Hajka na Slobodana Pejovića istrajnog svjedoka deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore ne posustaje. Prošlo je dovoljno vremena od posljednjeg uznemiravanja kada mu je u novembru demoliran automobil da svakome postane jasno: i taj će napad proći kao brojni raniji. Počinilac – nepoznat. Pejović je, inače, pod policijskom zaštitom. Javnost kao da se navikla na periodične napade na Slobodana Pejovića: to što ih policija ne rasvjetljava bez uzbuđenja prihvata kao očekivan ishod.
Istovremeno, u javnosti se pokušava stvoriti slika o Pejoviću kao jednom od najznačajnijih aktera lociranja i hapšenja bosanskih izbjeglica. Neprovjerena tvrdnja da je 1992. godine Slobodan Pejović bio inspektor za potrage, mnogo puta ponovljena počela je da dobija tretman ustanovljene činjenice. Navodni status „inspektora za potrage”, implicira i njegovu posebnu ulogu u ovoj zločinačkoj akciji.
Ta verzija je došla i do predstavnika Udruženja porodica deportovanih bosansko-hercegovačkih građana iz Crne Gore 1992.
Pozivajući se na tvrdnje bivših policajaca Ranka Mihajlovića i Ranka Martinovića da Pejović u to vrijeme nije bio krim-inspektor, kakvim se predstavlja, već inspektor za potrage koji je rukovodio tom sramnom akcijom, predsjednica Udruženja Jasenka Perović je protiv njega najavila tužbu.
Podgorički Dan, u broju od 10. decembra, objavljuje tekst pod naslovom Lovac hapsio i slao u smrt u kojem citira glavnog urednika ugašenog magazina Kulin Fatmira Alispahića da će „Slobodan Pejović, zvani Lovac, uskoro sjesti na optuženičku klupu zbog počinjenog ratnog zločina”. Jasno je šta termin „Lovac” – podrazumijeva.
Zanimljivo – niko Pejovića nije pitao da li je u vrijeme deportacija, zaista bio „inspektor za potrage.” Da su ga kontaktirali dobili bi crno na bijelo da je to – notorna neistina.
Monitor ekskluzivno objavljuje dva dokumenta u kojima se jasno vidi šta je u to vrijeme radio Slobodan Pejović kao službenik Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore, Centar bezbjednosti Herceg Novi.
Rješenjem broj 12970, od 13. decembra 1991. godine, koje je potpisao tadašnji ministar MUP-a Crne Gore Pavle Bulatović, Pejović, dotadašnji inspektor za suzbijanje opšteg kriminaliteta, raspoređen je na radno mjesto „inspektor za suzbijanje imovinskog kriminaliteta u CB H. Novi”, počev od 1. januara 1992. godine.
Sa radnog mjesta inspektor za suzbijanje imovinskog kriminaliteta otjeran je u penziju 1994. godine na zahtjev tadašnjeg načelnika Centra bezbjednosti Herceg Novi Gorana Žugića. To potvrđuje Rješenje broj 1862/2, od 28. decembra 1994. godine, koje je potpisao tadašnji ministar MUP-a Crne Gore Nikola Pejaković.
Sticajem okolnosti, u kojima važnu i neobičnu ulogu ima pominjani Ranko Martinović, Pejović je uz imovinske delikte dobio još jedan „referat” – krvne delikte. Na tim poslovima radio je u vrijeme deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica.
„Teške krađe, pljačke, razbojništva i krvni delikti bili su isključivo poslovi kojima sam se bavio u to vrijeme i sve do odlaska u penziju. To se da lako provjeriti, jer predmeti na kojima sam radio nalaze se u Osnovnom sudu u Herceg Novom i u Višem sudu u Podgorici”, kaže za Monitor Slobodan Pejović.
Istina je: Pejović je zaista dvije godine radio u službi za potrage, ali davnih sedamdesetih. Nekome je vraški trebalo da pobrka datume, kako bi lansirao ovu bezdušnu podvalu. Promašili su za petnaest godina.
Zanimljivo je kako je Pejović ekspresno otjeran u penziju.
U rješenju od 28. decembra 1994. godine piše da Pejoviću „služba prestaje s pravom na penziju 29. 12. 1994. godine”, dakle sjutradan. U obrazloženju se navodi: „Načelnik CB Herceg Novi, podnio je zahtjev br. 861 od 16. 12. 1994. godine, kojim traži prestanak službe s pravom na penziju za Pejović Slobodana, sa 29. 12. 1994. godine”.
„Taj zahtjev napisao je tadašnji načelnik Goran Žugić i to u Podgorici i iz ruke u ruku predao ga ministru Nikoli Pejakoviću. On je 28. decembra donio rješenje o mom penzionisanju, a sjutradan mi je naređeno da za dva sata moram napustiti kancelariju. Nekoliko puta tražio sam da mi se pokaže ili javno objavi Žugićev zahtjev broj 861, kojim traži moj otkaz. Odgovarali su mi da je to službena tajna. Ponovo ću tražiti od ministra Ivana Brajovića da se javno objavi taj dokument, jer ja nisam počinio nikakvo krivično djelo. Mislim da sam s posla otjeran iz političkih razloga”, kaže Pejović.
Pejović je od maja 1990. godine bio član Liberalnog saveza Crne Gore, a skoro osam godina i član Opštinskog odbora LSCG u Herceg Novom. Zna to UDBA–a.
Pejović je u oktobru, na svjedočenju u podgoričkom sudu prilikom suđenja grupi bivših crnogorskih policijskih funkcionera optuženih za deportaciju izbjeglica, objašnjavajući optužbe da je i on učestvovao u hapšenju, rekao da je učestvovao u jednoj akciji i da je tom prilikom izveo tri osobe iz jedne kuće, ali da ih nije priveo u Centar bezbjednosti već ih je pustio.
,,Odgovorno tvrdim, a to sam rekao i u sudu, iz te kuće nikome ni dlaka na glavi nije falila. Oni su, kada je prošla ta oluja, kada je prošla opasnost, svojim kolima, to su bili porodični ljudi, preko Makedonije, Turske pošli u zemlje zapadne Evrope”, kaže Pejović.
Podsjetimo, Pejović je prvi javno kazao da je te 1992. godine vidio kod načelnika hercegnovske policije telegram sa potpisom ministra Pavla Bulatovića sa naredbom o privođenju izbjeglica iz BiH i njihovoj predaji Radovanu Karadžiću. To je značilo samo jedno: radi se o državnom zločinu, koji se bez znanja vrha vlasti nije mogao obaviti. Da je za čitavu akciju znao državni vrh na suđenju je potvrdio i tadašnji predsjednik Momir Bulatović. Premijer je i u to vrijeme bio Milo Đukanović.
Iste tvrdnje Pejović je ponovio i 20. oktobra u nastavku suđenja bivšim policijskim funkcionerima optuženim za ovaj ratni zločin.
Pejović zbog svjedočenja godinama trpi razne vrste pritisaka. Poslije neuspjelih zastrašivanja i fizičkih napada, sada se prešlo na pokušaj njegove moralne diskreditacije. Cilj je da se ućutkaju svi potencijalni svjedoci koji bi detaljnije mogli progovoriti o ulozi u deportacijama tadašnjeg državnog vrha Crne Gore.
,,Ovo je pritisak Službe državne bezbjednosti. Neće me zastrašiti. Nije im to uspjelo proteklih 18 godina, pa neće ni sada u finišu”, odgovara na sve to Pejović.
Slobodan Pejović je za hrabro svjedočenje o nezapamćenom ratnom zločinu počinjenom na teritoriji Crne Gore dobio povelje Nacionalnog savjeta Bošnjaka Crne Gore, Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike u Torontu i nagradu za građansku hrabrost NVO GARIWO iz Sarajeva.
Veseljko KOPRIVICA
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice