Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Samica od želja

Objavljeno prije

na

Kad nema panike, kažu: gle budala, kad ima: gle stoke

 

Nikad me nije bilo strah prelomnih trenutaka, onih koji mogu da promene život. Uvek sam se plašila sebe, da ću poverovati da je lakše predati se, a još gore navići se. Često jače zaboli pogled na posledice nego činjenica da smo robovali. Vremenom zaboravimo kakav je osećaj biti bez slobode, ali nikada na obzire koji su nas vezivali, sputavali i zauvek promenili. Slobodna sam. To mi zvuči kao parking mesto.

Potpuna rekonstrukcija ličnosti u susretu sa jakim emocijama. A dosadna sam rekonstruisana. Ali sve je nevažno ako umeš da zevneš i da se protegneš tako da nebo uzmakne, jer se uplaši da ćeš ga pocepati prstima… Kad kreneš goloruk na sudbinu, zasuci rukave. Život uvek kasni ako si spreman da čekaš. Prođe vek u pripremi trenutka. Putujem mislima ka sunčanim, u rosi jutra okupanim vinogradima, gde ruka vredno svaku travku oko stabla ubere, gde vreme meriš po toploti zvezde, a hlad je druga kuća. Prijala bi ova kiša negde na planini, dok pravi sklad i ritam sa krošnjama. Pune se pluća kad četinari zamirišu dok magle u kotlinama polako postaju oblak što nestaje… Na pogrešnom sam mestu, inače bih bila srećna. Srećan je pridev izveden od imenice sreća. Sretan?  Pa od Srete, naravno.

Povodom korona virusa, Ministarstvo zdravlja je izdalo upozorenja i preporuke kojih treba da se pridržavamo. Je l’ upozorenje da imamo lavovske gene, da virus ne napada žene, da možemo da napravimo vakcinu ako bude potrebe, preporuke da idemo u šoping u Milano ili na nešto drugo misle? Socijalna anksioznost konačno ima koristi, ne ljubim se i ne pipam se s ljudima bez preke potrebe, preka potreba je samo saučešće ili kad me primoraju. Optimizam je važan.

U trgovinama predapokaliptično. Ljudi grabe toalet papir, brašno i konzerve, ja razmišljam koliku zalihu duvana da napravim. Kad nema panike, kažu: gle budala, kad ima: gle stoke! Mene bi bilo sramota da uzmem i pakujem sve sa polica u svoju korpu ma kakav armagedon da mi preti. Ničija guzica nije bitnija na ovom svetu, pa tako neće biti ni vaša. Svo to samoljublje i “sam sam sebi najbitniji” je mnogo dublji problem iz kojeg svakakvi problemi izviru, no, za to sad vremena nemamo pa malo više obzira jedni prema drugima, jer tim je uvek jači od pojedinca. Igrajte kao tim. Hvala bogu što nemamo ekonomiju, inače bi bilo štete.  Eno, akademik ima i sistem odbrane od virusa, ja stvarno ne razumem kako je uopšte moguće da mi još uvek nismo pretvorili olovo u zlato sa ovolikim  genijima na svakom koraku, bukvalno se saplićemo o nobelovce po ulici.

Gledanje u daljinu pomaže, samo ako, negde tamo, možeš da vidiš bliskost. Tražiti smisao života je besmisleno. On je uvek tamo gde se zatekneš. Proleće je najlepši deo godine i iščekivanje proleća najlepše jedvačekanje, ali ima proleće tu jednu malenu začkoljicu, skroz malecnu – melanholiju u sumrak. Pa ko se ne obesi i ko pretekne, sačeka novi sunčan dan.

Zvanično saopštenje Ministarstva zdravlja: KO SE ČUVA I BOG GA ČUVA.

P.S. U svom ovom ludilu, teši me to što je Vučić najavio da će svuda ići bez maske…

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Lokalni solista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad ti ispucaju usne, znaj da ti je vjetrometina spolja i iznutra

 

Txt. Sat drugi otkako radim dekompresiju misli… Da kroz čakre isteram svu tuđu energiju, dok ne ostane samo moja. Kad me ocrtaš i drhtim i strepim. Vidiš me i izvan gleda. Nikad niko nije rekao stvarnije reči kao kad ih ti prozboriš. I da stvarne nisu, žive su. A življe je uvek kad prianja uz dušu. Uz dušnik se uzveralo, a obrasta kao bršljen, pada da uzdiže, a ti misliš njega nosiš niz strmine. U tišini sa ovim osećajima koji gmižu po celom telu, poput stidljivih gusenica. Postaće leptiri, ali neće odleteti do tebe. Znaju.

Uhvati me neki samoprekor, pa moram sve ispočetka sebi da objašnjavam. Vreme ne pokazuje ništa, mi smo ti koji pokazujemo. Iznova i iznova, sve se vidi. Dok nam je stalo. I kada više nije. Ne znam da li je ono što sledi bolje, ali znam da ovo trenutno ne valja. Ukoliko ne iskoračim pristajem na loše, ako napravim, bar korak, imam šanse. Mislim da je to cela priča.

U jednoj mišici mi stanuje snaga koja roni breg, iz druge raste cveće. To mi je po babinoj liniji. Baba je bila onaj pripovedač koji je znao da priča, a da nikada ne budeš sigurna govori li o sebi ili o tebi, ili je sve izmislila, da li ti predviđa ili te blagosilja. Poseban čar je imala ona stanka nakon poslednje izgovorene rečenice, gde bi mogao i da vidiš da će se sada uvući u sebe, kao kornjača u svoj oklop, samo traži pogodan pokret. Baba mi je jednom rekla da ko preklinje u mladosti, proklinje u starosti, i ja sam to pamtila za dane kad ću uspeti da razumem.

Nisam ja toliko okrenuta sebi, iako me ova pisanija možda ocrtava takvom, iza svake priče nalazi se stvaran događaj i stvaran svet za koji se bojim i bojim se da ispričam, jer jednostavno ne postoji način da se takve priče ispričaju, a da se sve ne isprlja. Nekad je dobro s emocijama kao i ručkom u šerpi. Isključiš ringlu i ostaviš da se tišti još malo. Ali neki vole da stoje pored šporeta uključenog na trojku i da se plaše da jelo ne zagori, a onda sklone šerpu i duvaju da se ohladi. Oni „mnogo rade“ na problemu. Suočavam se sa činjenicom da je energija koju imam ograničena i da moram da je raspoređujem mudro, po prioritetima. To mi smeta, jer donedavno nije bilo tako. Delovalo je da je neiscrpna.

Kad ti ispucaju usne, znaj da ti je vetrometina spolja i iznutra. Tamu zvezda prećuti i kad od nje prsne, tama ostaje prećutana.

P.S.  Neće to narod pozlatiti, ne može…

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Odustala na levu nogu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ščepam i neke pridjeve za gušu i odvučem ih s vrha jezika, da slučajno ne izlete

 

Kiša, vetar, dan već ko zna koji… Sve je mutno, maglovito, samo lavež u daljini, lep i vedar. Kad se sakrije sunce, sam nečastivi se uvlači u ljude, kvari im crte lica i u stopala im gura olovo. Možda sam slepa, kada je percepcija sveta u pitanju. Ali, ono malo svog mikrosveta, ne moram da vidim očima, da bih znala. Pokupim opalo lišće tih emocija, sa biljke koja se suši… I protrljam između prstiju, da osetim miris… Kao sa citrusima. I znam, bila bi to predivna biljka, da (me) je preživela. Sam si dok te neko ne nađe. Nevolja je kad niko ne zna da treba da te traži. Prepoznam sebe, ili barem želim da sam to ja, u tom momentu spokoja kad bradom potražim rame i odlutam. Uhvatila sam sebe da to sve češće radim i van svoja četiri zida… Ščepam i neke prideve za gušu i odvučem ih s vrha jezika, da slučajno ne izlete.

Na rubu živaca, a rub nekako gleda u pošumljenu kotlinu i sad ću samo da se skotrljam. Umor prođe da podmetne nogu i hopla-hop. Valjalo bi mi da vrisnem. A teško mi pustiti glas. Odvajkada. I kad treba progovoriti, načeka se čovek dok se ja iznutra malo zgusnem da bude zvuk kad dograbim vazduh. Ostane svet u čekanju jer misli da ću da progovorim, a ja samo ispratim sopstveno disanje i nastavim dalje.

I kao i uvek današnji novinski naslovi su dovoljan razlog da odemo odavde:

Ministarstvo prosvete: Dojave u 115 škola, nastava prekinuta do okončanja provere policije; Rumenko 80 dinara; Iz kase gradske Crkve u Vranju nestala veća suma novca. (Nije nestala, neko ju je vozdigao. Amin.); 52,50 dinara će koštati karta od 50 dinara – Gradonačelnik Beograda; REM o pojavljivanju Kristijana Golubovića na TV: Ne smemo da uskraćujemo prava bivšim robijašima; MIRA U 23 KVADRATA SPAKOVALA DVOSOBAN STAN A IVANA SVE U SAMO 15!: Do sada predato 17.890 komada nelegalnog oružja…

Vrlo je bitno izoštriti čulo gađenja, da ne bi promakla niti jedna sitnica, gest, šušanj suglasnika. Od esencijalne važnosti je dostići nivo prezira koji preuzima funkciju oklopa.

Sovjetska anegdota iz sedamdesetih: Čingačuk (poslednji Mohikanac) saopštava svom narodu:  –– Braćo moja indijanska, imam dobru i lošu vest, s kojom da počnem?  – Daj prvo lošu. – Ove zime ćemo biti gladni, bukvalno ćemo jesti konjski izmet. – Koja je dobra?  – Znam mesto gde ga ima mnogo!

P.S. Kad imaš milion stvari da uradiš, pa ne znaš odakle da počneš i onda samo ne počneš.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Razoružani do zuba

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne mogu stvari same da odu predaleko, neko je morao mnogo da se potrudi da ih tamo dogura

 

Noći su opasne. Tada je čovek umoran i sve budalaste misli nekako se promole i iskradu… A nada, koju čovek izgazi tokom dana, strese prašinu sa sebe i utekne, da je ovaj ne može stići… Pa mu nevino sija na nebu i podseća ga, uz pobednički osmeh… Da je i dalje živ. Ne možeš sanjaru ukrasti snove, obnovljiv je to resurs.

Snovi umeju fino da se poigraju sa nama. A onda nas ostave danu, nakrivo nasađene. Nevoljiva sam od malih nogu zbog nekih tamo bajalica koje sam sama smišljala ispod stola, uz Baš-Čelikovu pomoć, dok smo jedno drugog nadmudrivali. Jer ja nisam htela da me nađu, a on nije hteo da jurcam svim tim hodnicima. Na kraju je pristao da bude od pomoći i povrati svoj mir. Sva čudovišta koja sam upoznala vole svoj mir i najviše se boje, da ne poverujete, tabananja kroz vijugave hodnike njihovih jazbina. Ako ikada dopadnete šaka nekom čudovištu, puno buke treba da je u vašim stopalima. Kod zaglavljivanja u vremenu, najpogubnija je ta iluzija da vreme ne teče.

Nisu strasti umrle. Sakrile su se. Sklonile. Ućutale. Pritajile. I čekaju svoj trenutak. I odjednom… klik! Osetiš tu vatru ponovo. Setiš se da uživaš da slikaš, kuvaš, planiraš, pišeš, štrikaš, pevaš… šta već… I pitaš se: kako je to moglo da se zaboravi?! Strasti su uvek žive.

Ovaj svet je bez ljubavi, sve mi to donosimo odnekud daleko. Pa pelcujemo i pričamo kako je život lep. Nekom se primi, a neko samo tako misli. I opet je dobro. Trenuci koji se uglave između onih redovnih, očekivanih. Izrove prazninu u koju bismo svi mogli da stanemo. I čekaju. I sve stane. Dok nas ne dočekaju. Tek onda život nastavi svojim običnim tokom. Ne mogu stvari same da odu predaleko, neko je morao mnogo da se potrudi da ih tamo dogura. Kada se instinkti, srce i mozak ne usaglase, stvara se kakofonija ogromnih razmera, pepuna rušilačke snage. U toj buci postaje nemoguće da se bilo šta čuje. A nespokoj narasta. Lična sloboda ima obavezan deo koji se zove poštovanje drugih. Bez toga nismo slobodni nego bezobrazni.

Danica Grujičić za ukidanje društvenih mreža na mesec dana, za to vreme deca da odu po Srbiji i obilaze manastire.

Lepo se poludelo u skladu s onom: ko u ruci drži čekić, sve mu liči na ekser.

Samo sedite na bicikl i vozite dok vrelina u mišićima ne sagori sve što ne može da putuje sa vama.

P.S. Nisam u toku i potrudiću se da tako i ostane.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo