Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Lidija Martinović

Objavljeno prije

na

Lidija Martinović rođena je 1997. na Cetinju. Završila je osnovne studija Slikarstva na Fakultetu likovnih umjetnosti, na Univerzitetu Crne Gore. Masterirala je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, na odsjeku za konzervaciju i restauraciju dela likovne i primenjene umetnosti. Aktivno se bavi konzerviranjem i restauriranjem djela likovne i primijenjene umjetnosti i kreativnim radom i taftingom na relaciji Cetinje – Novi Sad


Šta je tafting umjetnost? O kakvoj je tehnici riječ?

Tafting je tehnika izrade šablona vunicom i tafting pištoljem pomoću kojih se osmišljeni dizajn „veze” na zategnutom platnu. Može se reći da pripada primijenjenoj umjetnosti kada se koristi u svrhu kreiranja vizuelnih slika i zamisli. Interesantno mi je to što je široko primjenjiva u sferi dizajna, pravljenju tepiha, zidnih dekoracija, odjevnih predmeta i skulptura, te otvara mnoge mogućnosti za kreativno ispoljavanje.

Po čemu se izdvaja od drugih vrsta ručnog rada, poput pletenja ili šivenja?

Razlikuje se od pletenja i, recimo, tapiserije u brzini izrade, jer se ipak u taftingu koristi pištolj koji omogućava brže i lakše pravljenje šablona na tkanini nego, recimo, ručno vezenje. Svaka tehnika međusobno ima suptilne razlike u prepletu koje prilično utiču na vizuelni utisak i time na subjektivnu dopadljivost i doživljaj djela.

Kako ste došli na ideju da počnete da se bavite taftingom?

Dugo vremena sam imala potrebu da kreiram neke predmete koji su vezani za namještaj i prostor, a da mogu da ih povežem sa crtežima koje radim. U suštini, nakon akademije sam sve više istraživala u pravcu primijenjene umjetnosti (keramika, dizajn, šivenje), međutim nisam istrajala u svim sferama. Prošle zime sam naišla na video izrade tepiha ovom tehnikom i mogla da zamislim mnoštvo radova koje bih mogla da izvedem. Održalo se to interesovanje, cio proces mi se čini prezanimljivim i mnogo zabavnim, te sam ubrzo i krenula u nabavku materijala.

Kako izgleda proces stvaranja i koje sve materijale koristite pri izradi?

Najvažnija karika je temeljna priprema. Prvo se osmišljava dizajn i njegova primjena (tepih, jastuk, sjedjelica, zidna slika). Sljedeće se priprema prostor za rad, ram i platno, nabavlja se vunica (u većim kolicinama jer će uvijek da manjka neke boje). Poslije pripreme radi se teftanje/vez, a kad se taj dio završi, poleđina se lijepi, ušiva se postavka i dodaje punjenje po potrebi.

Cio proces je sastavljen iz malih, ali veoma bitnih segmenata kojima se treba temeljno posvetiti, jer svako zbrzavanje i nepažnja će se ogledati na završenom djelu. Trudim se da što više eksperimentišem sa materijalima, te kombinujem sintetička i vunena pletiva kao i perlice, dugmiće i slično.

Gdje pronalazite inspiraciju?

U mnoštvu kutija ispod mog kreveta. Od perioda provedenog na akademiji do današnjeg svakodnevnog crtanja i slikanja djeluje mi da imam hiljade misli i tačaka od kojih mogu da proizvedem i modifikujem sliku koja će odgovarati ovoj tehnici. Najviše se, trenutno, posvećujem istraživanju mogućnosti tafting pištolja kako bi vez izgledao što urednije i kvalitetnije. Izazova ima mnogo, pa mi je to takođe inspiracija da se svakodnevno usavršavam. Svakako danas postoji široko polje za istraživanje i igru. Što se tiče tema i motiva intuitivno se uvijek okrenem emocijama koje najiskrenije ispoljavam kroz rad.

Imate li u planu da svoje rukotvorine plasirate na naše tržište? 

Naravno. Trenutno pravim seriju zidnih slika, jastuka i sjedjelica koje planiram ubrzo da predstavim na društvenim mrežama i sajtu. Radim i na osmišljavanju brenda i načinu plasiranja, ali svakako se nadam da će radovi biti vidljivi na našoj i regionalnoj sceni.

Tafting je, trenutno, rastući trend u svijetu, naročito na društvenim mrežama poput Tik Tok-a. Po Vašem mišljenju, zbog čega je izazvao toliku pažnju?

Zanimljivo je, zabavno za izradu, uz mnogo boja i kontrasta. Tik Tok sadržaji čine ovu tehniku, ako ništa drugo, zabavnom za gledanje, jer prosto djeluje magično da veoma lagano kreirate jedan divan tepih u svom ateljeu. Međutim, u praksi nije baš tako.

Šta biste posavjetovali sve one koji žele da se u budućnosti bave ovom umjetnošću?

Neophodno je da dobro istraže svaki segment procesa izrade, jer materijal i njegovo korišćenje i funkcija igraju bitnu ulogu u izgledu krajnjeg rezultata.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Ilija Gajević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ilija Gajević rođen je 1992. u Podgorici. Diplomirao je na odsjeku za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, a master studije komparativne književnosti završio je na Filozofskom fakultetu na Univerzitetu u Ljubljani. Dugogodišnji je član dramskog studija Prazan prostor, i član uredničke redakcije portala Javniservis.me


U Dramskom studiju Prazan prostor radite kao dramski pedagog sa djecom i mladima. Kakvo je to iskustvo i šta Vam je ono sve donijelo?

To iskustvo mi je, prije svega, donijelo smisao u životu i radu, te mogućnost kakvog-takvog planiranja budućnosti u Crnoj Gori. Mislim da je boravak u Praznom prostoru u najvećoj mjeri uticao na razvoj moje ličnosti, oblikovao moja interesovanja, uvjerenja i potrebe.

Šta je zapravo dramska pedagogija i koliko ona pomaže djeci da upoznaju sebe i druge?

Mislim da dramsku pedagogiju ne bih mogao definisati konciznije nego što je to uradila Dubravka Matičić, urednica portala Pozornica.me, u tekstu Što je dramska pedagogija i dramski pedagog?, objavljenom u martu 2021. na pomenutom portalu, pa upućujem čitaoce na njega. Ova oblast nudi neslućene mogućnosti za psihofizički razvoj djeteta, integraciju djece sa problemima u ponašanju, te djece koja osjećaju teškoće u procesu socijalizacije, stigmatizaciju od strane društva ili vršnjaka. Cilj dramske pedagogije, suprotno popularnom mišljenju, nije priprema za profesionalne studije na nekom od studijskih programa dramskih akademija.

Koliko ovakva vrsta slobodnog pozorišta utiče na cjelokupni kvalitet crnogorske pozorišne scene? 

Mi smo dio crnogorske pozorišne scene, i to onaj koji se danas definiše kao “nezavisna scena”. Na cjelokupni kvalitet utičemo samo onoliko koliko su naše produkcije kvalitetne, a njihov kvalitet kontinuirano dobija potvrde od publike i unutar pozorišne struke. Ne mogu reći da se naš uticaj prostire preko toga.

Koristite elemente psihodrame i forum teatra u Vašem radu. Kako činite da se učesnici osjećaju komotno i prijatno prilikom ovih intimnih metoda? Do koje granice idete?   

Da, možemo govoriti tek o elementima. Psihodrama je ipak terapijski metod, za koji niko iz našeg studija nema licencu. Forum teatar je takođe jedna od formi koje smo istraživali, a pomenuo bih i ispovjedni teatar u kom se scenski materijal gradi od ličnih iskustava scenskih izvođača.

Preduslov za bavljenje intimom svakako jeste postojanje povjerenja u samog čovjeka, bez obzira na njegove godine, koji u sebi ima ugrađene načine da se izbori sa traumatičnim iskustvom i da iz njega izvuče nova saznanja o sebi i svijetu. Takođe, ono što je jedan od najvažnijih i najtežih djelova našeg posla jeste uspostavljanje grupe, te praćenje njene dinamike. Ako je zdrava, ona sama od sebe radi posao za svakog pojedinca ponaosob. Što se granice tiče, nju je nemoguće unaprijed postaviti, uvijek radite sa onim što vam se nudi.

U posljednje vrijeme primjećujemo trend rasta djece i mladih koji imaju problema sa anksioznošću, vršnjačkim nasiljem i koji su duboko nezadovoljni podrškom koja im se (nije) pružila od strane neke institucije. Drago nam je što možemo da izvršimo pozitivan uticaj u velikom broju slučajeva, ali ovo je nešto što treba ozbiljno da nas zabrine kolektivno, a mislim da neće.

Koju predstavu koja je trenutno na repertoaru u crnogorskim pozorištima naši čitaoci ne bi trebalo da propuste?

Preporučio bih predstave u našoj (ko)produkciji: Anu Karenjinu i Sobe, obje u režiji Mirka Radonjića, od kojih je prva na redovnom repertoaru Kraljevskog pozorišta Zetski dom, a druga se igra u našem prostoru u Staroj Varoši, te (Ne) pričaj mi bajke, namijenjenu uzrastu djece od osam godina pa nadalje. Ne kažem ovo samopromoterski, već stvarno vjerujem u njihov kvalitet, koji je na kraju prepoznat i van naše organizacije. Takođe, preporučio bih i Kapital u režiji Andraša Urbana, predstavu o čijim bi se manama svakako moglo diskutovati, ali koja nesporno ostavlja jak utisak, naročito zbog nevjerovatne energije sjajnih glumica i glumaca.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Dejan Lazarević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dejan Lazarević je fotograf. Dok je fotografisao noćno nebo, otkrio je fenomen svjetlosnog zagađenja. Ispostavilo se da je fotografija odličan medij za mjerenje, dokumentovanje i prezentaciju tog fenomena, pa je tako krenuo u istraživanje, ali i razvijanje astroturizma u Crnoj Gori. To otkriće podstaklo ga je i na građanski aktivizam

 

Šta je za Vas fotografija?

Fotografija je spoj nauke i umjetnosti, a kako dugo nijesam mogao da se pronađem ni u jednoj od njih u potpunosti, tu sam naišao na savršen balans i ujedinio interesovanja. Volim da šetam po toj imaginarnoj granici, što mi omogućava da pratim tehnološka dostignuća. Trudim se da učim što više o prirodi svijetla, da posmatram i da hranim kreativnost.

Zainteresovali ste se za fenomen svjetlosnog zagađenja. O čemu je tačno riječ?

Kada je počelo kovid zaključavanje našao sam se u Šavniku, gdje sam, iz dosade, probao da fotografišem zvijezde. Odmah sam se zaljubio, i poželio da napravim fotografije noćnog neba u svakom gradu u Crnoj Gori, jer je nedostajalo takvog sadržaja. Međutim, u Podgorici sam otkrio da na nebu ima tek šačica zvijezda i to me je dovelo do saznanja da postoji svjetlosno zagađenje i da ljudi iz grada ne vide zvijezde na isti način kao oni izvan njega. Što sam dublje ulazio u istraživanje ovog fenomena, nailazio sam na sve više zabrinjavajućih uticaja na ljude i životnu sredinu. Na primjer, na naučni rad koji potvrđuje da nepravilna upotreba vještačkog svijetla u noćnim satima direktno izaziva tumor dojke. Izabrao sam za temu svog master rada upotrebu fotografije u svrhe suzbijanja svjetlosnog zagađenja, i počeo da se bavim astrofotografijom. Sve to mi je dalo podstrek da svoja saznanja prenesem na druge, i tako nastaje NVO Nikta. Ispostavilo se da je fotografija odličan medij za mjerenje, dokumentovanje i prezentaciju svjetlosnog zagađenja, pa sam tako krenuo u istraživanje mnogih u lokaliteta u Crnoj Gori, spremajući se za sljedeći cilj – razvijanje astroturizma. Kroz NVO aktivnosti planiramo edukaciju građanstva, pronalazimo brojne lokalitete pogodne za radionice astrofotografije, stargazing, amatersku astronomiju i slične aktivnosti.

Crna Gora se pokazala kao fenomen kada je riječ o svjetlosnom zagađenju.

Zbog male gustine naseljenosti, nedostatka industrijskih područja, geografskih karakteristika Crna Gora ima jako malu koncentraciju svjetlosnog zagađenja na većini svoje teritorije. Jedino u većim gradovima postoji zabrinjavajuća količina, međutim sjeverna regija ima izvanredno čista područja, kojima se malo ko može pohvaliti u svijetu. Smatra se da 80 odsto svjetske populacije ne vidi mlječni put ispred svog doma, a u Crnoj Gori je vidljiv na većini teritorije.

Šta čini jednu fotografiju dobrom?

Fotografija je dobra kada ste zadovoljni rezultatom i kada ste uspjeli da iskomunicirate to što želite. Posmatrača, međutim, dobra fotografija treba da natjera na razmišljanje, na akciju i da promijeni nešto u njemu. Izvanredna fotografija drži njegov pogled nakon toga satima u svom okviru. Sve fotografije ikad nastale imaju potencijal za sva tri slučaja, ali zavise od subjektivnog doživljaja.

Bavite se i građanskim aktivizmom, a posebno ste se uključili u odbranu Komarnice. Šta nam taj projekat govori o ekološkoj svijesti u Crnoj Gori i zelenim idejama?

Saznanje o svjetlosnom zagađenju me je gurnulo ka građanskom aktivizmu i usput sam upoznao mnoge sjajne ljude koji su mi promijenili život. Uz njih sam shvatio koliko je važno, lijepo i teško boriti se za prirodu u našoj zemlji i proširio svoja znanja o njenim bogatstvima. Usred tog procesa u mom rodnom gradu oživljava ideja iz prošlog vijeka. Elektroprivreda Crne Gore u zaštićenom području želi da napravi hidrocentralu koja nepovratno uništava biodiverzitet, pa je moje uključivanje u tu kampanju prirodan slijed događaja. Projekat nam govori da naša Vlada i dalje ne donosi odluke u korist građana. Međutim, broj onih koji su na društvenim mrežama i na skupu u Breznima podržali naš protest pokazuje da je ekološka svijest građana u usponu, a to je ono što je važno.

Šta biste posavjetovali mlade fotografe?

Sve mlade ljude bih savjetovao da istraže svoju zemlju prije nego što krenu dalje, jer sam se na svom primjeru uvjerio da ne prestaje da iznenađuje i da nas ne mora sputavati to što smo mala nerazvijena država, već upravo suprotno. Onima koji izaberu kameru za saputnika želim strpljenje, da vjeruju u sebe i da kroz objektiv gledaju što više stvari koje ih ispunjavaju i inspirišu.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Đurđa Radulović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đurđa Radulović rođena je 1992. godine. Živi i radi kao novinarka u Podgorici. Jedno vrijeme radila je i kao profesorica engleskog jezika u Vijetnamu. O svom iskustvu u toj zemlji govori za Monitor

 

Kako ste odlučili da odete u Vijetnam i tamo radite?

Htjela sam avanturu u životu, a Azija mi je djelovala egzotično i imala sam želju da odem tamo. Našla sam se u svijetu koji uopšte ne poznajem. Prvo radno mjesto, u školi za jezike, pronašla sam preko međunarodne organizacije za studente AIESEC, koju drugima preporučujem samo ako prvobitno dobro provjere gdje će zapravo ići. Recimo, ta škola za jezike gdje sam prvobitno radila nije bila u Ho Ši Minu kako je trebalo, već sam morala da putujem – od grada do sela, što mi je bilo vrlo naporno. Ubrzo sam raskinula taj ugovor, i našla drugi posao koji mi je više odgovarao i koji je bio bolje plaćen.

Kako je bilo predavati u vijetnamskim školama?

Odmah sam shvatila da se tamo veliki novac ulaže u obrazovanje. Forsira se učenje engleskog jezika, i često dovode profesorice sa zapada, naročito native speakers (one kojima je engleski maternji) da podučavaju učenike i učenice. Mnogim roditeljima je cilj da njihova djeca pođu u inostranstvo, pa je tako i pritisak na njih veliki, moraju mnogo da uče. Južna Koreja, gdje je konkurencija u obrazovanju ogromna, je, u tom smislu, Vijetnamu uzor.

Kakav je Vijetnam?

Prvobitni doživljaj je bio kao da sam se našla na drugoj planeti. Živjela sam u južnom dijelu Vijetnama, u početku u selima i manjim gradovima koji su bili dosta izolovani. Taj period pamtim po velikoj usamljenosti, jer sam u njima uglavnom bila jedina strankinja. Niko nije govorio engleski, pa sam, bukvalno od muke, počela da učim vijetnamski. Sela jesu prilično urbanizovana, a mnogi ljudi koji u njima žive odlaze u grad da rade. Ubrzo sam se preselila u Ho Ši Min, gdje me je prvo šokirao saobraćaj. To je jedna nepregledna, široka i dugačka u beskonačnost rijeka motora, a automobila gotovo uopšte nema, oni su luksuz. Po stanovniku su dva ili tri motora. Vožnja mi nije najsjajnije išla, pa sam stalno morala da se vozim taksi-motorom, koji je tamo prejeftin. Ho Ši Min je milionski grad, spoj različitih kultura, a život u njemu je haotičan.

Priroda je tamo poprilično devastirana.

To je nešto što se prvo uoči. Iz Ho Ši Mina, ali i ostalih velikih gradova u Vijetnamu od velike zagađenosti vazduha ne možete vidjeti zvijezde. Nebo stalno izgleda kao da je u izmaglici, a vlaga je ogromna. Zamišljala sam Vijetnam kao zemlju šuma i prašuma, ali kada sam došla, dočekalo me je razočarenje. Sve što su mogli, posjekli su zarad proizvodnje.

Predrasuda je da je hrana u azijskim zemljama vrlo slična.

Apsolutno. To je kao da kažete da Crna Gora i Francuska imaju istu kuhinju, jer njihovi stanovnici u ishrani koriste hleb. Vijetnamska kuhinja je, na primjer, potpuno različita od japanske, osim što je pirinač uglavnom svuda osnova. Najdraži su mi bili puževi i školjke, pripremljeni na poseban način, koji se prodaju kao slaniši na ulicama.

Na koji način se danas vide posljedice rata u Vijetnamu?

Vijetnamci i Vijetnamke se tek u posljednjih 20 ili 30 godina oporavljaju od rata. Brzo se razvijaju, ali se osjeća uticaj komunizma u svim porama društva. On doduše nije kao kineski komunizam, zbog velikog uticaja Amerike, ali je vidljiv, i kao građanin ne smiješ da kritikuješ državu. Mnogo aktivista završi u zatvoru. Zemlja je vrlo zatvorena za informacije, i teško je znati što se zbiva iza kulisa.

Koliki je uticaj tradicije u društvu?

Veliki. Tačno se znaju šta su obaveze, naročito šta su obaveze žena, a šta muškaraca. Gotovo nikada nećete vidjeti muškarca koji se brine o starim roditeljima, to će uvijek biti žena. Vijetnamci su vrlo porodični ljudi, i kolektivističko su društvo. Dužnost je muškarca obavezno da zarađuje novac. Biznis, biznis, biznis. Nije bilo tinejdžera kom sam predavala a koji nije želio da razvija biznis.

Šta biste prvo posavjetovali one koji žele da otputuju u Vijetnam?

Da ponesu sa sobom garderobu koja im pokriva čitavo tijelo. Zbog vlage, insekata i čestih poplava.

 

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo