Povežite se sa nama

DRUŠTVO

LOGOR MORINJ 28 GODINA KASNIJE: I zaborav je zločin

Objavljeno prije

na

Formiranje logora Morinj nije moglo proći bez saznanja i odobrenja vlasti u Crnoj Gori, čulo se u Kotoru, na skupu kojim je obilježena još jedna godišnjica zločina iz doba “rata za mir”

 

Pamtimo Logor Morinj. U organizaciji Centra za žensko i mirovno obrazovanje ANIMA, u Kotoru je pod tim nazivom, krajem novembra, održana tribina u znak sjećanja i podsjećanja na taj zločin učinjen i u naše ime.

Prethodno su se predstavnice ANIMA Ljupka Kovačević, Ervina Dabižinović i Jasna Novović u Dubrovniku susrele sa članovima Udruge dubrovačkih logoraša, nekadašnjih zatočenika Centra za prihvat zarobljenika iz Hrvatske, koji je u Bokokotorskom zalivu organizovala nekadašnja Jugoslovenska narodna armija (JNA).

Bila je to prilika da se osvježi sjećanje na osnovne podatke o logoru i njegovim žrtvama.

Centar za prihvat zarobljenika u mjestu Morinj (opština Kotor) formiran je 3. oktobra  1991. godine. Samo par dana ranije (1. oktobra) crnogorski rezervisti JNA prešli su hrvatsku granicu na Debelom brijegu i započeli višemjesečnu opsadu Dubrovnika, tada promovisanu kao „rat za mir“. Za deset mjeseci, od osnivanja do zatvaranja logora 18. avgusta 1992, u njemu su boravila 292 muškarca, civila i vojnika iz Dubrovačke regije.

Tri zatvorenika umrla su u logoru Morinj, dok su nekolicina preminula neposredno nakon puštanja i povratka u Hrvatsku, podsjetili su svoje gošće članovi Udruge dubrovačkih logoraša.

„Istakli su da su oni samo obični ljudi koji nisu želeli rat već su bili primorani da brane svoja ognjišta, ali su ih nazivali ustašama i vršili nad njima torture, u Logoru Morinj više nego u bilo kom drugom“, svjedoči Jasna Novović o susretu u Dubrovniku. „Izneli su brojna svedočenja o načinu na koji su sa njima postupali pojedini pripadnici JNA – smatraju da su ti ljudi ciljano birani za te uloge u koje su se neki uživeli. Spomenuli su i neke pojedince koji su se humano odnosili prema njima i pomagali im. Svaki logoraš je ispričao po

neki lični neprijatni doživljaj iz logora pa je evociranje uspomena bilo jako emotivno. .. Pored brojnih primera fizičkog i psihičkog zlostavljanja, naveli su da je prilikom dolaska jedne grupe zarobljenika u Kumbor, gde su bili primani pre raspoređivanja u sabirni centar Morinj, dočekalo ih je dvadesetak, možda 30 žena koje su uzvikivale: ’dajte ih nama, oni su pobili našu decu’. Da nisu stražari brzo reagovali i zatvorili kapiju, te žene bi ih linčovale“.

I skup u Kotoru imao je za cilj da „osvježi sjećanje“ na učinjeno u logoru Morinj. Kako onima koji  se, skoro trideset godina, svojski trude da učinjeno padne u zaborav, tako i mlađim generacijama koje o tim tragičnim vremenima i događajima  malo znaju.

Crnogorsko tužilaštvo je istragu eventualnih ratnih  zločina počinjenih u Centru za prihvat zarobljenika u Morinju započelo tek 2008. šesnaest godina nakon zatvaranja Logora.

Vesna Medenica, aktuelna predsjednica Vrhovnog suda u trećem mandatu a tadašnja Vrhovna državna tužiteljka (dva mandata) izjavila je tada kako je za logor Morinj i dešavanja u njemu prvi put čula tek 1999. Onih paklenih godina  očito nije čitala Monitor.

Uglavnom, istraga je na osnovu dokumentacije koju nam je ustupilo Državno tužilaštvo Republike Hrvatske, vođena protiv deset osoba. Optuženo je njih šest.

O optužnici specijalne tužiteljke Stojanke Radović navedeno je: “U periodu od 3. oktobra 1991. do 18. avgusta 1992. godine, za vrijeme oružanog sukoba u Republici Hrvatskoj, okrivljeni su u svojstvu: isljednika, rezervnog oficira zaduženog za administrativne i intendantske poslove, vojnog policajca i stražara u tzv. Centru za prihvat zarobljenika Morinj, kršeći pravila međunarodnog prava utvrđena III Ženevskom Konvencijom o postupanju sa ratnim zarobljenicima, IV Ženevskom Konvencijom o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata i II Dopunskim protokolom uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, naređivali i vršili: mučenja, nečovječna postupanja, nanošenje velikih patnji i povrede tjelesnog integriteta prema ratnim zarobljenicima i civilima, koji su u tzv. Centar dovođeni sa dubrovačkog područja, –- čime su izvršili krivično djelo – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142, stav 1 KZ SRJ, u sticaju sa krivičnim djelom – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144 KZ SRJ.

Šest godina kasnije, nakon dvije nepravosnažne presude koje su poništene pred Apelacionim sudom, četiri osobe su  pravosnažno osuđenje za svoja nedjela u Morinju. Ivo Menzalin je osuđen na četiri godine zatvora, Špiro Lućić i Boro Gligić na po tri,  a Ivo Gojnić na dvije godine zatvora.

“Može se reći da su oštećeni zadovoljni postupkom  jer je donijeta osuđujuća presuda“, komentarisala je pravosnažnu presudu Tamara Durutović, pravna zastupnica bivših logoraša na suđenju u Podgorici. „Oni, međutim imaju neke primjedbe. Prije svega zato što su presudom oglašeni krivim samo jedan intendant, jedan policajac, stražar i jedan kuvar”.

Identične primjedbe čule su se i nedavno u Kotoru. “U konkretnom slučaju, nije bilo utvrđivanja bilo kakve komandne odgovornosti”, kazala Tamara Milaš iz Centra za građansko obrazovanje. “Logor Morinj je objektivno uspostavljen od strane crnogorskih vlasti, iako danas možemo čuti brojna negiranja kada je ova tema u pitanju, uz skrivanje iza (tadašnje) savezne Vlade. Formiranje logora Morinj nije moglo proći bez saznanja i odobrenja upravo zvaničnih vlasti u Crnoj Gori”.

To, na neki način, potvrđuje i činjenica da je, do prošle godine, država na ime naknade žrtvama torture u logoru Morinj isplatila 1,485 miliona eura. Pokrenuto je još oko 150 tužbi protiv Crne Gore za naknadu štete bivšim logorašima, tako da trošak na račun državnog  budžeta nije konačan.

Dosuđena naknada kreće su od 66 do 140 eura po danu zatočeništva ali, kako upozoravaju pravni stručnjaci, u presudama ne postoji obrazloženje za tolika odstupanja.

„U svakom slučaju, Crnogorsko pravosuđe nije pokazalo iskren, profesionalan i nepristrasan pristup kakav je mogao pokazati u ovom slučaju”, zaključila je u Kotoru.  Nnavodeći kako je logor u Morinju bio  mjesto organizovanog, sistematskog zlostavljanja zatvorenika Tea Gorjanc Prelević je precizirala: „Oni su držani u nečovječnim uslovima, a nad njima je sprovođena tortura. Vladala je atmosfera terora i straha za goli život kojem su zatvorenici bili neprestano izloženi. Činjenica je da po međunarodnim konvencijama humanitarnog prava možete imati mjesto u kojem ćete zatočiti pripadnike vojske sa kojom ste u sukobu. Međutim, to ratno pravo podrazumijeva zaštitu ljudi onog trenutka kada oni više nisu ratnici, kada polože oružje. Postoje standardi kako to mjesto treba da izgleda. To svakako ne smije biti prostor u kojem se ne daje hrana i piće…“.

Predstavnice ANIMA podsjetile su na svoju inicijativu da se  podigne spomen obilježje, u znak počasti zatočenicima logora u Morinju i opomene da se ne ponove slični zločini.

Osim lokalnim vlastima  u Kotoru, inicijativa o podizanju obilježja dostavljena je  Predsjedniku, premijeru, predsjedniku Skupštine, ministru pravde i odbrane. Jedini odgovor je stigao iz Sekretarijatu za kulturu, sport i društvene djelatnosti Opštine Kotor. Podizanje spomen obilježja trenutno nije u planu, obavijestili su. I zaborav je zločin.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

STRATEŠKI INVESTITORI U DOBA PANDEMIJE: Ko kome pomaže

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada, NKT, ljekari, svi se do neba zahvaljuju na  poklonima nekolicine stranih investitora. Neka i red je. Ali da vidimo ko je prvi počeo sa darivanjem. Ko je poklanjao ono najvrjednije što ima. Odvajao dio po dio svoje obale

 

Premijer Duško Marković lično se obratio vodećim stranim investitorima u Crnoj Gori sa molbom da priteknu u pomoć crnogorskom zdravstvu u vrijeme pandemije virusa korona i pošalju, u okviru svojih mogućnosti, novac, deficitarnu robu,  medicinsku i zaštitnu opremu. Na ljubazan poziv premijera, možda i opomenu, investitori su se odazvali, krenule su donacije, jedna od druge bogatija. Najprije je egipatski biznismen Samih Saviris, vlasnik švajcarske kompanije Orascom Development, zakupac poluostrva Luštica, uplatio pola miliona eura na račun Nacionalnog koordinacionog tijela, što je najveći iznos pojedinačne uplate  od početka epidemije koja je zahvatila Crnu Goru.

Nedugo potom, krenula je pomoć iz Grčke i Ujedinjenih Arapskih Emirata za koju se pobrinuo grčki biznismen Petros Statis, vlasnik Universal Capital banke, poznatiji kao rukovodilac kompanije Adriatic properties, zakupca hotelskog kompleksa Sveti Stefan-Miločer i vlasnik nekoliko medija u Crnoj Gori.  Statis je pripremio preko 3,5 tone medicinske opreme koja je avionima dopremljena u Podgoricu. Bogati poklon vrijedan 1,5 milion eura sadržao je na stotine hiljada zaštitnih maski i rukavica koje nedostaju  zdravstvenim ustanovama, ljekarima i drugim zdravstvenim radnicima, svima onima koji se nalaze na prvoj liniji odbrane od opasnog virusa. O građanima da ne govorimo, zaštitnih maski i rukavica nema u slobodnoj prodaji i ne zna se da li će ih i kada biti.

U nadahnutom propratnom pismu darodavca Petrosa Statisa, upućenom NKT-u navodi se kako „Crna Gora nije sama i nije mala. To je nacija sa puno prijatelja koji je vole i poštuju svuda, posebno u vrijeme kada joj je potrebna pomoć“.

Među donatorima medicinske opreme pominju se i drugi investitori, vlasnik Hotela Maestral Pol Pua, zatim bivši tajlandski premijer Taksin Šinavatra, te pojedini domaći tajkuni, kojima je premijer uputio javnu zahvalnicu.

Crna Gora zaista nije mala. Dala je ona mnogima mnogo više nego što dobija sada kad joj je najteže. Sve ono što je lijepu državicu na obali Jadrana krasilo, njene prirodne i izgrađene vrijednosti kojima je privlačila milione turista iz cijelog svijeta, davala je neštedimice drugima. Pod iznimno povoljnim uslovima.

Mnogi su se tek u ovoj maloj Crnoj Gori naprasno obogatili, postali biznismeni i tajkuni sa vrtoglavim ciframa na svojim računima u svjetskim bankama, sa vrijednom imovinom koju su ovdje na volšeban i privilegovan način stekli. A nešto se baš oni  ne javljaju da pomognu i da dio odnijetih vrijednosti i blaga povrate za spas domovine. Razgrabili su hotele, raskopali i uništili obalu, izgradili solitere, stanove, apartmane, novac iz zemlje iznijeli, takse i poreze nisu plaćali, ali ih nema da pomognu.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

TESTIRANJE LJUDSKOSTI: Čovjek je čovjeku čovjek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Epidemija virusa COVID19 je otkrila i ono najljepše lice Crne Gore. Plemenite ljude

 

,,Spisak nas dovodi do Marte. Zovemo je da nam objasni kako da stignemo do nje. Stariji glas, peti sprat, nema lifta. Čeka nas pred vratima. Oči su joj suzne, glas drhtav, ali skriva svoje olakšanje. Trčimo niz stepenice da nastavimo dalje. Tek naša leđa čuju prvi jecaj. Plače li Marta jer danas neće biti gladna ili što zna da je neko čuva? Ne znam. Znam da je svaki sljedeći džak ona nosila umjesto mene“. Tako govori za Monitor 24-godišnji Petar Šćepanović, volonter Crvenog krsta Crne Gore (CKCG), o dobrotvornoj akciji koju će pamtiti čitav život.

Puno je ovakvih priča tihih heroja otkako je proglašena epidemija virusa COVID19 u Crnoj Gori. ,,Tokom proteklih nedjelja, različitim vidovima asistencije obuhvaćeno je 4.750 porodica i pojedinaca, podijeljeni su humanitarni paketi za 2.900 najugroženijih porodica, volonteri su obavili nabavku ili druge obaveze za 950 osoba (starijih, hroničnih bolesnika, osoba sa invaliditetom i onih u izolaciji), dok je psihosocijalnu podršku dobilo 900 osoba”, kažu iz Crvenog krsta.

Ovakva dramatična vremena uvijek neko obilježi svojom nesebičnošću. Postane moralni svetionik. Divljenje javnosti izazvali su  nesebični gestovi Hajriza Hačka Brčvaka, Bjelopoljca koji je imetak stekao dugogodišnjim mukotrpnim radom u Njemačkoj. On je Nacionalnom koordinacionom tijelu za zarazne bolesti za borbu protiv korona virusa donirao 100.000 eura, a bolnicama u Bijelom Polju, Podgorici i Baru još 183.000 dolara i time im obezbijedio potrebnu medicinsku opremu: 250.000 maski, 1.000 zaštitnih odijela, 100 aparata za mjerenje temperature i pet hiljada pakovanja medicinskih rukavica. Nije se zaustavio na tome, pa je još 3.000 eura odvojio i za pomoć opštini Tuzi, gdje je, pored Podgorice, registrovan najveći broj oboljelih od korona virusa. Crnoj Gori poklonio je  čak i 24 respiratora.  Ukupno, darovao je  oko 800.000 eura. Među njegovim izjavama izdvojila se i ova: ,,Treba pomoći svojoj zemlji u ovim teškim trenucima. Tako se patriotizam i dokazuje”.

Da doprinesu svojim radom na zanimljiv način dosjetili su se i iz firme 3D Soba. ,,Pratili smo šta se dešava u Italiji i prilikom prelistavanja portala vezanih za 3D štampu, primijetili smo da je grupa inžinjera uspješno projektovala i odštampala ventile za respiratore koji su potrebni italijanskim bolnicama. Kako je taj ventil postavljen na internetu sa licencom open source, moje kolege su preuzele taj model i prilagodile ga našim štampačima. O novitetima u 3D štampi i mogućnosti proizvodnje zamjenskih djelova, obavijestili smo Nacionalno koordinaciono tijelo, naglasivši da naše resurse mogu koristiti u borbi protiv virusa COVID19”, kaže Miloš Grbović iz te firme.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DOK SMRT VREBA NA ULICAMA: A ostavki i smjena nigdje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka godine od upotrebe vatrenog oružja i eksplozivnih naprava život je izgubilo osam osoba. Još troje državljana Crne Gore je u istom periodu ubijeno u zemljama regiona. Nadležni broje, spore se o motivima i odbacuju  odgovornost za nastalo stanje. Zato iz kuća izlazimo na vlastitu odgovornost

 

Više od sedmice  bez ubistva. Registrovali su to i nadležni. “Svi smo živi jutros u Crnoj Gori, to je najbitnije”, konstatovao je glavni Specijalni tužilac Milivoje Katnić na ovonedjeljnom presu.  Tu se, na podsjećanje jednog od prisutnih policajaca, pohvalio: „Sinoć smo spriječili jednu likvidaciju… Bilo je planirano da vozilo bude dignuto u vazduh, ali će oni opet sjutra veče pokušati, vjerovatno, i sve tako  redom”.

Katnić i njegovi saradnici nijesu otkrili više detalja o tom događaju ali se već narednog  jutra u medijima spekulisalo da je u Baru, ne prvi put, spriječena likvidacija visoko pozicioniranih članova kriminalnog klana koji, nakon smrti njegovog brata Luke, predvodi Jovan Đurović. Ko, kada, kako i zašto – te detalje za sada ne otkrivaju ni dobro informisani izvori bliski policiji/tužilaštvu. Ili to više nije ni važno u zemlji u kojoj su krvavi mafijaški obračuni postali – ali doslovno – dio svakodnevice. Priča za jedan dan.

Nešto ranije, početkom ove sedmice, obaviješteni smo o hapšenju Kotoranina  Nikole Mršića. On je u Srbiji priveden po Interpolovoj potjernici koju je za njim raspisala ovdašnja policija, zbog sumnji da je u septembru 2017, na pomoćnom stadionu Bokelja hicima u potiljak usmrtio fudbalera Gorana Lenca i pokušao da ubije Milana Jovićevića. Zločin je,  iste večeri, stavljen u kontekst obračuna zaraćenih kotorskih narko klanova, dok je iz policije tada javljeno  kako je Mršić saslušavan i nakon ubistva Srđana Vlahovića i paljenja diskoteke Maksimus 2016. godine.

Onda je iz Požege, gdje su Mršiću stavljene lisice na ruke, da se poslužimo žargonom crne hronike, stigla vijest da se odbjegli Kotoranin zapravo  predao policiji. Nakon što je mu se tokom boravka u Kraljevu učinjelo da ga nadgledaju i prate neke njemu nepoznate osobe. Imajući ideju kako bi se ta priča mogla završiti, Mršić je uhvatio taksi i zaputio se na jedino sigurno mjesto koje mu je u tom momentu bilo na pameti. U policijsku stanicu.

Nove priče potiskuju stare. Tako je već u zaborav pala prošlonedjeljna rasprava između Uprave policije i Specijalnog tužilaštva na temu da li su Cetinjani Andrija Gazivoda i Petar Muhadinović, ubijeni u Prijestonici sredinom februara u dva odvojena i brižljivo planirana napada, bezbjednosno interesantna lica pa samim tim i, na neki perverzan ali odomaćen način, očekivane žrtve rata kavačkog i kotorskog klana. Ili je riječ o običnim, normalnim građanima, civilima,koji nemaju nikave veze sa kriminalnim aktivnostima, mada se – kao i većina punoljetnih stanovnika Crne Gore – poznaje a možda i druguje sa osobama koje su prešle na onu stranu zakona.

“Istina je, to sva policija crnogorska zna i ja to ne krijem, on (Andrija) se kao momak družio sa neka dva momka koji su imali problem“, ispričao je Vijestima  Vaso Gazivoda, otac ubijenog mladića, poznatog podvodnog ribolovca i aktiviste za očuvanje prirode. „Njegov je najveći grijeh to što je majku jednog od tih momaka povezao na Kosovo da vidi svog sina…“, rekao je Gazivoda precizirajući da je to bila majka Vukana Vujačića, Cetinjanina koji se od sredine 2018.  nalazi u zatvoru na Kosovu, dok ga ovdašnja policija i tužilaštvo potražuju zbog sumnji da je učestvovao u  ubistvu Cetinjanina Radomira Đuričkovića, krajem 2016. Riječ je o još  jednom od zločina koji se  pripisuju aktuelnom ratu narko klanova.

Prethodno je Igor Popović, šef cetinjskog Odjeljenja bezbjednosti (Prijestonica nema Centar bezbjednosti, već se aktivnostima tamošnje policije upravlja iz CB Podgorica) na sjednici lokalnog parlamenta saopštio kako su njihovi sugrađani stradali u sukobu organizovanih kriminalnih grupa. Tu informaciju osporio je Milivoje Katnić. „Ova lica nijesu bila ni interesantno bezbjednosna lica, a kamoli da su bili članovi organizovanih kriminalnih grupa. Za to nemamo saznanja. To sada ne znači ništa, ali znači da se to tako ne može saopštiti”. Da nije riječ o nečijem lapsusu, ili nesporazumu, potvrdio je šef Sektora kriminalističke policije Enis Baković. On, vjeruje Popoviću: “Naša operativna saznanja govore da se radi o posljedici sukoba organizovanih kriminalnih grupa”.

U koju od ovih izjava možemo povjerovati? I, još važnije, na osnovu čega?

Možda se tužioci i policajci spore o karakteru zločina koje zajednički istražuju, kada već nijesu u stanju da ih spriječe, ali im je zajedničko da ne razmišljaju o vlastitoj odgovornosti i, eventualno, ostavci. Katnić najavljuje kandidaturu za novi mandat glavnog SDT. Ni Baković neće dobrovoljno odstupiti sa povjerene funkcije, pošto je, kaže, „spreman da se bori sa problemima“. Slično razmišlja i njegov pretpostavljeni, direktor Uprave policije.

„Policija može i mora proaktivnim djelovanjem obeznijediti efikasne odgovore izazovima kriminala“, lucidno  podučava Veselin Veljović nakon ubistava na Cetinju. Potom se osvrnuo i na kritičare: „Povremeno kritizerstvo u neutemeljenim ocjenama rezultata policije prihvatamo kao propratne pojave i nećemo ih komentarisati“. Slično razmišlja, i ministar MUP Melvudin Nuhodžić. Govoreći u parlamentu on je pokazao razumijevanje za „opravdanu uznemirenost i zabrinutost građana“, da bi potom poslanike ali i građane podučio kako je „za uspješnu borbu protiv organizovanog kriminala  neophodna je koordinacija svih državnih organa“. Eto.

Tako se to radi u zemlji od nepunih pola miliona punoljetnih građana (mnogi konače na nekim bogatijim i bezbjednijim mjestima) u kojoj je od početka godine od upotrebe vatrenog oružja i eksplozivnih naprava život izgubilo osam osoba. Uz još toliko lakše i teže ranjenih. Troje državljana Crne Gore u istom periodu ubijeno je u zemljama regiona (Srbija i Grčka), pred porodicama, u novim obračunima povezanim sa trgovinom narkoticima. Nadležni  broje, spore se o motivima i odbacuju  odgovornost.  Zato iz kuća izlazimo na vlastitu odgovornost. Zahvalni što smo i ovog  jutra osvanuli živi i zdravi.

 

Kadrovska vrteška

Ako je neko zaboravio: Veselin Veljović je bio prvi direktor UP (Zakon o policiji iz 2005.). Policija je tada izbrojala da u Crnoj Gori postoji sedam kriminalnih grupa. A danas ih ima , pa vidite i sami. Uglavnom, Veljović nije reizabran na konkursu za direktora UP 2009. godine, kada je o tom izboru odlučivao kabinet premijera Igora Lukšića.

Aktuelni premijer Duško Marković ocijenio je tada da je Veljović „vrlo profesionalno” obavljao svoju dužnost, i da su „razlozi njegovog odlaska političke prirode”. Zato je vjenčanom kumu omogućio da se vrati u fotelju direktora UP nakon što je dotadašnji direktor Slavko Stojanović podnio ostavku. Stojanovi je sa funkcije odstupio prije dvije godine (31. mart 2018.), skupa sa tadašnjim načelnikom CB Podgorica Jovicom Rečevićem, nakon što su u Glavnom gradu za tri dana izvršena tri profesionalna, klanovska ubistva.

Sada ostavki nema. Novi ljudi, novi običaji.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo