Povežite se sa nama

DRUŠTVO

DOK SMRT VREBA NA ULICAMA: A ostavki i smjena nigdje

Objavljeno prije

na

Od početka godine od upotrebe vatrenog oružja i eksplozivnih naprava život je izgubilo osam osoba. Još troje državljana Crne Gore je u istom periodu ubijeno u zemljama regiona. Nadležni broje, spore se o motivima i odbacuju  odgovornost za nastalo stanje. Zato iz kuća izlazimo na vlastitu odgovornost

 

Više od sedmice  bez ubistva. Registrovali su to i nadležni. “Svi smo živi jutros u Crnoj Gori, to je najbitnije”, konstatovao je glavni Specijalni tužilac Milivoje Katnić na ovonedjeljnom presu.  Tu se, na podsjećanje jednog od prisutnih policajaca, pohvalio: „Sinoć smo spriječili jednu likvidaciju… Bilo je planirano da vozilo bude dignuto u vazduh, ali će oni opet sjutra veče pokušati, vjerovatno, i sve tako  redom”.

Katnić i njegovi saradnici nijesu otkrili više detalja o tom događaju ali se već narednog  jutra u medijima spekulisalo da je u Baru, ne prvi put, spriječena likvidacija visoko pozicioniranih članova kriminalnog klana koji, nakon smrti njegovog brata Luke, predvodi Jovan Đurović. Ko, kada, kako i zašto – te detalje za sada ne otkrivaju ni dobro informisani izvori bliski policiji/tužilaštvu. Ili to više nije ni važno u zemlji u kojoj su krvavi mafijaški obračuni postali – ali doslovno – dio svakodnevice. Priča za jedan dan.

Nešto ranije, početkom ove sedmice, obaviješteni smo o hapšenju Kotoranina  Nikole Mršića. On je u Srbiji priveden po Interpolovoj potjernici koju je za njim raspisala ovdašnja policija, zbog sumnji da je u septembru 2017, na pomoćnom stadionu Bokelja hicima u potiljak usmrtio fudbalera Gorana Lenca i pokušao da ubije Milana Jovićevića. Zločin je,  iste večeri, stavljen u kontekst obračuna zaraćenih kotorskih narko klanova, dok je iz policije tada javljeno  kako je Mršić saslušavan i nakon ubistva Srđana Vlahovića i paljenja diskoteke Maksimus 2016. godine.

Onda je iz Požege, gdje su Mršiću stavljene lisice na ruke, da se poslužimo žargonom crne hronike, stigla vijest da se odbjegli Kotoranin zapravo  predao policiji. Nakon što je mu se tokom boravka u Kraljevu učinjelo da ga nadgledaju i prate neke njemu nepoznate osobe. Imajući ideju kako bi se ta priča mogla završiti, Mršić je uhvatio taksi i zaputio se na jedino sigurno mjesto koje mu je u tom momentu bilo na pameti. U policijsku stanicu.

Nove priče potiskuju stare. Tako je već u zaborav pala prošlonedjeljna rasprava između Uprave policije i Specijalnog tužilaštva na temu da li su Cetinjani Andrija Gazivoda i Petar Muhadinović, ubijeni u Prijestonici sredinom februara u dva odvojena i brižljivo planirana napada, bezbjednosno interesantna lica pa samim tim i, na neki perverzan ali odomaćen način, očekivane žrtve rata kavačkog i kotorskog klana. Ili je riječ o običnim, normalnim građanima, civilima,koji nemaju nikave veze sa kriminalnim aktivnostima, mada se – kao i većina punoljetnih stanovnika Crne Gore – poznaje a možda i druguje sa osobama koje su prešle na onu stranu zakona.

“Istina je, to sva policija crnogorska zna i ja to ne krijem, on (Andrija) se kao momak družio sa neka dva momka koji su imali problem“, ispričao je Vijestima  Vaso Gazivoda, otac ubijenog mladića, poznatog podvodnog ribolovca i aktiviste za očuvanje prirode. „Njegov je najveći grijeh to što je majku jednog od tih momaka povezao na Kosovo da vidi svog sina…“, rekao je Gazivoda precizirajući da je to bila majka Vukana Vujačića, Cetinjanina koji se od sredine 2018.  nalazi u zatvoru na Kosovu, dok ga ovdašnja policija i tužilaštvo potražuju zbog sumnji da je učestvovao u  ubistvu Cetinjanina Radomira Đuričkovića, krajem 2016. Riječ je o još  jednom od zločina koji se  pripisuju aktuelnom ratu narko klanova.

Prethodno je Igor Popović, šef cetinjskog Odjeljenja bezbjednosti (Prijestonica nema Centar bezbjednosti, već se aktivnostima tamošnje policije upravlja iz CB Podgorica) na sjednici lokalnog parlamenta saopštio kako su njihovi sugrađani stradali u sukobu organizovanih kriminalnih grupa. Tu informaciju osporio je Milivoje Katnić. „Ova lica nijesu bila ni interesantno bezbjednosna lica, a kamoli da su bili članovi organizovanih kriminalnih grupa. Za to nemamo saznanja. To sada ne znači ništa, ali znači da se to tako ne može saopštiti”. Da nije riječ o nečijem lapsusu, ili nesporazumu, potvrdio je šef Sektora kriminalističke policije Enis Baković. On, vjeruje Popoviću: “Naša operativna saznanja govore da se radi o posljedici sukoba organizovanih kriminalnih grupa”.

U koju od ovih izjava možemo povjerovati? I, još važnije, na osnovu čega?

Možda se tužioci i policajci spore o karakteru zločina koje zajednički istražuju, kada već nijesu u stanju da ih spriječe, ali im je zajedničko da ne razmišljaju o vlastitoj odgovornosti i, eventualno, ostavci. Katnić najavljuje kandidaturu za novi mandat glavnog SDT. Ni Baković neće dobrovoljno odstupiti sa povjerene funkcije, pošto je, kaže, „spreman da se bori sa problemima“. Slično razmišlja i njegov pretpostavljeni, direktor Uprave policije.

„Policija može i mora proaktivnim djelovanjem obeznijediti efikasne odgovore izazovima kriminala“, lucidno  podučava Veselin Veljović nakon ubistava na Cetinju. Potom se osvrnuo i na kritičare: „Povremeno kritizerstvo u neutemeljenim ocjenama rezultata policije prihvatamo kao propratne pojave i nećemo ih komentarisati“. Slično razmišlja, i ministar MUP Melvudin Nuhodžić. Govoreći u parlamentu on je pokazao razumijevanje za „opravdanu uznemirenost i zabrinutost građana“, da bi potom poslanike ali i građane podučio kako je „za uspješnu borbu protiv organizovanog kriminala  neophodna je koordinacija svih državnih organa“. Eto.

Tako se to radi u zemlji od nepunih pola miliona punoljetnih građana (mnogi konače na nekim bogatijim i bezbjednijim mjestima) u kojoj je od početka godine od upotrebe vatrenog oružja i eksplozivnih naprava život izgubilo osam osoba. Uz još toliko lakše i teže ranjenih. Troje državljana Crne Gore u istom periodu ubijeno je u zemljama regiona (Srbija i Grčka), pred porodicama, u novim obračunima povezanim sa trgovinom narkoticima. Nadležni  broje, spore se o motivima i odbacuju  odgovornost.  Zato iz kuća izlazimo na vlastitu odgovornost. Zahvalni što smo i ovog  jutra osvanuli živi i zdravi.

 

Kadrovska vrteška

Ako je neko zaboravio: Veselin Veljović je bio prvi direktor UP (Zakon o policiji iz 2005.). Policija je tada izbrojala da u Crnoj Gori postoji sedam kriminalnih grupa. A danas ih ima , pa vidite i sami. Uglavnom, Veljović nije reizabran na konkursu za direktora UP 2009. godine, kada je o tom izboru odlučivao kabinet premijera Igora Lukšića.

Aktuelni premijer Duško Marković ocijenio je tada da je Veljović „vrlo profesionalno” obavljao svoju dužnost, i da su „razlozi njegovog odlaska političke prirode”. Zato je vjenčanom kumu omogućio da se vrati u fotelju direktora UP nakon što je dotadašnji direktor Slavko Stojanović podnio ostavku. Stojanovi je sa funkcije odstupio prije dvije godine (31. mart 2018.), skupa sa tadašnjim načelnikom CB Podgorica Jovicom Rečevićem, nakon što su u Glavnom gradu za tri dana izvršena tri profesionalna, klanovska ubistva.

Sada ostavki nema. Novi ljudi, novi običaji.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

SITUACIJA SA KORONA VIRUSOM UZNEMIRAVAJUĆA: Neodgovornost i građana i institucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Medicinare su u borbi sa korona virusom na cjedilo ostavili i institucije i građani. U utorak je u jednom danu umrlo osam ljudi, a tokom proljeća za dva mjeseca ukupno devetoro. Epidemiolozi ponavljaju da ako poštujemo mjere, situacija se može popraviti za 10 do 20 dana

 

Sa osam smrtnih slučajeva i 296 novih oboljelih od korona virusa, utorak je bio najcrnji dan od početka epidemije u Crnoj Gori. Umrla su četiri pacijenta iz Nikšića i po jedan iz Tuzi, Bijelog Polja, Pljevalja i Mojkovca. U srijedu je otkriveno još 290 novih slučajeva, a umrlo je pet osoba. Tokom proljećnog talasa epidemije ukupan broj preminulih od virusa bio je devet, a sada je 151. Ukupan broj oboljelih od početka epidemije je 9.429, aktivnih slučajeva je 3.549.

Nepoštovanje nošenja maske i držanja distance, izborna i postizborna okupljanja, kao i nebezbjedna okupljanja u ugostiteljskim objektima, slavljima, svadbama rezultirali su razbuktavanjem virusa, upozoravaju epidemiolozi. O tome govori i podatak da su među oboljelima većina oni do 50 godina starosti – od 20 do 40 godina je 40 odsto oboljelih, a 65 odsto je do 50 godina.

Najteža situacija je u Podgorici – 982 oboljela, Nikšiću – 814, Beranama – 409, Bijelom Polju – 298 i Rožajama – 290 oboljelih. Ubrzano se popunjavaju kovid bolnice. „Crna Gora raspolaže sa 577 kovid kreveta, dok je trenutno popunjeno 280“, kazao je u utorak direktor Urgentnog centra KCCG i šef Kriznog medicinskog štaba dr Nermin Abdić. Pomoćnica ministra zdravlja Crne Gore i šefica Operativnog štaba NKT-a prof. dr Vesna Miranović ranije je najavila da ukoliko dođe do masovnijeg obolijevanja i popunjavanja više od 50 odsto postojećih kovid kreveta, moraće se razmotriti i mogućnost „zaključavanja gradova“. Iako je više od pola kapaciteta popunjeno, za sada se još ne razmišlja o tome, a dr Miranović je, nakon što je u maniru drugih članova NKT-a isijavala optimizam, ipak priznala da je „epidemiološka situacija u zemlji ozbiljna“.

Nagli skok oboljelih u srijedu je plastično objasnila Ivona Drašković, epidemiolog u nikšićkom Domu zdravlja: „Trenutno imamo 812 oboljelih i 766 oporavljenih. Mi smo prije četiri sedmice imali 75 oboljelih na teritoriji opštine Nikšić i preko 290 oporavljenih. To nam govori koliko imamo oboljelih za ovaj kratak vremenski period, a najčešći uzroci su bili masovna okupljanja i nepoštovanje mjera“. U Opštoj bolnici Nikšić, čiji je kapacitet 80 kreveta, popunjeno je 78, a među oboljelima je i četvoro djece, najavljeno je otvaranje dodatnih odjeljenja za oboljele od korone. U specijalnoj bolnici Brezovik je od 60 kreveta popunjeno 47.

Pored Nikšića, najveći pritisak je na Opštu bolnicu u Beranama. Nakon što se saznalo da su od korone oboljeli i direktor bolnice i nekoliko ljekara, pojedini su ocjenili stanje kao alarmantno. To je demantovao Šef kriznog medicinskog štaba Nermin Abdić. On je najavio, na nivou Crne Gore, mogućnost „povećanja kapaciteta bolničkih ustanova od 150 do 180 kovid postelja. Za sada sistem funkcioniše potpuno u redu“, istakao je Abdić.

Predrag NIKOLIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 25. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

IZBORI I IMENOVANJA NAKON IZBORA: Hrapović častio DPS direktore novim mandatom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Direktorima 24 zdravstvene ustanove domova zdravlja i opštih bolnica mandat je istekao početkom marta, do početka septembra bili su u vd stanju. Ministar Hrapović im je nakon izbornog poraza produžio mandat na još četiri godine

 

Epidemija korona virusa se razbuktala a od ministra zdravlja Kenana Hrapovića, nakon izbora, ni glasa. Da ministar ipak radi potvrdilo je imenovanje Suada Numanovića za direktora Zavoda za hitnu medicinsku pomoć Crne Gore. Numanović je dosadašnji poslanik Demokratske partije socijalista, predsjednik Odbora za zdravstvo, rad i socijalno staranje i bivši ministar rada i socijalnog staranja.

Pored izbora Numanovića, Hrapović je nakon izbora ugrabio da većini direktora domova zdravlja i opštih bolnica produži mandate na još četiri godine.

Direktorima 24 zdravstvene ustanove domova zdravlja i opštih bolnica mandat je istekao početkom marta, ali je Ministarstvo zdravlja tada naložilo svima koji su raspisali konkurs da ga povuku. Uglavnom, partijski direktori su bili vršioci dužnosti do početka septembra.

Sada je Hrapović pojedinim direktorima bolnica povjerio i četvrti mandat. Tako je, na primjer, direktor nikšićke bolnice Ilija Ašanin iz DPS-a na toj poziciji od 2008. godine. Nije jedini.

Predrag NIKOLIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 25. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

STAV: Izborno obećanje novog početka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koalicije oko Dritana Abazovića i Alekse Bečića pred sobom imaju veoma težak zadatak da definišu i sprovedu inicijalne reforme koje bi omogućile funkcionisanje države u teškoj ekonomskoj situaciji i da, istovremeno, djeluju kao korektivni faktor u odnosu na trećeg koalicionog partnera

 

Uprkos mješavini osjećanja nevjerice i euforije nakon završenih izbora, ne treba odbaciti mogućnost poslovičnih crnogorskih političkih prelatača. U ovoj komplikovanoj izbornoj utakmici, brzina (slavljenja pobjede) nije vrlina, jer još uvijek nije nemoguće da DPS formira novu vladu.

Ipak, u nadi da postizborna dešavanja neće potvrditi da je poslovični politički preletač Drago Đurović crnogorska sudbina, ono što građanima i novoj vlasti predstoji jeste dugotrajan i težak rad na restrukturiranju Crne Gore u istinsku državu svih njenih građana, istinski nezavisnu i suverenu državu nezavisnih i efikasnih institucija, državu-članicu Evropske Unije, državu čija mladost ne kupuje karte u jednom pravcu do Njemačke, Švedske, Kanade…, državu u kojoj ne postoje narodne kuhinje…

Ne treba se zavaravati da je vrijeme na strani izbornih pobjednika, jer se oni moraju odmah angažovati na mučnom poslu reforme private države. Dostizanje pomenutih ciljeva zahtijeva generacijski angažman koji se mora započeti danas, kako bi buduće generacije naslijedile solidne državne temelje. Nadam se da su izborni pobjednici dorasli tom zadatku.

Iako je još rano za donošenje konačnih ocjena, čini se da su rezultati izbora, u najvećoj mjeri, proizvod dva kompleksna faktora.

Prvi je decenijska vlast jedne partije i njenog lidera koji odavno ne nudi nadu za prosperitet svih. Nije teško dokumentovati tvrdnju da je tokom skoro tri decenije vlasti, DPS privatizovala državu i pretvorila je u partijsku kooperativu korisnu samo svojim članovima i saputnicima ka neizbježnoj zadnjoj stanici: autokratiji. Partija koja je do juče bila na vlasti nije uspjela (ili nije imala namjeru/želju) da kreira institucije sposobne da se nose s izazovima modernog vremena nezavisno od toga ko sjedi u fotelji predsjednika i premijera. Od 1990. do danas, državne institucije Crne Gore su funckionisale kao servis vladajuće partije. Bilo je samo pitanje vremena, odnosno, povoljne prilike, kada će se nagomilano nezadovoljstvo građana izliti na ulice i politički definisati kao potreba za političkom i sistemskom promjenom.

Drugi je svojevrsno i teško razumljivo „samoranjavanje” DPS-a, tako što je donošenjem problematičnog zakona o vjerskim zajednicama, partijski lider otvorio sukob sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori. Uslijedio je ulazak crkve u politiku na velika vrata, litije, radikalizacija identitetske politike, i buđenje nacionalizama. Stiče se utisak da je, vodeći se ranijim iskustvima, (Milo) Đukanović vjerovao da mu ovaj sukob može donijeti jos jednu izbornu pobjedu. Možda se nadao da će glasači DPS-a odabrati partiju umjesto crkve i oltara pred kojim pale svijeće, a da će se takozvani „suverenistički glasači” još jedanput okupiti oko njegove retorike o ugroženoj državi. Izborni poraz je pokazao da je Đukanović precijenio partijsku lojalnost značajnog segmenta DPS glasačkog tijela, a potcijenio sumnjičavost i decenijsku netrpeljivost koju suverenisti gaje prema njemu.

Rezultat je, de facto, pobjeda Mitropolita SPC u CG Amfilohija Radovića, koji je bio katalizator i lider višemjesečnih vjersko-političkih protesta iniciranih pomenutim zakonom o vjerskim zajednicama. Koalicija okupljena oko DF-a je samo politička forma i izraz ove pobjede crkve nad državom. Političke smjernice, ideološka matrica i viđenje sebe i svijeta ove koalicije su snažno ankerisani u temelje hegemonog srpskog nacionalnog diskursa i svetosavske verzije pravoslavlja. Uz dužno poštovanje onih koji zagovaraju drugačije viđenje stvarnog izbornog pobjednika, nema osnove tvrditi da je Đukanovića porazila građanska Crna Gora. Građanska Crna Gora jos uvijek nije dovoljno brojčano snažna da sama odnese izbornu pobjedu. Naravno, treba raditi na jačanju tih kapaciteta, ali i biti svjestan da je kontraproduktivno tvrditi ono što postizborne cifre ne opravdavaju. Građanske kapacitete treba jačati i izgrađivati jer je potrebno nositi se istovremeno sa dva protivnika: DPS-om i velikosrpskim nacionalizmom. Oba protivnika imaju isti cilj: ubijanje nade da je građanska, multietnička i proevropska Crna Gora moguća.

Postizborna aktivnost lidera ove koalicije je, s pravom, zabrinula sve one koji baštine suverenističku viziju crnogorske državnosti i crnogorskog identiteta. Naime, prvi javni čin njenog lidera (Zdravka) Krivokapića nakon objavljivanje preliminarnih razultata, koji su ukazivali na poraz DPS-a, je bio odlazak pred Hram Hristovog Vaskrsenja i susret sa Mitropolotom Amfilohijem. Situacija na ulicama crnogorskih gradova u postizbornoj noći se razvijala na način koji je produbljivao sumnju mnogih u iskrenost novopečenih pobjednika kad su govorili o toleranciji, iskoraku izvan nacionalističkog diskursa i želji da iza sebe ostave identitetsku politiku, odnosno, u njihovu snagu da takve iskorake učine. Postizborno slavlje se brzo pretvorilo u nešto što se može okarakterisati kao euforična manifestacija srpskog nacionalizma: od ranije poznato četničenje uz poneku crnogorsku zastavu kao masku koja treba da sakrije ružno lice srpskih hristofašista.

Iako su lideri tri opozicione koalicije ovakvo ponašanje uopšteno ocijenili kao štetno za Crnu Goru, izostala je oštrija kritika velikosrspke nacionalističke euforije. Izrazili su i sumnju da je repriza onoga što smo već mjesecima gledali na crnogorskim ulicama za vrijeme litija organizovana od tajnih službi koje su još uvijek pod kontrolom DPS-a. Takav organizacioni napor DPS-a nije nezamisliv, ali ni opozicioni aktivisti i političari nijesu nevinašca po pitanju prizivanja nasilja i atavističkih strasti nacionalizma. Izbornim pobjednicima bi bilo bolje da se ostave takve retorike. Mnogo je efektnije kada se njihovi partisjki članovi i aktivisti angažuju na fizičkom obezbjeđivanju imovine i života svojih komšija druge vjere. Euforične manifestacije srpskog nacionalizma koji sebe vidi kao jedinog pobjednika izbora i realnost postizbornih pritisaka na manjine se moraju prepoznati, osuditi i njima se suprotstaviti na način i u mjeri u kojoj to može uraditi izborni pobjednik koji još uvijek nije preuzeo poluge vlasti. Važno je podsjetiti izborne pobjednike, ali i sve dobronamjerne građane, da je njihovo oštro suprotstavljanje nacionalizmu (svejedno da li srpskom ili crnogorskom) i vjerskom ekstremizmu savremenih hristovih vojnika jedan od važnih elemenata u izgradnji građanske i proevropske Crne Gore.

Zatvaranje očiju pred uličnim izrazima želje za osvetom najviše govori o onima koju žmure. Na moja pitanja o tome šta se dešava na ulicama, neki crnogorski političari, medijski poslenici i opozicioni aktivisti su tvrdili da ne znaju jer nijesu „pratili” razvoj situacije i da se svakako radi o marginalcima koje ne treba uzimati za ozbiljno, već ih treba integrisati. Neki su tvrdili da su na ulicama frustrirani ljudi koji su decenijama patili pod režimom DPS-a, pa je njihov bijes razumljiv i treba biti tolerisan. Drugi su smatrali da u Crnoj Gori ne postoje četnici i da onima koji nose krstove, slave osuđene ratne zločince i pjevaju ode Draži Mihailoviću, nije fer lijepiti takvu etiketu. Konačno, bilo je i onih koji su tvrdili da je sve to organizovao DPS – sekta satanista na kokainu.

Uprkos svemu, važno je nadati se (kao što znamo, nada umire posljednja) da se definisalo jezgro onoga što bi moglo postati temelj centrističke i socijalno progresivne građanske opcije. Njeno postojanje je od vitalne važnosti za razvoj Crne Gore kao nezavisne, multietničke i proevropske države. Od vremena raspada SFRJ, u Crnoj Gori nije postojala smislena i funkcionalna centristička, proevropska, građanska politička alternativa koja je bila u stanju odnijeti izbornu pobjedu. Ovo je jedan od najvećih grijehova decenijske vladavine Đukanovićevog DPS-a i djelovanja MCP pod budnim okom Mitropolita Amfilohija. Kao decenijski partneri na vlasti, njih dvojica su Crnu Goru držali u okovima binarnog političkog izbora između dva zla koja se međusobno hrane i održavaju u životu: autoritarni i kriminalizovani DPS, s jedne strane, i agresivni srpski nacionalizam, s druge. U vakuumu koji je među njima postojao, nijesu dopuštali kreiranje i opstanak bilo kakve smislene političke alternative. Ova spoznaja hrani moju rezervisanost prema koaliciji okupljenoj oko DF-a, ali i moju nadu da će 14 skupštinskih poslanika dvije manje koalicije ipak uspjeti da obuzdaju hegemonističke tendencije svojih brojčano jačih i ideološki radikalnijih opozicionih kolega.

Koalicije oko Dritana Abazovića i Alekse Bečića mogu predstavljati obećanje pomenute alternative. One pred sobom imaju veoma težak zadatak da definišu i sprovedu inicijalne reforme koje bi omogućile funkcionisanje države u teškoj ekonomskoj situaciji i da, istovremeno, djeluju kao korektivni faktor u odnosu na trećeg koalicionog partnera. Ova korektivna funkcija u odnosu na koaliciju okupljenu oko DF-a bi trebala da se odnosi prvenstveno na retoriku i politički jasno definisane ciljeve koji u pitanje dovode međunarodni položaj Crne Gore, rekomponovanje odnosa unutar države, i davanje primata identitetskoj politici. Iako skeptici poput mene strahuju da bi se ove dvije koalicije mogle pretvoriti u političke značke na reveru velikosrpskog nacionalizma koji je legitimizovan na izborima, treba im dati šansu da nas razuvjere. Efikasnost na ovom korektivnom poslu će, između ostalog, biti mjera snage progresivne i prozapadne građanske opcije koju sada projektuju Abazović i Bečić.

Na kraju, najznačajniji rezultat izbora u Crnoj Gori jeste činjenica da se vlast promijenila preko glasačke kutije, a ne na barikadama i pod budnim okom snajperista. Promjena vlasti mirnim putem i prihvatanje te promjene od strane DPS-a je znak postojanja demokratskih kapaciteta koji se dalje trebaju razvijati. Ja se iskreno nadam da će državu voditi oni kojima je u srcu nezavisna, suverena i evropska Crna Gora, a na umu ekonomski oporavak devastirane države. Nadam se da će nova vlast sebe i svoj rad vidjeti samo kao prvi korak na teškom putu reformi.

Dr Srđa PAVLOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo