Pod istragom Centralne komisija za disciplinsku inspekciju  našli su se Vang Sjanngsji, kineski ministar za upravljanje vanrednim situacijama, i Sun Šaočenga koji je do septembra 2025. bio na čelu KP  autonomne regije Unutrašnja Mongolija, bogate prirodnim resursima. Optužbe protiv njih pojavile su se tokom istrage protiv Žang Joušija, prvog potpredsjednika Centralne vojne komisije i Liu Ženlija, koji je bio načelnik Zajedničkog štaba CMC-a, koji su uhapšeni zbog sumnje na korupciju i odavanje vojnih tajni

Kineski ministar za upravljanje vanrednim situacijama Vang Sijangsji, prema izvještajima 30. januara, nalazi se pod istragom Centralne komisije za disciplinsku inspekciju (CCDI), nadzornog organa Komunističke partije Kine (KPK). Sumnja se da je počinio “teške prekršaje discipline i zakona”. Zajedno s Wang Xiangxijem, pokrenuta je formalna istraga i  protiv Sun
Šaočenga koji je do septembra 2025. godine bio  na čelu Komunističke partije autonomne regije Unutrašnja Mongolija, bogate prirodnim resursima. Osim lako dostupnih rezervi uglja,  ta regija posjeduje približno 40 posto svjetskih rijetkih zemnih metala.

Wang Xiangxi i Sun Shaocheng nisu bili prve i glavne mete nedavnog vala antikorupcijskih mjera koje je pokrenuo generalni sekretar KPK i predsjednik Kine Si Đinping. Optužbe protiv njih pojavile su se tokom istrage protiv Žang Joušija, prvog potpredsjednika Centralne vojne komisije (CMC), i Liu Ženlija, koji je bio načelnik Zajedničkog štaba CMC-a. Uhapšeni su 19. januara zbog sumnje na korupciju i odavanje vojnih tajni.

Nema ništa neobično u čistkama protiv korupcije pod vlašću Si Đinpinga. On ih koristi za koncentraciju moći u svojim rukama i povećanje utjecaja Komunističke partije otkako je izabran za vrhovnog lidera Kine na 18. Nacionalnom kongresu KPK u novembru 2012. Si Đinping je učinio CCDI izuzetno moćnim i potpuno nezavisnim od bilo koje vladine agencije. Pod njegovim vodstvom, CCDI je osnovao vlastite urede za propagandu i upravljanje osobljem (prvi takvi odjeli u instituciji centralnog nivoa osim Centralnog komiteta KPK). Zahvaljujući tome, CCDI može regrutovati kadrove bez ikakvog miješanja Organizacionog odjela KPK i nezavisno obezbjeđivati medijsko izvještavanje o svojim aktivnostima. Stoga ne čudi da je CCDI u svojoj istrazi mogao dosegnuti čak i tako visokorangirane zvaničnike.

Najviše iznenađenje je brzo širenje informacija o novoj istrazi koju su organizovale kineske agencije. Pod Si Đinpingom, CCDI istražuje u prosjeku oko 200.000 slučajeva godišnje. Samo prošle godine istraženo je 65 visokorangiranih zvaničnika. Nekoliko kineskih milijardera osuđeno je na smrt, a više od stotinu je zatvoreno posljednjih godina. Od početka masovnih antikorupcijskih kampanja 2021. godine, njihov broj je opao sa 1185 na 753. Ali teško je sjetiti se kada su antikorupcijske istrage u Kini dobile toliko medijske pažnje od strane kineskih i međunarodnih medija. To znači da ciljevi ove kampanje nisu samo konsolidacija moći i kažnjavanje za kršenje zakona.  Očekuje se da će kampanja poslati poruku vanjskom svijetu.

Novi antikorupcijski val je započet snažnom izjavom Si Đinpinga. Na plenarnoj sjednici CCDI-a 12. januara rekao je da suzbijanje korupcije ostaje „velika borba“ koju zemlja i Komunistička partija sebi ne mogu priuštiti  da izgube.  To se moglo  smatrati najavom da predstojeća hapšenja imaju veliki značaj za sudbinu zemlje.

Zašto im se pridaje tolika važnost?

Zato što su hapšenja Žang Joušija i Liu Ženlija omogućila Si Đinpingu da koncentriše kontrolu nad oružanim snagama u svoje ruke. Žang Joušijn prethodnik, He Weidong, također je otpušten pod “sumnjom za teška krivična djela vezana za dužnost” 17. oktobra. Kada je He Weidong smijenjen, general Žang Šengmin je imenovan u Centralnu vojnu komisiju kako bi popunio prazninu. Nakon što su Žang Joušij i Liu Zhenlij uhapšeni, Žang Šengmin je postao jedini aktivni član najviše komandne ustanove Kine, pored Si Đinpinga. Predsjednik Kine sada je jedina osoba koja može odlučivati o svim pitanjima koja se tiču vojnog planiranja, raspoređivanja i obuke oružanih snaga, uključujući i njihovu pripremu za vojnu akciju.

Nakon hapšenja Žang Joušija, službene novine Kineske Narodnooslobodilačke armije (PLA) PLA dnevne novine objavile su dva članka u kojima se implicira da su Si Đinping i njegov prvi zamjenik u CMC-u imali sporove po  pitanjima vezanim za nivo vojne spremnosti. Si Đinping želi da PLA bude sposobna okupirati Tajvan do 2027. godine. PLA dnevne novine je nagovijestio da je Žang Joušija to smatrao nepotrebnim i da je sabotirao pripreme. Time operativna obuka PLA, koju je vodio Žang Joušija, nije bila u skladu sa strateškim ciljevima koje je postavio kineski predsjednik.

Članak, koji je 4. februara objavio South China Morning Post, pomaže da se shvati zašto je hapšenje Žng Joušija dobilo toliku medijsku pažnju. Objašnjava se da bi planove Pekinga za Tajvan trebalo odgoditi jer su vojne pripreme bile potkopane. Najavljuje da strategija  ostaje ista kao sada, kada se uklone sve prepreke, njena implementacija će postati efikasnija.

South China Morning Post su privatne novine,  pripadaju Alibabi, koja je tehnički privatna korporacija. Međutim, Alibaba se smatra jednom od korporacija „nacionalnih šampiona“, što znači da igra značajnu ulogu u nacionalnom razvoju i koordinira svoje aktivnosti s vladom. Suosnivač i glavni vlasnik Alibabe, čija je neto vrijednost procijenjena na približno 27,2 milijarde američkih dolara, nestao je iz javnog života, preselio se u Japan i odbio upravljati korporacijom. Sada predaje na Univerzitetu u Tokiju. U novembru 2025. godine objavljen je američki memorandum o nacionalnoj sigurnosti u kojem je Alibaba optužena za pomaganje poboljšanja  kapaciteta PLA. Alibaba takođe pruža tehnološka rješenja za inicijativu „Jedan pojas, jedan put“, kineski globalni infrastrukturni projekat, koji ima izuzetan lični značaj za Si Đinpinga.

Nema sumnje da važan članak u medijima Alibabe odražava stav rukovodstva KPK. Sasvim je razumljivo da se stvarni pristup Pekinga Tajvanu ne može proglasiti u službenoj izjavi.

U članku South China Morning Posta postoje dvije glavne tačke. Prvo, nema potrebe za strahom od kineske invazije na Tajvan u bliskoj budućnosti. Drugo, isključivo će Si Đinping dizajnirati sve vojne planove i oni će imati političku pozadinu.

Ista ideja je direktnije izražena u članku PLA dnevne novine. Tamo je navedeno da su Žang i Liu negativno uticali na razvoj borbenih sposobnosti PLA. Sada svo vojno planiranje mora provoditi političko rukovodstvo. Oružane snage moraju priznati strateške planove i ciljne zadatke koje je utvrdila Komunistička partija i niko ih ne smije dovoditi u pitanje.

Si Đinping je želio pokazati da je u svojim rukama koncentrirao i političku i vojnu moć. Tako će moći sam odlučiti kako će odgovoriti na akcije SAD-a i šta treba učiniti kako bi im se suprotstavio. Čini se da je Trumpovo insistiranje na preuzimanju kontrole nad Grenlandom u Pekingu protumačeno kao znak američke spremnosti na konfrontaciju.

Kina je 2018. godine objavila namjere da postane „polarna velika sila“. Trumpova administracija je u to vrijeme izjavila je da će se protiviti ovim planovima, ali nije učinila ništa značajno. Bidenova administracija pokušala je Kini učiniti ekonomsko i vojno prisustvo na Arktiku što skupljim. Uvela je zabrane na snabdijevanje Rusije opremom za obogaćivanje uglja i proizvodnju LPG-a. Ruska vlada je morala odbiti planove izgradnje tvornice, postrojenja i terminala duž Sjevernog morskog puta, koji su trebali povećati izvoz uglja i LPG-a u azijske zemlje. Da je takva infrastruktura stvorena, Kina bi je mogla koristiti za vlastite svrhe, na primjer za pomorske baze. Ali,  SAD nisu pokušale blokirati kineske aktivnosti u regiji.

Trumpova opsesija Grenlandom pokazuje da bi mogao pokušati protjerati Kinu iz Arktika. Trump želi sam donositi odluke u vezi s prisustvom Kine, bez obzira na stav EU. Zato mu je Grenland na raspolaganju. Kako bi spriječile američku administraciju u akcijama na Arktiku, kineske oružane snage žele biti moćne kako bi  predstavljale   prijetnju američkim saveznicima u Istočnoj Aziji, gdje se Kina bori za dominaciju.

Si Đinping je pokazao ozbiljnost ovih namjera.

Dmitri  GALKIN

Tarife, nameti, prijetnje, otmica predsjednika  Venecuele,  pejzaži su novog doba. Dok ovo pišemo tenzije između SAD i Irana rastu. Navodno su pregovori oko deeskalacije u toku. Istovremeno,  SAD potresa  talas nezadovoljstva i nasilja kakav nije viđen u skorijoj istoriji zemlje. Sila koju propagira i  sprovodi Tramp izaziva reakcije kakve možda nije očekivao

Evidentno je: svijet je znatno drugačije mjesto nego  ono od prije par godina. Zasluge uglavnom idu američkom predsjedniku Donaldu Trampu i njegovoj administraciji. Od povratka na dužnost 2025. godine preduzeo je velike korake ka preoblikovanju unutrašnje i spoljne politike ionako rastrzanih društava. Make America Great Again se za sada odvija po agendi koja je mnogo opakija od one koju smo očekivali.

Stranice Monitora su zabilježile mnoga ponašanja američkog predsjednika koja su ekvivalent onom najjačeg silnika u školskom dvorištu. Tarife, nameti, prijetnje, otmica predsjednika  Venecuele,  pejzaži su  novog doba. Dok ovo pišemo tenzije između SAD i Irana rastu. Navodno su pregovori oko deeskalacije u toku, ako je vjerovati američkom predsjedniku.

Kada je unutrašnja politika u pitanju, predsjednik dejstvuje u skladu sa  predizbornim obećanjem da će sprovesti najveću deportacionu operaciju u istoriji SAD-a. Trenutno je to u SAD-u tačka koja ujedinjuje njegove protivnike, ali i neke dojučerašnje pristalice i partijske kolege. Trampova administracija je, između ostalih diskutabilnih poteza , dodijelila proširena ili nova ovlašćenja raznim federalnim, saveznim i lokalnim zvaničnicima za sprovođenje imigracionih zakona. Mnogima je ovo bilo previše.

Između 20. januara i 10. decembra 2025. godine Trampova administracija je deportovala 605.000 ljudi. Slike tih deportacija redovno su praćene nelagodom u dijelu amerikog društva. Dodatno, oko 1,9 miliona imigranata je napustilo SAD. Desilo se to nakon agresivne kampanje kojom su ljudi ohrabrivani da sami napuste zemlju kako bi izbjegli hapšenje ili pritvor. Prisjetićemo se i Trampovih ranih apela i hvala, da se radi mnogo na ovome, ali da ga brojke još ne zadovoljavaju.

Onda je došao januar. Ofanziva u sprovođenju zakona ušla je u novu, kontroverznu fazu nakon što su federalni agenti u odvojenim incidentima u Mineapolisu ubili  dvoje američkih državljana. Prvo , Rene Gud, pa nakon što se pompa oko tog slučaja još nije slegla i Aleksa Pretija. Ova ubistva izazvala su masovne proteste i kritike iz redova obje političke stranke.To je navelo neke republikanske zakonodavce da zatraže istragu o taktikama federalnih organa u sprovođenju imigracionih zakona. U prvom mandatu Trampov sistem je imao velikih problema nakon ubistva  Džordža Flojda i akcija pokreta Black Live Matters. U njegovom drugom mandatu Amerika se susreće sa nastradalima svijetle puti što predsjedniku donosi nove nivoe problema.

Akcije svojih agencija, prije svih Imigracione i carinske policije (ICE) i Graničnih patrola (BP) koje po SAD-u već zovu privatnom milicijom američkog predsjednika, osporavaju pojedini pravni stručnjaci. Po njihovom mišljenju Tramp pomjera granice predsjedničkih ovlašćenja, između ostalog pozivajući se na vjekovima stare zakone kako bi ubrzao deportacije. Izraženije kritike imigracione politike uslijedile su nakon usvajanja sveobuhvatne američke federalne zakonske reforme, koja se zove ni manje ni više nego – One Big Beautiful Bill Act (OBBBA) u julu 2025. godine. Tokom naredne četiri godine za ovu reformu planirano je izdvajanje od gotovo 170 milijardi dolara.

Najviše problema Trampovim politikama donijela je ICE, najveći istražni organ unutar Odjeljenja domovinske sigurnosti. Ovaj organ je zadužen za sprovođenje širokog spektra federalnih zakona unutar teritorije SAD, prvenstveno onih koji se odnose na carinu, imigraciju i trgovinu. Prema podacima ICE-a, početkom januara 2026. godine u pritvoru se nalazilo gotovo 69.000 ljudi. Njihove akcije su bile nesvakidašnje. Ciljale su radna mjesta, farme, univerzitetske kampuse, privatne domove…

ICE uglavnom djeluje unutar SAD-a, uz određeno prisustvo u inostranstvu. Primjera radi, vlasti Ekvadora potvrdile su da je 27. januara jedan ICE agent pokušao da uđe u njihov konzulat u Mineapolisu, ali mu je ulazak odbijen.  Gradonačelnik Milana, Bepe Sala, burno je reagovao na vijest da će ICE agenti doći u Italiju radi podrške američkim bezbjednosnim operacijama tokom Zimskih olimpijskih igara, koje počinju 6. februara. „Ovo je milicija koja ubija… naravno da nijesu dobrodošli“, rekao je gradonačelnik.

Trampove rigorozne mjere nailaze na žestok otpor. Što se tiče spoljne politike, vidjeli smo da su se konačno razmrdali i  evropski saveznici. Prijetnje carinama, pa suverenitetu Grenlanda, izvukli su odavno potrebne reakcije zemalja EU. Ipak, izgleda da predsjednika mnogo više bole prkosi iznutra.

Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da Amerikanci imaju složen stav prema Trampovim planovima za sprovođenje imigracionih zakona. Nešto više od polovine ispitanika smatra da je određeni nivo deportacija neophodan, prema istraživanju Pew Research Center iz oktobra 2025. godine. Oko 36 odsto podržava pristup američke vlade, dok 53 odsto smatra da je to što čine previše. Anketa CBS News sprovedena između 14. i 16. januara, nakon smrti Rene Gud, a prije Pretijevog ubistva, sugeriše da je protivljenje dodatno raslo.

Pored direktnog gušenja protesta, Tramp je napao i infrastrukturu civilnog društva koja je branila ljudska prava. Organizacije koje se bave zaštitom prava imigranata, rasnom pravdom, reproduktivnim pravima i građanskim slobodama bile su javno ocrnjene i suočene s brojnim prijetnjama.

Pored svega, solidarnost zajednice u Mineapolisu je prilično velika. Komšije patroliraju ulicama grada, motreći na neoznačena vozila. Na zvuk pištaljke obični ljudi izlaze napolje, snimaju, dokumentuju, odbijaju da dozvole agentima da djeluju u tišini. Pravni posmatrači dežuraju ispred škola, vrtića i preduzeća. Mnoštvo ljudi skuplja hranu kako bi je dostavilo porodicama koje se plaše da napuste svoje domove. Planirane su i ekonomske obustave, masovni protesti i dugotrajne akcije koje jasno poručuju da neće sarađivati u razaranju zajednice.

Nakon pritiska Tramp je protekle subote napisao na mreži Truth Social da savezna vlada neće intervenisati u protestima u gradovima koje kontrolišu demokrate, osim ako lokalni zvaničnici to ne zatraže. „Ni pod kakvim okolnostima nećemo učestvovati u raznim loše vođenim gradovima pod upravom demokrata kada je riječ o njihovim protestima i/ili neredima, osim ako i dok ne zatraže za pomoć“, napisao je Tramp. „Međutim, štitićemo, i to veoma snažno, sve savezne zgrade koje su napadnute od strane ovih dobro plaćenih ludaka, agitatora i pobunjenika. Molim vas da budete svjesni da sam naložio ICE-u i/ili Graničnoj patroli da budu veoma odlučni u zaštiti imovine Savezne vlade“, upozorio je „Neće biti pljuvanja u lice našim službenicima, neće biti udaranja ili šutiranja farova naših vozila, i neće biti bacanja kamenja ili cigli na naša vozila, niti na naše patriotske ratnike“ riječi su američkog predsjednika koje prizivaju u sjećanje slične riječi i slične scene iz jedne susjedne države.

Time piše u jednom od posljednjih brojeva kako Minesota drži majstorsku lekciju iz mirne odbrane demokratije od autoritarizma. Kako Trampova administracija potencijalno cilja druge zajednice širom zemlje, Amerikanci, po Timeu treba da se ugledaju na ovu saveznu državu.

Dok vodi uličnu borbu sa američkim demonstrantima, onim iranskim Donald Tramp daje podršku. Zaprijetio je napadom na Iran kako bi zaštitio tamošnje demonstrante, predstavljajući sebe kao branioca slobode porukama poput: „Iranski patriote, nastavite da protestujete. Preuzmite svoje institucije! Pomoć stiže“.

Trampova politika sile pokazuje određenu dosljednost između unutrašnje i spoljne sfere. U oba slučaja ona polazi od ideje da je moć važnija od prava, a kontrola važnija od konsenzusa. Unutar SAD-a društveni i politički konflikti, prije svega protesti, migrantsko pitanje i rasne tenzije, tretiraju se kao bezbjednosne prijetnje, a ne kao politički problemi. Isto važi i u spoljnoj politici. Diplomatija se sklanja, na sceni su sankcije, prijetnje i demonstracije vojne sile. U oba konteksta sila se  može posmatrati ne kao krajnje sredstvo, već kao početna tačka.

Trampovim unutrašnjim i spoljnim političkim akcijama zajednički je  prezir prema institucijama i procedurama. Bilo da se obračunava sa demonstrantima u američkim gradovima ili sa stranim državama, nastoji da zaobiđe sudove, lokalne vlasti, međunarodne organizacije i pravila. Time se stvara slika vanrednog stanja u kojem se odluke donose naprečac. Zato je tu retorika stalne ugroženosti. Od „unutrašnjih neprijatelja” do „neprijateljskih režima”, prijetnje služe  za normalizaciju represije i vanrednih mjera.

Ako podvučemo crtu, kritika vlasti se predstavlja kao napad na Ameriku, dok se otpor delegitimiše kao haos, subverzija ili neprijateljsko djelovanje. U tom okviru prava i slobode postaju uslovna kategorija, rezervisana za lojalne, dok se sila afirmiše kao legitimno sredstvo političkog upravljanja. To Trampovu politiku ne čini običnim skupom impulsivnih poteza, već koherentnim modelom vladanja zasnovanim na demonstraciji moći. No ,sila koju propagira i  sprovodi Tramp izaziva reakcije kakve možda nije očekivao.

Dragan LUČIĆ

Dječak prilazi ocu s novinama u ruci i kaže: „Ovdje je objavljeno da će votka poskupjeti. Dakle, pićeš manje.“ „Ne“, odgovara mu otac, „manje ćeš jesti“. Upravo se to dogodilo u Rusiji prošlog decembra. Prihodi od izvoza nafte i plina su se smanjili, ali ratna mašinerija je zahtijevala više novca. Rat je postao preskup za Rusiju, ali Kremlj ne može stati bez Trampove pomoći i nastaviti ga pod Trampovim sankcijama

Postoji popularna ruska šala. Dječak prilazi ocu s novinama u ruci i kaže: „Ovdje je objavljeno da će votka poskupjeti. Dakle, pićeš manje.“ „Ne“, odgovara mu otac, „manje ćeš jesti“. Upravo se to dogodilo u Rusiji prošlog decembra. Prihodi od izvoza nafte i plina su se smanjili, ali ratna mašinerija je zahtijevala više novca. Ruska vojska je nastojala zauzeti dva važna logistička čvorišta Pokrovsk i Kupjansk kako bi potkopala odbranu Ukrajine na ključnim pravcima prije sastanka predsjednika SAD-a Donalda Trampa i predsjednika Ukrajine Vladimira Zelenskog 28. decembra. Stoga je ministar finansija Anton Siluanov odlučio smanjiti budžetske rashode u decembru (otprilike za 25 posto) kako ne bi povećao deficit saveznog budžeta iznad planiranih 2,6 posto BDP-a.

Rat je postao previše skup za Rusiju, ali Kremlj ne može stati bez Trampove pomoći i nastaviti ga pod Trampovim sankcijama..

Ruski Predsjednik Vladimir Putin je, započinjući potpunu invaziju na Ukrajinu, proglasio da Rusija želi zaštititi stanovnike Donbasa. Ali regija još nije osvojena. Ako tempo ruske vojne ofanzive ostane isti kao 2024. i 2025. godine, ruskoj vojsci će trebati skoro godinu dana da preuzme kontrolu nad ostatkom Donjecke oblasti ( Luganska oblast, gotovo je u potpunosti okupirana). Tokom agresije  započete 2022.  ruska vojska osvojila je 12, 5 posto međunarodno priznate teritorije Ukrajine. Najveći dio  na samom početku.  U 2024. i 2025. godini Rusija je proširila svoju zonu kontrole na samo 1,4 posto ukrajinskih teritorija, osvojivši 8,4 hiljade kvadratnih kilometara. To nije mnogo više od onoga što je ostalo pod ukrajinskom kontrolom u Donjeckoj oblasti. Ukupno sa Krimom, i osvojenim teritorijama 2014. godine, Rusija kontroliše 20 posto ukrajinske tereitorije.

Nema naznaka da će se tempo ofanzive ili prihodi od izvoza uskoro povećati. Stoga će ruski društveni sistem patiti zbog ograničenja potrošnje, ako Washington ne natjera Kijev da povuče trupe iz Donbasa u zamjenu za teritorijalne ustupke u drugim regijama, manje ideološki važnim za Putinovu administraciju (Rusija okupira značajne dijelove u šest drugih regija, pored Krima i Donbasa). Ruska vlada očekuje da će Tramp dati Rusiji priliku da okonča rat nečim što se može smatrati pobjedom.

Ruska ekonomija se suočavala s ozbiljnim poteškoćama čak i prije nego što se Tramp vratio na vlast. Uzrokovali su ih visoki troškovi proizvodnje robe široke potrošnje nedostatak kvalifikovane radne snage i nedostatak investicija. Ali za sve ove izazove postojalo je rješenje – državno finansiranje. Trampove sankcije ruskim proizvođačima nafte i njegovi uspješni napori da smanji cijene nafte lišili su Rusiju značajnog dijela prihoda od izvoza. Potrošnja je počela padati, državne subvencije su smanjene, građevinske kompanije i industrijski pogoni su prisiljeni otpuštati radnike.

Razlika u sankcijama koje su ruskoj ekonomiji nametnuli bivši američki predsjednik Joe Biden i sadašnji Donald Tramp može se bolje razumjeti u svjetlu njihove politike prema Kini. Biden je želio smanjiti veze između Evrope i Kine bez destabilizacije međunarodnog poretka. Nije imao ništa protiv povećanja međuzavisnosti između Kine i Rusije. To je čak bilo i u skladu s njegovim planovima. Sukob između Rusije i EU izazvan ruskom aneksijom Krima i vojnim miješanjem u Donbasu 2014-2015. mogao bi naštetiti evropskim odnosima s Kinom, ako se ona smatra bliskim ruskim saveznikom.

Bidenu nije bilo potrebno da uništi rusku ekonomiju, niti je to pokušavao učiniti. Njegove sankcije su imale za cilj spriječiti evropska ulaganja u rusku industriju i onemogućiti Rusiji pristup novim tehnologijama. Značajno je smanjio izvoz ruskog gasa u zemlje EU i omeo izvoz ruske nafte u Evropu. Njemu je bilo važno povećati zavisnost EU od resursa koje kontrolišu SAD. Ali pad ruskog izvoza nafte u Evropu bio je prilično stalan, što je ruskoj vladi dalo dovoljno vremena da pronađe nova tržišta i formira „flotu u sjeni“ koja je 2025. godine, prema procjenama, imala 1240 brodova.

Trampa nije briga za dugoročnu globalnu stabilnost. On želi da SAD dominiraju u globalnim regijama, koje su vitalne za američke interese. Rusija mu je potrebna kao lojalan američki partner. Pokušava prisiliti Moskvu da što prije postigne sporazum s Washingtonom, prije nego što ruska ovisnost o Kini postane nepovratna. Zato je počeo ometati operacije ruske “flote u sjeni”, čije je postojanje ignorisao sve dok nije shvatio da Kremlj neće praviti ustupke bez pritiska. Njegove sankcije imaju za cilj nanošenje neposredne štete ruskoj ekonomiji i izazivanje socijalnih teškoća, jer mu je potrebna brza odluka.

Putin vjeruje da može postići dogovor s Trampom. Ali on želi učiniti saradnju sa SAD-om profitabilnom za Rusiju i u ekonomskom i u geopolitičkom smislu. Stoga pokušava probiti ukrajinsku odbranu,  intenzivirati ofanzivu kako bi pokazao da, bez obzira na Trampove sankcije,  može dobiti mnogo više nego što traži. Istovremeno, ruska propagandna mašinerija, koja je ismijavala Bidena, puna je poštovanja prema Trampu. Svaki znak njegovog dobrog stava prema Putinu širi se kroz državne medije. Tako, 28. januara postalo je poznato da je fotografija Trampa i Putina, kako stoje jedan pored drugog na Aljasci, postavljena na zid u Palm Roomu Bijele kuće. Ruski TV kanali smatrali su to jednom od najvažnijih vijesti dana.

Iako Tramp insinuira mogućnost prijateljstva, američke sankcije su nanijele štetu ruskoj ekonomiji. Sankcije koje je 22. oktobra 2025. godine Ministarstvo finansija SAD-a nametnulo glavnim ruskim proizvođačima nafte, Rosnjeftu (državnom) i Lukoilu (privatnom), smanjile su sposobnost vlade da podrže industrijsku proizvodnju i stimuliše potrošnju. Tramp je uspio sniziti i  cijene nafte, jer pokušava učiniti korištenje fosilnih goriva profitabilnijim i stimulirati industrijski rast u SAD-u. Uvjerio je zemlje koje nisu članice OPEC-a da povećaju proizvodnju i sada ponuda premašuje potražnju na globalnom tržištu. Ruska naftna nalazišta često su stara i  nalaze se u udaljenim područjima Urala i Sibira. Troškovi proizvodnje nafte u Rusiji su veći nego u drugim zemljama izvoznicama nafte. U prvoj polovini 2025. godine, čak i prije Trampovih sankcija, profit velikih ruskih naftnih korporacija je propao: Rosnjeft je pretrpio trostruki pad, a Lukoil dvostruki. Surgutneftegas (treći najveći proizvođač nafte) postao je neprofitabilan.

To je već uveliko uticalo na regije u kojima se proizvodi nafta, a koje su bile prilično prosperitetne čak i prije godinu. Suočavaju se s visokim deficitima u budžetima, a većina socijalnih usluga, uključujući srednje obrazovanje i zdravstvo, finansira se iz regionalnih budžeta. Centralna vlada neće moći pomoći regijama, jer neće imati sredstava. Sada je cijena nafte Ural (ruska izvozna mješavina sirove nafte) oko 54 dolara po barelu. I očekuje se da će pasti. Ruski budžet je formiran pod pretpostavkom da će cijena nafte Ural 2026. godine biti 59 dolara po barelu. To znači da će predstojeća kriza pogoditi i ranjive društvene grupe, kojima neće biti pružena dovoljna socijalna podrška, i relativno prosperitetne stručnjake srednje klase, zaposlene u velikim korporacijama i privatnim preduzećima.

Rusija je 2025. godine pretrpjela talas korporativnih bankrota, koji je teško pogodio građevinski, maloprodajni i industrijski sektor. Ovaj proces će se intenzivirati 2026. Očekuje se da će se čak i velike korporacije suočiti s velikim finansijskim poteškoćama.

Iz statistike se vidi da su se ljudi počeli pripremati za nadolazeće poteškoće. Troše manje, maloprodaja i uvoz robe iz Kine su značajno pali. Putin se uvijek trudio da sačuva  popularnost. Ali želi i da ga smatraju pobjednikom u ratu protiv Ukrajine. Ruska vojska teško da će moći postići značajan uspjeh u narednim sedmicama. Stoga će Putin morati birati između sporazuma pod Trampovim uslovima ili produženja rata, što će neminovno izazvati ekonomske krize. To je za njega težak izbor.

Dmitri GALKIN