogdanovića, sada ministra kulture. Ili možda bolje –  princ Aleksandar Bogdanović Prečvrsti, pošto je na vijest princa Nikole Petrovića da odgađa prenos svojih predaka u Crnu Goru, mlađahni ministar ove sedmice odlučno kazao – neće moći.

Crnogorski san o gradonačelniku mogao bi, međutim, da pokvari slučaj Lazara Rađenovića, bivšeg gradonačelnika Budve.  Zbog njega, depeesovski podmladak možda počne i da odbija ovu unosnu poziciju. Mediji su ove sedmice javili da Rađenović izlazi iz zatvora. Pa otkad je on u zatvoru, počneš začuđeno da računaš. Gotovo četiri godine, ispostavi se. Pušten je malo ranije, jer se dobro vladao, pa ni Prepravedni Milivoje nije imao ništa protiv. Na vijest da je Rađenović izlazi iz zatvora, u koji njegovi drugovi iz budvanske bande gotovo da nijesu ni ulazili, kreneš da osjećaš  neku nelagodu. Gotovo da ti ga bude žao.

Jest, znaš i sam, pomalo je jezivo da žališ člana kriminalne grupe, al ti ipak dođe da kažeš –  pa, tužioče, mili brate, navikli smo da to što radiš nije fer, al ovo nekako nije u redu ni po crnogorskoj pravdi.  Što Lazar četiri godine u zatvoru, a Svetozar Marović, istom optužnicom označen  kao šef budvanske kriminalne grupe koja je taj grad oštetila za desetine miliona eura, dakle Lazarov šef,  ni dana u ZIKS-u. Negdje je u Beogradu. Uz sve, Millivoje je  Maroviću i na papiru odredio kaznu gotovo duplo manju od one koja je dopala Lazaru.

U Beogradu je i Olivera Iličnić, Marovićeva saradnica, protiv koje je Specijalno tužilašto ove sedmice podiglo optužnicu, iako zna da je Srbija neće izručiti. Još prije dvije godine su im iz Beograda poručili da to za šta Crna Gora Ilinčićevu tereti, nije razlog da nam je vrate. Istina, Milivoje preferira da optužuje likove van granica Crne Gore koji ovdje nikad neće svratiti, a i takve optužnice uvijek dobro dođu za domaću predstavu o zahuktaloj pravdi. Čak je i Rađenovićev prethodnik, takođe član budvanske kriminalne grupe, Rajko Kuljača, odavno na slobodi. Dobio je status svjedoka saradnika i prilično manju kaznu od Lazara, a i njegov mali se ovih dana pohvalio automobilom od 100 hiljada eura. Plus što svake godine iz Uprave policije masovno ljetuju u Kuljačinom hotelu. Imao je rašta robijati.

Ni Svetozarev podmladak, Miloš, takođe član budvanske kriminalne grupe, neće služiti zatvorsku kaznu u Crnoj Gori, skorašnja je vijest. Ako će je uopšte igdje služiti. To mu, pojašnjeno je, omogućava srpsko državljanstvo koje je dobio dok je istraga uveliko trajala.

Možda mučnije od priče o Lazaru, zvuči ona o budućnosti.  Priča kojoj ni Sporazum o budućnosti ne pomaže. Priča o polupraznim opozicionim stolovima na kojima bi trebalo govoriti o toj budućnosti i pravednijem društvu. Priča o borbi za mjesta u parlamentarnim odborima, koji neće donijeti fer i slobodne izbore, i boljeg tužioca.  Nego, nema tu puno priče. Ostaje samo da se šeta.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Pozorište lutaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zna minstar Pažin da govori istinu kad kaže  da građani nemaju povjerenje u tužilaštvo. Kao što zna da bi ga politička mutna voda odnijela kada bi uočio da je to nepovjerenje, u dobroj mjeri, posljedica tužilačkog truda da zaobiđe sve nezakonite radnje interesne grupe okupljene oko Mila Đukanovića

 

Liči na ozbiljan sukob.

Prvo je generalna direktorica Direktorata za pravosuđe u Ministarstvu pravde Marijana Laković Drašković objasnila da njihova predstavnica u Tužilačkom savjetu nije podržala izbor Ivice Stankovića za vršioca dužnosti Vrhovnog državnog tužioca, cijeneći da on ima „objektivnu odgovornost“ za stanje u Tužilaštvu i „neprimjereno ponašanje od strane njegovog najbližeg saradnika”.

Potom se kritikama na stanjetužilačke organizacije priključio i Zoran Pažin. „Treba pogledati istini u oči i reći da je nivo povjerenja u Tužilaštvo na nedopustivo niskom nivou“. Ministar pravde predviđa kako boljitku „sigurno neće doprinijeti poricanje problema ili arogancija u razgovoru na ovu temu”.

Dodatno se Pažin požalio kako Vlada nema načina da popravi uočenu anomaliju. „Danas nijedan pravni teoretičar niti praktičar ne umije da da odgovor na pitanje kojoj grani vlasti pripada Tužilaštvo u Crnoj Gori“. Takvo stanje, zaključio je, ima nezgodnu posljedicu. „Vlada je razvlašćena od svih mehanizama da utvrdi odgovornost za rezultate koje ima Tužilaštvo”.

Nijesu, dakle, krivi. Prema sopstvenom priznanju.

Ubrzo je stigao odgovor Tužilaštva. Prvo u formi saopštenja kojim su Vladi prebacili  da ona, prema normama koje su definisane Zakonom i Ustavom, i ne treba da ima mehanizme za kontrolu njihovog rada. Državnotužilačka organizacija, saznali smo iz saopštenja njenih čelnika,  „radi u interesu javnosti i odgovorna je građanima Crne Gore kojima nastoji da obezbijedi sigurno i bezbjedno okruženje“. Pa šta mari ako im to nekada i ne polazi za rukom? Važne su dobre namjere.

Kako i dolikuje, u polemiku se uključio i Milivoje Katnić, specijalni državni tajnovidac. Podsjećajući kako su on i Zoran Pažin prijatelji „onako po crnogorski“ (!?)  Katnić je kazao da je od ministra pravde očekivao pohvale, a ne kritike. Pošto su,  naveo je, spriječili neka ubistava, druga rasvijetlili, zaštitili državu od odliva novca a bankarski sistem od urušavanja… „Ja sam vam kazao šta je Pažin trebalo da kaže, a ako je nešto drugo kazao, onda je pogriješio”.

Začudo, Katnić nije pomenuo „državni udar“ i ulogu koju je SDT imalo u očuvanju vladajuće uloge DPS i nakon posljednjih parlamentarnih izbora.

I nije jedini koji „zaboravlja“. Svi akteri ovog igrokaza trude se da prećute suštinu „dramskog zapleta“ – njih najčvršće povezuje baš ono što jedni drugima javno zamjeraju. Ministar zna da nije otkrio toplu vodu konstatacijom o nedopustivo niskom povjerenju u Tužilaštvo. Baš kao što zna da bi ga politička mutna voda odnijela kada bi primijetio je to nepovjerenje, u dobroj mjeri, posljedica evidentnog truda tužilaštva da zaobiđe sve nezakonite radnje interesne grupe okupljene oko predsjednika Mila Đukanovića.

Afera Telekom sudi se bez prve sestre. Limenka prvog brata nije ni došla na sud. Stankovićev sekretar je u pritvoru, Đukanovićev na funkciji, odakle – nakon što smo ga vidjeli kako tuđe pare stavlja u džep – u Tužilaštvo može da uđe „i kroz dimnjak“ (citat M.Katnić). Istovremeno, iz Vlade VDT podsjećaju na „objektivnu odgovornost“  a  predsjednika države i vladajuće partije predlažu za novi mandat. Pošteno?

Za optužbe koje je na račun Stankovića izrekao odbjegli tajkun Duško Knežević nijesmo dobili dokaze. Na drugoj strani, objelodanjeni računi svjedoče kako je Đukanovićeve dugove podmirivao vlasnik dvije banke koji je opljačkao svoje deponente. I plaćao mu putovanja po svijetu, u cilju vlastite promocije.

Može se postaviti i sljedeće pitanje: nije li i Ivica Stanković, poput Duška Kneževića, pomislio da za njega, zbog usluga koje je napravio Đukanoviću i njegovima, ne važe pisana pravila i moralne norme? To pitanje, međutim, neće i ne smiju postaviti ni u tužilaštvu ni u Vladi.

Ne može se, istovremeno, pozivati na pravo i pravdu i zaklinjati na vjernost Đukanoviću. Kao što ne ide da se navodna nezavisnost brani od onih kod kojih se uredno aplicira za novi stambeni kredit.

Koliko god potraje ta, što bi vođa rekao, „interesna dobrovoljnost“, njen kraj je poznat. Poput potrošenog svjedoka saradnika Aleksandra Saše Sinđelića, neko će negdje „izručiti“  statiste iz zarobljenih državnih institucija. Ili ih odbaciti kao pohabane lutke. Vođu i glavne glumce, sa pozornice moramo skinuti mi.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Strah

Objavljeno prije

na

Neće biti da će vladavina prava, kako nam to želi predstaviti ministar pravde, profunkcionisati kad Ivica Stanković pođe u penziju. A dobro bi bilo  

 

Strah, bespomoćnost i nepovjerenje u institucije riječi su koje ove sedmice odzvanjaju u svim svjedočenjima onih koji su se usudili da ukažu da su pokradeni, reketirani, ucjenjivani. Zvekeću u ispovjesti budvanskog investitora Boška Nenezića, koga su godinu dana reketirali građevinski inspektori Vladan Juretić i Zoran Bošković, pa i nakon što ih je prijavio policiji, a koji su uhapšeni tek prije koji dan, i to nakon što je snimak reketiranja dospio u medije.  Da nije, ova dvojica bi i dalje bila na terenu i pored brojnih prijava i urgencija.  

Nenezić je medijima kazao da je godinu dana živio u strahu, da mu je drago da je prekinuo lanac ćutanja, ali da mu je krivo „jer zna da mnogi i dalje ćute i trpe reket i otimačinu, čak i oni koji se ne bave biznisom već grade porodične kuće…“ . 

Strah, bespomoćnost i nepovjerenje u institucije čuju se u i svjedočenju pravnika Đorđija Drinčića, kome je mentorka, profesorica Pravnog fakulteta Bojana Lakićević-Đuranović preuzela studentski rad i predstavila kao svoj. Drinčić je na sudu ove sedmice pojasnio zašto je odlučio da ćuti kada je shvatio da ga je profesorica pokrala. „Postojao je strah, jer Pravni fakultet u tom trenutku ne bi stao u moju zaštitu”. Kazao je i da se plašio odmazde, zbog čega se kasnije prebacio na katedru profesora Nebojše Vučinića. Ni ovaj slučaj nije završio na sudu zahvaljujući institucijama, već nevladinoj organizaciji CGO. 

Zato je pomalo mučno čitati saopštenja ministra pravde Zorana Pažina ili premijera Duška Markovića, koji pokušavaju da feler ovdašnjih institucija svedu ne čak ni na jednu instituciju, nego na jednog čovjeka – v. d. VDT-a Ivicu Stankovića. Čija je odgovornost za to što je tužilaštvo zarobljeno nesporna. I koji je, bez dileme, odavno trebao da ode. No, ipak, neće biti da će vladavina prava, kako nam to želi predstaviti ministar pravde recimo, profunkcionisati kad Stanković pođe u penziju. A dobro bi bilo.  

Pažin je nakon objavljivanja snimka na kom se vidi kako građevinski inspektori  Juretić i Bošković reketiraju Nenezića, optužio tužilaštvo za „neadekvatnu reakciju“, pošto ni nakon više mjeseci otkako je policija dobila snimak, nijesu reagovali.  U pravu je. Doduše, moglo bi se postaviti i pitanje da li bi policija ćutala o tome, kao i nadležni u Vladi, odnosno Ministarstvu kom pripadaju inspektori, da snimak nije dospio u medije. No, nakon što  je ministar pojasnio da je kada je govorio o „nedopustivom nepovjerenju u tužilaštvo“, mislio u stvari na profesionalnu odgovornost Ivice Stankovića, a ne na Specijalno tužilaštvo i Milivoja Katnića, postalo je jasno da ministru nije do vladavine prava i zdravih institucija, nego da se radi o igrama na dvoru. 

Pažin je u Beogradu ove nedjelje ocijenio i da je „na bazi ostvarenih rezultata danas Crna Gora opravdano primjer kako visoki evropski standardi mogu biti sprovedeni i proizvesti jasne i vidljive rezultate”,  nahvalivši Katnićev resor.  

,,Naši građani i privrednici danas sa pravom očekuju da ovi dobri rezultati budu nastavljeni, na način da se oni sami u svom svakodnevnom životu i radu uvjere da smo izgradili društvo sposobno da se efikasno obračuna sa svima onima koji nezakonito prisvajaju ono što im u društvu ne pripada“,  kazao je on. 

Ako ministru valja to što radi Specijalno tužilaštvo, koje je  kompromitovano u brojnim slučajevima, od državnog udara do Koverte, hapšenjima kritičara vlasti i nepodizanjem optužnica za živu glavu protiv Familije pa sve da im se dostavi stotine snimaka, onda ništa. Neće biti da je osjećaj neodgovornosti Ivice Stankovića baš jedina prepreka vladavini prava u Crnoj Gori. I da će biti bolje ako ga zamjeni Milivoje Katnić i neko od njegovih saradnika. Znakovito, na mjesto VDT prijavila se Katnićeva desna ruka, tužiteljica Lidija Vukčević. Snimci u kojima se i ona pominje u okviru afere o korupciji u tužilaštvu se valjda ne računaju. 

O tome koliko Veljovićeva policija dobro radi posao, kako je to u obraćanju Stankoviću, a povodom poslednje afere, ocijenio premijer Marković, bili bi potrebni tomovi. Za ilustraciju je možda dovoljno: crne trojke, nerasvjetljna ubistva, Veljovićevi saradnici na sudu u političkim procesima…

Nužno je da ode Stanković. Ali i kad ode, ostaće strah, bespomoćnost i nepovjerenje u institucije. Dok ne odu svi.   

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Kad će biti dosta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Znali smo da ćemo Kipsu platiti štetu, pitanje je bilo samo – koliko. Nije to jedini ceh Miomira Mugoše koji će plaćati građani.  Računi se još svode

 

Država je kompaniji Kips dužna 4,5 miliona eura. Na toliko je Evropski sud za ljudska prava procijenio štetu koju je tom preduzeću, prije petnaest godina, nezakonitim ponašanjem nanio nekadašnji gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša.

Nije to jedini Mugošin ceh koji su platili, plaćaju ili će tek plaćati građani Podgorice i Crne Gore. Računi se još svode.

Do danas su nepoznati motivi koji su Mugošu vodili u naumu da po svaku cijenu spriječi preduzeće Kips da na svojoj zemlji izgradi tržni centar predviđen urbanističkim planom (DUP).  Zna se jedino da nedležni nijesu htjeli, ili  smjeli da spriječe osionog moćnika da čini očigledno  bezakonje.

Zato je iz Strazbura stigla potvrda da se u ovoj zemlji ne poštuje ni tuđa imovina ni pravo na pravično suđenje. A račun bi mogao biti i veći, ukoliko Veliko vijeće Evropskog suda odluči da preispita presudu i iznos dosuđene odštete. Tek da pomenemo, Risto Drekalović je sudu dostavio procjenu međunarodnih finansijskih stručnjaka prema kojoj je njegov Kips na ime pretrpljene štete i izgubljene dobiti oštećen za više od 30 miliona eura.

U Podgorici nema naznaka da bi uzgubljena 4,5 miliona mogla biti povod za preispitavanje rada onih koji su imali „pravo i obavezu“ da državu i  građane zaštite od nasilnika i nepotrebnog troška. Iz perspektive nepromjenjljive vlasti mnogo je svrsishodnije pronaći kakav-takav izgovor da se priča završi bez  talasanja. Nije znao; nije se snašao; imao je najbolje namjere; nijesu ga saradnici obavijestili… Pa onda: nema bića krivičnog djela, dokazi su emigrirali; Ili naprosto – nastupila je zastara.

I onda, nove funkcije za zaslužne rasipnike . I novi troškovi za vjerne podanike.

Što i da ne bude tako, kad su sve prethodne uslužno platili. O toj, nazovimo je, crnogorskoj varijanti „stokholmskog sindroma“ ovih dana svjedoče zahvalnice koje stižu na račun Vlade Duška Markovića. Nakon što je ona odlučila da „otpočne pregovore o sporazumnom raskidu ugovora o gradnji” malih hidroelektrana na šest vodotoka na sjeveru Crne Gore (Bukovica, Bistrica, Đurička, Komaračka, Murinska i Tepačka rijeka).

Uz iste, dakle nikakve,  argumente koji su pratili i potpisivanje spornih ugovora, vrijednih skoro 45 miliona planiranih investicija. I makar dvostruko veću očekivanu dobiti u koncesionom periodu od 30 godina.

Premijer nas je lakonski obavijestio kako je program gradnje malih HE na rijekama i potocima koji su vijekovima služili za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ljudima (svjesno) naseljenim u njihovoj neposrednoj blizini „nesporno omogućio novi zamah u proizvodnji električne energije, ali je u tom razvojnom zamahu bilo i propusta koji bi nanijeli štetu prirodi”.

Potom su iz Ministarstva ekonomije, tek da pritvrde kako je premijer u pravu i kada bi da gradi i kada razgrađuje, javili  da će “sporazumni raskid ugovora biti iniciran u slučajevima u kojima je, dosadašnjom analizom, rezultat u suprotnosti sa osnovnim ciljevima programa…“.

Da li je sramota pitati: zašto ta anliza nije urađena prije zaključenja ugovora o gradnji? Odnosno, ko će biti kriv ako „druga strana“ odbije ponudu o sporazumnom raskidu ugovora.  Šta  ako vlasnici koncesija nastave da insistiraju na ugovorenoj izgradnji malih HE, ne mareći što će rezultati biti „u suprotnosti sa osnovnim ciljevima programa“. A šta ako zatraže nadoknadu koja bi se mogla mjeriti i desetinama miliona (dosadašnji troškovi plus izgubljena dobit). Ugovor je ugovor, mogu reći.  I, u slučaju nerazumijevanja vladinih pregovarača, otići u Strazbur po presudu o naknadi štete.

Kažu kako je Džon Kejnz, otac makroekonomije i Nobelovac, kad su mu spočitavali nedosljednost u stavovima, objašnjavao: „Kada se promijene činjenice ja promijenim mišljenje“.

Kod našeg premijera i njegove vlade imamo drugačiji redosljed poteza. Oni prvo donesu odluku koja je po volji povlašćene političko-ekonomske elite.  Potom svima koji ne dijele njihov stav prebacuju neznanje i(li) manjak patrotizma. Tek onda, i  ako baš bude nužda, utvrđuju činjenice: da li je planirano moguće, razumno, korisno… Rijetko priznaju grešku. A krivicu nikada. Oni i njihovi štićenici su, uostalom, uvijek na dobitku. Dokle?

Tu nam Strazbur ne može pomoći.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo