Napisao sam jednom jednu priču o ostavljenom janjetu. Moraću je ponovo ispričati i to dva puta. Najprije onako kako sam je tada zapisao. To je bila pogrešna priča. Zatim onako kako se priča stvarno odigrala. Evo prve, pogrešne priče. Uvjerićete se, siguran sam, da ni vi, ni niko drugi ne bi mogao pretpostaviti da će se ta priča, na kraju pokazati pogrešnom. Kao što niko ne bi mogao ni pomisliti kako se zapravo ta priča završila.
Dakle, desilo se da sam, na jednom od mojih pohoda planinama Makedonije,
naišao na to veliko stado i janje čija me je sudbina toliko potresla da me inspirisala za neke dalekosežne filozofske opservacije, razumije se, univerzalnog karaktera i isto tako razumije se – ni malo optimističke po svojoj sadržini. I mjesto i vrijeme i sam događaja uklopili su se savršeno u tu veličanstvenu alegoriju u kojoj je janje iz ove priče preraslo u metaforu univerzalne napuštenosti svakog čovjeka, čak i čitavog ljudskog roda. Naime, mjesto na kom se dešava radnja, samo po sebi predstavlja scenu za veličanstvenu tragediju koja izaziva uzvišene melanholične reminiscencije. Planina se u tom središnjem dijelu uzdiše u prostranu skrivenu visoravan, obrubljenu blago zatalasanim kružnim grebenom, tako da se doima kao kakvo ostrvo, usred beskrajnog okeana nebeske plaveti. Niti se ta visoravan može naslutiti iz doline, niti se, sa te visoravni može pretpostaviti da postoji bilo kakvo drugo kopno sem tog nebeskog ostrva. Ako vam kažem da je bio pozni juni, da je mlada planinska trava prošarana plavim, bijelim i žutim šafranima, prosto blistala svježinom koja kao da nikada neće svenuti, shvatićete moju posebnu predispoziciju za filozofske generalizacije.
Stado je bilo veoma veliko – preko osam stotina ovaca, sedam ovčara, uz jedanaest konja i petnaestak šarplaninaca. Dok je stado odmicalo, zadržao sam se u razgovoru sa ćehojom – sopstvenikom stada. I tada sam ugledao to janje. Stoji samo, izgubljeno – “Ostavljeno!“ ispravlja me ćehaja oslonjen na svoj krluk. “Ojanjilo se prije šest dana. Majka mu je prije dva dana pala niz litice tu na Rasangul Stijenama. Ono od tada ne jede ništa, samo bleji i traži majku. Odlučio sam da ga ostavim tu, čim ne može da se rastavi od majke, neka i ostane s njom!“
Ostao sam još neko vrijeme, dok je stado zamaklo. Gledao sam ono janje samo, kraj potoka; oko te bijele grudve života, sada se sklapala sva pustoš i samoća ovog svijeta.
I razumije se, šta sam mogao drugo pomisliti osim da već tu prvu noć neće preživjeti i da će se prije zore pridružiti svojoj majci. Pamtim da sam imao osjećanje kao da svi mi, svaki živi čovjek, dijelimo sudbinu tog janjeta – i da ćemo jednom ostati isto tako sami, gledajući kako odlaze i zamiču sa horizonta oni kojima smo se nadali da ćemo zauvijek pripadati…
Ali, eto, nije bilo tako. Prije par dana, tačnije, u nedelju, zadesio sam se na jednoj svadbi, na kojoj sam sreo onog ćehaju. Ispričao mio je nevjerovatni rasplet one priče. Kada je stado stiglo na odredište – ljetnje bačilo – ovčari su primijetili da jedna šarplaninka, Meca, nije stigla sa ostalim psima. Poslije pet dana jedan ovčar je slučajno ugledao Mecu tamo gdje je bilo ostavljeno ono janje. Polako je pošao za njom. Ona ga je odvela do jedne iskopane rupe u gustišu smrijeke. Tu je pronašao pet štenaca i ono – janje. Meca je legla na stranu tako da je najprije podojila janje, a tek zatim je prišla svojoj štenadi i podojila i njih!
Janje su vratili u stado, zajedno sa Mecom. Hranili su ga na cuclu, ovčijim mlijekom, a prihranjivali su i Mecinu štenad, jer mlijeko njihove majke je većim dijelom sisalo ostavljeno janje. Tražilo je da nađe majku i našlo je – doduše u formi šarplaninke Mece.
Evo prilike za još jednu filozofsku generalizaciju: možda niko od nas nikada ne biva ostavljen sam – čak i kada ostane sam, i kada nam se učini da su svi već zauvijek zamakli sa horizonta!
Ferid MUHIĆ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DUHANKESA3 sedmice
FOKUS4 sedmice