Povežite se sa nama

OKO NAS

MARATONSKI SPOR VANJE ĐURIŠIĆA SA OPŠTINOM PODGORICA: Ni zemlje, ni para

Objavljeno prije

na

vanja-durišic

Vanja Đurišić iz podgoričkog naselja Zabjelo godinama istjeruje pravdu po crnogorskim sudovima zbog dijela imanja svog oca, koje je sada vlasništvo njegovo i bratovo, a, kako tvrdi, uzurpirala ga je Opština Podgorica još 1985. godine. Zbog nepravde, maratonskih sudskih procesa i brojnih uzaludnih zahtjeva raznim državnim organima da riješe njegov problem, Vanja je nekoliko puta blokirao Jerevansku ulicu, čiji se dio nalazi na uzurpiranom imanju Đurišića, a prijetio je i da će se zapaliti ispred gradonačelnikovog kabineta.

,,Moj problem se može riješti za nekoliko sati. Samo treba da se dogovorimo da mi se plati oteta zemlja, odnosno da se ispoštuje zakon, i ništa više”, kaže Đurišić.

On objašnjava da se pred Osnovnim sudom u Podgorici vodio vanparnični potupak radi određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost između njegovog oca protiv Glavnog grada Podgorice i Agencije za izgradnju i razvoj Podgorice.

,,Taj postupak trajao je preko 25 godina, a nastavili smo ga, nakon očeve smrti, moj brat i ja. Sudovi su odbili zahtjeve moje porodice za isplatu nadoknade za oduzeto zemljište, a zanimljivo je da je drugostepeni sud odbio naš zahtjev zbog zastarjelog potraživanja. A sudovima je trebalo punih 25 godina da utvrde zastarjelost”, kaže Đurišić.

Tokom sudskih procesa o ovom predmetu izmijenjalo se šest sudija i brojni vještaci. Đurišić kaže da su svi poštovali ono što je odgovaralo Opštini Podgorica, a nisu uvažili nijedan dokaz koji je išao u njegovu i bratovu korist.

Đurišić je, sa porodicom, prvi put blokirao dio Jerevanske ulice 19. decembra prošle godine, na Dan oslobođenja Podgorice. Tada je upozorio nadležne da neće prestati sa protestima sve dok ne ostvari prava koja mu pripadaju po zakonu. On je tada ponovio svoj zahtjev da mu se isplati nadoknada za 1.023 kvadrata zemlje, preko koje je izgrađena ta ulica. Pozvao je i gradonačelnika Slavoljuba Stijepovića da u skladu sa zakonom ispuni njegov zahtjev. Đurišić je tada zaprijetio da će se zapaliti ispred Stijepovićevog kabineta ukoliko ne ostvari svoja prava, uz napomenu da je spreman da se dogovori sa predstavnicima nadležnih organa.

Prošlog mjeseca porodica Đurišić uputila je pisma predsjedniku Crne Gore Filipu Vujanoviću, premijeru Dušku Markoviću i predsjedniku Skupštine Crne Gore Ivanu Brajoviću u kojima ih obavještava o svom problemu.

Đurišić se ranije pismima obratio ambasadama Rusije, Sjedinjenih Američkih Država, Francuske, Velike Britanije, Njemačke i Delegaciji Evropske unije.

,,Do sada sam uputio dvjesta molbi raznim državnim institucijama u kojima sam tražio da se sa mnom razgovara o kršenju mojih ljudskih prava, ali niko mi nije odgovorio! Obratio sam se, pored, ostalih, Dušku Markoviću, Zoranu Pažinu, Vesni Medenici, Ivici Stankoviću i Miloradu Katniću, ali ni od njih još nisam dobio odgovor. Samo tražim da mi se moje plati. Ovo je lako rješivo, sa-mo ako imaju dobru volju. Ne prijetim nikome, ali mora da se plati moja zemlja, to je vlasništvo moje i mog brata”, kaže Đurišić.

Parcele zbog kojih porodica Đurišić protestuje i traži da im se isplati za njih naknada su svojina Glavnog grada, što je potvrdio i sud, saopšteno je prošle godine iz Direkcije za imovinu.

„Navedeni predlog je odbijen presudom Osnovnog, Višeg i u konačnom, Vrhovnog suda 25. oktobra 2016, čime je postupak okončan u korist Glavnog grada. Dakle, te katastarske parcele su upisane kao svojina Glavnog grada, što se može provjeriti listom nepokretnosti broj 1048 KO Podgorica III”, saopšteno je iz Direkcije.

Stoga, navodi se u saopštenju Direkcije, ne postoji obaveza Glavnog grada da eksproprijaciju sprovodi nad svojom imovinom, koliko god korisnika bilo upisano u listu nepokretnosti.

,,Trotoar i saobraćajnicu, kao objekte u opštoj upotrebi, imaju pravo da koriste svi građani, pa i gospoda Đurišić, ali tim svojim pravom ne smiju ograničavati druge u korišćenju”, naveli su iz Direkcije, uz napomenu da će Direkcija poštovati konačne sudske presude u bilo čiju korist da budu donesene.

„Tačno je da su presude donesene u korist Glavnog grada, ali ne za ovu zemlju. Presude se apsolutno ne odnose na ovu zemlju. Oni su samo donijeli presudu za isplatu i rekli da je zastarjela”, tvrdi Đurišić.

Na presudu Vrhovnog suda od oktobra prošle godine braća Đurišić uložili su ustavnu žalbu. U njoj navode da su sudskim odlukama iz vanparničnog postupka povrijeđena sljedeća prava: pravo na pravni lijek zajemčeno Ustavom Crne Gore, pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku, pravo na svojinu, pravo na pravično suđenje zajemčeno Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, pravo o jednakosti građana pred zakonom i zabrana retroaktivne primjene zakona.

Evo, na osnovu žalbi Đurišića, nekoliko objašnjenja o tome kako su povrijeđena neka od navedenih prava. Sudski postupak se vodi 25 godina. Porodična imovina porodice Đurišić oduzeta je bez saglasnosti i učešća bilo kog člana porodice u tom postupku, a u postupku kada su tražili isplatu za zemlju sudovi su mijenjali praksu na štetu tužioca, a u korist tuženog. Drugim građanima koji su tražili identičnu naknadu ona je dosuđena prije 2014. godine promjenom pravnog stava, a u odnosu na njih ispalo je da su Đurišići građani drugog reda. Vrhovni sud je svoj stav o zastari izmijenio prije tri godine u toku postupka koji se vodi od 1992. godine iako se s tim u vezi mora primijeniti sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava, na koju su se Đurišići pozvali. Odnosno, pošto sud blagovremeno nije okončao postupak koji se vodio preko 20 godina zahtjev stranke ne može biti odbijen zbog promjene pravnog stava ili zakona. I na kraju – stav Vrhovnog suda ne može se primijeniti u konkretnom slučaju jer se radi o retroaktivnoj primjeni koja nije dozvoljena.

Šta će na sve to reći Ustavni sud još se ne zna, jer Đurišić od tog suda još nije dobio nikakav odgovor na ustavnu žalbu.

Vanja Đurišić kaže da je nedavno razgovarao sa direktorom Direk-cije za imovinu Mladenom Ilićem, ali da nijesu mogli da nađu za-jednički jezik.

,,Ilić me pitao koliko tražim za tu parcelu na što sam mu odgovorio da tražim samo ono što me sleduje po zakonu. Čim me je to pitao zaključio sam da su oni svjesni da treba da mi plate zemlju. Rekao sam mu da samo tražim da potpišemo sporazum i nema problema. Rekao sam mu i da poruči gradonačelniku da jedino tako možemo riješiti ovaj problem. Razgovarao sam i sa menadžerom glavnog grada Dragutinom Đekovićem, ali još nema nikakvih rezultata. Oni, izgleda, ne žele da mi plate zemlju, a moraće. Ova zemlja je je-dan kroz jedan moja”, kategoričan je Đurišić.

Ukoliko mu Opština, kaže, ne ispuni ono što mu pripada po zakonu podnijeće krivične prijave protiv gradonačelnika Podgorice Stijepovića i ostalih odgovornih u Opštini koji krše zakon. A spreman je i da u znak protesta izbuši Jerevansku ulicu i ogradi svoju parcelu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo