Đurđa Radulović rođena je 1992. godine. Živi i radi kao novinarka u Podgorici. Jedno vrijeme radila je i kao profesorica engleskog jezika u Vijetnamu. O svom iskustvu u toj zemlji govori za Monitor
Kako ste odlučili da odete u Vijetnam i tamo radite?
Htjela sam avanturu u životu, a Azija mi je djelovala egzotično i imala sam želju da odem tamo. Našla sam se u svijetu koji uopšte ne poznajem. Prvo radno mjesto, u školi za jezike, pronašla sam preko međunarodne organizacije za studente AIESEC, koju drugima preporučujem samo ako prvobitno dobro provjere gdje će zapravo ići. Recimo, ta škola za jezike gdje sam prvobitno radila nije bila u Ho Ši Minu kako je trebalo, već sam morala da putujem – od grada do sela, što mi je bilo vrlo naporno. Ubrzo sam raskinula taj ugovor, i našla drugi posao koji mi je više odgovarao i koji je bio bolje plaćen.
Kako je bilo predavati u vijetnamskim školama?
Odmah sam shvatila da se tamo veliki novac ulaže u obrazovanje. Forsira se učenje engleskog jezika, i često dovode profesorice sa zapada, naročito native speakers (one kojima je engleski maternji) da podučavaju učenike i učenice. Mnogim roditeljima je cilj da njihova djeca pođu u inostranstvo, pa je tako i pritisak na njih veliki, moraju mnogo da uče. Južna Koreja, gdje je konkurencija u obrazovanju ogromna, je, u tom smislu, Vijetnamu uzor.
Kakav je Vijetnam?
Prvobitni doživljaj je bio kao da sam se našla na drugoj planeti. Živjela sam u južnom dijelu Vijetnama, u početku u selima i manjim gradovima koji su bili dosta izolovani. Taj period pamtim po velikoj usamljenosti, jer sam u njima uglavnom bila jedina strankinja. Niko nije govorio engleski, pa sam, bukvalno od muke, počela da učim vijetnamski. Sela jesu prilično urbanizovana, a mnogi ljudi koji u njima žive odlaze u grad da rade. Ubrzo sam se preselila u Ho Ši Min, gdje me je prvo šokirao saobraćaj. To je jedna nepregledna, široka i dugačka u beskonačnost rijeka motora, a automobila gotovo uopšte nema, oni su luksuz. Po stanovniku su dva ili tri motora. Vožnja mi nije najsjajnije išla, pa sam stalno morala da se vozim taksi-motorom, koji je tamo prejeftin. Ho Ši Min je milionski grad, spoj različitih kultura, a život u njemu je haotičan.
Priroda je tamo poprilično devastirana.
To je nešto što se prvo uoči. Iz Ho Ši Mina, ali i ostalih velikih gradova u Vijetnamu od velike zagađenosti vazduha ne možete vidjeti zvijezde. Nebo stalno izgleda kao da je u izmaglici, a vlaga je ogromna. Zamišljala sam Vijetnam kao zemlju šuma i prašuma, ali kada sam došla, dočekalo me je razočarenje. Sve što su mogli, posjekli su zarad proizvodnje.
Predrasuda je da je hrana u azijskim zemljama vrlo slična.
Apsolutno. To je kao da kažete da Crna Gora i Francuska imaju istu kuhinju, jer njihovi stanovnici u ishrani koriste hleb. Vijetnamska kuhinja je, na primjer, potpuno različita od japanske, osim što je pirinač uglavnom svuda osnova. Najdraži su mi bili puževi i školjke, pripremljeni na poseban način, koji se prodaju kao slaniši na ulicama.
Na koji način se danas vide posljedice rata u Vijetnamu?
Vijetnamci i Vijetnamke se tek u posljednjih 20 ili 30 godina oporavljaju od rata. Brzo se razvijaju, ali se osjeća uticaj komunizma u svim porama društva. On doduše nije kao kineski komunizam, zbog velikog uticaja Amerike, ali je vidljiv, i kao građanin ne smiješ da kritikuješ državu. Mnogo aktivista završi u zatvoru. Zemlja je vrlo zatvorena za informacije, i teško je znati što se zbiva iza kulisa.
Koliki je uticaj tradicije u društvu?
Veliki. Tačno se znaju šta su obaveze, naročito šta su obaveze žena, a šta muškaraca. Gotovo nikada nećete vidjeti muškarca koji se brine o starim roditeljima, to će uvijek biti žena. Vijetnamci su vrlo porodični ljudi, i kolektivističko su društvo. Dužnost je muškarca obavezno da zarađuje novac. Biznis, biznis, biznis. Nije bilo tinejdžera kom sam predavala a koji nije želio da razvija biznis.
Šta biste prvo posavjetovali one koji žele da otputuju u Vijetnam?
Da ponesu sa sobom garderobu koja im pokriva čitavo tijelo. Zbog vlage, insekata i čestih poplava.
Andrea JELIĆ