Povežite se sa nama

DRUŠTVO

LOGOR MORINJ 28 GODINA KASNIJE: I zaborav je zločin

Objavljeno prije

na

Formiranje logora Morinj nije moglo proći bez saznanja i odobrenja vlasti u Crnoj Gori, čulo se u Kotoru, na skupu kojim je obilježena još jedna godišnjica zločina iz doba “rata za mir”

 

Pamtimo Logor Morinj. U organizaciji Centra za žensko i mirovno obrazovanje ANIMA, u Kotoru je pod tim nazivom, krajem novembra, održana tribina u znak sjećanja i podsjećanja na taj zločin učinjen i u naše ime.

Prethodno su se predstavnice ANIMA Ljupka Kovačević, Ervina Dabižinović i Jasna Novović u Dubrovniku susrele sa članovima Udruge dubrovačkih logoraša, nekadašnjih zatočenika Centra za prihvat zarobljenika iz Hrvatske, koji je u Bokokotorskom zalivu organizovala nekadašnja Jugoslovenska narodna armija (JNA).

Bila je to prilika da se osvježi sjećanje na osnovne podatke o logoru i njegovim žrtvama.

Centar za prihvat zarobljenika u mjestu Morinj (opština Kotor) formiran je 3. oktobra  1991. godine. Samo par dana ranije (1. oktobra) crnogorski rezervisti JNA prešli su hrvatsku granicu na Debelom brijegu i započeli višemjesečnu opsadu Dubrovnika, tada promovisanu kao „rat za mir“. Za deset mjeseci, od osnivanja do zatvaranja logora 18. avgusta 1992, u njemu su boravila 292 muškarca, civila i vojnika iz Dubrovačke regije.

Tri zatvorenika umrla su u logoru Morinj, dok su nekolicina preminula neposredno nakon puštanja i povratka u Hrvatsku, podsjetili su svoje gošće članovi Udruge dubrovačkih logoraša.

„Istakli su da su oni samo obični ljudi koji nisu želeli rat već su bili primorani da brane svoja ognjišta, ali su ih nazivali ustašama i vršili nad njima torture, u Logoru Morinj više nego u bilo kom drugom“, svjedoči Jasna Novović o susretu u Dubrovniku. „Izneli su brojna svedočenja o načinu na koji su sa njima postupali pojedini pripadnici JNA – smatraju da su ti ljudi ciljano birani za te uloge u koje su se neki uživeli. Spomenuli su i neke pojedince koji su se humano odnosili prema njima i pomagali im. Svaki logoraš je ispričao po

neki lični neprijatni doživljaj iz logora pa je evociranje uspomena bilo jako emotivno. .. Pored brojnih primera fizičkog i psihičkog zlostavljanja, naveli su da je prilikom dolaska jedne grupe zarobljenika u Kumbor, gde su bili primani pre raspoređivanja u sabirni centar Morinj, dočekalo ih je dvadesetak, možda 30 žena koje su uzvikivale: ’dajte ih nama, oni su pobili našu decu’. Da nisu stražari brzo reagovali i zatvorili kapiju, te žene bi ih linčovale“.

I skup u Kotoru imao je za cilj da „osvježi sjećanje“ na učinjeno u logoru Morinj. Kako onima koji  se, skoro trideset godina, svojski trude da učinjeno padne u zaborav, tako i mlađim generacijama koje o tim tragičnim vremenima i događajima  malo znaju.

Crnogorsko tužilaštvo je istragu eventualnih ratnih  zločina počinjenih u Centru za prihvat zarobljenika u Morinju započelo tek 2008. šesnaest godina nakon zatvaranja Logora.

Vesna Medenica, aktuelna predsjednica Vrhovnog suda u trećem mandatu a tadašnja Vrhovna državna tužiteljka (dva mandata) izjavila je tada kako je za logor Morinj i dešavanja u njemu prvi put čula tek 1999. Onih paklenih godina  očito nije čitala Monitor.

Uglavnom, istraga je na osnovu dokumentacije koju nam je ustupilo Državno tužilaštvo Republike Hrvatske, vođena protiv deset osoba. Optuženo je njih šest.

O optužnici specijalne tužiteljke Stojanke Radović navedeno je: “U periodu od 3. oktobra 1991. do 18. avgusta 1992. godine, za vrijeme oružanog sukoba u Republici Hrvatskoj, okrivljeni su u svojstvu: isljednika, rezervnog oficira zaduženog za administrativne i intendantske poslove, vojnog policajca i stražara u tzv. Centru za prihvat zarobljenika Morinj, kršeći pravila međunarodnog prava utvrđena III Ženevskom Konvencijom o postupanju sa ratnim zarobljenicima, IV Ženevskom Konvencijom o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata i II Dopunskim protokolom uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, naređivali i vršili: mučenja, nečovječna postupanja, nanošenje velikih patnji i povrede tjelesnog integriteta prema ratnim zarobljenicima i civilima, koji su u tzv. Centar dovođeni sa dubrovačkog područja, –- čime su izvršili krivično djelo – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142, stav 1 KZ SRJ, u sticaju sa krivičnim djelom – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144 KZ SRJ.

Šest godina kasnije, nakon dvije nepravosnažne presude koje su poništene pred Apelacionim sudom, četiri osobe su  pravosnažno osuđenje za svoja nedjela u Morinju. Ivo Menzalin je osuđen na četiri godine zatvora, Špiro Lućić i Boro Gligić na po tri,  a Ivo Gojnić na dvije godine zatvora.

“Može se reći da su oštećeni zadovoljni postupkom  jer je donijeta osuđujuća presuda“, komentarisala je pravosnažnu presudu Tamara Durutović, pravna zastupnica bivših logoraša na suđenju u Podgorici. „Oni, međutim imaju neke primjedbe. Prije svega zato što su presudom oglašeni krivim samo jedan intendant, jedan policajac, stražar i jedan kuvar”.

Identične primjedbe čule su se i nedavno u Kotoru. “U konkretnom slučaju, nije bilo utvrđivanja bilo kakve komandne odgovornosti”, kazala Tamara Milaš iz Centra za građansko obrazovanje. “Logor Morinj je objektivno uspostavljen od strane crnogorskih vlasti, iako danas možemo čuti brojna negiranja kada je ova tema u pitanju, uz skrivanje iza (tadašnje) savezne Vlade. Formiranje logora Morinj nije moglo proći bez saznanja i odobrenja upravo zvaničnih vlasti u Crnoj Gori”.

To, na neki način, potvrđuje i činjenica da je, do prošle godine, država na ime naknade žrtvama torture u logoru Morinj isplatila 1,485 miliona eura. Pokrenuto je još oko 150 tužbi protiv Crne Gore za naknadu štete bivšim logorašima, tako da trošak na račun državnog  budžeta nije konačan.

Dosuđena naknada kreće su od 66 do 140 eura po danu zatočeništva ali, kako upozoravaju pravni stručnjaci, u presudama ne postoji obrazloženje za tolika odstupanja.

„U svakom slučaju, Crnogorsko pravosuđe nije pokazalo iskren, profesionalan i nepristrasan pristup kakav je mogao pokazati u ovom slučaju”, zaključila je u Kotoru.  Nnavodeći kako je logor u Morinju bio  mjesto organizovanog, sistematskog zlostavljanja zatvorenika Tea Gorjanc Prelević je precizirala: „Oni su držani u nečovječnim uslovima, a nad njima je sprovođena tortura. Vladala je atmosfera terora i straha za goli život kojem su zatvorenici bili neprestano izloženi. Činjenica je da po međunarodnim konvencijama humanitarnog prava možete imati mjesto u kojem ćete zatočiti pripadnike vojske sa kojom ste u sukobu. Međutim, to ratno pravo podrazumijeva zaštitu ljudi onog trenutka kada oni više nisu ratnici, kada polože oružje. Postoje standardi kako to mjesto treba da izgleda. To svakako ne smije biti prostor u kojem se ne daje hrana i piće…“.

Predstavnice ANIMA podsjetile su na svoju inicijativu da se  podigne spomen obilježje, u znak počasti zatočenicima logora u Morinju i opomene da se ne ponove slični zločini.

Osim lokalnim vlastima  u Kotoru, inicijativa o podizanju obilježja dostavljena je  Predsjedniku, premijeru, predsjedniku Skupštine, ministru pravde i odbrane. Jedini odgovor je stigao iz Sekretarijatu za kulturu, sport i društvene djelatnosti Opštine Kotor. Podizanje spomen obilježja trenutno nije u planu, obavijestili su. I zaborav je zločin.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

GUBICI NA VODOVODNOJ MREŽI: Curi na sve strane  

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Podgorici svake godine mimo cijevi istoči vode u vrijednosti od oko sedam miliona eura. U podgoričkom Vodovodu  kažu da godinama rade na smanjenju gubitaka na mreži, ali sporo ide. Gubici su sa blizu 62 odsto  2010. smanjeni na 49 odsto. U ostalim gradovima gubici dostižu nevjerovatnih 70 odsto

 

U Podgorici se svake godine zbog velikih gubitaka na mreži prospe vode u tržišnoj vrijednosti od oko sedam miliona eura. U posljednjih sedam godina  prosuli smo više od 40 miliona eura vode, iznio je računicu Zoran Mikić, odbornik URA u Skupštini Glavnog grada.  Dodatno je pojasnio da se od vode koju smo prosuli, zbog gubitaka na mreži, moglo napuniti više od 50.000 olimpijskih bazena.

I dok se mnoge zemlje u svijetu suočavaju sa nedostatkom pijaće vode, a sva predviđanja govore da će ona u budućnosti imati vrijednost tečnog zlata, kod nas se ona ne samo ne štedi već se i obilato prosipa. ,,Vizionarski” sada djeluje ideja bivšeg predsjednika Filipa Vujanovića koji se za svojih mandata više puta trudio da vodu, koju ionako prosipamo, prodajemo arapskim zemljama za naftu. Kako ta, kao ni mnoge druge, ideja nije zaživjela voda nam i dalje sve više teče mimo cijevi.

Smanjenje gubitaka na vodovodnoj mreži je izazov i jedan od prioritetnih zadataka, kaže za Monitor  Filip Makrid, izvršni direktor doo Vodovod i kanalizacija Podgorica.

On ističe da je ovo preduzeće uspjelo da ukupne gubitke smanji sa nevjerovatnih 61,77 odsto, koliko su iznosili u 2010. godini na sadašnjih između 48 i 49 odsto.

Iz podgoričkog vodovoda objašnjavaju da svaki vodovodni sistem u svijetu ima tehničke gubitke, na koje utiču starost i kvalitet ugrađene vodovodne mreže. Tehnički gubici se u razvijenim zemljama kreću od 18-22%. U Podgorici tehnički gubici iznose 25-28%.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ČEMU SE ZAPADNI BALKAN NADA U 2020.: Ima li luke spasa poslije oluje

Objavljeno prije

na

Objavio:

U prvoj polovini ove godine Evropskom unijom će predsjedavati Hrvatska, a potom Njemačka. Od najmlađe članice EU se očekuje probijanje blokade procesa proširenja. Prvi potezi su ohrabrujući

 

Sa novom garniturom u Evropskoj komisiji i sa početkom predsjedavanja Hrvatske Evropskom Unijom naziru se  povoljniji vjetrovi iz Brisela prema našoj regiji. To  je  neophodno za šest država na jugoistoku Evrope za koje je prošla godina praktično bila izgubljena što se tiče procesa integracija. Čak bi se moglo zaključiti da je zbog francuskog veta regija vraćena dvije godine unazad. Odluku Pariza albanski premijer Edi Rama uporedio je sa “ostavljanjem broda na moru usred oluje”.

No, izvjestilac Evropskog Parlamenta za ovu regiju, hrvatski socijaldemokratata Tonino Picula, smatra kako je francuski predsjednik Emanuel Makron “napravio grešku” blokiranjem pristupnih pregovora Albanije i Sjeverne Makedonije, ali da je ujedno “postigao neplanirano”: uspio je pažnju EU vratiti na pitanje proširenja. Od trenutka “francuske blokade” pristupnih pregovora sa Tiranom i Skopljem gdje je to uslovljeno reformom čitavog procesa pristupanja, sve najznačajnije institucije i najviši zvaničnici EU su jasno podržali evropsku perspektivu Zapadnog Balkana. “Ta evropska perspektiva je snažan alat za stabilizaciju ove regije koja je u proteklih tridesetak godina preživjela čak pet ratova”, ističe Picula.

Pored nove predsjednice EK, njemačke političarke Ursule fon der Lejen, i novi šef diplomatije EU, Španac Žozep Borel, i povjerenik za proširenje, Mađar Oliver Varhelji, su se već na početku svojih mandata jasno založili za nastavak procesa integracije zemalja Zapadnog Balkana u EU.

Borel je u srijedu preduzeo prve konkretne korake potvrđujući odlučnost i spremnost na lični angažman da djeluje kao medijator u procesu pregovaranja između Srbije i Kosova. Na taj način ovaj nekadašnji španski ministar vanjskih poslova, zemlje koja nije priznala nezavisnost Kosova, raspršio je nade Beograda da će i sa nove funkcije visokog predstavnika EU nastaviti dosadašnju politiku prema Prištini. On je pozvao sve stranačke lidere na Kosovu da ubrzano formiraju novu vladu “u interesu Kosova i njegovih stanovnika”, na koju se čeka već 100 dana.

Analitičari u Briselu ocijenili su da su Beograd i Priština dobili jasnu poruku da će se u na samitu EU u Zagrebu početkom maja dogoditi značajan obrt kad je riječ o politici Unije prema proširenju na Zapadni Balkan. Upravo je probijanje blokade procesa proširenja EU ono što se najviše očekuje tokom hrvatskog predsjedavanja ovom organizacijom.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

TRENIRANJE STROGOĆE NAD MEDIJIMA: Pokazno hapšenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon nesporne profesionalne greške, tužilaštvo, na poziv Vlade, ekspresno hapsi novinarku Anđelu Đikanović. Ne osvrću se organi mnogo na pravila kada treba trenirati strogoću. Izuzimaju iz regula sve one koji za njih lažu i uzbunjuju javnost

 

U poplavi huškanja i predviđanja sukoba koji su prije Božića objavljivali  prorežimski i neki opozicioni mediji, informacija da će pripadnici specijalne kosovske specijalne jedinice ROSU biti na raspolaganju u Crnoj Gori za Badnji dan izazvala je posebnu pozornost.

Pola sata nakon što ju je objavio portal FOS media Vlada je demantovala  vijest, uz tvrdnju da lažna infomacija ima za cilj da uznemiri javnost i izazove nerede. Vlada je zatražila od tužilaštva da hitno reaguje. Tužilaštvo je, na poziv Vlade, ekspresno reagovalo, i ubrzo je glavna urednica tog portala, Anđela Đikanović, inače autorica teksta, uhapšena zbog krivičnog djela izazivanje panike i nereda. Preventivno da ne bi ponovila krivično djelo određeno joj je zadržavanje do 72 sata. Đikanović je nakon hapšenja dala otkaz na mjesto glavne urednice.

Puštanje novinarke iz zatvora tražili su Društvo profesionalnih novinara Crne Gore, Udruženje novinara Crne Gore, Sindikat medija, Centar za istraživačko novinarstvo… Uprkos objavljivanju lažne vijesti, hapšenje  novinara ne može biti opravdano, naveli su na svom Tviter nalogu Reporteri bez granica, a portparolka Evropske komisije Ana Pisonero-Hernandez saopštila je da je Evopska komisija upoznata sa slučajem hapšenja Đikanović i prati ga.

Sudija za istragu podgoričkog Osnovnog suda Miladin Pejović ukinuo je 6. januara pritvor Đikanović. Obrazložio je da ne postoje posebne okolnosti koje ukazuju da će osumnjićena ponoviti krivično djelo.

,,Tokom nepotrebnog hapšenja koleginice i treniranja strogoće nad novinarima, policija je ponovo dovela u pitanje novinarsku obavezu na zaštitu izvora time što je oduzela telefon i kompjuter koleginici. Njeno pravo da ne oda izvore, garantovano i Zakonom o medijima, povređeno je”, ističe u izjavi za Monitor Mila Radulović, predsjednica Društva profesionalnih novinara.

Ta priča prerasta jedan slučaj. Zaštita izvora informacija predstavlja osnovni uslov za rad novinara i slobodu medija. Pravo novinara da ne otkrije svoje izvore dio je prava na slobodu izražavanja u skladu sa članom 10 Konvencije, navodi se u obrazloženju Ministarstva kulture koje priprema novi Zakon o medijima.

Ne dešava se ništa slučajno. U  novom zakonu predviđen je izuzetak od dosadašnjeg pravila, koji glasi da je novinar dužan da otkrije izvor informacija kada je to neophodno radi zaštite interesa nacionalne i javne bezbjednosti, teritorijalne cjelovitosti, zaštite zdravlja i otkrivanja krivičnih djela zaprijećenih kaznom od pet godina godina ili više.  Kako je kod nas nacionalna bezbjednost veoma širok i proizvoljan pojam, novinari bi kada se ovaj zakon usvoji mogli da dođu pod još jači pritisak revnosnih tužilaca.

S druge strane odgovornost novinara i urednika mora biti sve veća u poplavi lažnih informacija koje sve češće plasiraju različiti centri moći. Uz sve to ide i tabloizacija medija čije najgore primjere imamo priliku da pratimo ove nedjelje u srpskim tabloidima koji na naslovnoj strani prenose ispovjest pedofila o tome koliko je puta silovao svoju žrtvu.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara 2020. godine
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo