Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Lov na narko-blago

Objavljeno prije

na

Nakon što su prethodnih nedjelja privremeno plijenili nekretnine u posjedu Darka Šarića i njegove uže porodice, srpski pravosudni organi najavljuju da su na red došla i preduzeća za koja se vjeruje da su stečena novcem njegovog narko-klana. Dok srpska policija traži imovinu, crnogorska traga za Šarićem. Tako su ove sedmice Veljovićevi specijalci pretresli na dojavu stranih službi, vilu Montenegro, objekat Stanka Subotića Caneta. Nikog nijesu našli. Prema izvorima Monitora Šarić je i dalje u Crnoj Gori, ali se sa obale premjestio u planine, mali turistički gradić blizu njegovih Pljevalja, u dobro čuvanoj vili. Navodno su i o tome crnogorske vlasti obaviještene od stranih službi. Subotićeva vila Montenegro bila je nedavno predmet spora Srbije i Crne Gore. Pošto i za Canetom Srbija traga i zapljenjuje mu imovinu, crnogorske su vlasti srpskim prvo dale na privremenu konfiskaciju, a potom ponovo vratile Cantu objekat sa pet zvjezdica.

Srbijanski državni sekretar za pravdu Slobodan Homen tvrdi da je kriminalna grupa Darka Šarića prihodovala najmanje milijardu eura godišnje. Šef srpskog ogranka Interpola Miloš Oparnica je iznio skromniju brojku – oko 600 miliona eura. Koja god procjena da je tačna, dokazuje da je narko-klan čije je raskrinkavanje počelo operacijom Balkanski ratnik bio bitan igrač i u globalnim razmjerama.

Prema procjenama Kancelarije UN-a za borbu protiv organizovanog kriminala i narkotika (UNODC) godišnje se u trgovini narkoticima ,,na veliko” ostvari prihod od približno 60 milijardi eura (obim trgovine ,,na ulici” premašuje 200 milijardi). Proizilazi da je Šarićeva ekipa kontrolisala između jednog i 1,5 procenta svjetskog tržišta. U Crnoj Gori se takvim uspjehom, u jednom kratkom trenutku, mogao pohvaliti samo Kombinat aluminijuma.

Gdje je završio taj novac? Za odgovorom na ovo pitanje tragaju nadležni iz desetak država zapadne hemisfere. Oparnica je izjavio da je Srbiji, do sada, ,,oko 15 zemalja” dostavilo informacije o djelovanju narko-klana Darka Šarića na njihovoj teritoriji. ,,Zbog povjerljivosti podataka ne mogu konkretno da govorim o tome ko nam je i šta poslao o Šariću” , izjavio je Oparnica.

Srbija, trenutno, ima najduži popis identifikovane imovine Darka Šarića.
Njemu i članovima njegove porodice zaplijenjene su vile na Dedinju i u Sremskoj Kamenici, više stanova i garaža u Beogradu i Novom Sadu, klub Kazino u Kragujevcu, kao i novac sa više računa u srpskim bankama. Vlasti u Beogradu vjeruju da je imovina za koju je do sada utvrđeno da pripada Šariću, vrijedna između 10 i 20 miliona eura, tek deseti dio ukupne vrijednosti njegovog vlasništva u Srbiji.

Na redu su preduzeća privatizovana novcem narko-kartela. Oduzeta je firma Mladi borac u Sonti koju je Šarić, preko advokata Radovana Štrpca, kupio od vojvođanskog biznismena Mileta Jerkovića. Ostale firme koje se vezuju za Šarića su trenutno predmet finansijske istrage. ,,Spisak firmi koje se vezuju za Šarića je podugačak, a uglavnom su to poljoprivredna gazdinstva u Vojvodini koja posjeduju stotine hektara oranica. Postoje ozbiljne indicije i da je Šarić vlasnik dijela zemlje oko koridora 10,” izjavio je izvor beogradskog Blica. List najavljuje da predstoji oduzimanje imovine mnogo većih gazdinstava u Vojvodini. Među njima je i jedno zaista veliko preduzeće koje ima desetine hiljada hektara zemljišta, a koje je bilo predmet medijskih istraživanja zbog sumnje da su u tu privatizaciju umiješani ljudi iz policijskih i političkih struktura.

U nastavku istrage o novcu koji je Darko Šarić, ulagao u kupovinu preduzeća u Srbiji, uhapšeni su advokat Andrija Krlović, direktor preduzeća Municipium S Predrag Milosavljević i direktor subotičkog Turističko-hotelskog preduzeća Palić Marinko Vučetić.

Blic prenosi izjavu izvora iz MUP da je hapšenjem trojice Šarićevih poslovnih saradnika počela istraga o ulaganju novca od kokaina u kupovinu THU Palić, koje u svom sastavu ima hotele Prezident na Paliću i Patrija u Subotici, Bečki restoran i restoran u Čantaviru. Firma je privatizovana u decembru 2005. godine. U finansijskim izvještajima u naredne tri godine kao najveći akcionar tog preduzeća navodi se Šarićeva firma Municipium S, sa Novog Beograda. Kao članovi društva Municipium S na zvaničnom sajtu Agencije za privredne registre navedeni su Nebojša Jestrović, inače generalni direktor Future plus, firme Stanka Subotića Caneta, i Šarićeva of-šor kompanija Mateniko LLC, osnovana u SAD.

Institucije i mediji u Srbiji pokušavaju odgonetnuti kako je sticanje tolike imovine pošlo za rukom čovjeku o kome su se, prema šefu srpskog Interpola Milošu Oparnici, prve informacije u bezbjednosnim krugovima pojavile još 2000-te, a bile su vezane za aktivnosti pranja novca.

Kao mogući odgovor na ovu ,,misteriju” srpski mediji navode saznanje da odbjegli Šarić posjeduje snimke ljudi koji su ga posjećivali u vilama na Tatarskom brdu u Novom Sadu.

Sagovornik iz istrage je za tabloid Pres kazao da se mnoge poznate ličnosti „sada preznojavaju” i da klan vjerovatno posjeduje mnogo materijala pomoću koga može da ucjenjuje i kompromituje razne ljude, pa i neke poznate političare. ,,Pretpostavlja se da Šarić ima snimljene i ljude iz policije i pravosuđa koji su dolazili kod njega, zatim političare i mnoge druge javne ličnosti.”

Bivši načelnik beogradske kriminalističke policije Marko Nicović je uvjeren je da su Šarići snimali sve što se događalo na Tatarskom brdu. ,,To je mafijaški kod ponašanja. Tako se ponašaju i vođe drugih mafija u svijetu. Tako su radili i ‘zemunci’, ali su sve te kasete iz Šilerove (ulice) volšebno nestale. Nema dileme, snimci postoje i kod Šarića, samo je pitanje da li su i dalje kod njih ili ih je uzeo neko iz države,” zaključio je Nicović.

Vlasti u Crnoj Gori odbijaju da se ozbiljnije uključe u priču o nastanku i opstanku jedne od najvećih kriminalnih imperija u ovom dijelu Evrope. Premijer Milo Đukanović je eksplicitno odbacio mogućnost da se Vlada pozabavi evidentiranim propustima bezbjednosnih službi u ,,slučaju Šarić” koji su konstatovani sa kontrolnom saslušanju u parlamentu.

Crna Gora još nema zakon o oduzimanju imovine stečene kriminalom. Zato je, možda, i popis ovdašnje imovine koja se dovodi u vezu sa Šarićem sada kraći nego što je to bio, jesenas, na početku ,,kokainske afere”. Prema dostupnim podacima (iako su oni iz registra Privrednog suda u međuvremenu u dobroj mjeri promijenjeni) Šarići su bili vlasnici pljevaljskih lokala Municipijum i Holivud, pekare Čarobnjak, stovarišta građevinskog materijala Miro i FK Rudar, fri-šopa Mat-Šop, budvanskog hotela Maks prestiž… Prema izvještaju koji je crnogorska Uprava policije prezentovala skupštinskom Odboru za bezbjednost, ,,operativna saznanja ukazuju na to da je Šarić vlasnik 70 odsto diskoteke Maksimus, a taj objekat se vodi na firmu Trekom, vlasništvo Dragana Dudića iz Kotora, zvanog Fric, koji je većinski vlasnik firme, kupljene od Rodoljuba Radulovića zvanog Roki. Kao suvlasnik te diskoteke, po operativnim saznanjima, navodi se i Ivan Delić iz Budve. Dulić inače posjeduje brojne nekretnine, među kojima su i drevne palate u srcu starog jezgra Kotora, koje je pod zaštitom UNESCO.

Predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica izjavila je: „O Šarićevoj imovini na teritoriji Crne Gore će odlučivati srpski organi koji budu vodili krivični postupak, jer se ne može odvajati krivica od imovine”.
Ima indicija da bi poslovanje Darka Šarića u Crnoj Gori bilo veoma interesantno provjeravati u nekim ovdašnjim bankama. Monitor je pisao o nezakonitom poslovnom aranžmanu Prve banke Crne Gore, u većinskom vlasništvu porodice Đukanović, sa jednom od pljevaljskih kompanija braće Šarić. Regionalni mediji i pojedini opozicioni političari iz Podgorice tvrde kako bi se još interesantniji podaci mogli pronaći u ovdašnjoj banki-ćerki jedne regionalne banke koju bije glas da je, preko balkanskih poslovnica, postala evropski lider u poslovima pranja novca.
Za tu priču i dalje nedostaju pravi dokazi. Umjesto špekulacija, podsjetimo na upozorenje Antonia Maria Koste, generalnog direktora Kancelarije UN-a za borbu protiv organizovanog kriminala i narkotika (UNODC) koji je još prije godinu dana ukazao na sumnju da se banke, usred finansijske krize, spašavaju novcem koji je zarađen trgovinom narkoticima. ,,Možda je novac iz trgovine narkoticima trenutno jedini raspoloživi likvidni kapital za investicije”, kazao je Kosta. Prema njegovim riječima, UNODC je pronašao naznake da su u drugoj polovini 2008. godine ,,međubankarski krediti finansirani novcem koji potiče od trgovine narkoticima i drugih ilegalnih aktivnosti”. ,,Postoje naznake da su pojedine banke spašene na taj način”, podvukao je Costa.
Crna Gora je u to vrijeme imala i banke koje je trebalo spašavati i – sva je prilika – ljude koji su imali višak gotovine zarađene trgovinom narkoticima. Da li su ih interesi spojili? Odgovor na to pitanje, gotovo izvjesno, nećemo dobiti od zvaničnika u Podgorici.

Milan BOŠKOVIĆ / Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo