Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Male vatre pobune

Objavljeno prije

na

Oni koji žele promjene,  oni koji su organizovali šetnje i koji su šetali za bolju Crnu Goru,  oni koji je žele, nek se ne prepuste ljetu do kraja.  Ako u avgustu dokusure Taru ili Sinjajevinu, ne možemo je na jesen vratiti. Male vatre pobune neka gore iako je prevruće.  Jer ova vlast zemlju uništava i ljeti. A  opozicija je nesložna i na visokim temperaturama

 

Podgoričke žege tjeraju ljude na plaže, planine, na rashlađivanje. Planiraju se odmori, limunade, suncobrani, avionske karte, biraju destinacije. Oni sa  plićim džepom nemaju kud do da se zakapijaju u stanu, ispod klime, i eventualno vozom za vikend spuste do Sutomora. Ostaje im i da se nadaju  da klima neće previše povećati račun za struju. Pošto ga je već Blažo podigao do neba. Da, predsjednikov mali.  Zbog svega, nema u julu i avgustu previše prostora da se misli o promjenama, političkim sistemima, izborima, ekonomiji.

Vrućine jedino ne ometaju Milivoja da pohapsi pola Crne Gore. Zbog utaje poreza specijalno tužilaštvo podiglo je optužnicu koja obuhvata ne tako mali broj privrednika. Četrnaest. Uobičajeno, nema tu zvučnih imena. Doduše, mala smo zemlja, pa uhapšene i prepozna neki komšija, prodavac cigareta iz ulice u kojoj osumnjičeni živi, šalterska radnica iz banke u kojoj podiže novac.  Kako god, krupnih riba nema ni na ovoj Katnićevoj optužnici, zbog koje je sazvao i konferenciju za novinare, sa sve pauerpoint prezentacijom, kojom nam se Milivoje želi predstaviti kao zakleti čuvar državne kase i zakona.  Ni da su uhapsili Đukanovića i njegovih četrnaest.  Uhapšeni su navodno oštetili državu za četiri miliona eura.  Četrdeset koverti, od ko zna koliko,  koje su  iz crnih fondova pošle u džepove funkcionera vladajuće partije pred izbore. I zbog kojih Milivoje nije podigao optužnicu.   Milion manje od plave torbe koju pominje insajder Duško Knežević. Može i druga matematika –  to je tek trećina novca koju je brat predsjednika, Aleksandar, dobio od naših para nizašta, jer mu je to nečinjenjem omogućila Vlada, kojom je rukovodio njegov brat. Da, čuvena afera Limenka zbog koje nije odgovarao niko.  I tako,  redom.  Ali Milivoje tu ne vidi kriminal. Ni dokaze. Snimci na kojima se vidi kako se koverte stavljaju u džepove depepesovskih odjela, papiri koji govore kako Prva familija slaže naše milione- ništa to.  Poslanik DF Nebojša Medojević tvrdi da Prva familija stoji i na vrhu poreske piramide zbog koje je Katnić sada pohapsio masu ljudi.  Katnić se nije ni osvrnuo. Ne samo da ne vidi, nego i ne čuje. A i vruće je, ne može još da gura ruku u vatru.

Visoke temperature ne ometaju ni poslanike da na brzinu usvajaju rebalanse budžeta, i na pleća nam stavljaju nove  stotine miliona duga.  Ovonedjeljno podizanje ruku poslanika vladajuće partije koštaće nas novih 500 miliona eura.  Kao da duga već nema dovoljno. Za naredne tri generacije.  Ruke se jedino i dalje  ne dižu kad su u pitanju ljudska prava.  Doduše, falilo je ne samo ruku i iz vladajuće koalicije, nego i iz opozicije da se izglasa Zakon o životnom partnerstvu   osoba istog pola. U njemu nije bilo ništa od onih uobičajenih argumenata onih koji ga ne bi glasali. Predlogom zakona nije bilo omogućeno roditeljstvo, starateljstvo, hraniteljstvo i usvajanje djece, već je prosto trebalo da reguliše pitanja od životne važnosti istopolnih parova. Njihovu imovinu, njihovo pravo da skupa žive u ljubavi.   Poslanici su rekli – ne. Kamo sreće da su tako čvrsti kad treba odbraniti Taru,  Sinjajevinu, i ostala rijetka bogatstva koja su nam preostala.

Dio opozicionih poslanika ne samo da ne ometa vrućina da sa depeesovcima ćaskaju  u parlamentu, nego ni Sporazum o budućnosti. Koji kao da se lagano predaje zaboravu.  Računaju se rejtinzi, nastavljaju unutaropoziciona trvenja i ostale gubitničke matematike.

Zato je važno da se oni koji žele promjene, oni koji su organizovali šetnje za bolju Crnu Goru, oni koji su šetali, i svi koji nijesu, ali je žele, ne prepuste ljetu do kraja.  Ako u avgustu dokusure Taru ili Sinjajevinu, ne možemo je na jesen vratiti. Male vatre pobune neka gore iako je prevruće.  Jer,  ova vlast zemlju uništava i ljeti. A  opozicija je nesložna i na visokim temperaturama.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Satiranje nade  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vremena partijskih znački na reveru kao ulaznice u raj,  nijesu prošla.  Sad su tu, duboko,  obje polovine, rastavljene 1997. A Crna Gora daleko  od  promjena koje je neka manjina sanjala, od devedestih do današnjeg dana

 

Je li se nešto promijenilo? Partijska podjela plijena, partijska knjižica kao uslov za posao, ali i odgovarajuća identitetska pripadnost, prošlost koja i dalje vapi da se sa njom suočimo. Ministri koji živi ne daju da im pogledaš u bankovni račun, supruge i rođaci na spisku za državne funkcije, zakoni koji se donose bez javnih rasprava, diskriminisanje vjerskih zajednica, istorija koja se piše po volji pobjednika. Sporazumi koji ostaju slovo na papiru. Kritike koje se dočekuju etiketom „izdajnika“.  Kao da pričaš o bivšoj vlasti. A priča je u stvari o urušavanju nade nakon 30. avgusta, i velike prilike da ova zemlja konačno postane  pristojno mjesto za život. Ili bar to pokuša.

,,Ali ono što možemo da uradimo jeste da ponekad, ako je potrebno, i progledamo kroz prste”, savjetovao nas je ove sedmice potpredsjednik Vlade Dritan Abazović, dok je glumio portparola premijeru Krivokapiću, nakon njegove ,,privatne čestitke” za neustavni Dan RS.

Abazović se postupno navikava na progledavanje. Pristajanje  na hitno izglasavanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti i  ćutnja na  sastanke zvaničnika Vlade i parlamenta sa ,,tradicionalnim vjerskim zajednicama” i odbijanje nove vlasti da razgovara sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom,  jer, su presudili da ona nije   ,,tradicionalna”, bili su to tek uvod u učešće u partijskoj raspodjeli vodećih funkcija u državnim preduzećima i agencijama „po dubini“, pa i onih koje predviđaju konkurs. A i šta bi lider URA mogao reći. Upravo je ta partija  otvorila  ventil za najnovija partijska zapošljavanja , kad su njeni kadrovi prvi raspoređeni na neke od važnih državnih pozicija.  Nakon što je Abazović  samom sebi  „progledao kroz prste“  i  ušao u  ekspertsku Vladu.

Ima još nešto o čemu se u Crnoj Gori glasno ćuti. Mnogi od onih  koji su se decenijama borili za promjenje, protestvovali zbog brojnih afera koje je proizvodio Đukanovićev režim, tražili demontažu   sistema monopola, zaustavljanje progona neistomišljenika,  sučavanje sa prošlošču i zločinima i kažanjavanje zločina počinjeniih u naše ime, suprotstavljali se diskriminaciji onih koji su na  referendumu o državnom statusu 2006. godine  glasali drugačije, danas se osjećaju iznevjereno.

Na drugoj strani, neki se trude da pokažu kako se osjećaju pobjednički. To su oni koji učešće na litijama doživljavaju kao  učešće u ovovremenoj bici na Sutjesci. Oni ljepe murale i slike pokojnog mitrpolita Amfilohija po zgradama. Uz prigodne vatromete.  Zadovoljni što je ućutkana, sistemski diskriminisana Crnogorska paravoslavna crkva, miropolita Amfillohija promovišu u Đeda nacije. Ne smeta im ni dubina kad su u njoj njihovi. Oni  ne traže suočavanje s prošlošću, jer su aktivno u njoj učestvovali  ili je pasivno aminovali. Njima je dovoljno privođenje Branislava Brana Mićunovića jer je „komita“. Za ostala njegova viteštva ima vremena.

Premijer Krivokapić je, komentarišući zaustavljanje novog Zakona o slobodi vjeroispovijesti od strane Đukanovića, znakovito kazao da su „litije bile referendum“, i da predsjednik treba da „poštuje volju građana“. Čudan odabir riječi.  Ili pak nije?

Poslije referenduma 2006, DPS je administraciju popunio svojima. Suprugama, partijskim poslušnicima, sa odgovarajućim značkama na reveru. Izgleda, slijedi isto.

Vremena znački na reveru nijesu prošla. Iste su to značke. Dvije polovine, rastavljene 1997. godine  su još tu. Duboko.  Crna Gora za sve, koju je sve ove decenije sanjala ona manjina nepokorenih, još je daleko. I sve je dalja.

U  cijeloj našoj drami, ima jedna dobra vijest.  Ovaj 30. avgust  nas je makar naučio da ničija sila nije vječna. Opet je vrijeme za odupiranje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Tradicija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lanjsko usvajanje Zakona o vjerskim slobodama i ovogodišnje izmjena tog Zakona u iste noćne sate, jednako bez javne  rasprave, svjedoči da je u Crnoj Gori najžilavija tradicija – diskriminacije

 

Iako je nazvana godinom promjena, 2020. se završila baš kao što je i počela – u gluho doba noći, u polupustom parlamentu, izglasan je Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Odnosno njegove izmjene. Usvajanje  su pratili protesti onih koji njegovo donošenje vide kao udar na svetinje. Baš kao i lani. Opet – gotovo polovina parlamenta oštro se protivila njegovom donošenju. I prigovori identični kao u decembru 2019 – Zakon se donosi na brzinu, bez javne rasprave, diskriminatorski. Razlikuju se tek predznaci. Glavni su akteri zamijenili uloge. Oni koji su lani u ponoć digli ruke za Zakon, i kojima tada nije smetalo što se on donosi u tenzičnoj atmosferi i u po noći, sada su opozicija, i tome prigovaraju. Oni koji su protiv toga prošle godine ustali – sada čine isto. Sa istim opravdanjima za hitnost. Ono: radi pomirenja, multikulturanosti, pravne države, evropske budućnosti.

Mučno je gledati kako bivši premijer Duško Marković i depees kompanija dižu dva prsta ispred Skupštine i glume liberale. Dovoljno je sjetiti se kako je DPS progonio pristalice crnogorske nezavisnosti. Ili tri decenije tokom koje su rasprodali i uništili zemlju čijom se zastavom ogrću. Jasno je i da su akcijom Državne izborne komisije koja nije htjela da verifikuje mandat poslanici URA-e, pokušali da nezakonito spriječe donošenje izmjena Zakona. Od DPS-a nijesmo navikli ništa drugo osim pravnog nasilja i manipulacija. Zato su i građani u avgustu izglasali promjene. Zato je podjednako mučno gledati nove vlasti kad se ne ponašaju drugačije.

Ministar pravde Vladimir Leposavić je na prigovore da su izmjene Zakona donešene bez javne rasprave kazao  da je „javna rasprava trajala 365 dana“, pa onda da je trajala – kratko. Nije objasnio zašto je onda Vlada u pratećoj dokumentaciji upućenoj Skupštini dodala i dokument – Obrazloženje razloga zašto nije bilo javne rasprave. Ministar je kazao i da su prije donošenja izmjena razgovarali sa „predstavnicima svih vjerskih zajednica“. Dok potpredsjednik Vlade Dritan Abazović uvjerava javnost da je Zakon evopski i jednako tretira sve vjerske zajednice, od SPC do CPC, ispostavilo se da Leposavić u sve vjerske zajednice ne računa Crnogorsku pravoslavnu crkvu. S njima Vlada nije razgovarala. CPC ne postoji ni za predsjednika parlamentarnog odbora Jovana Vučurovića, koji im nije odobrio prisutsvo na sjednici odbora, već samo „tradicionalnim crkvama“. Onim istim sa kojima je Leposavić razgovarao. Mučno je bilo gledati i da zbog toga ustaje samo DPS.

Premijer Krivokapić je uveo u javni prostor „tradicionalne crkve“.  Komentarišući izmjene Zakona, kazao je da su „razgovarali sa svim predstavnicima tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica“. Dodao je da je njegov stav prema CPC „ostao isti“. Ispada da „pomirenje“ znači da će biti mirno jer se ovi drugi neće ni moći čuti. Crnogorska tradicija se nastavlja. Samo izbrišeš dio tradicije koja ti se ne dopada. U ovom slučaju to da je CPC 1905. upisana i u Ustav knjaza Nikole, recimo.

Ne stoji ni argument Vlade da javna rasprava nije ni bila potrebna jer to nije novi zakon. Novi tekst, osim brisanja četiri sporna člana prethodnog Zakona zbog kojih je protestovala Mitropolija uvodi i nove termine – evidentirane i registrovane vjerske zajednice. U pojašnjenju Vlade evidentirane su one koje postoje, a registrovane novoformirane. Šta to  znači, Vlada nije objašnjavala. Zašto se pravi razlika među vjerskim zajednicama po datumu upisa, kad su sve zajednice „jednake“? Ili su jednake samo one koje vlast uvrsti u tradicionalne? Zvuči diskriminatorski, ali sud o tome od onih koji treba da ocijene da li je Zakon ustavan, nijesmo čuli. Da Zakon „ima spornost u ustavnosti“, saopštili su i iz URA, i utješno dodali da će nakon njegovog izglasavanja tražiti provjeru ustavnosti. Uglavnom, identitetska pitanja su i pred kraj ove prednovogodišnje noći kao i lanjske bila preča od procedure.

Jasno je tek da je SPC novim zakonom izbjegla registraciju, što je bio njen problem sa prethodnom verzijom Zakona. I da je ona sada evidentirana. I očito zadovoljna novom Vladom. I njenim pogledima na tradiciju. Vjernicima CPC će ostati tradicija devedesetih – po kojoj mogu, registrovani, da lože badnjak na pločnicima i livadama. Kome se ne kisne, moći će kao i obično da uđe u SPC. I ćuti. Ponavlja se i praksa devedesetih po kojoj su oni koji misle drugačije, pa nijesu za hitno izglasavanje Zakona – izdajnici. Neprijatelji napretka.

To predano njegujemo tradiciju  – diskriminacije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Bože pomiluj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada je pokazala da je spremna da čuje kritike, ali i da nije spremna samo jedno – da zabrani vjerska okupljanja, odnosno, da se ne lažemo, ona koja organizuje Mitropolija, i tako ispoštuje Ustav tamo gdje piše da smo svi jednaki. Pa ni zarad zdravlja i života

 

Loša ili dobra vijest? Da krenemo ipak od loše. Vlada nastavlja da diskriminiše. Mjerama kojima se u susret novogodišnjim praznicima pokušalo zaustaviti širenje epidemije i zaštititi javno zdravlje, zabranjeno je bilo sve živo sem vjerskih okupljanja. Uz sve, ministarka zdravlja Jelena Borovinić Bojović, ubjeđivala je javnost da to nije diskriminacija. Samo, kako je rekla, pokušaj da se „ispoštuju ustavom zagarantovana vjerska prava“. Ma da. Vlada je, valjda, ustavna prava, poput prava na kretanje, ograničila da bi zaštitila pravo na život. Koje, po ministarki, eto, imaju pravo da drugima ugrožavaju samo – vjernici. U stvari, da se ne lažemo: vjernici Mitropolije crnogorsko primorske. Ostali: maska, kuća, distanca. Dobra vijest je da nova Vlada reaguje na kritike. Nakon mnoštva negodovanja, mjere su izmijenjene. Sad su diskriminisani samo oni koji vjeruju u druženje u kafani. Vlada je tako pokazala da je spremna da čuje kritike, ali i da nije spremna samo jedno – da zabrani SPC okupljanja i tako ispoštuje Ustav tamo gdje piše da smo svi jednaki.  Pa ni zarad zdravlja i života.

Neki su  pošli  korak dalje. Gradonačelnik Budve Marko Bato Carević ukinuo je – Deda Mraza. U tom gradu djecu će od sada uveseljavati Božić Bata, njegova pravoslavna verzija. Ko u pravoslavlje ne vjeruje, valjda, opet: kuća, maska, distanca. I da se nada da Deda Mraz ipak postoji. I ulazi u kuće kroz dimnjak.

Sreća pa je na čelu Odbora za ljudska prava Jovan Vučurović, poslanik Demokratskog fronta, da reaguje na diskriminaciju.  Ah, da, Vučurović je negirao genocid u Srebrenici, ustajao protiv LGBT prava, izjavljivao da Crnogorci ne postoje. Doduše, najavio je da će od sad svi građani biti jednaki. Moguće da je mislio samo na one koji postoje. Ostali, poput  Batovog Deda Mraza – ko u njih vjeruje, nek vjeruje po kućama.

Ima i onih koji ne spore zločine, ali ih upotrebljavaju u političke svrhe. Bošnjačka stranka predala je ove sedmice Skupštini Inicijativu za usvajanje rezolucije o priznavanju genocida u Srebrenici. To bi bilo savim u redu da ista partija nije provela u vlasti godine i godine junački ćuteći o onome što im sada smeta – što se u Deklaraciji o Srebrenici, koju je Skupština  usvojila 2009. godine, ne pominje da se tamo desio genocid.

Stigla je još jedna blaga vijest. Poslanica Demokratskog fronta Marina Jočić, izabrana je u Upravni odbor Nacionalnih parkova. Sreća pa borovi i smrče nemaju nacionalni identitet i vjeroispovjest, inače bi pala sječa. Marinu Jočić pamtimo, recimo, po izjavi kojom je komentarisala prelazak svog bivšeg kolege Nikole Rovčanina u Demokrate: „Ako je Nikola zaista onakav kakvog sam ga ja doživljavala prilikom naših susreta, on neće moći da stavi kravatu, neće moći da mu kao Srbinu potpredsjednik partije bude musliman, niti predsjednik političkog Savjeta Albanac. I neće moći da pristane da bude u stranci koju finansiraju antisrpske ambasade i organizacije”. Ili onoj kad je kao prva predsjednica Kola srpskih sestara ratnih devedesetih govorila: „Za krst časni i slobodu zlatnu daćemo sve. Makar to bili naši životi, životi naše braće i naše djece”. Današnja čuvarka nacionalnih parkova najdalje je dogurala kad je devedesetih za Monitor izjavila da je za grance srpstva na potezu Karlobag, Karlovac Virovitica spremna da žrtvuje i brata.

Neki su spremni da se žrtvuju zarad krsta i srbstva, a neki zarad vječne fotelje. Milutin Simović se tako lavovski borio da zadrži novogodišnji bazar i klizalište u Nikšiću, uprkos epidemiji i nalogu stručnjaka da se okupljanja zabrane. Organizovao je i fejzbuk referendum, na kom su građani Nikšića trebali da se izjasne za ili protiv bazara i klizališta. Kad je konačno stigao negativni glas naroda, Simović je objasnio da su to u stvari stanovnici Ljiga, Aleksinca, Beograda, Novog sada, Niša i Trebinja nadglasali Nikšićane.  Ne znaš dal je teže vjerovati u Božić Batu ili DPS pojašnjenja.

Sve je teže vjerovati i u obećanja nove vlasti da će se ponašati drugačije od one prethodne i raditi na stvaranju Crne Gore u kojoj su svi jednaki.  Bože pomiluj.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo