Povežite se sa nama

INTERVJU

LEV KREFT, PROFESOR FILOZOFIJE NA LJUBLJANSKOM UNIVERZITETU: „Konačna rješenja“ su siguran put u nove ratove

Objavljeno prije

na

Trebalo bi se nadati da će zeleni pokreti sprovesti profanizaciju politike tako da ona ponovo pređe iz ruku samozvanih svećenika u ruke svih nas kao običnih ljudi koji su, silom prilika, prisiljeni da nastupe kao homo politicus

 

MONITOR: Kako Vi kao profesor filozofije ali i nekadašnji političar sa parlamentarnim iskustvom, ocjenjujete domete Slovenije od početka njenog postojanja kao samostalne države do danas, kada je članica EU sa stažom od 2004. godine?

KREFT: Ako se poredimo sa situacijom od pre trideset godina, standard života je neuporedivo veći. To treba uvažavati jer je glavni poriv tranzicije bila želja da se od nestašice praška za pranje stigne do krcatog šoping centra. Međutim, to ima svoju cenu, jer se mnogi ljudi neprestano plaše za vlastiti opstanak i za život svojih porodica radeći u uslovima jedva malo zaštićenog „redovnog“ zapošljavanja, mnogo manje zaštićenih oblika skraćenog radnog vremena, skoro nezaštićenog ugovornog rada, još manje zaštićenog samozapošljavanja, i (ako uzmemo u obzir najmlađe) potpuno nezaštićenog studentskog rada, o čemu veoma ubedljivo govori moja koleginica Maja Breznik. Mirnog i bezbednog zapošljenja nema nigde. Na početku nastajanja modernog tipa države koja je javna stvar svih građana, dakle republika, i gde moć drži u rukama narod – pa je dakle demokratija, znalo se tvrditi da se politikom mogu baviti samo nezavisni ljudi, ljudi koji ne ovise o volji moćnika. Drugim rečima: ko nema slobodnu volju ne može biti političko biće. U savremenoj državi takvih ljudi nema, pa nema ni republike ni demokratije. Slovenija se, dakle, uspešno osavremenila.

MONITOR: Posljednjih mjeseci dosta se protestuje protiv vlade premijera Janeza Janše koji je bio i jedan od najpoznatijih slovenačkih disidenata u SFRJ. Da li je antikomunizam kao Janšin bio dovoljan da bi se stvorilo slobodno društvo?

KREFT: Janez Janša nije bio disident – disidenti se ne kandiduju za predsednike Saveza socijalističke omladine. Komunizam nije bio slobodno društvo, ali nije bilo slobodno ni ono ranije društvo u kome se komunizam razvio u ilegali i pobedio u ratu protiv fašizma i nacizma. Prateći usmerenje vladavine Janeza Janše, ove kao i prijašnjih, čini se da bi hteo eliminisati svaku kritiku i opoziciju pa je po tome doista posve blizak surovom razdoblju prvog posleratnog komunizma. Taj se, međutim, kasnije prilično promenio, dok nas je ponovljeno prisustvo Janeza Janše kao premijera naučilo da se on ne menja nimalo, ili bar ne nabolje. Ali to nije razlog protestima u kojima najveći udeo imaju mladi koji ne haju za starim podelama. Razlog je što neće da uđu u život društva kakvog sprema ta vlada, a dodatnu žestinu je pokretu dao Janša lično ciničnim ignorisanjem pokreta i ponižavajućim tviteraškim izjavama. Ljudi se politizuju jer je povređen njihov državljanski ponos kojeg pre uvreda nisu bili ni svesni, ali sada jesu, pa se ne žele više zadovoljiti isključivim zadovoljavanjem svog ličnog ili grupnog interesa. Oni hoće vladu koja poštuje dostojanstvo naroda i kada joj kritika ne prija, a dok takve i takve vlade nema, neće ni ljudi da poštuju vlast koja ne poštuje njih.

MONITOR: Janša je nedavno bio i u centru skandala sa tzv. non-pejper dokumentom koji predviđa novu velikodržavnu podjelu na Balkanu. On  je, na kraju, porekao svoje autorstvo, ali je ostalo pitanje da li EU desnica ispituje teren za rješenja koja bi, možda, bila prihvatljivija i moćnicima na Zapadnom Balkanu. Koliko je „afera Janša“ uticala na političku scenu u  Sloveniji?

KREFT: U seriji velikih afera i skandala koji izniču jedan za drugim ta je epizoda uzbudila jedan deo ljudi u Sloveniji, posebno one koji i dalje drže do celokupnog balkanskog prostora i u njemu održavaju prisne veze, ali sigurno ne toliko koliko je uzbudila i ugrozila one sa kojima taj nepostojeći dokument manipuliše i određuje im bez njihovog prava glasa kako bi trebali da žive, u kojim granicama i sa kakvim vladarima. „Konačna rešenja“, a takvo se nudi u tom famoznom papiru, su najbrži put u nove ratove. Ali na tu temu ne treba stavljati u fokus samo Janšu i balkanske mutivode. Posle dve decenije ni Europska zajednica ni NATO nisu ponudili nijedno rešenje koje bi prevazilazilo status quo jednog improviziranog primirja. Sigurno to nije zbog toga što se glupani ne mogu setiti rešenja, već zbog toga što i Europi i SAD-u i NATO-u odgovara upravo rovito i nezavršeno stanje. Time se otvara mogućnost da i mnogo slabije regionalne snage ramišljaju kako doći do kolača u vidu teritorijanih promena u vlasitu korist. Slovenija tu nema šta da dobije, pa je njezina uloga u toj priči krajnje suluda.

MONITOR: Kakvu bi ulogu Slovenija mogla imati u poboljšanju položaja građana na Zapadnom Balkanu, posebno za vrijeme njenog predsjedavanja Savjetom EU?

KREFT: Za vreme predsedavanja Slovenija neće, zbog svih neprijatnosti, skandala i uvreda koje je Vlada uputila Briselu, imati skoro nikakvu ulogu. To što je visoko na dnevni red stavljeno proširenje Europske unije na Zapadnom Balkanu pre bi se moglo shvatiti kao uvod u pretvaranje tog dela sveta u novu Tursku koju će se na sličan način decenijma držati na ulasku, i pokušavati je navići na prihvatanje svih uslova bez otvaranja ulaznih vrata. Kako je to završilo u slučaju Turske zna se, a u balkanskim uslovima procesi mogu biti još opasniji, jer trajni mirnodopski uslovi se u Europi ne stvaraju sve jeftinijim ljubljenjem između Njemačke i Francuske, nego proširenjem na Balkan.

MONITOR: Posljednjih godina ljudi iz svijeta estrade postaju, preko noći, čelnici partija, pa i vlada i država. Da li to govori da je „bavljenje politikom“ postalo suvišno i da nam predstoji neko „postpolitičko“ vrijeme koje je dugo nagovještavano sve većim uticajem koji popularnost „selebritija“ iz šou biznisa i profesionalnog sporta imaju na ogroman broj ljudi na planeti?

KREFT: Politički se domet takvih prodora u politiku brzo troši, pa se tragom logike pop-zvezda mora lansirati neka nova, još pre nego što je istekao rok upotrebe one od ranije. Kako govore zakoni popularnosti i tržišta razonode, ne deluje tu samo uzdizanje na pijedestal nego i suprotnim pravcem. Svi se ti preko noći rođeni spasioci naroda reklamišu kao prvi rod poštenih političara ili političarki, pa ih posle kratke uzlazne putanje, čeka sudbina svih ostalih prvih mačića.

MONITOR: Da li i Vi, kao Pol Mason autor „Postkapitalizma“, vjerujete u kraj neoliberalnog kapitalizma i da tome može uslijediti upravo njegova alternativa?

KREFT: Svet se kao celina suočava sa dva krajnje eksplozivna procesa. O jednom svedoče već za svakog osetne promene okoliša prouzrokovane divljačkim iskorištavanjem svih planetarnih resursa, a drugi se ogleda u eksponencijalnom rastu sve dublje razlike između sve manjeg broja bogatih i moćnih i sve većeg broja siromašnih i nemoćnih. Ubeđen sam da je konstatacija da se tako ne može nastaviti, već prodrla u shvatanja većine svh ljudi. Pošto je to pitanje savremenosti – na njega će morati odgovoriti sadašnji ljudi, jer je inače moguće da budućih generacija neće ni biti. Kapitalizam, kakav je proizveo ovu situaciju, nije više mogući izbor. Alternativnih izlaza ima više, ali je jasno da „ili komunizam ili varvarstvo“ nije opcija jer je komunizam neželjena prošlost a varvarstvo neželjena budućnost koja najverovatnije vodi i u kraj homo sapiens epizode u istoriji planete.

MONITOR: Teme „zelene politike“, otpor urušavanju prirodne ravnoteže na planeti (pa i povodom uzroka aktuelne pandemije), kao da će zamijeniti politički domen ljevice. Da li je moguće kroz „zelenu politiku“ rješavati sve probleme aktuelnog neoliberalizma?

KREFT: Problem „zelene politike“ jeste da ona nema ama baš nikakvu šansu ukoliko ostane isključivo zelena, to jest, ukoliko ne shvati da kapitalistička konkurencija i stranačka demokratija nisu odgovor na zelene probleme nego suština samog problema. Da treba iz korena promeniti samo shvatanje i institucionalizaciju „politike“, prodire kao shvatanje u zelenim krugovima sve većom brzinom, pa se treba nadati da će upravo zeleni pokreti sprovesti profanizaciju politike tako da ona ponovo pređe iz ruku samozvanih svećenika u ruke svih nas kao običnih ljudi koji su, silom prilika, prisiljeni da nastupe kao homo politicus.

MONITOR: Kako vidite „fenomen Kina“? Kakav je to sistem u zemlji koja se nije odrekla komunizma i ima jednu partiju, komunističku, a da, istovremeno, stvara tajkune koji pune Forbsovu listu najbogatijih na svijetu? Da li Kina, kao uskoro prva svjetska ekonomija, već „vlada svijetom“?

KREFT: U svetu imperijalizma Kina je sigurno osveženje na koje se treba naviknuti, a stare globalne snage to još nisu svarile, što vodi u moguće opasne situacije. Ali svetom ne vlada niti će vladati Kina, jer svetom za sada vlada kaos. Kineski put nije alternativa kaosu nego samo gambitno otvaranje koje kaos čini još ubedljivijim. A komunizam i nije jednopartijski sistem, jer jednopartijski su i drugi populistički sistemi, već znači ukidanje privatnog vlasništva sredstava za proizvodnju. Kina ide suprotnim putem od takvog komunizma.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo