Povežite se sa nama

INTERVJU

MAJA KOSTIĆ- MANDIĆ, PROFESORICA PRAVNOG FAKULTETA UCG: Još postoji savjest ovog društva

Objavljeno prije

na

Građanski protesti, čija je masovnost kada su bili na vrhuncu sve iznenadila, su pokazali da nije sve izgubljeno i da još postoji savjest ovog društva. Da bi se to i kapitalizovalo neophodno je da se obezbijedi makar djelimični povratak povjerenja u izborni proces sređivanjem biračkog spiska, inače sve afere neće bitnije uticati na izborni rezultat

 

MONITOR: Zemlju u ovom trenutku potresaju ozbiljne afere, koje pokazuju da su ključne institucije zarobljene, ali reakcije društva, posebno opozicije izostaju. Kako to vidite?

KOSTIĆ-MANDIĆ: U posljednje vrijeme postoji hiperprodukcija informacija o raznim aferama koje su samo spoljna manifestacija dinamike društva koje je ozbiljno oboljelo, jer ne koristi mehanizme za pokretanje pitanja odgovornosti. Klijentelizam, nepotizam, siromaštvo, ambijent neregularnih izbora, uz sveprisutnu korupciju čine da sve što nam se događa smo kao društvo u cjelini (ne kao i pojednici), i zaslužili. Crna Gora nije funkcionalna demokratija, i autokratski način vršenja vlasti gdje imamo slabe institucije uzima svoj danak.

Reakcije društva i opozicije na ovo što se dešava ima, istina, nije uvijek adekvatna, ali ne treba njih kriviti što sistem ne funkcioniše. Opozicione partije su gotovo sve već pokušale. Godinama ukazuju na afere, organizovale su i dugotrajne proteste a sada ih je većina ušla u domen realpolitike jer pragmatično procjenjuju i prilagođavaju se konkretnoj situaciji. Ako misle da sve zajedno, makar zadrže podršku dijela javnosti moraju da razgovaraju i to ne preko medija. Mislim da bi, za početak, dobro došla medijacija nekog iz međunarodne zajednice ko je neutralan i ko bi imao autoritet da ih okupi na jednom mjestu. Jer, činjenica da je najmanje polovina građana Crne Gore (na osnovu rezultata izbora) potpuno izopštena iz mogućnosti da se i njihovo mišljenje uzima u obzir kod odlučivanja je nešto što se mora hitno mijenjati.

Građanski protesti, čija je masovnost kada su bili na vrhuncu sve iznenadila, su pokazali da nije sve izgubljeno i da još postoji savjest ovog društva. Da bi se to i kapitalizovalo na političkom terenu neophodno je da se obezbijedi makar djelimični povratak povjerenja u izborni proces sređivanjem biračkog spiska, inače sve ove afere neće bitnije uticati na izborni rezultat. Ako do toga ne dođe, ako društvo ne počne ozbiljno da se mijenja, za što su jedan od preduslova i političke promjene, bojim se da ulazimo u stanje koje neće ništa dobro donijeti ni građanima, ni državi Crnoj Gori.

 

MONITOR: Kada ste podržali koaliciju Za 21 vijek, kazali ste da ova generacija političara ima jedinstvenu priliku da ,,poslije puno godina sprovede u djelo većinsko opoziciono raspoloženje građana Podgorice”. Je li ta šansa izgubljena?

MANDIĆ-KOSTIĆ: Ja i dalje smatram da u Podgorici preovladava većinsko opoziciono raspoloženje, tačnije, kao najveći grad ima i najveći ljudski potencijal koji još uvijek ima kritičku svijest. To su dokazali i ovogodišnji protesti. Društveni, politički i ekonomski uslovi u kojima živimo već tri decenije su se morali odrazati na sve nas, čak i u situaciji da živimo u normalnom, uređenom društvu a ne u društvu gdje je partijski, odnosno lični interes mjera vrijednosti svega, pa i države. Činjenica je da smo od svih opozicionih partija više očekivali a da je odgovornost dvije najbrojnije opozicione grupacije i najveća. Jer, iz perspektive građana, nije dovoljno da ste protiv vladajuće strukture već treba da postoji i kredibilna alternativa ovakvoj vlasti. Građanima treba ponuditi dobro upravljanje, pravnu sigurnost, realne mogućnosti za zapošljenje, političku stabilnost, prohodnost građanskih inicijativa i afirmaciju neposrednih vidova demokratskog izjašnjavanja kao što je referendum, a time će doći i do promjene tradicionalnih obrazaca ponašanja. Šansu za promjene i na lokalnom nivou i na nivou države vidim u jačanju formalnih i neformalnih građanskih inicijativa, umrežavanju istomišljenika i okupljanju oko zajedničkih interesa lokalnih zajednica i naročito, okretanju najuspješnijim stručnjacima iz naše dijaspore, čije bi angažovanje u Crnoj Gori moglo blagotvorno uticati na naše društvo. A uvođenje sistema djelimično otvorenih izbornih lista, bi moglo doprinijeti ograničenju partitokratskog načina funkcionisanja društva.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se na Univerzitetu glasno ćuti, izuzev rijetkih pojedinaca koji dižu glas? Mislite li da su intelektualci dužni da ukažu na loše pojave u društvu?

KOSTIĆ- MANDIĆ: U današnjoj Crnoj Gori scena je tako postavljena da ,,ako niste sa nama, onda ste protiv nas” i obavezno ste eskponent neke političke partije, a to za većinu nije situacija u kojoj žele da se nađu. Dugogodišnji članovi akademske zajednice, po prirodi stvari bi trebalo da su skloniji da budu društveno angažovani, ne samo zbog svog intelektualnog potencijala već i zbog činjenice da uživaju sigurnost koju pruža status redovnog univerzitetskog profesora. Jer, figurativno govoreći uvijek treba imati na umu da mogu doći u situaciju da ako jednog dana padnu u nemilost više neće biti nikoga ko bi im stao u odbranu, jer su oni neprincipijelno odćutali sve ono što nije njih direktno ugrožavalo.

Ako ćemo iskreno, i meni je najlakše bilo da ne pristanem na ovaj intervju i imala bih puno dobrih opravdanja za to. Ali, ja smatram da su meni brojni roditelji povjerili svoju djecu ne samo da ih podučavam pravnoj teoriji, nego i da ih motivišem da daju sve od sebe da budu dobri pravnici, koji će, ako tako odluče, ostati da žive i rade u Crnoj Gori. Ako niko ne ukazuje na probleme, ne pokušava da daje ideje šta i kako bi moglo da se promijeni, Univerzitet će postati servis za pripremu najboljih, za tržišta rada zemalja koje će znati da cijene njihov potencijal. To su procesi koji već traju, a posljedice će biti dugoročne i po Crnu Goru katastrofalne. U javnim izjavima uvijek sam se trudila da iznosim principijelne stavove koji se odnose na određene pojave a ne subjektivne stavove o pojedinim ličnostima i pojavama. Ili, što bi mi, pravnici rekli, da svaka tvrdnja bude potkrijepljena činjenicama.

 

MONITOR: Kakva je situacija na Univerzitetu kada je u pitanju njegova autonomija, ali i kvalitet obrazovanja?

KOSTIĆ-MANDIĆ: Da se razumijemo, naš Univerzitet nikada nije ni bio autonomon u pravom smislu riječi. U doba dok DPS još nije bio ovladao svim tehnikama vladanja, postojao je prostor za pluralizam mišljenja koji načelno, nije u značajnijoj mjeri suzbijan ili sankcionisan. Iz ove perspektive čak i period kada je tadašnji jedinstveni SDP imao monopol na Univerzitetu djeluje kao doba autonomije. A, od kada je DPS povratio monopol na Univerzitetu, što se za njih, pogodno, poklopilo sa prisutnim trendovima centralizacije u visokom obrazovanju, za svega nekoliko godina, paralelno sa centralizacijom Univerziteta išlo je i „uvođenje u brazdu“ neposlušnih univerzitetskih jedinice, nezakonitim smjenama dekana, pritiscima na neposlušne članove Senata i drugih tijela Univerziteta, kao i pritiscima na akademsko osoblje u domenu gdje su najranjiviji – prilikom izbora u zvanja. Što se tiče kvaliteta obrazovanja mislim da sistem u dovoljnoj mjeri ne prepoznaje suštinske potreba društva i obrazovnog procesa već da je naglasak na stalnim promjenama radi promjena koje najčešće nisu dovoljno kvalitetno pripremljene. Neke promjene su, naravno i pozitivne. Na primjer, danas studenti, više nego ikada ranije imaju mogućnosti da se usavršavaju, da idu na razmjenu u inostrantvo, a na nekim univerzitetskim jedinicama, u koje spada i Pravni fakultet, da imaju i praktičnu nastavu, mogućnost učešća u raznim vannastavnim aktivnostima kojima se pripremaju za budući poziv, a značajna je i dostupnost elektronskih baza podataka  i upotrebe najsavremenije opreme.

U našim uslovima sam kvalitet nastave najviše zavisi od ličnosti profesora, jer evaluacije koje se redovno rade nemaju značajnijeg uticaja na naš položaj. Mi imamo i profesore koji bi mogli da rade i na prestižnim svjetskim univerzitetima, ali imamo i lica koja samo u zemljama kao što je naša mogu da obavljaju edukativnu funkciju.

I inače, ne mogu da shvatim tu našu potrebu da uvijek prednjačimo u radikalnim reformama obrazovanja. Smatram da je nametanje sistema 3+2 gotovo svim univerzitetskim jedinicima ogroman korak nazad. Trebalo bi odgovoriti na pitanje u kojoj mjeri je npr. faktičko produženje studija na pet godina uticalo na prijavljeni broj studenata za upis npr. na Pravni fakultet u poslednje tri godine kao i na motive svršenih srednjoškolaca u Crnoj Gori da masovno upisuju fakultete u regionu pa je u ovoj studijskoj godini samo na Pravnom fakultetu u Beogradu upisano oko 300 studenata iz Crne Gore.

MONITOR: Rektorka beogradskog univerziteta odlučno je procesuirala slučaj doktorata ministra finansija Siniše Malog, dok se kod nas uprava UCG ne oglašava kada su u pitanju plagijati, pa i kad oni dospiju u centar pažnje javnosti. Kako to vidite?

KOSTIĆ-MANDIĆ: Koliko sam ja u toku, u Srbiji je već nekoliko godina aktuelna priča o doktoratima političara ali bez epiloga. Čini mi se da je u ovom slučaju upravo pritisak javnosti doveo do pokretanja procedure. Ako je moj utisak tačan, onda u Crnoj Gori pritisak javnosti nema toliku snagu, ili odgovor na pitanje treba tražiti u ličnostima koje obavljaju funkciju rektora.

 

Milena PEROVIĆ – KORAĆ

Komentari

INTERVJU

Kristof Bender – potpredsjednik Evropske stabilizacione inicijative: Mijenjati sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Danas većina političara i građana ne vjeruje da je članstvo u EU nešto što je realno bez obzira koliko vrijedno neko radi na tome. Stoga je puno teže mobilizirati državnu administraciju i građane da nešto učine po tom pitanju i to se jasno vidi i na primjeru Crne Gore

 

ESI je vodeća strateška analitička grupa za jugoistočnu Evropu i politiku EU proširenja. Kristof Bender je dio ESI ekspertskog tima od početka 2000.god. i živio je dugo vremena u Srbiji, BiH, Makedoniji i Crnoj Gori. Trenutno živi u rodnoj Austriji. Tečno govori naš jezik.

MONITOR: Nedavno je ESI objavio analizu pristupnih pregovora sa prijedlozima kako da se ubrza proces evropskih integracija zemalja zapadnog Balkana. Šta je glavna zamjerka sa vaše strane na dosadašnji tok pregovora? 

BENDER: Ključni problem u dosadašnjem procesu pristupanja je nepostojanje realnog i ostvarivog cilja od strane zemalja kandidata.

Crna Gora je, kao i većina zemalja zapadnog Balkana u određenim momentima pokazala da može odraditi dobar posao u smislu zahtjevnih reformi u razumnom vremenskom roku. To se ranije desilo kada je trebalo ispuniti kriterije za bezvizni režim sa Šengenom, onda u slučaju ispunjavanja Upitnika EU ili u slučaju ispunjavanja kriterija za početak pristupnih pregovora.

Problem je u tome da kada određena država otpočne pristupne pregovore nema pred sobom realni i ostvarivi cilj. Članstvo u Evropskoj Uniji je više kao neki cilj u dalekoj budućnosti koji je izvan domašaja Crne Gore. Francuski predsjednik Makron je jasno stavio do znanja da EU može primiti nove članice tek kada se sama EU reformiše a to već ne zavisi samo od Crne Gore.

MONITOR: Često se navodi da je Crna Gora lider u EU integracijama, ali sudeći po ESI analizi sa ovakvom dinamikom CG će doći sa sadašnjih 98 na zadata 33 boda potrebna za članstvo tek za 30 godina. Takođe CG ima nakon 8 godina pregovora skoro isti broj bodova kao S.Makedonija koja nije ni počela pregovore. Kakvo je vaše viđenje Crne Gore i da li mislite da je sadašnja vladajuća garnitura sposobna da napravi suštinski progres ka članstvu u EU ili se radi o simuliranju reformi? 

BENDER: Protekle godine su pokazale da pristupni pregovori nisu rezultirali ispunjenjem ključnog cilja a to je transformacija i reforma. Čak i takozvani predvodnici, Crna Gora i Srbija, se suštinski nisu promijenile. To je nešto što tvrdi Evropska komisija u svojim analizama i ocjenama.

Naravno, možemo se, a i trebamo se žaliti na državno rukovodstvo. Ali ovdje je poenta nešto drugo. Kada pogledate na nove članice EU iz istočne Evrope vidite da su nekoliko njih prošle kroz process pridruživanja sa liderima koji su bili ili korumpirani ili nezainteresirani za prave reforme. Ali sa druge strane postojala je dinamična energija u tim državama koja ih je tjerala da slijede evropsku agendu. Zabušavanje sa EU integracijama bi za njih bilo ravno političkom samoubistvu.

Danas su stvari veoma drugačije i političarima je mnogo lakše da skrenu pažnju sa reformi i vladavine prave na priče o nacionalnim identitetima, granicama i simbolima.

MONITOR: Da li to znači da je stanovništvo lakše pokrenuti na takve vrste protesta, kao što je slučaj sa protestima u Crnoj Gori oko novog zakona o religiji i crkvenoj imovini, nego oko suštinskih stvari od kojih se živi?  

BENDER: Perspektiva članstva u Evropskoj uniji je nešto što može mobilizirati stanovništvo. Slovaci su shvatili krajem devedesetih da njihovi češki, mađarski i poljski susjedi napreduju brže ka članstvu u EU jer je njihova zemlja zapela u blatu zbog autoritarnog režima Vladimira Mečijara. To je na kraju dovelo do Mečijarevog pada. Ovo je bilo moguće jer je vladalo uvjerenje da ako Slovačka radi ispravne stvari da se može jednako brzo kretati ka EU integracijama kao i Mađari i Česi. Danas većina političara i građana ne vjeruje da je članstvo u EU nešto što je realno bez obzira koliko vrijedno neko radi na tome. Stoga je puno teže mobilizirati državnu administraciju i građane da nešto učine po tom pitanju i to se jasno vidi i na primjeru Crne Gore.

MONITOR:  U čemu vidite glavnu razliku izmedju Hrvatske i Crne Gore kod pristupnih pregovora? Hrvatska je za 6 god. zatvorila sva 33 poglavlja a Crna Gora je za 8 godina uspjela zatvoriti samo 3 poglavlja.

BENDER: U Hrvatskoj je tada pristupanje Evropskoj Uniji bilo na vrhu prioriteta. Postojalo je prije svega uvjerenje da ako Hrvatska radi naporno i ispunjava što se traži od nje da će u dogledno vrijeme postati država članica EU. Državno rukovodstvo je bilo predano tom projektu i svoju političku budućnost su vezali za postavljeni cilj. Hiljade zaposlenih u državnoj administraciji su marljivo radili na ispunjenju kriterija jer su vjerovali da čine nešto što je od velikog značaja za njihovu zemlju.

U Crnoj Gori nema ovakve pokretačke energije. Čak i kad bi Crna Gora ispunjavala ono što se od nje traži ostaje upitno da li bi je pustili u punopravno članstvo. Ovo je nešto što sigurno ne daje podsticaj ni državnom rukovodstvu ni brojnim službenicima koji na svoja pleća trebaju iznijeti najveći teret u smislu ispunjavanja pristupnih kriterija.

MONITOR: Da li to znači da su kriteriji za Hrvatsku bili blaži? 

BENDER: Pristupni kriteriji su za Crnu Goru formalno manje više isti kao i oni koji su važili za Hrvatsku- ispunjavanje standarda i implementacija cjelokupne EU legislative i pravila. Ali dosadašnja loša iskustva sa novim članicama su učinila neke starije članice puno opreznijim kod prijema preostalih zemalja aspiranata. To sada znači da će buduće članice morati da učine puno više da uvjere Uniju da su kadre implementirati politiku i pravila EU i da neće postati problematične članice čim uđu u EU.

MONITOR: Prema izvještajima EU, CG nije ostvarila progres u čak 23 poglavlja, u jednom je nazadovala a u ni jednom poglavlju nije dobila najbolju ocjenu (well advanced). U čemu je problem? 

BENDER: Problem je sada u tome što stagnacija, napredak ili nazadovanje više nisu bitni. Da li bi išta bilo drugačije da je, recimo, Evropska komisija napisala da je umjesto stagnacije Crna Gora napredovala u 23 poglavlja? I šta to zapravo znači u datom trenutku i da li bi napredak povećao šanse Crne Gore da uđe u EU?

Ili možemo si ovako reći: Zbog čega bi se crnogorsko rukovodstvo mučilo da dostigne EU standarde da bi eventualno Crna Gora postala članica za nekih 10 godina ili možda ni tada. Zar nije puno privlačnije da se uradi nešto malo i da se potencira status Crne Gore kao ,,predvodnika” gdje će sve druge zapadnobalkanske zemlje kaskati za njom?

MONITOR: Imate li dojam da su obični građani Hrvatske i Bugarske osjetili suštinski na svojoj koži da im je bolje nakon ulaska u EU (ako se izuzme mogućnost slobode putovanja i rada u zapadnoj Evropi)? 

BENDER: Članstvo u EU nije dovelo do eliminacije socio-ekonomskih nedaća u ovim zemljama, pogotovo kad se radi o problemima jednakosti ili zaštite socijalno ranjivih grupa. Samo članstvo uEU nije univerzalni lijek za sve probleme. Međutimkada pogledate kompletnu sliku ekonomskog razvoja onda je stvar veoma jasna. Sve istočnoevropske zemlje koje su ušle u EU i u jedinstveno tržište od 2004. su smanjile zaostajanje za Zapadom i napredovale u odnosu na EU prosjek. Neke zemlje, kaona primjer Estonija, Rumunija ili Bugarska su napredovale dramatično bolje od nekih drugih država, kao što je na primjer Hrvatska. Ali sve u svemu, svi su napredovali manje ili više što je u ogromnom kontrastu sa zemljama koje su na obodu EU i na čekanju za članstvo, od zapadnog Balkana pa do Moldavije i Ukrajine.

MONITOR: Da li je sadašnja EU dobar okvir za zemlje zapadnog Balkana? Vidimo da postoje problemi sa pravosudjem i vladavimom zakona u Poljskoj, Slovačkoj, Malti, Hrvatskoj, Bugarskoj… Da li je EU uspješna u apsorpciji ovih država ili su mnoge stvari ostale nepromijenjene? 

BENDER: Evropska unija se bori da se osigura vladavina prava kako u zemljama kandidatima tako i u zemljama članicama. Loša iskustva sa Poljskom i Mađarskom su dovele do velikog otrježnjenja. Većina država članica je sasvim jasna da ne želi da primi u članstvo države koje će biti nalik Mađarskoj ili Poljskoj, pa makar i u mini verziji unutar EU. Možemo ubrzo očekivati  nove mehanizme kojima će se osigurati vladavina zakona i za kandidate i za one koje su već članice jer je to od krucijalne važnosti za fukcionisanje EU. Ono što je već danas savršeno jasno je da ako Crna Gora hoće punopravno članstvo u EU onda će morati da se fundamentalno promijeni.

 

Ponuditi članstvo u jedinstvenom tržištu kao cilj u prijelaznom periodu

MONITOR: Kako gledate na prijedlog nove metodologije koja se nudi CG i Srbiji za pristupne pregovore i u čemu su prednosti (i mane) u odnosu na dosadašnji proces?

BENDER: Mislim da bi daleko najvažnije bilo da EU da jasan i ostvariv cilj u prijelaznom periodu- koji bi zavisio od stvarnog učinka svakog kandidata posebno. Svi kriteriji trebaju biti jasno saopšteni na dugačkom spisku za svaku oblast pojedinačno. Takođe analize i ocjene za sve zemlje zapadnog Balkana trebaju biti javne i lako uporedive.

Najbolje rješenje bi bilo da se ponudi članstvo u jedinstvenom tržištu kao cilj u prijelaznom periodu. Ovo bi obuhvatalo i usvajanje najvećeg dijela pravne tekovine EU i njenih pravila ali ne i puno članstvo u EU. Tako da bi takav aranžman bio prihvatljiviji za sve sadašnje članice EU. To bi svakako bila usputna stanica koja bi se svakako morala proći a ne alternativa punom članstvu u EU. To je nešto kao da svratite u Bijelo Polje na putu za Beograd, bilo da se odmorite ili sipate gorivo.Moguće je da neke zemlje uspiju zadovoljiti ove prijelazne kriterije do 2025. ukoliko bi postojala jasno obećanje iz Evrope. Mislim da je ovo kao privremeni cilj nešto što je urgentno potrebno i što bi dalo kredibilnost čitavom pristupnom procesu. Takođe taj princip regate bi bio veća motivacija državnoj administraciji i državnom rukovodstvu nego sadašnji proces u čiji zvanični cilj – članstvo u EU, trenutno više niko ne vjeruje.

Još nije jasno kako će reforma procesa stvarno izgledati ali se nadam i da će ove ideje koje je ponudila Evropska stabilizaciona inicijativa (ESI) zavrijediti pažnju.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA: Crna Gora je skrenula u desno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potrebno nam je novo okupljanje na pozicijama građanske ljevice. Što sa postojećim političkim snagama, što okupljanjem starih, novih aktera političke scene. Trebaju nam ljudi sa sposobnošću osmišljavanja političke scene, umjesto agresije, populizma i antiintelektualizma 

 

MONITOR: Kakav je po vama aktuelni socijalni kontekst u kome se dešavaju masovne litije u organizaciji Mitropolije Crnogorsko primorske?

PEJOVIĆ:  U Crnoj Gori prema Monstatu u 2018. godini,  stopa rizika od siromaštva iznosi 23, 8 %, i ova stopa se odnosi na stanovništvo čiji je dohodak ispod praga rizika od siromaštva koji Monstat procjenjuje na 2.270 eura godišnje za jednočlano domaćinstvo, odnosno 189 eura mjesečno.  Za četvoročlano domaćinstvo prag siromaštva je dohodak od 4.766 eura godišnje, odnosno 397 eura mjesečno. Prema Upravi za statistiku i Unicefu u riziku od siromaštva se nalazi čak 32,4% djece. U 2018. godini  u sjevernom regionu je 40 % stanovništva u riziku od siromaštva. Takođe, tom riziku je izložen svaki treći stanovnik ruralnih područja. Socijalne razlike u Crnoj Gori su izražene –  20% stanovništvaprihoduje čak  40% raspoloživog dohodka, dok  20% prihoduje svega 5,4% ukupnog dohodka stanovništva. Ovi Podaci potiču iz Monstatove „Ankete o dohotku i uslovima života“ za 2018. godinu. Komentar ovih pokazatelja ostavljam čitaocu.

Kada ljude socijalno marginalizujete i osiromašite, kada izgube vjeru u prosperitet, lični i društveni, oni se po pravilu okreću katemeljnim, fundamentalnim vrijednostima kao što su crkva i religija. Ako  ih dodatno  podstaknete da vjeruju  da ćete i tu nešto da im oduzmete, onda se ne treba čuditi buntu u vidu litija koje je proteklih sedmica organizovala Mitropolija Crnogorsko primorska. Nameće se ovdje puno pitanja, prvo je svakako – što je država uradila u proteklih 15 godina od refereduma na ovamo da socijalno integriše društvo i ponudi mu objektivan prosperitet? Da li to što u nizu anketa građani više vjeruju Mitropoliji nego državnim institucijama govori više o slabosti državnih institucija nego o crkvi koja je već vjekovima to što jeste? Da li se identitet jedne nacije gradi (isključivo) sviješću o specifičnosti kulturnog i istorijskog identiteta proisteklog iz istorijske dijalektike i standardizijom jezika,  ili pak socijalnom kohezijom, kao i političkom inkluzijom. Eto recimo Švajcarskoj ne smeta što  kulturno i lingvistički ima germanski, frankofonski, italijanski i retroromanski identitet, da bi bila politički integrisana i ekonomski bogata zajednica.Ako vladavinu bazirate na siromaštvu i  identitetskim pitanjima, onda kao zajednica balansirate na ivici žileta.

MONITOR: Kako vidite položaj Mitropolije Crnogorsko primorske?

PEJOVIĆ: Odnosi države Crne Gore i Mitropolije su kompleksni i opterećeni negiranjem crnogorskog identiteta od strane velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve. Identiteta iz koga je i nastala savremena država Crna Gora.

Mada je ustavom i evropskim pravnim nasljeđem crkva odvojena od države, legitimno je od Mitropolije Crnogorske primorske, kao crkve sa najvećim brojem vjernika, očekivati veću samostalnost, osobito onu kadrovske i političke prirode u odnosu na Beograd. Crkva ne bi smjela  biti instrument bilo čije politike. Mitropolija Crnogorsko primorska treba deklarativno da prihvati nezavisnost Crne Gore. Takođe, možda na prvom mjestu neohodno je da pruži ruku prema drugim vjerskim zajednicama posebno prema Islamskoj zajednici Crne Gore. Država i crkva treba da grade dijalog kroz odnos međusobnog poštovanja. Pitanja, uključujući i ona imovinske prirode se moraju rješavati transparentno, inkluzivno, uz poštovanje Ustava Crne Gore.

Na kraju ili na početku, u aktuelnom kontekstu neophodno je  naglasiti da bi sve strane trebalo da izbjegavaju nasilje koje bi moglo da ima nesagledive posljedice.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na
www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR NERZUK ĆURAK, PROFESOR SARAJEVSKOG FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA: Dodik je potpuno na tamnoj strani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čini mi se da kao jedina nada Bosne ostaje  racionalno uvjerenje da Vašington ipak neće dozvoliti poništenje Dejtonskog ugovora kao svog velikog internacionalnog uspjeha

 

MONITOR: Bosna i Hercegovina je u centru pažnje javnosti nakon što je srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik poručio sa sastanka sa Aleksandrom Vučićem u Beogradu da će tražiti da se referendumom odluči o statusu RS.

ĆURAK:Izjava koju navodite, kao i sijaset drugih neofantastičnih izjava gospodina Dodika, svjedoče da je pomenuti provincijski kabadahija u potpunosti prešao na tamnu stranu, da ga činjenice više e zanimaju i da je spreman poput njemačkih nacionalsocijalista tridesetih godina dvadesetog stoljeća, vršiti postepeni državni udar, institucionalno i parainstitucionalno. Upravo ovih dana na HBO možemo gledati vrhunsku seriju Babilon Berlin o proizvodnji uvjeta za dolazak nacista na vlast. Laž, primitivna drska laž koja mora postati istina, čak i po cijenu ubistava, proglašavanje bezopasnih najopasnijim, potčinjavanje državnih institucija goloj sili nadolazeće desničarske moći, permanentno proizvođenje vanrednog stanja… Slično radi režim Milorada Dodika uvjeren da neočembrlenovska, ksenofobna Evropa koja pokušava pobijediti dobru Evropu ljudskih i građanskih prava, ima više sluha za njegovo plemensko desničarenje nego za izgradnju pristojne, građanske države eurounijskog tipa u Bosni i Hercegovini.

To nije daleko od istine, budući da su izjave međunarodne zajednice (i to bez ruskog učešća), nakon što su njeni predstavnici skrušeno otišli čuti propovijed na Dodikovoj gori, bile baš ono što je antibosanski član bosanskog državnog predsjedništva htio čuti: ništa. Uspostavljena je nova politička linija od koje se ide u urušavanje BiH, a Dodik je de facto razumio poruku Zapada baš onako kako je Milošević svojevremeno razumio Bejkerovu poruku (državni sekretar SAD-a) da Amerika nema psa za borbu: Razvaljuj. Mi nećemo intervenirati. Čini mi se da kao jedina nada Bosne ostaje  racionalno uvjerenje da Vašington ipak neće dozvoliti poništenje Dejtonskog ugovora kao svog velikog internacionalnog uspjeha. Ne toliko zbog BiH, koliko zbog sopstvene vjerodostojnosti: teško je vjerovati da bi SAD bile spremne na toliko poniženje – da ih jedan lokalni drznik baci u prašinu balkanske geopolitike.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na
www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo