Povežite se sa nama

INTERVJU

MAJA KOSTIĆ- MANDIĆ, PROFESORICA PRAVNOG FAKULTETA UCG: Još postoji savjest ovog društva

Objavljeno prije

na

Građanski protesti, čija je masovnost kada su bili na vrhuncu sve iznenadila, su pokazali da nije sve izgubljeno i da još postoji savjest ovog društva. Da bi se to i kapitalizovalo neophodno je da se obezbijedi makar djelimični povratak povjerenja u izborni proces sređivanjem biračkog spiska, inače sve afere neće bitnije uticati na izborni rezultat

 

MONITOR: Zemlju u ovom trenutku potresaju ozbiljne afere, koje pokazuju da su ključne institucije zarobljene, ali reakcije društva, posebno opozicije izostaju. Kako to vidite?

KOSTIĆ-MANDIĆ: U posljednje vrijeme postoji hiperprodukcija informacija o raznim aferama koje su samo spoljna manifestacija dinamike društva koje je ozbiljno oboljelo, jer ne koristi mehanizme za pokretanje pitanja odgovornosti. Klijentelizam, nepotizam, siromaštvo, ambijent neregularnih izbora, uz sveprisutnu korupciju čine da sve što nam se događa smo kao društvo u cjelini (ne kao i pojednici), i zaslužili. Crna Gora nije funkcionalna demokratija, i autokratski način vršenja vlasti gdje imamo slabe institucije uzima svoj danak.

Reakcije društva i opozicije na ovo što se dešava ima, istina, nije uvijek adekvatna, ali ne treba njih kriviti što sistem ne funkcioniše. Opozicione partije su gotovo sve već pokušale. Godinama ukazuju na afere, organizovale su i dugotrajne proteste a sada ih je većina ušla u domen realpolitike jer pragmatično procjenjuju i prilagođavaju se konkretnoj situaciji. Ako misle da sve zajedno, makar zadrže podršku dijela javnosti moraju da razgovaraju i to ne preko medija. Mislim da bi, za početak, dobro došla medijacija nekog iz međunarodne zajednice ko je neutralan i ko bi imao autoritet da ih okupi na jednom mjestu. Jer, činjenica da je najmanje polovina građana Crne Gore (na osnovu rezultata izbora) potpuno izopštena iz mogućnosti da se i njihovo mišljenje uzima u obzir kod odlučivanja je nešto što se mora hitno mijenjati.

Građanski protesti, čija je masovnost kada su bili na vrhuncu sve iznenadila, su pokazali da nije sve izgubljeno i da još postoji savjest ovog društva. Da bi se to i kapitalizovalo na političkom terenu neophodno je da se obezbijedi makar djelimični povratak povjerenja u izborni proces sređivanjem biračkog spiska, inače sve ove afere neće bitnije uticati na izborni rezultat. Ako do toga ne dođe, ako društvo ne počne ozbiljno da se mijenja, za što su jedan od preduslova i političke promjene, bojim se da ulazimo u stanje koje neće ništa dobro donijeti ni građanima, ni državi Crnoj Gori.

 

MONITOR: Kada ste podržali koaliciju Za 21 vijek, kazali ste da ova generacija političara ima jedinstvenu priliku da ,,poslije puno godina sprovede u djelo većinsko opoziciono raspoloženje građana Podgorice”. Je li ta šansa izgubljena?

MANDIĆ-KOSTIĆ: Ja i dalje smatram da u Podgorici preovladava većinsko opoziciono raspoloženje, tačnije, kao najveći grad ima i najveći ljudski potencijal koji još uvijek ima kritičku svijest. To su dokazali i ovogodišnji protesti. Društveni, politički i ekonomski uslovi u kojima živimo već tri decenije su se morali odrazati na sve nas, čak i u situaciji da živimo u normalnom, uređenom društvu a ne u društvu gdje je partijski, odnosno lični interes mjera vrijednosti svega, pa i države. Činjenica je da smo od svih opozicionih partija više očekivali a da je odgovornost dvije najbrojnije opozicione grupacije i najveća. Jer, iz perspektive građana, nije dovoljno da ste protiv vladajuće strukture već treba da postoji i kredibilna alternativa ovakvoj vlasti. Građanima treba ponuditi dobro upravljanje, pravnu sigurnost, realne mogućnosti za zapošljenje, političku stabilnost, prohodnost građanskih inicijativa i afirmaciju neposrednih vidova demokratskog izjašnjavanja kao što je referendum, a time će doći i do promjene tradicionalnih obrazaca ponašanja. Šansu za promjene i na lokalnom nivou i na nivou države vidim u jačanju formalnih i neformalnih građanskih inicijativa, umrežavanju istomišljenika i okupljanju oko zajedničkih interesa lokalnih zajednica i naročito, okretanju najuspješnijim stručnjacima iz naše dijaspore, čije bi angažovanje u Crnoj Gori moglo blagotvorno uticati na naše društvo. A uvođenje sistema djelimično otvorenih izbornih lista, bi moglo doprinijeti ograničenju partitokratskog načina funkcionisanja društva.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se na Univerzitetu glasno ćuti, izuzev rijetkih pojedinaca koji dižu glas? Mislite li da su intelektualci dužni da ukažu na loše pojave u društvu?

KOSTIĆ- MANDIĆ: U današnjoj Crnoj Gori scena je tako postavljena da ,,ako niste sa nama, onda ste protiv nas” i obavezno ste eskponent neke političke partije, a to za većinu nije situacija u kojoj žele da se nađu. Dugogodišnji članovi akademske zajednice, po prirodi stvari bi trebalo da su skloniji da budu društveno angažovani, ne samo zbog svog intelektualnog potencijala već i zbog činjenice da uživaju sigurnost koju pruža status redovnog univerzitetskog profesora. Jer, figurativno govoreći uvijek treba imati na umu da mogu doći u situaciju da ako jednog dana padnu u nemilost više neće biti nikoga ko bi im stao u odbranu, jer su oni neprincipijelno odćutali sve ono što nije njih direktno ugrožavalo.

Ako ćemo iskreno, i meni je najlakše bilo da ne pristanem na ovaj intervju i imala bih puno dobrih opravdanja za to. Ali, ja smatram da su meni brojni roditelji povjerili svoju djecu ne samo da ih podučavam pravnoj teoriji, nego i da ih motivišem da daju sve od sebe da budu dobri pravnici, koji će, ako tako odluče, ostati da žive i rade u Crnoj Gori. Ako niko ne ukazuje na probleme, ne pokušava da daje ideje šta i kako bi moglo da se promijeni, Univerzitet će postati servis za pripremu najboljih, za tržišta rada zemalja koje će znati da cijene njihov potencijal. To su procesi koji već traju, a posljedice će biti dugoročne i po Crnu Goru katastrofalne. U javnim izjavima uvijek sam se trudila da iznosim principijelne stavove koji se odnose na određene pojave a ne subjektivne stavove o pojedinim ličnostima i pojavama. Ili, što bi mi, pravnici rekli, da svaka tvrdnja bude potkrijepljena činjenicama.

 

MONITOR: Kakva je situacija na Univerzitetu kada je u pitanju njegova autonomija, ali i kvalitet obrazovanja?

KOSTIĆ-MANDIĆ: Da se razumijemo, naš Univerzitet nikada nije ni bio autonomon u pravom smislu riječi. U doba dok DPS još nije bio ovladao svim tehnikama vladanja, postojao je prostor za pluralizam mišljenja koji načelno, nije u značajnijoj mjeri suzbijan ili sankcionisan. Iz ove perspektive čak i period kada je tadašnji jedinstveni SDP imao monopol na Univerzitetu djeluje kao doba autonomije. A, od kada je DPS povratio monopol na Univerzitetu, što se za njih, pogodno, poklopilo sa prisutnim trendovima centralizacije u visokom obrazovanju, za svega nekoliko godina, paralelno sa centralizacijom Univerziteta išlo je i „uvođenje u brazdu“ neposlušnih univerzitetskih jedinice, nezakonitim smjenama dekana, pritiscima na neposlušne članove Senata i drugih tijela Univerziteta, kao i pritiscima na akademsko osoblje u domenu gdje su najranjiviji – prilikom izbora u zvanja. Što se tiče kvaliteta obrazovanja mislim da sistem u dovoljnoj mjeri ne prepoznaje suštinske potreba društva i obrazovnog procesa već da je naglasak na stalnim promjenama radi promjena koje najčešće nisu dovoljno kvalitetno pripremljene. Neke promjene su, naravno i pozitivne. Na primjer, danas studenti, više nego ikada ranije imaju mogućnosti da se usavršavaju, da idu na razmjenu u inostrantvo, a na nekim univerzitetskim jedinicama, u koje spada i Pravni fakultet, da imaju i praktičnu nastavu, mogućnost učešća u raznim vannastavnim aktivnostima kojima se pripremaju za budući poziv, a značajna je i dostupnost elektronskih baza podataka  i upotrebe najsavremenije opreme.

U našim uslovima sam kvalitet nastave najviše zavisi od ličnosti profesora, jer evaluacije koje se redovno rade nemaju značajnijeg uticaja na naš položaj. Mi imamo i profesore koji bi mogli da rade i na prestižnim svjetskim univerzitetima, ali imamo i lica koja samo u zemljama kao što je naša mogu da obavljaju edukativnu funkciju.

I inače, ne mogu da shvatim tu našu potrebu da uvijek prednjačimo u radikalnim reformama obrazovanja. Smatram da je nametanje sistema 3+2 gotovo svim univerzitetskim jedinicima ogroman korak nazad. Trebalo bi odgovoriti na pitanje u kojoj mjeri je npr. faktičko produženje studija na pet godina uticalo na prijavljeni broj studenata za upis npr. na Pravni fakultet u poslednje tri godine kao i na motive svršenih srednjoškolaca u Crnoj Gori da masovno upisuju fakultete u regionu pa je u ovoj studijskoj godini samo na Pravnom fakultetu u Beogradu upisano oko 300 studenata iz Crne Gore.

MONITOR: Rektorka beogradskog univerziteta odlučno je procesuirala slučaj doktorata ministra finansija Siniše Malog, dok se kod nas uprava UCG ne oglašava kada su u pitanju plagijati, pa i kad oni dospiju u centar pažnje javnosti. Kako to vidite?

KOSTIĆ-MANDIĆ: Koliko sam ja u toku, u Srbiji je već nekoliko godina aktuelna priča o doktoratima političara ali bez epiloga. Čini mi se da je u ovom slučaju upravo pritisak javnosti doveo do pokretanja procedure. Ako je moj utisak tačan, onda u Crnoj Gori pritisak javnosti nema toliku snagu, ili odgovor na pitanje treba tražiti u ličnostima koje obavljaju funkciju rektora.

 

Milena PEROVIĆ – KORAĆ

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo