Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Sara Stijović

Objavljeno prije

na

Sara Stijović, dvadesetčetvorogodišnja crnogorska rediteljka čiji je projekat dugometražnog kreativnog dokumentarca Đina osvojio nagradu Thessaloniki Documentary Film Festival Award, na 14. Beldoks – International Documentary Film Festivalu u Beogradu

 

Nedavno ste osvojili nagradu Thessaloniki Documentary Film Festival Award, na 14. Beldoks – International Documentary Film Festivalu u Beogradu za projekat dugometražnog kreativnog dokumentarca ,,Đina”. Koliko nagrade i priznanja utiču na Vaš rad?

Svaka nagrada je različita – mislim ne toliko zbog ,,težine” koju nosi, već zbog trenutka kada je stigla. Često mi se dešava da, kada me neko pita o nekoj nagradi, da ne mogu da se sjetim ni tačnog naziva nagrade, ni događaja, ali se, u najsitnije detalje, sjećam situacija koje su se događale kada sam/smo dobijali vijesti o tim nagradama – sjećam se svakog osmijeha, komada garderobe, pokreta, slijeda događaja – jer mi to biva važno. Nikad nisam imala osjećaj težine, na loš način, zbog nagrada – podstrek su lijep, uvijek, ali zdrav, u dovoljnoj mjeri da te potapšu po leđima i namignu ti. Ništa više i veće od toga. Nagrade ostaju kući, i nikada neće one biti te koje će ti dati hrabrost ili odlučnost za bavljenje određenom tematikom, pričanje određene priče – hrabrost ili postoji ili ne postoji. Tek onda kada postoji i bude sprovedena na dobar način, može biti i nagrađena.

Iako nije najznačajnija, mnogo volim prvu nagradu  za Najbolji dokumentarni film koju smo osvojili za Bars, walls, moj kratki dokumentarni film sa druge godine studija – na festivalu u Rumuniji. Volim je jer je prva u nizu, a potom jer je timska nagrada. Nagrada za najbolji film je timska, nije za najbolju režiju, fotografiju, ili zvuk – već za sve zajedno. Tada znam da sam dobro uradila ,,posao”. Posljednja nagrada, koju i pominjete, je značajna jer predstavlja presjek razvoja filma na kojem radimo, i potvrdu za dobar razvoj. Najveća sreća kada je u pitanju ta nagrada dolazi od imena koja su odlučila da nam dodijele. Kada žiri čine Vitaly Mansky, Yianna Sarri i Andrijana Stojković, čast vam bude što ste saslušani, a kamoli nagrađeni.

Poznata crnogorska glumica Sanja Vujisić dobila je priznanje za najbolju žensku ulogu na Boden International Film Festivalu u Švedskoj za film Idiot koji ste Vi režirali. Šta Vam ova priznanja govore o Vašem radu?

O mom radu? Na kraju dana, na kraju procesa – ono najvažnije – da sam bila dobar (sa)radnik svom timu. U ovom slučaju – Sanji, prvenstveno. Srećna sam zbog toga što smo uspjeli da publici sa drugog govornog područja, drugačijeg mentaliteta, prenesemo emociju. Šveđani su to prepoznali i nagradili Sanju sa predivnom nagradom za Najbolju žensku ulogu. Nadam se da će joj biti samo jedna u nizu od hiljadu – zaslužuje ih sve!

Koje su teme kojima najviše želite da se bavite u svojim filmovima i ko su Vaše vječite inspiracije?

Svaki film koji sam radila nosi drugačiji dio mene, a jednako sam se u svakom dala, i to je ono na šta sam jako ponosna. Jednim dijelom mogu pronaći zajednički imenilac kada su u pitanju teme kojima sam se bavila, ali mislim da ne želim da se bavim traženjem zajedničkog imenioca. Teme pronađu mene, a ja ih prepoznam… Imam 24 godine – vidjećemo.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Bojana Moškov

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tivćanka Bojana Moškov radi kao frilens novinarka. Građane i građanke Crne Gore sistem je uvjerio da su nemoćni, i da nemaju nikakvog uticaja na procese donošenja odluka. Primjer za tu tvrdnju je, kako ističe, nadolazeće otvaranje Hotel-ostrva Mamula Island, nekadašnjeg koncentracionog logora


Frilens ste novinarka. Po čemu se angažmani za strance razlikuju od onih za domaće 
(regionalne) medije?

Lično mi razliku čini momenat u kojem za strane medije uspijem da isključim emociju, pa mi mnogo lakše pada sve što radim, a i teme koje za njih obrađujem su dosta laganije. Kada su domaći mediji u pitanju, imam problem jer mi je situacija mnogo bliža i opipljivija i više me ‘boli’ jer sam svjesna publike koja to čita. Dio sam tog mentaliteta, pa me teme kojima se bavim bole, jer znam da nam je društvo oblikovano da ne reaguje adekvatno. Plus stranci često plaćaju više. 🙂

Radili ste i kao novinarka za Radio Slobodna Evropa. Šta Vam je donijelo to iskustvo?

Prije svega mi je donijelo u život ljude kojima i danas mogu da se obratim za savjet, kako prijateljski, tako i profesionalni. Iz moje pozicije, RSE je jedini medij koji funkcioniše u Crnoj Gori, a da u potpunosti poštuje kodekse kojih bi trebalo da se pridržavaju svi do jednog. Naučila sam mnogo i shvatila koliko je taj standard daleko ostalim medijima u Crnoj Gori. Otkrila sam prilikom praćenja sjednica sa ekipom, da se pojedini političari u Skupštini svađaju, a nakon toga zajedno odu u pravcu skupštinskog restorana, na popeke, vjerovatno 🙂

Crna Gora je dozvolila da ostrvo Mamula, nekadašnji koncentracioni logor, bude  pretvoreno u luksuzni Hotel-ostrvo Mamula Island koji će ovog ljeta primiti prve goste. Šta  to govori o našem društvu?

Samo dokazuje koliko ne znamo i ne želimo da znamo i koliko mislimo da nemamo nikakvu snagu. Da je Aušvic postao kockarnica ili luksuzni hotel, sigurna sam da bi jevrejska zajednica pružila dovoljan otpor da se to zaustavi. Naše društvo ne poštuje dovoljno sopstvene žrtve. Činjenica da ljudi ne reaguju adekvatno na momenat gdje će nekoga masirati u prostorijama gdje je (npr.) mučeno dijete starosti osam dana, prikazuje stvarnost u kojoj nismo naučeni da razumijemo rane naše istorije. Dodatno, istraumirani smo od strane sistema, da mislimo da nemamo nikakvog uticaja. A ja mislim da se samo nismo dovoljno potrudili. Mamula je rana crnogorskog društva, kojoj nema lijeka, bar narednih 50 godina. A nama… Nama ona ovo nikad neće oprostiti.

Kakav je, po Vašem mišljenju, aktivizam kod mladih u Crnoj Gori? U svjetlu nedavnih  studentskih protesta na sjeveru, čini se da se sve više bude i reaguju na važna društvena  pitanja…

Svakoga dana sve vidljiviji i jači, što mi je drago. Voljela bih jedino da i stariji uz mlade shvate moć koju imaju zahvaljući novim medijima, to je nekako zanemareno i neshvatljivo starijim generacijama. Moramo se otarasiti straha od jasno zauzetog stava, pa će to povući dosta dobrih momenata za sobom.

Velika Britanija je donijela odluku o izručenju Džulijana Asanža Sjedinjenim Američkim Državama. Kako to komentarišete?

Najveća tuga današnjice je što se nijedna veća svjetska sila ne zauzima za njega. Mnogi se pozivaju na WikiLeaks kroz rad i javne nastupe, ali ne vidim da ti ljudi vrše pritisak

da se ova borba okrene na drugu bandu. Voljela bih da ga vidim na slobodi, ali VB i SAD sarađuju jer im je to u interesu, pa ne mogu da se oduprem utisku da je odluka konačna, iako postoji pravo žalbe sada.

Šta biste posavjetovali mlade kolege/nice novinare/ke?

Da dobro razmisle gdje prihvataju prilike za rad i da nije baš uvijek pametno slušati starije, samo zato što su stariji. Neka dobro slušaju oko sebe. I analiziraju ono što čuju. Često ljudi nesvjesno izgovore stvari koje ih otkriju. Da biraju teme na kojima vole da rade, kako bi posao bio i uživanje, a ne samo suhi posao.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Stefan Peković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stefan Peković je četrnaestogodišnjak koji obožava prirodu. Godinama dvorište ispred svoje kuće uljepšava zasađivanjem različitih biljaka. Pažnju je skrenuo na sebe kada je nedavno učestvovao u akciji Agencije za zaštitu životne sredine Plastikom po začinsko ili ukrasno bilje. Sakupio je 70 plastičnih flaša, zamijenio ih za sadnice i posadio petunije, kadifica, tamnog bosioka, vinke i lavandu. Agencija je potom odlučila da Stefana nagradi za njegov ekološki aktivizam, a kao poklon dobio je bicikl i knjigu Crna Gora između planina i mora. Za njega je ekologija, kako kaže, stil života


Kako počinje Vaše interesovanje za biologiju?

Moje interesovanje za biologiju počinje 2018. godine kada sam vidio na internetu da iz sjemenke limuna mogu dobiti stabljiku. Posadio sam nekoliko sjemenki i sve su uspjele, a kasnije sam posadio i avokado, koji je takođe uspio, a zatim i neke sobne biljke i vanjsko cvijeće.

Maštate da jednoga dana budete ministar ekologije, kako biste promijenili svijest građana i uticali na to da imamo zdraviju životnu sredinu. Kako biste to uradili?

Svijest građana bih promijenio uvođenjem novih pravila koja bi uticala na njih. Takođe, organizovao bih i mnogobrojne akcije pošumljavanja, uređenja životne sredine, čišćenja mini deponija… Kako od malena treba steći svijest o prirodi, uveo bih u škole poseban predmet – ekologiju.

Zbog čega bi prva veća akcija koju biste pokrenuli bila baš pošumljavanje Dajbabske gore?

Pošumljavanje Dajbabske gore me je najviše zainteresovalo iz mnogo razloga, a jedan od njih je činjenica da je riječ o najvećem brdu u Podgorici, pa bi bilo poželjno da bude pošumljeno, a i da tokom ljetnih mjeseci imamo čistiji i bolji vazduh.

Šta je za Vas ekologija?

Ekologija je stil života, a ne naučena definicija.

Volite da vrijeme provodite na selu. Šta Vam je najdraže od seoskih poslova?

Svaki boravak u mojem selu meni predstavlja zadovoljstvo. Selo Krnja Jela se nalazi u Opštini Šavnik. Krnja Jela je dragulj sjevernog regiona, jer je okružena šumom, cvjetnim poljima, rijekom Sominom i preko 10 potočića. Jedan od najljepših seoskih poslova je branje plodova voća, a i povrća jer se na kraju trud koji ste uložili isplatio.

Šta bi svako dijete moralo da zna o prirodi i ekološkom aktivizmu?

Po mom mišljenju, svako dijete, kao i moji vršnjaci bi trebalo da zna da čuvanjem prirode pomažemo samima sebi, jer što je priroda čistija – ekosistemi će imati bolje uslove, a i mi takođe.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Milan Mijajlović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Milan Mijajlović osnivač je portala Volim Danilovgrad. Kao marketing menadžer, radi i na najvećoj poljoprivrednoj platformi u Crnoj Gori Seljak.me, na onlajn emisijama koje u fokusu imaju poljoprivredne teme. Pokrenuo je 2017. godine i platformu Kukica – trenutno najveću onlajn regionalnu prodavnicu rukotvorina. Bavi se i video editovanjem, izradom predmeta od drveta i aktivizmom

 

Šta je najteže u procesu rukovođenja jednim lokalnim portalom? 

Imao sam tu sreću da prepoznam da Danilovgradu nedostaje online medij, pa je tako sa malo znanja o izradi sajtova, a još manje o novinarstvu, kreiran i osnovan 2017. godine portal Volim Danilovgrad. Polako je prerastao u medij koji čitaoci, a prije svega građani Danilovgrada, prepoznaju kao platformu za rješavanje problema u svojim zajednicama. Kako na osnivanju, tako i danas najteži dio je, kao i kod većine lokalnih medija, obezbjeđivanje sredstava za nesmetano funkcionisanje portala, zapošljavanje novih osoba, ali i za potencijalno širenje i dalju profesionalizaciju rada. Prilagođavamo se, otvaramo nova polja djelovanja, učestvujemo u projektima partnerskih organizacija – što nas dodatno iscrpljuje i onemogućava kvalitetniji rad na kreiranju lokalnih priča. Začarani krug iz kojeg ne znamo izlaz. Ili ga nema?

Ono što takođe „teže pada“ su očekivanja sugrađana – po svaku cijenu se ponekada pokušavaju „progurati“ određene priče, a bez želje da se stane iza svojih riječi.  Tužno je da oni sa boljkom ne žele napraviti korak u borbi za bolje uslove života. Da li smo navikli da će uvijek neko drugi riješiti problem!?

Šta je najvažnije što je država mogla i trebalo da uradi za poljoprivrednike do sada, a nije? 

Preveliki su spiskovi onoga šta je država uradila i nije uradila. Jednako dobrih i loših. Čini mi se da nije dovoljno pojednostavila procedure apliciranja i dodjele sredstava koja se povlače iz predpristupnih fondova EU, dok ona sredstva koja je povukla nije uvijek pošteno preraspoređivala. Ogromna su sredstva koja smo propustili zbog prethodnih razloga. Ono što me posebno dotiče je da nije dovoljno radila da zaštiti, unaprijedi i proširi poljoprivredno zemljište u Crnoj Gori. Kada smo radili reportažu sa ukrajinskim državljaninom Sergejom Korobkom, koji je na Grahovu pretvorio 30 hektara kamenjara u poljoprivredno zemljište, zaparala mi je uši, u neformalnom razgovoru, jedna rečenica –  u Ukrajini bi onaj koji bi Bjelopavlićkoj ravnici napravio ono šta smo joj mi napravili, završio na robiji do kraja života.

Za projekat Kamp pod Ostrogom dobili ste nagradu za najbolju zelenu ideju u okviru programa Philanhrophy for Green Ideas koja je podržana od strane Rockefeller Brothers Fund's Western Balkans Program. Zbog čega bi Crna Gora morala što prije da se, ne samo deklarativno, okrene zelenim politikama?

Valjda je normalno krenuti putem zelenih politika. Nekako mislim da Crna Gora mora što prije naučiti da implementira do sada usvojene politike i zakone – pa će zelene politike doći i same od sebe. Dakle, moramo što prije početi da sprovodimo do sada usvojeno, inače nas dosta brzo i neće biti.

Kako ste došli na ideju za platformu Kukica i kako napreduje taj projekat?

Kukica je nastala kao prostor da moja supruga izlaže i prodaje rukotvorine koje sama kreira. Sticajem životnih okolnosti nije bila u mogućnosti početi sa radom, a platforma je već bila napravljena. Tada je donijeta odluka da se, uslovno rečeno, vrata Kukice otvore za druge kreativke, i iz ostalih zemalja regiona. Danas Kukica i dalje radi, doduše sa znatno manje zalaganja. Gotovo svakog dana nova kreativka otvori Dućan, ostvaruje se prodaje rukotvorina, dok Kukičin tim nema finansijske koristi od toga. Sada je zamišljena kao naš poklon realmu rukotvorina.

Bavite se i izradom predmeta od drveta. Šta je sve – materijalno i nematerijalno – potrebno za taj hobi?

Kada vas nešto ispunjava, sve potrebno se pronađe. Amaterski se bavim obradom drveta na strugu i pored samog struga potrebno je nekoliko dlijeta, šmirgl papir i, naravno, drvo, koje pronalazim po imanju i okolini, i obično su to grane ili debla koja su završila svoj životni ciklus.

Drvo kao materijal je jako specifično i za razliku od većine materijala ne dozvoljava velike greške. Taj dio sebe je potrebno i osvijestiti.

Šta biste posavjetovali mlade osobe koje žele da pokrenu svoj biznis?

Da ne odustaju i da pronađu mentora. Dobar mentor će umnogome skratiti put do uspjeha. Kada čovjek uči na svojim greškama i ne uviđa koje to mogu biti sljedeće, potrebno je jako puno vremena za dostizanje zacrtanih ciljeva.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo