Povežite se sa nama

INTERVJU

LEV KREFT, PROFESOR FILOZOFIJE NA LJUBLJANSKOM UNIVERZITETU: „Konačna rješenja“ su siguran put u nove ratove

Objavljeno prije

na

Trebalo bi se nadati da će zeleni pokreti sprovesti profanizaciju politike tako da ona ponovo pređe iz ruku samozvanih svećenika u ruke svih nas kao običnih ljudi koji su, silom prilika, prisiljeni da nastupe kao homo politicus

 

MONITOR: Kako Vi kao profesor filozofije ali i nekadašnji političar sa parlamentarnim iskustvom, ocjenjujete domete Slovenije od početka njenog postojanja kao samostalne države do danas, kada je članica EU sa stažom od 2004. godine?

KREFT: Ako se poredimo sa situacijom od pre trideset godina, standard života je neuporedivo veći. To treba uvažavati jer je glavni poriv tranzicije bila želja da se od nestašice praška za pranje stigne do krcatog šoping centra. Međutim, to ima svoju cenu, jer se mnogi ljudi neprestano plaše za vlastiti opstanak i za život svojih porodica radeći u uslovima jedva malo zaštićenog „redovnog“ zapošljavanja, mnogo manje zaštićenih oblika skraćenog radnog vremena, skoro nezaštićenog ugovornog rada, još manje zaštićenog samozapošljavanja, i (ako uzmemo u obzir najmlađe) potpuno nezaštićenog studentskog rada, o čemu veoma ubedljivo govori moja koleginica Maja Breznik. Mirnog i bezbednog zapošljenja nema nigde. Na početku nastajanja modernog tipa države koja je javna stvar svih građana, dakle republika, i gde moć drži u rukama narod – pa je dakle demokratija, znalo se tvrditi da se politikom mogu baviti samo nezavisni ljudi, ljudi koji ne ovise o volji moćnika. Drugim rečima: ko nema slobodnu volju ne može biti političko biće. U savremenoj državi takvih ljudi nema, pa nema ni republike ni demokratije. Slovenija se, dakle, uspešno osavremenila.

MONITOR: Posljednjih mjeseci dosta se protestuje protiv vlade premijera Janeza Janše koji je bio i jedan od najpoznatijih slovenačkih disidenata u SFRJ. Da li je antikomunizam kao Janšin bio dovoljan da bi se stvorilo slobodno društvo?

KREFT: Janez Janša nije bio disident – disidenti se ne kandiduju za predsednike Saveza socijalističke omladine. Komunizam nije bio slobodno društvo, ali nije bilo slobodno ni ono ranije društvo u kome se komunizam razvio u ilegali i pobedio u ratu protiv fašizma i nacizma. Prateći usmerenje vladavine Janeza Janše, ove kao i prijašnjih, čini se da bi hteo eliminisati svaku kritiku i opoziciju pa je po tome doista posve blizak surovom razdoblju prvog posleratnog komunizma. Taj se, međutim, kasnije prilično promenio, dok nas je ponovljeno prisustvo Janeza Janše kao premijera naučilo da se on ne menja nimalo, ili bar ne nabolje. Ali to nije razlog protestima u kojima najveći udeo imaju mladi koji ne haju za starim podelama. Razlog je što neće da uđu u život društva kakvog sprema ta vlada, a dodatnu žestinu je pokretu dao Janša lično ciničnim ignorisanjem pokreta i ponižavajućim tviteraškim izjavama. Ljudi se politizuju jer je povređen njihov državljanski ponos kojeg pre uvreda nisu bili ni svesni, ali sada jesu, pa se ne žele više zadovoljiti isključivim zadovoljavanjem svog ličnog ili grupnog interesa. Oni hoće vladu koja poštuje dostojanstvo naroda i kada joj kritika ne prija, a dok takve i takve vlade nema, neće ni ljudi da poštuju vlast koja ne poštuje njih.

MONITOR: Janša je nedavno bio i u centru skandala sa tzv. non-pejper dokumentom koji predviđa novu velikodržavnu podjelu na Balkanu. On  je, na kraju, porekao svoje autorstvo, ali je ostalo pitanje da li EU desnica ispituje teren za rješenja koja bi, možda, bila prihvatljivija i moćnicima na Zapadnom Balkanu. Koliko je „afera Janša“ uticala na političku scenu u  Sloveniji?

KREFT: U seriji velikih afera i skandala koji izniču jedan za drugim ta je epizoda uzbudila jedan deo ljudi u Sloveniji, posebno one koji i dalje drže do celokupnog balkanskog prostora i u njemu održavaju prisne veze, ali sigurno ne toliko koliko je uzbudila i ugrozila one sa kojima taj nepostojeći dokument manipuliše i određuje im bez njihovog prava glasa kako bi trebali da žive, u kojim granicama i sa kakvim vladarima. „Konačna rešenja“, a takvo se nudi u tom famoznom papiru, su najbrži put u nove ratove. Ali na tu temu ne treba stavljati u fokus samo Janšu i balkanske mutivode. Posle dve decenije ni Europska zajednica ni NATO nisu ponudili nijedno rešenje koje bi prevazilazilo status quo jednog improviziranog primirja. Sigurno to nije zbog toga što se glupani ne mogu setiti rešenja, već zbog toga što i Europi i SAD-u i NATO-u odgovara upravo rovito i nezavršeno stanje. Time se otvara mogućnost da i mnogo slabije regionalne snage ramišljaju kako doći do kolača u vidu teritorijanih promena u vlasitu korist. Slovenija tu nema šta da dobije, pa je njezina uloga u toj priči krajnje suluda.

MONITOR: Kakvu bi ulogu Slovenija mogla imati u poboljšanju položaja građana na Zapadnom Balkanu, posebno za vrijeme njenog predsjedavanja Savjetom EU?

KREFT: Za vreme predsedavanja Slovenija neće, zbog svih neprijatnosti, skandala i uvreda koje je Vlada uputila Briselu, imati skoro nikakvu ulogu. To što je visoko na dnevni red stavljeno proširenje Europske unije na Zapadnom Balkanu pre bi se moglo shvatiti kao uvod u pretvaranje tog dela sveta u novu Tursku koju će se na sličan način decenijma držati na ulasku, i pokušavati je navići na prihvatanje svih uslova bez otvaranja ulaznih vrata. Kako je to završilo u slučaju Turske zna se, a u balkanskim uslovima procesi mogu biti još opasniji, jer trajni mirnodopski uslovi se u Europi ne stvaraju sve jeftinijim ljubljenjem između Njemačke i Francuske, nego proširenjem na Balkan.

MONITOR: Posljednjih godina ljudi iz svijeta estrade postaju, preko noći, čelnici partija, pa i vlada i država. Da li to govori da je „bavljenje politikom“ postalo suvišno i da nam predstoji neko „postpolitičko“ vrijeme koje je dugo nagovještavano sve većim uticajem koji popularnost „selebritija“ iz šou biznisa i profesionalnog sporta imaju na ogroman broj ljudi na planeti?

KREFT: Politički se domet takvih prodora u politiku brzo troši, pa se tragom logike pop-zvezda mora lansirati neka nova, još pre nego što je istekao rok upotrebe one od ranije. Kako govore zakoni popularnosti i tržišta razonode, ne deluje tu samo uzdizanje na pijedestal nego i suprotnim pravcem. Svi se ti preko noći rođeni spasioci naroda reklamišu kao prvi rod poštenih političara ili političarki, pa ih posle kratke uzlazne putanje, čeka sudbina svih ostalih prvih mačića.

MONITOR: Da li i Vi, kao Pol Mason autor „Postkapitalizma“, vjerujete u kraj neoliberalnog kapitalizma i da tome može uslijediti upravo njegova alternativa?

KREFT: Svet se kao celina suočava sa dva krajnje eksplozivna procesa. O jednom svedoče već za svakog osetne promene okoliša prouzrokovane divljačkim iskorištavanjem svih planetarnih resursa, a drugi se ogleda u eksponencijalnom rastu sve dublje razlike između sve manjeg broja bogatih i moćnih i sve većeg broja siromašnih i nemoćnih. Ubeđen sam da je konstatacija da se tako ne može nastaviti, već prodrla u shvatanja većine svh ljudi. Pošto je to pitanje savremenosti – na njega će morati odgovoriti sadašnji ljudi, jer je inače moguće da budućih generacija neće ni biti. Kapitalizam, kakav je proizveo ovu situaciju, nije više mogući izbor. Alternativnih izlaza ima više, ali je jasno da „ili komunizam ili varvarstvo“ nije opcija jer je komunizam neželjena prošlost a varvarstvo neželjena budućnost koja najverovatnije vodi i u kraj homo sapiens epizode u istoriji planete.

MONITOR: Teme „zelene politike“, otpor urušavanju prirodne ravnoteže na planeti (pa i povodom uzroka aktuelne pandemije), kao da će zamijeniti politički domen ljevice. Da li je moguće kroz „zelenu politiku“ rješavati sve probleme aktuelnog neoliberalizma?

KREFT: Problem „zelene politike“ jeste da ona nema ama baš nikakvu šansu ukoliko ostane isključivo zelena, to jest, ukoliko ne shvati da kapitalistička konkurencija i stranačka demokratija nisu odgovor na zelene probleme nego suština samog problema. Da treba iz korena promeniti samo shvatanje i institucionalizaciju „politike“, prodire kao shvatanje u zelenim krugovima sve većom brzinom, pa se treba nadati da će upravo zeleni pokreti sprovesti profanizaciju politike tako da ona ponovo pređe iz ruku samozvanih svećenika u ruke svih nas kao običnih ljudi koji su, silom prilika, prisiljeni da nastupe kao homo politicus.

MONITOR: Kako vidite „fenomen Kina“? Kakav je to sistem u zemlji koja se nije odrekla komunizma i ima jednu partiju, komunističku, a da, istovremeno, stvara tajkune koji pune Forbsovu listu najbogatijih na svijetu? Da li Kina, kao uskoro prva svjetska ekonomija, već „vlada svijetom“?

KREFT: U svetu imperijalizma Kina je sigurno osveženje na koje se treba naviknuti, a stare globalne snage to još nisu svarile, što vodi u moguće opasne situacije. Ali svetom ne vlada niti će vladati Kina, jer svetom za sada vlada kaos. Kineski put nije alternativa kaosu nego samo gambitno otvaranje koje kaos čini još ubedljivijim. A komunizam i nije jednopartijski sistem, jer jednopartijski su i drugi populistički sistemi, već znači ukidanje privatnog vlasništva sredstava za proizvodnju. Kina ide suprotnim putem od takvog komunizma.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo