Povežite se sa nama

INTERVJU

MAJA KOSTIĆ- MANDIĆ, PROFESORICA PRAVNOG FAKULTETA UCG: Još postoji savjest ovog društva

Objavljeno prije

na

Građanski protesti, čija je masovnost kada su bili na vrhuncu sve iznenadila, su pokazali da nije sve izgubljeno i da još postoji savjest ovog društva. Da bi se to i kapitalizovalo neophodno je da se obezbijedi makar djelimični povratak povjerenja u izborni proces sređivanjem biračkog spiska, inače sve afere neće bitnije uticati na izborni rezultat

 

MONITOR: Zemlju u ovom trenutku potresaju ozbiljne afere, koje pokazuju da su ključne institucije zarobljene, ali reakcije društva, posebno opozicije izostaju. Kako to vidite?

KOSTIĆ-MANDIĆ: U posljednje vrijeme postoji hiperprodukcija informacija o raznim aferama koje su samo spoljna manifestacija dinamike društva koje je ozbiljno oboljelo, jer ne koristi mehanizme za pokretanje pitanja odgovornosti. Klijentelizam, nepotizam, siromaštvo, ambijent neregularnih izbora, uz sveprisutnu korupciju čine da sve što nam se događa smo kao društvo u cjelini (ne kao i pojednici), i zaslužili. Crna Gora nije funkcionalna demokratija, i autokratski način vršenja vlasti gdje imamo slabe institucije uzima svoj danak.

Reakcije društva i opozicije na ovo što se dešava ima, istina, nije uvijek adekvatna, ali ne treba njih kriviti što sistem ne funkcioniše. Opozicione partije su gotovo sve već pokušale. Godinama ukazuju na afere, organizovale su i dugotrajne proteste a sada ih je većina ušla u domen realpolitike jer pragmatično procjenjuju i prilagođavaju se konkretnoj situaciji. Ako misle da sve zajedno, makar zadrže podršku dijela javnosti moraju da razgovaraju i to ne preko medija. Mislim da bi, za početak, dobro došla medijacija nekog iz međunarodne zajednice ko je neutralan i ko bi imao autoritet da ih okupi na jednom mjestu. Jer, činjenica da je najmanje polovina građana Crne Gore (na osnovu rezultata izbora) potpuno izopštena iz mogućnosti da se i njihovo mišljenje uzima u obzir kod odlučivanja je nešto što se mora hitno mijenjati.

Građanski protesti, čija je masovnost kada su bili na vrhuncu sve iznenadila, su pokazali da nije sve izgubljeno i da još postoji savjest ovog društva. Da bi se to i kapitalizovalo na političkom terenu neophodno je da se obezbijedi makar djelimični povratak povjerenja u izborni proces sređivanjem biračkog spiska, inače sve ove afere neće bitnije uticati na izborni rezultat. Ako do toga ne dođe, ako društvo ne počne ozbiljno da se mijenja, za što su jedan od preduslova i političke promjene, bojim se da ulazimo u stanje koje neće ništa dobro donijeti ni građanima, ni državi Crnoj Gori.

 

MONITOR: Kada ste podržali koaliciju Za 21 vijek, kazali ste da ova generacija političara ima jedinstvenu priliku da ,,poslije puno godina sprovede u djelo većinsko opoziciono raspoloženje građana Podgorice”. Je li ta šansa izgubljena?

MANDIĆ-KOSTIĆ: Ja i dalje smatram da u Podgorici preovladava većinsko opoziciono raspoloženje, tačnije, kao najveći grad ima i najveći ljudski potencijal koji još uvijek ima kritičku svijest. To su dokazali i ovogodišnji protesti. Društveni, politički i ekonomski uslovi u kojima živimo već tri decenije su se morali odrazati na sve nas, čak i u situaciji da živimo u normalnom, uređenom društvu a ne u društvu gdje je partijski, odnosno lični interes mjera vrijednosti svega, pa i države. Činjenica je da smo od svih opozicionih partija više očekivali a da je odgovornost dvije najbrojnije opozicione grupacije i najveća. Jer, iz perspektive građana, nije dovoljno da ste protiv vladajuće strukture već treba da postoji i kredibilna alternativa ovakvoj vlasti. Građanima treba ponuditi dobro upravljanje, pravnu sigurnost, realne mogućnosti za zapošljenje, političku stabilnost, prohodnost građanskih inicijativa i afirmaciju neposrednih vidova demokratskog izjašnjavanja kao što je referendum, a time će doći i do promjene tradicionalnih obrazaca ponašanja. Šansu za promjene i na lokalnom nivou i na nivou države vidim u jačanju formalnih i neformalnih građanskih inicijativa, umrežavanju istomišljenika i okupljanju oko zajedničkih interesa lokalnih zajednica i naročito, okretanju najuspješnijim stručnjacima iz naše dijaspore, čije bi angažovanje u Crnoj Gori moglo blagotvorno uticati na naše društvo. A uvođenje sistema djelimično otvorenih izbornih lista, bi moglo doprinijeti ograničenju partitokratskog načina funkcionisanja društva.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se na Univerzitetu glasno ćuti, izuzev rijetkih pojedinaca koji dižu glas? Mislite li da su intelektualci dužni da ukažu na loše pojave u društvu?

KOSTIĆ- MANDIĆ: U današnjoj Crnoj Gori scena je tako postavljena da ,,ako niste sa nama, onda ste protiv nas” i obavezno ste eskponent neke političke partije, a to za većinu nije situacija u kojoj žele da se nađu. Dugogodišnji članovi akademske zajednice, po prirodi stvari bi trebalo da su skloniji da budu društveno angažovani, ne samo zbog svog intelektualnog potencijala već i zbog činjenice da uživaju sigurnost koju pruža status redovnog univerzitetskog profesora. Jer, figurativno govoreći uvijek treba imati na umu da mogu doći u situaciju da ako jednog dana padnu u nemilost više neće biti nikoga ko bi im stao u odbranu, jer su oni neprincipijelno odćutali sve ono što nije njih direktno ugrožavalo.

Ako ćemo iskreno, i meni je najlakše bilo da ne pristanem na ovaj intervju i imala bih puno dobrih opravdanja za to. Ali, ja smatram da su meni brojni roditelji povjerili svoju djecu ne samo da ih podučavam pravnoj teoriji, nego i da ih motivišem da daju sve od sebe da budu dobri pravnici, koji će, ako tako odluče, ostati da žive i rade u Crnoj Gori. Ako niko ne ukazuje na probleme, ne pokušava da daje ideje šta i kako bi moglo da se promijeni, Univerzitet će postati servis za pripremu najboljih, za tržišta rada zemalja koje će znati da cijene njihov potencijal. To su procesi koji već traju, a posljedice će biti dugoročne i po Crnu Goru katastrofalne. U javnim izjavima uvijek sam se trudila da iznosim principijelne stavove koji se odnose na određene pojave a ne subjektivne stavove o pojedinim ličnostima i pojavama. Ili, što bi mi, pravnici rekli, da svaka tvrdnja bude potkrijepljena činjenicama.

 

MONITOR: Kakva je situacija na Univerzitetu kada je u pitanju njegova autonomija, ali i kvalitet obrazovanja?

KOSTIĆ-MANDIĆ: Da se razumijemo, naš Univerzitet nikada nije ni bio autonomon u pravom smislu riječi. U doba dok DPS još nije bio ovladao svim tehnikama vladanja, postojao je prostor za pluralizam mišljenja koji načelno, nije u značajnijoj mjeri suzbijan ili sankcionisan. Iz ove perspektive čak i period kada je tadašnji jedinstveni SDP imao monopol na Univerzitetu djeluje kao doba autonomije. A, od kada je DPS povratio monopol na Univerzitetu, što se za njih, pogodno, poklopilo sa prisutnim trendovima centralizacije u visokom obrazovanju, za svega nekoliko godina, paralelno sa centralizacijom Univerziteta išlo je i „uvođenje u brazdu“ neposlušnih univerzitetskih jedinice, nezakonitim smjenama dekana, pritiscima na neposlušne članove Senata i drugih tijela Univerziteta, kao i pritiscima na akademsko osoblje u domenu gdje su najranjiviji – prilikom izbora u zvanja. Što se tiče kvaliteta obrazovanja mislim da sistem u dovoljnoj mjeri ne prepoznaje suštinske potreba društva i obrazovnog procesa već da je naglasak na stalnim promjenama radi promjena koje najčešće nisu dovoljno kvalitetno pripremljene. Neke promjene su, naravno i pozitivne. Na primjer, danas studenti, više nego ikada ranije imaju mogućnosti da se usavršavaju, da idu na razmjenu u inostrantvo, a na nekim univerzitetskim jedinicama, u koje spada i Pravni fakultet, da imaju i praktičnu nastavu, mogućnost učešća u raznim vannastavnim aktivnostima kojima se pripremaju za budući poziv, a značajna je i dostupnost elektronskih baza podataka  i upotrebe najsavremenije opreme.

U našim uslovima sam kvalitet nastave najviše zavisi od ličnosti profesora, jer evaluacije koje se redovno rade nemaju značajnijeg uticaja na naš položaj. Mi imamo i profesore koji bi mogli da rade i na prestižnim svjetskim univerzitetima, ali imamo i lica koja samo u zemljama kao što je naša mogu da obavljaju edukativnu funkciju.

I inače, ne mogu da shvatim tu našu potrebu da uvijek prednjačimo u radikalnim reformama obrazovanja. Smatram da je nametanje sistema 3+2 gotovo svim univerzitetskim jedinicima ogroman korak nazad. Trebalo bi odgovoriti na pitanje u kojoj mjeri je npr. faktičko produženje studija na pet godina uticalo na prijavljeni broj studenata za upis npr. na Pravni fakultet u poslednje tri godine kao i na motive svršenih srednjoškolaca u Crnoj Gori da masovno upisuju fakultete u regionu pa je u ovoj studijskoj godini samo na Pravnom fakultetu u Beogradu upisano oko 300 studenata iz Crne Gore.

MONITOR: Rektorka beogradskog univerziteta odlučno je procesuirala slučaj doktorata ministra finansija Siniše Malog, dok se kod nas uprava UCG ne oglašava kada su u pitanju plagijati, pa i kad oni dospiju u centar pažnje javnosti. Kako to vidite?

KOSTIĆ-MANDIĆ: Koliko sam ja u toku, u Srbiji je već nekoliko godina aktuelna priča o doktoratima političara ali bez epiloga. Čini mi se da je u ovom slučaju upravo pritisak javnosti doveo do pokretanja procedure. Ako je moj utisak tačan, onda u Crnoj Gori pritisak javnosti nema toliku snagu, ili odgovor na pitanje treba tražiti u ličnostima koje obavljaju funkciju rektora.

 

Milena PEROVIĆ – KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR:  Prilika koju treba iskoristiti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne kažem da u Crnoj Gori poslije ovih izbora ne može biti i gore, ali sam siguran da je bilo krajnje vrijeme da ovo društvo iz limba nepodnošljive stabilnosti zakorači u prostor inspirativne nestabilnosti, u kome će se vidjeti jesu li ljudi koji sada žive ovdje, sposobni da se organizuju kao demokratska politička zajednica

 

MONITOR: Kako vidite mirnu  promjenu vlasti koja se u Crnoj Gori  desila 30. avgusta, i ovonedjeljnu konstitutivnu sjednicu parlamenta, da li je to šansa za demokratizaciju i pomirenje društva?   

VUKOVIĆ: Čak i nedemokratski izbori su pokazali da je većina ljudi u Crnoj Gori željna promjena, osvježenja. Naravno da niko normalan ne želi promjene na gore, nego se nada boljem, ali se to uvijek ne događa. Ne kažem da u Crnoj Gori poslije ovih izbora ne može biti i gore, ali sam siguran da je bilo krajnje vrijeme da ovo društvo iz limba nepodnošljive stabilnosti zakorači u prostor inspirativne nestabilnosti, u kome će se vidjeti jesu li ljudi koji sada žive u granicama države Crne Gore, nezavisno od pola, dobi, nacionalnih i religioznih algoritama koji ih pokreću, sposobni da se organizuju kao demokratska politička zajednica i izgrade institucije koje će biti garant pravednosti, solidnog i sigurnog života za svakoga.

Ako ponovo padnemo, onda smo samo padu skloni – da parafraziram pjesnika Branka Miljkovića – u šta ja ne želim da povjerujem.

MONITOR: Kako vidite ranije traženje lidera DF-a od  Zdravka Krivokapića, nosica liste čiji su dio,  da razjasni  neke svoje stavove kako bi ga podržali za ulogu mandatara? Iz te koalicije kažu da je normalno  da su pregovarački procesi teški, no, čini li se da su bili teži nego što su trebali biti?

VUKOVIĆ: U privatnim komunikacijama nakon izbora govorio sam da je najveća karika u stvari najslabija, zato što nemam povjerenje u čelne ljude političkog saveza zvanog Demokratski front. Očigledno je da toga povjerenja nije bilo ni kod krugova koji su imali uticaja i nametnuli im Zdravka Krivokapića za nosioca liste. Najnovija kontra samo pokazuje da Krivokapić nije izbor čelnika DF-a nego nekoga sa strane, čijem se autoritetu nijesu mogli oduprijeti, a vjerovatno i nijesu željeli iz straha od nepovoljnog rezultata na izborima.

Ako su glavni opozicioni akteri imali zajednički cilj – pobjedu nad DPS-om i demontažu režima kako bi postavili temelj institucijama demokratske države (a takve su poruke slali tokom izborne kampanje) onda je bilo logično da su i unaprijed nešto dogovorili u slučaju pobjede. Ljudi koji su glasali za opozicione izborne liste očekivali su ozbiljan i zreo pristup i brz dogovor, što su Krivokapić, Bečić i Abazović nagovijestili. Ali su na djelu i politikantske igre u kojima se vidi samo dio igrača.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 25. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Struka prije političkog predznaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Međunarodna zajednica je reagovala suvo, suzdržano i uslovno čime je izrazila saglasnost sa smjenom DPS-a, ali i rezervu prema onom što donosi budućnost. Nova vlast to mora imati u vidu i naći adekvatan odgovor. Prvi i dobar dao je Sporazum tri lidera nove većine. Sad se čeka drugi u slici nove Vlade čiji članovi ne bi smjeli biti sporni toj međunarodnoj zajednici, a posebno ne NATO savezu i EU

 

MONITOR: CGO je brzo nakon izbijanja COVID19 epidemije u Crnoj Gori objavio izvjestaj  ,,Crna Gora i korona: stanje nacije u prvih šest sedmica”. Iako je i tada bilo stvari za kritiku,  danas je situacija sa virusom ozbiljnija i lošija. Koja je Vaša ocjena sada? 

ULJAREVIĆ: Danas živimo posljedice onog na što smo tada upozoravali – partija je pregazila struku. Umjesto da je pandemija, kao naš zajednički problem, iskorišćena za društvenu homogenizaciju ona je ogolila do srži probleme partijski okovanog sistema. Tužno je što su brojni ljekari iz NKT strukture, a posebno oni nama najvidljiviji, pristali da služe partijskim interesima gazeći Hipokratovu zakletvu i unižavajući profesiju. Prošlo je nezapaženo, a cijenim da bi trebalo utvrditi i odgovornost onih koji su u Institutu za javno zdravlje dali mišljenje DIK-u i NKT-u na osnovu kojeg su osobe u samoizolaciji mogle da glasaju na biračkom mjestu bez prethodnog testiranja. A to je jedna u nizu štetnih odluka onih kojima smo mnogo vjerovali u martu, a koji su do danas izigrali naše povjerenje i dnevno nam vrijeđaju zdrav razum. Ostaće zapamćeno i ponašanje predsjednika i članova NKT-a koji su svojom podrškom određenim javnim skupovima, a i učešćem na njima, poručili da ni ljudski životi nijesu ništa u odnosu na partijski interes.

MONITOR: Epidemiološka situacija eskalirala je nakon izbora i političkih okupljanja koja su uslijedila. Čini li Vam se da se osim sa Kovidom, Crna Gora bori i sa drugim vrstama virusa, nacionalizma, recimo?  I da li je promjena vlasti prilika da se sa tim virusom nacionalizma  izborimo, ili je to, kako neki, kažu povratak u devedesete?

ULJAREVIĆ: Virus nacionalizma, nažalost, nikad nije ni nestajao ne samo iz Crne Gore nego iz regiona čiji smo sastavni dio. Sam DPS je dobar dio svoje vlasti, pa i one nakon obnove nezavisnosti 2006. godine, bazirao na elementima nacionalizma i podjela iz 90-ih. Doskorašnja vlast suštinski nije puno toga uradila ni na suočavanju sa nasljeđem 90-ih u crnogorskom društvu i na prevazilaženju podjela nastalih na njima. Štaviše, u nekim aspektima, aktivno je te podjele i gajila i podržavala.

Pred novom vlašću će biti rješavanje društvenih boljki izazvane nacinalizmom, sa kojima se DPS nije obračunao ali i koje su kreirale i širile određene članice nove vladajuće većine. No, ne mislim da je moguć povratak u 90. kojima nas DPS i njegovi kerberi plaše, a zaboravljaju da nam kažu i što je DPS tada radio i kakvu je retoriku imao i da li je upravo to uticalo da do danas nemamo niti jednu optužnicu u ratnim zločinima za komandnu odgovornost. Prošlo je 30 godina, i ako dođe do porasta nacionalizma, to će biti u nekoj drugačijoj, blažoj formi sa drugačijim ciljevima.

MONITOR: Kako vidite reakcije spolja, prvenstveno iz regiona, u kojima se Milo Đukanović i dalje vidi kao ,,garant stabilnosti”?

ULJAREVIĆ: Međunarodna zajednica je reagovala suvo, suzdržano i uslovno čime je izrazila saglasnost sa smjenom DPS-a, ali i rezervu prema onom što donosi budućnost. Nova vlast to mora imati u vidu i naći adekvatan odgovor. Prvi i dobar dao je Sporazum tri lidera nove većine. Sad se čeka drugi u slici nove Vlade čiji članovi ne bi smjeli biti sporni toj međunarodnoj zajednici, a posebno ne NATO savezu i EU.

Region je bio druga priča, a posebno Srbija. ,,Prva” i ,,druga” Srbija su našle tačku spajanja u Crnoj Gori i pokazali su nam da su za njih prihvatljivi samo oni naši izbori koje bi oni odobrili. Licimjerni su bili oni koji se raduju pobjedi opozicije kao pobjedi nad svojim političkim protivnikom Milom Đukanovićem uz prateći nacionalistički foklor, iako su mu, ne tako davno, rentirali najprizemnije medije za potrebe obračuna sa neistomišljenicima u Crnoj Gori. Licimjerni su bili i oni koji su se zgražavali nad pobjedom opozicije i stali u odbranu Đukanovića, a u Srbiji su protivnici iste takve vlasti Vučića i borci za ljudska prava čije kršenje nikada nisu vidjeli u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠKELJZEN MALIĆI, POLITIČKI ANALITIČAR I PUBLICISTA IZ PRIŠTINE: Balkanski šengen ili rat

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi taj „šengen” bio izgrađen prema modelu EU, i kao priprema za učlanjenje u EU, mogla bi se stvoriti formacija koja ublažava tendenciju stvaranja velikih nacionalnih država koje se ne mogu stvoriti, kao takve, bez ratova. To je  svakako bolje nego i dalje nazadovati ili održavati „zaleđene” ili tinjajuće ratne sukobe

 

MONITOR: Proteklih dana u Srbiji i na Kosovu najaktuelnija tema bilo je potpisivanje u Vašingtonu sporazuma o ekonomskoj normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine. U Srbiji vlast i opozicija imaju sasvim suprotne stavove. Kakav je Vaš stav o tom dokumentu?

MALIĆI: Sporazum iz Vašingtona nakićen je svim i svačim, više je popis obećanja sa nejasnim garancijama oko mnogih milijardi investicija… Naravno, i na Kosovu su, kao i u Srbiji, opozicija i pozicija podeljene oko sporazuma. Kritičnija je situacija kod vladine stranke, zato što je kosovska delegacija i u Vašingtonu pokazala nesuglasice. U jednom trenutku Ramuš Haradinaj je iz Prištine pretio da će srušiti krhku vladinu koaliciju, ali je brzo primiren, možda i zbog direktnog snažnog demarša američke strane. Ako bismo ukršteno čitali stavove vlasti i opozicija na Kosovu i Srbiji, imali bismo zanimljiv stepen visoke saglasnosti u oceni sporazuma: srpska opozicija smatra da sporazum ide u prilog Kosovu, da je Vučić praktično priznao nezavisnost Kosova. Kosovska opozicija naprotiv smatra da je u Vašingtonu najviše profitirala Srbija, a da je kosovska delegacija bila nelegitimna, nesposobna i neodgovorna.

MONITOR: Šta je sporazumom dobilo Kosovo? Da li on ugrožava suverenitet Kosova?

MALIĆI: Sporazum je po formi i sadržaju najviše bio u funkciji podržavanja izborne kampanje predsednika Trampa. Kosovo i Srbija nisu mnogo dobili. Izostalo je ono što su kosovski pregovarači očekivali, a od čega je srpska strana najviše strepela. Naime, kada je Donald Tramp pre skoro dve godine uputio pismo predsednicima Kosova i Srbije, pozvao ih je bio u Belu kuću da tamo finaliziraju završni mirovni sporazum i proslave uzajamno priznanje. Zbog toga se dugo sepekulisalo da je sporazum o Kosovu praktično postignut ili će prosto biti diktiran u Vašingtonu, gde delegacije samo treba da se dogovore oko nekih detalja i stave potpis. Zbog tih glasina je bivši kosovski premijer Albin Kurti, koji je vladao nepunih sto dana, odbijao pozive da ode u Belu kuću, jer je mislio da ga tamo čekaju „noževi probodeni na mapu Kosova”, aludirajući na glasine da su Tači i Vučic već dogovorili nove granice i razmenu teritorija.

Od ideje uzjamnog priznanja nije ništa bilo 4. septembra. Ona se pojavila u prvom draftu sporazuma i kada je ona odmah „procurela” kao alarmantna vest na udarnim stranicama štampe koju kontroliše Vučić, koji je odbio formulaciju, ta tačka sporazuma je uklonjena uz elegantno objašnjenje da je skup u Beloj kući fokusiran na ekonomski i neke druge sporazume, a pitanje završnog političkog sporazuma o priznanju ostavljeno je za pregovore koje vodi EU.

Suverenost Kosova nije narušena sporazumom, ali kosovska opozicija smatra da je suverenost ugrožena zbog prihvatanja zahteva Srbije da se reguliše korišćenje strateških resursa veštačkog jezera i elektrane Gazivode. Jezero se najvećim delom prostire na teritoriji Kosova, oko 15 posto zapadnog dela je na teritoriji Srbije. Ovo pitanje se pokušava ispolitizirati na isti način kao i sporazum o demarkaciji sa Crnom Gorom. Premijer Hoti se optužuje da je navodno Srbiji poklonio deo nečega što je sto posto kosovsko. Američke vladine institucije preuzele su obavezu da naprave projekt fizibiliteta za jezero koje je stvoreno akumulacijom protočnih voda čiji sliv počinje na teritoriji Srbije, ima široku primenu na Kosovu, a onda, dobrim delom preko reke Ibar, ponovo prelazi u Srbiju.

MONITOR: Predsjednik Pokreta za preokret Janko Veselinović izjavio je da je Srbija potpisala „de fakto priznavanje Kosova”.

MALIĆI: Nije priznala, ali je napravila korak u tom smeru i, više simbolički, priznala Sjedinjene Države kao arbitra u rešavanju kosovskog pitanja. Pošto su SAD glavni sponzor nezavisnosti Kosova, Beograd zna da ne može od Vašingtona tražiti potpunu promenu kursa, ali zna da bi Tramp možda mogao ponuditi određene korisne ustupke, kako bi bezbolnije naplatio „odštetu” za neminovno prepuštanje Kosova i proibližavanje Srbije EU i NATO-u. Pored unosnih ekonomskih ponuda koje je potpisao, Vučić je pristao i na određene elemente sporazuma koji znače otklon Srbije od Rusije i Kine na linijama Trampovih konfrontacija sa ovim silama, na kojoj se oslanjala u ekonomskim i vojnim projektima, kao i glavnim partnerima za odbranu Kosova u Ujedinjenim nacijama.

Veseljko KOPRIVICA

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo