Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Dejan Lazarević

Objavljeno prije

na

Dejan Lazarević je fotograf. Dok je fotografisao noćno nebo, otkrio je fenomen svjetlosnog zagađenja. Ispostavilo se da je fotografija odličan medij za mjerenje, dokumentovanje i prezentaciju tog fenomena, pa je tako krenuo u istraživanje, ali i razvijanje astroturizma u Crnoj Gori. To otkriće podstaklo ga je i na građanski aktivizam

 

Šta je za Vas fotografija?

Fotografija je spoj nauke i umjetnosti, a kako dugo nijesam mogao da se pronađem ni u jednoj od njih u potpunosti, tu sam naišao na savršen balans i ujedinio interesovanja. Volim da šetam po toj imaginarnoj granici, što mi omogućava da pratim tehnološka dostignuća. Trudim se da učim što više o prirodi svijetla, da posmatram i da hranim kreativnost.

Zainteresovali ste se za fenomen svjetlosnog zagađenja. O čemu je tačno riječ?

Kada je počelo kovid zaključavanje našao sam se u Šavniku, gdje sam, iz dosade, probao da fotografišem zvijezde. Odmah sam se zaljubio, i poželio da napravim fotografije noćnog neba u svakom gradu u Crnoj Gori, jer je nedostajalo takvog sadržaja. Međutim, u Podgorici sam otkrio da na nebu ima tek šačica zvijezda i to me je dovelo do saznanja da postoji svjetlosno zagađenje i da ljudi iz grada ne vide zvijezde na isti način kao oni izvan njega. Što sam dublje ulazio u istraživanje ovog fenomena, nailazio sam na sve više zabrinjavajućih uticaja na ljude i životnu sredinu. Na primjer, na naučni rad koji potvrđuje da nepravilna upotreba vještačkog svijetla u noćnim satima direktno izaziva tumor dojke. Izabrao sam za temu svog master rada upotrebu fotografije u svrhe suzbijanja svjetlosnog zagađenja, i počeo da se bavim astrofotografijom. Sve to mi je dalo podstrek da svoja saznanja prenesem na druge, i tako nastaje NVO Nikta. Ispostavilo se da je fotografija odličan medij za mjerenje, dokumentovanje i prezentaciju svjetlosnog zagađenja, pa sam tako krenuo u istraživanje mnogih u lokaliteta u Crnoj Gori, spremajući se za sljedeći cilj – razvijanje astroturizma. Kroz NVO aktivnosti planiramo edukaciju građanstva, pronalazimo brojne lokalitete pogodne za radionice astrofotografije, stargazing, amatersku astronomiju i slične aktivnosti.

Crna Gora se pokazala kao fenomen kada je riječ o svjetlosnom zagađenju.

Zbog male gustine naseljenosti, nedostatka industrijskih područja, geografskih karakteristika Crna Gora ima jako malu koncentraciju svjetlosnog zagađenja na većini svoje teritorije. Jedino u većim gradovima postoji zabrinjavajuća količina, međutim sjeverna regija ima izvanredno čista područja, kojima se malo ko može pohvaliti u svijetu. Smatra se da 80 odsto svjetske populacije ne vidi mlječni put ispred svog doma, a u Crnoj Gori je vidljiv na većini teritorije.

Šta čini jednu fotografiju dobrom?

Fotografija je dobra kada ste zadovoljni rezultatom i kada ste uspjeli da iskomunicirate to što želite. Posmatrača, međutim, dobra fotografija treba da natjera na razmišljanje, na akciju i da promijeni nešto u njemu. Izvanredna fotografija drži njegov pogled nakon toga satima u svom okviru. Sve fotografije ikad nastale imaju potencijal za sva tri slučaja, ali zavise od subjektivnog doživljaja.

Bavite se i građanskim aktivizmom, a posebno ste se uključili u odbranu Komarnice. Šta nam taj projekat govori o ekološkoj svijesti u Crnoj Gori i zelenim idejama?

Saznanje o svjetlosnom zagađenju me je gurnulo ka građanskom aktivizmu i usput sam upoznao mnoge sjajne ljude koji su mi promijenili život. Uz njih sam shvatio koliko je važno, lijepo i teško boriti se za prirodu u našoj zemlji i proširio svoja znanja o njenim bogatstvima. Usred tog procesa u mom rodnom gradu oživljava ideja iz prošlog vijeka. Elektroprivreda Crne Gore u zaštićenom području želi da napravi hidrocentralu koja nepovratno uništava biodiverzitet, pa je moje uključivanje u tu kampanju prirodan slijed događaja. Projekat nam govori da naša Vlada i dalje ne donosi odluke u korist građana. Međutim, broj onih koji su na društvenim mrežama i na skupu u Breznima podržali naš protest pokazuje da je ekološka svijest građana u usponu, a to je ono što je važno.

Šta biste posavjetovali mlade fotografe?

Sve mlade ljude bih savjetovao da istraže svoju zemlju prije nego što krenu dalje, jer sam se na svom primjeru uvjerio da ne prestaje da iznenađuje i da nas ne mora sputavati to što smo mala nerazvijena država, već upravo suprotno. Onima koji izaberu kameru za saputnika želim strpljenje, da vjeruju u sebe i da kroz objektiv gledaju što više stvari koje ih ispunjavaju i inspirišu.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Nađa Ašanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nađa Ašanin rođena je 1998. godine i živi u Podgorici. Studentkinja je završne godine novinarstva na Fakultetu političkih nauka na Univerzitetu Crna Gora (UCG). Učesnica je raznih radionica na temu medijske pismenosti, učešća žena u medijima, medijskih sloboda… Kako kaže, država najmanje ulaže u one koji su njena budućnost

 

Studirate na Fakultetu političkih nauka na Univerzitetu Crna Gora. Šta vidite kao nedostatke u procesu obrazovanja u toj ustanovi? 

Konkretno, kada je u riječ o studijskom programu Mediji i novinarstvo, najveći problem jeste nedostatak prakse. Studenti na prvoj i drugoj godini u okviru predmeta imaju praksu u štampanim i elektronskim medijima, međutim, ona nije sprovedena na najbolji način. Pojedini mediji ne angažuju studente dovoljno, kako bi stekli znanje u novinarskom poslu, što se kasnije odražava i na njihov uspjeh u karijeri. Smatram da je praksa jednako bitna kao i ostali predmeti, jer studenti imaju mogućnost da svoje znanje primijene i mimo fakulteta.

Šta zapažate kao glavne probleme u studentskoj zajednici?

Studenti se su se tokom pandemije suočavali sa mnogim problemima – onlajn nastava izazvala je mnogo poteškoća, rokovi za polaganje ispita su bili prilično neogranizovani i slično. Kada govorimo o samom studiranju, moramo podsjetiti i na studente iz drugih opština, koji nisu uspjeli da dobiju pravo na dom, a samim tim nijesu mogli ni da riješe stambeno pitanje tokom studija.

Zatim, novije generacije se suočavaju sa problemima obavljanja stručnog osposobljavanja – pripravničkog staža. Studenti nijesu u mogućnosti da ga odrađuju dok ne završe master studije.

U skladu sa pomenutim činjenicama, dužnost države jeste da uloži napore kako bi studenti bili u boljem položaju.

Gdje su studenti u aktuelnoj političkoj situaciji? Šta bi trebalo donosiocima odluka da bude prioritet, odnosno odakle početi rješavanje nagomilanih problema? 

Studenti su, kao mlade nade i budućnost države, zadnja „rupa na svirali“ kada je riječ o brizi vlasti o građanima. Prije svega, uslovi za život u studentskim domovima, počevši od smještaja i hrane, pa do svega ostalog, su na jako niskom nivou. Takođe, potrebno je povećati standard kada su u pitanju studentski krediti, uslovi za samo studiranje i drugo. I nakon završenih studija, posao u struci je teško pronaći, te se mladi ljudi odlučuju na poslove nižeg ranga. U suštini, država najmanje ulaže u one koji su njena budućnost.

Šta je za Vas novinarstvo?

Novinarstvo je, prije svega, strast i želja za promjenama u društvu. Pored svih poteškoća koje sa sobom nosi bavljenje ovom profesijom, buntovni duh i želja za akcijom uvijek preovlada. Na svijesti našeg društva je neophodno raditi, a mediji gotovo da imaju najjači uticaj na to. Jer, kako kaže jedan od najljepših citata: ,,Narod bez pouzdanih vijesti je, prije ili kasnije, narod bez temelja slobode“.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Marijana Babović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Marijana Babović rođena je 1996. godine u Podgorici. Osnovnu školu i potom gimnaziju završila je u Podgorici, gdje živi i radi. Napisala je mnoge pjesme od kojih su samo neke Pjesma tati, Uspavanka zlatnog dječaka, Ljepša pjesma, Magličasta pjesma, Anđelu, Očeva pjesma, Slovo o majci, Molitveni vhod, Sonet gospodu… Autorka je zbirke poezije Igre ćutanja i članica Udruženja književnika Crne Gore. Pjesme su joj objavljivane u međunarodnoj zbirci Rijeka stihova i u zbirci Snovi sjećanja, kao i u zbornicima Pokrovsko pjesničko saborovanje i Do Hristove pobjede – ne damo svetinje. Poeziju piše od djetinjstva


Šta za Vas znači biti pjesnikinja?

Biti pjesnikinja, znači živjeti pjesmu. Poetski oslikavati život, ljude, osjećanja i empatski zagrliti čovječanstvo.

Šta Vas je pokrenulo da napišete prvu pjesmu?

Još kao djevojčica, pokazivala sam ljubav prema pisanoj riječi. Ne sjećam se koja je bila baš prva, ali znam da su mi pjesme tada bile o ljubavi prema ukućanima i vjeri. Ljubav me oduvijek inspiriše.

Šta želite da kroz pjesme čitaocima poručite?

Moje pjesme uvijek opominju da ma kako podijeljeni, svima su nam boli i radosti istovjetne i svima iste suze i ista krv kapa. Treba zaći unutar, u sebe, te spoznati druge i zalaziti u druge da nađemo sebe. Kako je Milan Rakić rekao: ,,Za mene nema tuđih jada, što boli drugog boli i mene”.

Kako je nastala zbirka poezije Igre ćutanja?

Igre ćutanja su, u suštini, skup pjesama koje govore o onom o čemu ljudi danas stidljivo i sebično ćute iz straha da ne budu ismijani. A ne bi trebalo. Treba živjeti tako da budemo ponosni na svaki ožiljak i svaku emociju jer kroz njih juče, mi smo ovi danas.

Kako njegovati talenat za pisanje?

Pisati ne možemo u svakom trenu, to je stvar inspiracije. Ali možemo čitati, obilaziti krajeve i razgovarati s ljudima koji nas inspirišu. Koristiti svoj talenat najbolje je njegovanje dara datog od Boga.

Šta čitate ovih dana?

U posljednjem periodu sam umnogome posvećena Dostojevskom. Trenutno Braća Karamazovi imaju moju pažnju.

Šta bi svaki mladi autor trebalo da zna?

Svaki mladi autor bi trebalo da zna da dâ svoj lični pečat i uvijek i svuda bude svjestan da to što daje svijetu ne daje on, već Bog kroz njega.

Kada možemo očekivati nove pjesme?

Nove pjesme se rađaju s novim danima i rukopis se polako privodi kraju. Kad će biti zbirka, ne znam, ali bitno je da duša u pjesmama cvjeta.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Dalibor Vuksanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dalibor Vuksanović je pravnik i građanski aktivista

 

Prethodni period, između ostalog, obilježio je i najnoviji sajber napad na Vladu Crne Gore. Šta su sve mogle biti posljedice po lične podatke građana i građanki i koliko su oni trenutno zaštićeni? 

U dilemi sam da li da u odgovoru na ovako kompleksno pitanje budem ciničan… Sajber napad je ozbiljna stvar i, za razliku od političara, neću gatati da li iza njega stoji neka država ili ,,države u državi” /čitaj: klanovi/ ;). Moguće da je neko odlučio da nam ,,čačka” po podacima pa da konačno utvrdimo koliko nas ima u Crnoj Gori jer, kako sada stvari stoje, popisa teško da će biti još jedno deceniju i po i nećemo znati koliko nas ima. Šalu na stranu, ozbiljna je stvar u pitanju čim smo morali da angažujemo pomoć sa strane da saniramo štetu. Iskreno se nadam da su lični podaci građana zaštićeni i da neće biti većih problema. Nadam se da u institucijama znaju što čine.

Nakon avgustovskih izbora 2020. godine očekivale su se velike promjene. Šta Vas je najviše razočaralo od političkih subjekata koji su trebali da ih donesu? 

Razočaran sam što je ovako mali broj ljudi zapošljen. Moglo je to više i bolje. Ima ova država prostora da još plata isplati iz budžeta. Pa nećemo pustiti ljude da sami razvijaju svoj biznis, da im obezbijedimo uslove za normalno poslovanje, kad već ima mjesta po dubini. Sada ozbiljno, smatram da se 30. avgusta 2020. ukazala velika šansa da promijenimo način ponašanja. Moramo biti realni i reći da se u prethodnih 30 godina nagomilalo mnoštvo problema koje je trebalo rješavati, a svaka ideja o promjeni redovno je sabotirana i zaustavljana u samom startu. Moguće je da smo mi imali prevelika očekivanja ili nijesmo bili svjesni da se borimo protiv onih koji ne bi umjeli da se snađu u uređenom društvu. Haos nam je, očigledno u DNK-u…

U svijetlu pada 43. Vlade i nagodbi oko sastavljanja nove, nameće se pitanje – kako okupiti većinu koja je ,,za”, a ne protiv nekoga ili nečega?

Rijetko kad smo se mi ovdje opredjeljivali ,,za nešto”. Skoro uvijek smo bili ,,protiv nečega”. Tako vidim i ove sadašnje pregovore. Očima se ne mogu vidjeti, ali znaju da, ako makar ne pokušaju da se dogovore, mogućnost je velika da im građani više neće dozvoliti ni trunku nade za buduće dogovore. Pojedinima je ,,ja sam najbitniji…” važnije od svega drugog. Do te mjere je to tako da imam osjećaj da ujutro, prije umivanja, prvo poljube svoj odraz u ogledalu i kažu sebi kako su prebitni, pa tek onda obavljaju jutarnju rutinu. A građanin… Ko? Što je to?

Po Vašem mišljenju, koji je najbolji izlaz iz trenutne političke krize? 

Nažalost, ili na sreću – IZBORI!

U vrtlogu svakodnevne politike – gdje je ,,običan” čovjek? 

Običan šta? Što je to? Zar političari treba da misle na život čovjeka? Svašta. Običan čovjek se nada da će biti bolje. Ima nekih naznaka da će ipak morati da se posvete čovjeku. Iskreno mislim da, bez obzira na sva razočaranja u prethodne dvije godine, više nema ,,krupnih tema” koje će uzeti primat nad životom čovjeka. #DoMeneJe

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo