Povežite se sa nama

DRUŠTVO

LUKSUZ ZA GRADONAČELNICU: Kotor plaća

Objavljeno prije

na

Gradonačelnica Kotora Marija Maja Ćatović odlučila je da se počasti i da posljednje mjesece svoje desetogodišnje vladavine u drevnom bokeškom gradu proživi na visokoj nozi, u luksuzu i sjaju, kako prvoj dami dolikuje.

Naručila je početkom ove godine novu službenu limuzinu u vrijednosti od 60.000 eura. Iako joj predsjednički mandat ističe u novembru tekuće godine, do kada se mogla i dalje voziti u „starom” audiju šestici, kupljenom za nju 2006. godine, ipak se odlučila na iznenadni trošak. Novo je novo, pa makar kratko trajalo.

Kupovina novog, skupog vozila, predviđena je budžetom Opštine za 2014. godinu i to kao kapitalan izdatak za sredstva transporta, u iznosu od 65.000 eura. Uslijedio je javni tender za nabavku novog „A6” pod posebnim uslovima, kojima su precizirane vrhunske performanse koje limuzina mora posjedovati. Pored moćnih tehničkih karakteristika zahtijevalo se mnogo toga što spada pod luksuz i ekskluzivnost, po onoj kotorskoj, kad je bal nek’ je maskenbal.

Građani Kotora imaće to zadovoljstvo da plate posljednji hir Ćatovićke, ugodnosti vožnje na sjedištima sa ventilacijom i masažerima, sa detaljima od fine kože i skupocjenog jasenovog drveta u unutrašnjosti automobila.

Zanimljivo je da je na tenderu za kupovinu specijalnog vozila pristigla samo ponuda od firme Rokšped auto centar iz Podgorice, koja je zadovoljila sve tražene uslove. Ponuđen je A6 3.0 TDI quattro S-tronic, njemačke firme Audi, sa specijalnom opremom, po cijeni od 52.876 eura.

Predstavnici opozicije koje smo kontaktirali nemaju objašnjenje za ovaj potez gradonačelnice koja ne može računati na treći predsjednički mandat, jer odavno ispunjava sve uslove za odlazak u penziju. Ili se Ćatovićka nada produžetku mandata za još dvije i po godine, koliko traje mandat lokalnoj upravi u Kotoru. To je nedavno ponuđeno gradonačelniku Tivta Draganu Kankarašu, koji je ponudu odbio. Da li će ga koristiti par mjeseci ili se voziti naredne dvije godine, tek kupovina super luksuznog automobila u uslovima ekonomske krize koja se na svakom koraku osjeća i u Kotoru, odraz je bahatosti i rasipništva, svojstvenog funkcionerima vladajuće partije.

Maja Ćatović izabrana je za predsjednicu Opštine Kotor u decembru 2004. godine. U predsjedničku je fotelju sjela ravno iz Jugopetrola u kome je, prema tvrdnjama opozicije, dobila otpremninu za odlazak u penziju, u iznosu od 40.000 eura.

Petogodišnji mandat obnovila je na lokalnim izborima u novembru 2009. Tokom proteklih deset godina obavljala je više funkcija, pa je, kako zlobnici ističu, u jednom periodu istovremeno bila gradonačelnica, poslanica DPS-a, penzioner i student.

Tokom svog prvog mandata gradonačelnica Kotora vrijedno je studirala na kotorskom Fakultetu za turizam na kome je, na pragu sedme decenije, stekla bečelor diplomu turističkog stručnjaka.

Odgovoran posao pri tom nije trpio zbog nastave i polaganja ispita, jer se prostorije ove visokoškolske ustanove nalaze u istoj zgradi u kojoj je smještena i Opština. Polagala je, tekoreći, u kabinetu.

Maja Ćatović nije se mnogo miješala u svoj posao. Njen kabinet upošljava sedam savjetnica i jednog savjetnika, uglavnom na poslovima protokola. Imenovana su i tri potpredsjednika Opštine. Najavljivala je da će vratiti stari sjaj Kotoru ali njenu dugu vladavinu obilježava potpuna stagnacija kotorske privrede i turizma, devastacija atraktivnog prostora zaliva Boke i poseban, predusretljiv odnos prema tajkunima iz redova vladajuće partije koji su zaposjeli Kotor, ali i prema pripadnicima kriminalnih grupa koji razvijaju biznis u ovom gradu.

Gotovo nijedno predizborno obećanje u pogledu kapitalnih investicija Ćatovićka sa svojim koalicionim partnerima nije ispunila. U žaru izbornih kampanja redovno se gradila žičara za tvrđavu San Đovani, zaobilaznica oko Kotora, podizali porušeni i ruinirani hoteli, sportska dvorana…Ništa od obećanog nije ostvareno.

Spomenik Majine vladavine svakako je sportska dvorana grandioznih gabarita, zvana Kašćelanka, čije napušteno gradilište dočekuje posjetioce na ulazu u Kotor, u naselju Škaljari. Investitor ove propale investicije započete u maju 2010., sa planiranim rokom završetka u maju 2011., bio je kotorski Zavod za gluvonijeme.

Nikome nije jasno kako jedna obrazovno-zdravstvena javna ustanova za školovanje lica sa poremećajem sluha i govora, koja je na državnom budžetu, može biti investitor objekta milionske vrijednosti. Osim činjenice da je direktor Zavoda Borislav Kašćelan, šef kotorskog DPS-a.

Drugi mandat Maje Ćatović započeo je uz finansijsku pomoć kompanija iza kojih stoji kapital uhapšenog narko bosa Darka Šarića i Rodoljuba Radulovića koji se nalazi u bjekstvu.

Na njen predlog odbornici partija DPS, HGI i LP izglasali su početkom 2008. Odluku o načinu i uslovima regulisanja međusobnih potraživanja između Opštine i firme Trekom, čiji je osnivač Rodoljub Radulović, zvani Miša Banana, na osnovu koje je toj kompaniji, bez javnog nadmetanja, ustupljen opštinski poslovni prostor od 3.000 kvadrata na period od 35 godina, po cijeni od 1,8 miliona eura.

Firma Trekom taj iznos uplaćuje za čitavih 35 godina unaprijed, sa dodatkom nekih ranijih dugovanja. Pred lokalne izbore Trekom uplaćuje Opštini 2,5 miliona eura. Tako je sav elitni poslovni prostor u Kotoru prešao u vlasništvo ekipe iz Trekoma do 2043 godine. U pitanju je obnavljanje i produženje ugovora između Opštine i Trekoma iz 1989. godine. Što znači da će najvredniji poslovni prostori Kotora u vlasništvu pomenutih firmi biti više od pola vijeka, odnosno 54 godine.

Prije ove transakcije, kompanija Trekom promijenila je vlasnika. Nju je kupila kotorska firma Bastion komerc, koja posjeduje luku Risan, fabriku Rivijera, diskoteke, palate i lokale u gradu.

Odbornici SDP odbili su 2008. da podrže aranžman sa Trekomom jer su im se sukobili interesi na relaciji Bastion komerc – SDP oko kontrole lučkog saobraćaja u lukama Kotor, Risan i Zelenika. Što im kasnije nije smetalo da obnove koaliciju sa DPS-om i formiraju vlast u Kotoru.

Kotor je jedan od rijetkih gradova u kome je gotovo 80 odsto poslovnog prostora kojim raspolaže grad ustupljeno jednoj, povlašćenoj firmi. Najznačajniji kulturno istorijski spomenici, vile, palače, srednjovjekovni bedemi, dati su u višegodišnji zakup pod sumnjivim okolnostima. Brojni lokali, hoteli, diskoteke, kockarnice, trgovine u vlasništvu su firmi povezanih sa licima sa Interpolovih potjernica.

Šta se događa sa ugovorom o zakupu ekskluzivnog poslovnog prostora u Kotoru u svjetlu najnovijih događaja nakon hapšenja Šarića i istraga o njegovim finansijskim transkacijama koje se protežu i do Kotora, teško je ustanoviti.

Pokušaji da se od nadležnih službi lokalne uprave u Kotoru dobije odgovor na ovo pitanje nisu dali rezultata.

Branka PLAMENAC

Komentari

DRUŠTVO

NOVI IZVJEŠTAJ BRISELA O NAPRETKU ZEMALJA ZAPADNOG BALKANA: Ista meta – isto odstojanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva

 

U srijedu je Komesar za proširenje Oliver Varhelji prezentirao novi izvještaj Evropske komisije (EK) o napretku zemalja zapadnog Balkana i Turske ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji. Izvještaj pokriva period od oktobra do oktobra, pa je obuhvaćeno i 10 mjeseci rada nove Vlade. Rađen je po novoj metodologiji koja uz poglavlja prepoznaje i klastere i obavezu ispunjavanja prijelaznih mjerila iz međusobno povezanih poglavlja 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, kao uslova daljeg ukupnog napretka. Crna Gora i Srbija su prošle godine izabrale novu metodologiju klastera koja je zahtjevnija ali isplativija u pogledu veće brzine napredovanja ka EU ukoliko zemlje kandidati pokažu dobar rezultat, vidljiv i mjerljiv.

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva. Još je ranija vlada premijera Duška Markovića na početku svog mandata u jesen 2016. godine najavljivala da će u svom mandatu od četiri godine završiti pristupne pregovore, što znači zatvoriti sva 33 poglavlja. Kasnije je Marković promijenio stav i svu krivicu prebacio na Brisel jer je EU nametnula „teške kriterijume, teške uslove koje je morala jedna mala Crna Gora da ispuni“ ne objasnivši šta je to trebalo ispuniti što nisu morale ispuniti sve druge zemlje kandidati.

Crna Gora je još 2010. godine dobila status zemlje kandidata a 2012. je otpočela pristupne pregovore. Tokom gotovo 10 godina pregovora sa EU vlade Demokratske partije socijalista (DPS) su uspjele otvoriti sva 33 poglavlja ali su zatvorile svega tri, a i to privremeno. Kada se uporedi rezultat Crne Gore u odnosu na druge zemlje koje učestvuju u regati ka EU, onda se naša zemlja s pravom može nazvati „liderom integracija u regionu“, što su često naglašavali DPS političari i neki zapadni dužnosnici. Srbija je dobila status kandidata 2012. a pregovore otpočela 2014. i do sada privremeno zatvorila dva poglavlja. Sjeverna Makedonija i Albanija su dobile zeleno svjetlo za početak pristupnih pregovora tek prošle godine, na šta su Makedonci čekali od 2005. a Albanci od 2014.  Bosna i Hercegovina i Kosovo su još daleko od dobijanja statusa zemlje kandidata a pristupni pregovori koje Turska vodi sa EU još od 2005. godine su odavno na mrtvoj tački sa vrlo malim šansama da se ponovo pokrenu. Koliko je realno „liderstvo“ Crne Gore u odnosu na zemlje regiona vidi se na primjeru Hrvatske, kao posljednje balkanske zemlja koja je ušla u EU. Hrvatska je pregovarala 6 godina tokom kojih je zatvorila sva 33 poglavlja i nakon toga čekala još dvije godine da uđe u EU. Prema ranije objavljenoj analizi berlinske Evropske stabilizacione inicijative (ESI), koja ima fokus na proces proširenja EU na Balkan, Crna Gora se po sadašnjoj dinamici može naći pred vratima Evropske unije tek za nekih 30 godina.

U ovogodišnjem izvještaju Crna Gora je dobila najnižu prosječnu ocjenu napredovanja u posljednjih 6 godina – 3,03 (na skali od 1 do 5). Prošle godine je ta ocjena bila 3,18 a 2015. godine je iznosila 3,15. Međutim, Evropska komisija je takođe dala i ocjenu pripremljenosti koja se odnosi na sveukupno stanje u pojedinim poglavljima i tu je Crna Gora do sada dobila najveću ocjenu od 3,11.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Knežević objašnjava da su prosvjetari iz novina saznali za najavljeno povećanje: „Shvatamo da će u narednoj godini biti ukinuti doprinosi za zdravstveno osiguranje na zarade te da neće biti oporezivane zarade do bruto iznosa od 700 eura. To je jednostavno nedopustivo. Ako se radi o linearnom povećanju, pojaviće se određene nelogičnosti i problemi koji se moraju otkloniti u socijalnom dijalogu i direktnoj komunikaciji sa SPCG. Prvenstveno mislim na problem koji smo izbjegli kada smo prošli put pregovarali u vezi sa izmjenama naših koeficijenata u Granskom kolektivnom ugovoru. Naime, povećanjem minimalne cijene rada, u isto vrijeme zadržavanjem postojećih koeficijenata, nekvalifikovanom radniku biće isplaćivana zarada u iznosu od 450 eura čime se izjednačavaju oni koji imaju 30 godina radnog staža i početnici.  Tu je još mnogo problema koji se moraju rješavati isključivo u socijalnom dijalogu“.

Socijalnog dijaloga za sada nema. O kakvom socijalnom dijalogu danas govorimo kad već deset mjeseci nismo u prilici da sjednemo za isti pregovarački sto i razgovaramo o nagomilanim problemima u obrazovanju, pita se Knežević.

Da je dijalog već morao početi smatra i Kaluđerović. „Nažalost,  stiče se utisak da ovo pitanje nije na spisku prioriteta Ministarstva, koje se radije fokusira na ostvarenje određenih političkih ciljeva nego na unapređivanje kvaliteta obrazovnog procesa i statusa zapošljenih u prosvjeti. Treba podsjetiti da se gazi i obećanje iz premijerevog ekspozea, koji je tada najavio da će Vlada raditi na unapređivanju obrazovnog sistema na svim nivoima uz prioritetnu depolitizaciju, a jedna od prvih akcija Ministarstva odnosi se na nezakonite smjene prethodnih, i imenovanja novih direktora škola bliskih novim vlastima. Resorno ministarstvo je bilo dužno da intenzivnije i posvećenije radi na poboljšanju statusa prosvjetnih  radnika. Nažalost, nijesu dovoljno u tome aktivni ni reprezentativni granski sindikati, koji bi morali češće i agilnije podsjećati na ulogu prosvjetnih radnika u društvu i kompleksnost njihovog rada tokom pandemije“, smatra Kaluđerović.

Iz Sindikata prosvjete najavljuju svoj kongres 6. novembra. „Nakon Kongresa, bez obzira na njegove rezultate i konačni izbor stabilnog rukovodstva, jer se trenutno nalazimo u VD stanju, prvi potez organa SPCG će biti zahtjev za nastavkom socijalnog dijaloga ili preduzimanje radikalnijih mjera u zaštiti prava za koje se SPCG u mnogo težim uslovima izborio. Depolitizacija, decentralizacija i demokratizacija obrazovnog sistema su ključne stvari koje zastupam i koje ću u budućnosti zastupati“, ističe Knežević.

Zanemarivanje i male zarade su samo dio nagomilanih problema u prosvjeti koji se ne rješavaju.

„Najveći problem, pored nedovoljne plaćenosti jesu i loše stambene
prilike prosvjetnih radnika, kao i nedostatak dovoljno efikasnih mehanizama za poboljšanje tog statusa. Slijede loši tehnički uslovi rada, opterećenost nastavne norme i rad sa velikim odjeljenskim grupama, ali i
opterećenost brojnim administrativnim obavezama, koje prijete da suštinu zamijene formom. Takođe, problemi su prisutni i u slučajevima nastavnika koji su zaključili ugovor na određeno vrijeme,
uglavnom na devet mjeseci, tj. trajanje školske godine. To ih dovodi u finansijsku neizvjesnost, kao i probleme u povezivanju socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Izvjesni problemi postoje i u postupcima za
produžavanje licence, i taj dio bi se morao dodatno urediti“, nabraja Kaluđerović.

Ekonomski položaj i odnos društva prema ovoj profesiji su godinama nedopustivo loši, ističu u Sindikatu. Kao dodatne izazove Knežević izdvaja: „Radno-pravna zaštita naših kolega, puzajuće povećanje administracije nauštrb kvaliteta nastave, nemotivisanost, norme časova u srednjim školama, prevelike grupe u predškolskim ustanovama u Podgorici i Budvi, nedostatak normalnih uslova za rad, neopremljenost škola gdje se naše kolege često suočavaju sa kredom i tablom kao jedinim nastavnim sredstvima su glavni izazovi koji nas očekuju. Najveći izazov trenutno je trend digitalizacije kao i mentalno zdravlje učenika i nastavnika u vrijeme trajanja pandemije COVID virusa“.

I tako i dalje iz Ministarstva pričaju o misiji i viziji, dok se od prosvjetara očekuje da praznog džepa s kredom i tablom prenose znanje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Opština Budva je 1993. podnijela tužbu Osnovnom sudu u Kotoru sa zahtjevom za poništaj tog pravnog posla, nakon čega je uslijedila protivtužba Imobilije, da bi se spor 1998. završio vansudskim poravnanjem  kojim se Opština odrekla tužbenog zahtjeva. Tadašnji predsjednik Opštine, Rade Gregović potpisuje izjavu da „povodom objekta Citadela u Budvi i ugovora o razmjeni nepokretnosti zaključenog između PP Imobilia i Ministarstva odbrane VP 4212 Podgorica, nema nikakvih pravnih zahtjeva i da nikakve zahtjeve neće postavljati u budućnosti prema Imobiliji“.

Tako, povlađujući volji uticajnih funkcionera DPS-a koji su zastupali interese biznismena Ćupića, Opština se odrekla istorijskog nasljeđa čiji tragovi se smještaju u period od 12. do 14. vijeka. Grad teatar izgubio je svoje scene a građani i turisti dobili su gvozdenim kapijama zatvoren pristup najznačajnijem dijelu Starog grada pretvorenom u ugostiteljski objekat sa apartmanima.

Značajnu ulogu u privatizaciji Citadele odigrao je Zavod za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, koji se u sudski spor uključio kao umješač. Mišljenje Zavoda o tome da li je privatizacijom Citadele prekršen tadašnji Zakon o zaštiti spomenika kulture bilo je od presudnog značaja. Međutim, sudija u tom predmetu, Đorđije Milić, nije prihvatio stručno mišljenje direktora Zavoda Čedomira Markovića, pod izgovorom da bi se ova ustanova kao sudionik u sporu, našla u konfliktu interesa. Ali je za sudske vještake imenovao službenike tog istog Zavoda, istoričara umjetnosti Aleksandra Čilikova i arhitekticu-konzertvatora Snježanu Simović.

Zvanični stavovi direktora Markovića i službenika Zavoda za zaštitu kulturnih dobara bili su potpuno suprotni po pitanjima za koje je naloženo vještačenje – da li Citadela sa objektima koji su bili predmet prodaje  predstavlja zaštićeni spomenik kulture te da li je Citadela neodvojivi dio Bedema sa bastionima Starog grada.

Zakon u dijelu koji se odnosi na promet spomenika kulture u članu 76 propisuje da se spomenik kulture ne može prodavati. U posebnim slučajevima kada je to dozvoljeno, prema članu 77 imalac takve nepokretnosti dužan je da je prethodno ponudi Opštini na čijoj se teritoriji nalazi. Opština ima pravo preče kupovine.

Zato je zadatak vještaka bio da dokažu da Citadela nije spomenik kulture i ne uživa nikakvu institucionalnu zaštitu.

Stari grad Budva, kao urbana cjelina velikog kulturno-istorijskog značaja, zaštićen je po više osnova. Rješenjem iz 1961. godine uveden je u Registar zaštićenih spomenika kulture kompletan prostor Starog grada. Posebnim rješenjima u Registar je uveden i određen broj pojedinačnih objekata, pa tako posebnu zaštitu uživaju Bedemi sa bastionima i nekoliko budvanskih crkava.

Stručno mišljenje vještaka Čilikova i Simović glasilo je da „prostor nekadašnjeg Kastela Sv. Marije, tj. austrougarskim gradnjama formiran prostor tzv. Citadele, nije uveden u Registar zaštićenih spomenika kulture RCG kao pojedinačno zaštićen spomenik kulture“. Zaključili su i da Citadela, zapadna kula i suterenski prostor, ne pripadaju zaštićenom kompleksu Bedemi sa bastionima.

Zanimljivo je tumačenje Čilikova i Simović po kojem je Citadela izjednačena sa privatnim kućama u Starom gradu koje se slobodno prodaju, bez obaveze da se prvo ponude Opštini, jer nisu pojedinačno upisane u Registar zaštićenih objekata, već zbirno, kao cjelina. Na njih se, prema njihovom mišljenju, članovi 76 i 77 Zakona o zaštiti kulturnih dobara – ne odnose.

„Sa etičke strane posmatrano, kupoprodaja objekata predmetnog spora, objekata manje spomeničke vrijednosti, ne doprinosi bilo kakvoj degradaciji spomeničkog integriteta bilo Starog grada ili kompleksa Citadela, bilo da je vlasnik država ili drugo pravno lice…“ navodi se u stručnom mišljenju sudskih vještaka.

Tadašnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Marković u tekstu o budvanskoj Citadeli navodi: „U valorizaciji brojnih spomeničkih vrijednosti Stare Budve posebno mjesto pripada njenom složenom fortifikacionom sistemu koga sačinjavaju moćni bedemi sa kulama i bastionima, kapije, prolazi, pasarele i gradska tvrđava. Svojom monumentalnošću i svojim značajem za izučavanje i sagledavanje geneze i razvoja grada, posebno se izdvaja gradska tvrđava, prvobitno poznata kao Kastel Sv. Marije a docnije kao Citadela“

„Cijeneći istorijsku i kulturnu ulogu gradskih tvrđava  ne poznajemo danas nijedan primjer da je u sklopu njihove revitalizacije istovremeno izvršeno i njihovo otuđivanje na način što bi čitava tvrđava ili pojedini njeni djelovi prešli u privatne ruke. Ne može se zamisliti da bi jedan Lovrijenac ili jedna kula Minčeta u Dubrovniku, tvrđava Španjola, Kanli kula ili Forte mare u Herceg Novom ili gradska tvrđava u Starom Baru ili Citadela u Starom Ulcinju, mogli preći u privatne ruke sa uspostavljanjem potpuno drugačijeg odnosa i načina korišćenja prema ovako značajnim kulturno-istorijskim vrijednostima“, ocijenio je Marković

„Treba se zapitati kako bi zgledalo kada bi atinski Akropolj, koji je takođe tvrđava grada Atine iz Periklovog vremena ili neki njegov dio , primjera radi Partenon, prešao u privatne ruke. Treba se, takođe, zapitati kako bi izgledalo kada bi jedan rimski Panteon, Koloseum ili Rimski forum, ili pak Pompeja, bila prodata  na licitaciji i postala privatno vlasništvo. Sumnjamo da bi se ovako nešto moglo dogoditi u civilizovanom svijetu u kome bi pojedine izuzetno značajne spomeničke vrijednosti jednog naroda postale bogatstvo samo jednog čovjeka ili manje grupe ljudi“, napisao je Marković u mišljenju o prodaji Citadele.

Nije imao ko da čuje.

 

CITADELU VRATITI GRAĐANIMA

„Budvanska Citadela kao jezgro oko koga se formiralo i razvijalo gradsko naselje mora po svom istorijskom pravu da ostane u vlasništvu naroda jer je ona kroz minule vjekove i milenijume upravo to i bila. Nikada nijedan njen segment nije bio u privatnom vlasništvu te se zato nadamo da će društvo pokazati i smoći dovoljno snage i razumijevanja da se problem Citadele razriješi tako da ona i dalje ostane spomenik prvorazrednog značaja, organski vezana za tkivo grada i da će i dalje služiti za obogaćivanje duha žitelja Budve, brojnih posjetilaca i naroda Crne Gore u cjelini“, apelovao je, uzalud, Čedomir Marković, tadašnji  direktor Zavoda za zaštitu spomenika kuture.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo