Povežite se sa nama

OKO NAS

MARATONSKI SPOR VANJE ĐURIŠIĆA SA OPŠTINOM PODGORICA: Ni zemlje, ni para

Objavljeno prije

na

Vanja Đurišić iz podgoričkog naselja Zabjelo godinama istjeruje pravdu po crnogorskim sudovima zbog dijela imanja svog oca, koje je sada vlasništvo njegovo i bratovo, a, kako tvrdi, uzurpirala ga je Opština Podgorica još 1985. godine. Zbog nepravde, maratonskih sudskih procesa i brojnih uzaludnih zahtjeva raznim državnim organima da riješe njegov problem, Vanja je nekoliko puta blokirao Jerevansku ulicu, čiji se dio nalazi na uzurpiranom imanju Đurišića, a prijetio je i da će se zapaliti ispred gradonačelnikovog kabineta.

,,Moj problem se može riješti za nekoliko sati. Samo treba da se dogovorimo da mi se plati oteta zemlja, odnosno da se ispoštuje zakon, i ništa više”, kaže Đurišić.

On objašnjava da se pred Osnovnim sudom u Podgorici vodio vanparnični potupak radi određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost između njegovog oca protiv Glavnog grada Podgorice i Agencije za izgradnju i razvoj Podgorice.

,,Taj postupak trajao je preko 25 godina, a nastavili smo ga, nakon očeve smrti, moj brat i ja. Sudovi su odbili zahtjeve moje porodice za isplatu nadoknade za oduzeto zemljište, a zanimljivo je da je drugostepeni sud odbio naš zahtjev zbog zastarjelog potraživanja. A sudovima je trebalo punih 25 godina da utvrde zastarjelost”, kaže Đurišić.

Tokom sudskih procesa o ovom predmetu izmijenjalo se šest sudija i brojni vještaci. Đurišić kaže da su svi poštovali ono što je odgovaralo Opštini Podgorica, a nisu uvažili nijedan dokaz koji je išao u njegovu i bratovu korist.

Đurišić je, sa porodicom, prvi put blokirao dio Jerevanske ulice 19. decembra prošle godine, na Dan oslobođenja Podgorice. Tada je upozorio nadležne da neće prestati sa protestima sve dok ne ostvari prava koja mu pripadaju po zakonu. On je tada ponovio svoj zahtjev da mu se isplati nadoknada za 1.023 kvadrata zemlje, preko koje je izgrađena ta ulica. Pozvao je i gradonačelnika Slavoljuba Stijepovića da u skladu sa zakonom ispuni njegov zahtjev. Đurišić je tada zaprijetio da će se zapaliti ispred Stijepovićevog kabineta ukoliko ne ostvari svoja prava, uz napomenu da je spreman da se dogovori sa predstavnicima nadležnih organa.

Prošlog mjeseca porodica Đurišić uputila je pisma predsjedniku Crne Gore Filipu Vujanoviću, premijeru Dušku Markoviću i predsjedniku Skupštine Crne Gore Ivanu Brajoviću u kojima ih obavještava o svom problemu.

Đurišić se ranije pismima obratio ambasadama Rusije, Sjedinjenih Američkih Država, Francuske, Velike Britanije, Njemačke i Delegaciji Evropske unije.

,,Do sada sam uputio dvjesta molbi raznim državnim institucijama u kojima sam tražio da se sa mnom razgovara o kršenju mojih ljudskih prava, ali niko mi nije odgovorio! Obratio sam se, pored, ostalih, Dušku Markoviću, Zoranu Pažinu, Vesni Medenici, Ivici Stankoviću i Miloradu Katniću, ali ni od njih još nisam dobio odgovor. Samo tražim da mi se moje plati. Ovo je lako rješivo, sa-mo ako imaju dobru volju. Ne prijetim nikome, ali mora da se plati moja zemlja, to je vlasništvo moje i mog brata”, kaže Đurišić.

Parcele zbog kojih porodica Đurišić protestuje i traži da im se isplati za njih naknada su svojina Glavnog grada, što je potvrdio i sud, saopšteno je prošle godine iz Direkcije za imovinu.

„Navedeni predlog je odbijen presudom Osnovnog, Višeg i u konačnom, Vrhovnog suda 25. oktobra 2016, čime je postupak okončan u korist Glavnog grada. Dakle, te katastarske parcele su upisane kao svojina Glavnog grada, što se može provjeriti listom nepokretnosti broj 1048 KO Podgorica III”, saopšteno je iz Direkcije.

Stoga, navodi se u saopštenju Direkcije, ne postoji obaveza Glavnog grada da eksproprijaciju sprovodi nad svojom imovinom, koliko god korisnika bilo upisano u listu nepokretnosti.

,,Trotoar i saobraćajnicu, kao objekte u opštoj upotrebi, imaju pravo da koriste svi građani, pa i gospoda Đurišić, ali tim svojim pravom ne smiju ograničavati druge u korišćenju”, naveli su iz Direkcije, uz napomenu da će Direkcija poštovati konačne sudske presude u bilo čiju korist da budu donesene.

„Tačno je da su presude donesene u korist Glavnog grada, ali ne za ovu zemlju. Presude se apsolutno ne odnose na ovu zemlju. Oni su samo donijeli presudu za isplatu i rekli da je zastarjela”, tvrdi Đurišić.

Na presudu Vrhovnog suda od oktobra prošle godine braća Đurišić uložili su ustavnu žalbu. U njoj navode da su sudskim odlukama iz vanparničnog postupka povrijeđena sljedeća prava: pravo na pravni lijek zajemčeno Ustavom Crne Gore, pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku, pravo na svojinu, pravo na pravično suđenje zajemčeno Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, pravo o jednakosti građana pred zakonom i zabrana retroaktivne primjene zakona.

Evo, na osnovu žalbi Đurišića, nekoliko objašnjenja o tome kako su povrijeđena neka od navedenih prava. Sudski postupak se vodi 25 godina. Porodična imovina porodice Đurišić oduzeta je bez saglasnosti i učešća bilo kog člana porodice u tom postupku, a u postupku kada su tražili isplatu za zemlju sudovi su mijenjali praksu na štetu tužioca, a u korist tuženog. Drugim građanima koji su tražili identičnu naknadu ona je dosuđena prije 2014. godine promjenom pravnog stava, a u odnosu na njih ispalo je da su Đurišići građani drugog reda. Vrhovni sud je svoj stav o zastari izmijenio prije tri godine u toku postupka koji se vodi od 1992. godine iako se s tim u vezi mora primijeniti sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava, na koju su se Đurišići pozvali. Odnosno, pošto sud blagovremeno nije okončao postupak koji se vodio preko 20 godina zahtjev stranke ne može biti odbijen zbog promjene pravnog stava ili zakona. I na kraju – stav Vrhovnog suda ne može se primijeniti u konkretnom slučaju jer se radi o retroaktivnoj primjeni koja nije dozvoljena.

Šta će na sve to reći Ustavni sud još se ne zna, jer Đurišić od tog suda još nije dobio nikakav odgovor na ustavnu žalbu.

Vanja Đurišić kaže da je nedavno razgovarao sa direktorom Direk-cije za imovinu Mladenom Ilićem, ali da nijesu mogli da nađu za-jednički jezik.

,,Ilić me pitao koliko tražim za tu parcelu na što sam mu odgovorio da tražim samo ono što me sleduje po zakonu. Čim me je to pitao zaključio sam da su oni svjesni da treba da mi plate zemlju. Rekao sam mu da samo tražim da potpišemo sporazum i nema problema. Rekao sam mu i da poruči gradonačelniku da jedino tako možemo riješiti ovaj problem. Razgovarao sam i sa menadžerom glavnog grada Dragutinom Đekovićem, ali još nema nikakvih rezultata. Oni, izgleda, ne žele da mi plate zemlju, a moraće. Ova zemlja je je-dan kroz jedan moja”, kategoričan je Đurišić.

Ukoliko mu Opština, kaže, ne ispuni ono što mu pripada po zakonu podnijeće krivične prijave protiv gradonačelnika Podgorice Stijepovića i ostalih odgovornih u Opštini koji krše zakon. A spreman je i da u znak protesta izbuši Jerevansku ulicu i ogradi svoju parcelu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo