Povežite se sa nama

INTERVJU

Nikola Krstić, novinar iz Beograda: Srbija je u posljednjoj fazi raspada

Objavljeno prije

na

Decenijama ova zemlja čami u čeljustima mitova i bajki, okovana bukagijama svetosavlja, zaglavljena u velikosrpskom limbu iz kojeg ne može da se probudi, očekujući neko bolje sjutra

 

MONITOR: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić raspisao je parlamentarne izbore za 26. april. Postoje li uslovi da ti izbori budu fer? 

KRSTIĆ:  Srbija, ovako sluđena, razjarena i histerična, počiva na nedemokratskom temelju koji je uspostavljen pre tridesetak godina, stoga Vučić samo brutalno nastavlja  kontinuitet. Što se tiče fer izbora, već mesecima naši umovi su pod opterećenjem nerešene enigme da li se na izbore može izaći ili ih, pak, treba bojkotovati. O tome tupi jedan mikrouniverzum u Srbiji, dok ostatak, onaj što ne ulazi u duboka mozganja, teoretisanja, ne zamara svoje vijuge tim stvarima, i kojima je svejedno za koga će glasati, jer im je instalirano da su svi isti, izaći će tog dana i, gle čuda, glasati. Dok oni koji nisu ni ranije glasali, neće to uraditi ni sada. Ali, nemojte reći nikome, ovde polako nestaju i osnovni uslovi za život, a kamoli uslovi za, jelte, fer i demokratske izbore.

MONITOR: Kakve su šanse opozicije da Vučićev i režim konačno sruši na tim izborima?

KRSTIĆ: Koje opozicije? I tu imamo problem. Sa jedne strane imamo, kako je neki nazivaju, lažnu, Vučićevu, trojansku opoziciju koja izlazi na izbore i time se priključuje kazališnoj predstavi, dok sa druge imamo, kao pravu, dostojanstvenu, progresivnu i ne znam ni sam već kakvu opoziciju koja poziva na bojkot izbora. U svakom slučaju, nikada tužniju i jadniju opoziciju nismo imali. Svi oni zajedno u svom korenu, a to nešto i ne kriju, su desničarski, ksenofobično, klerikalno, od skoro i rasistički nastrojeni, te ne preostaje ništa drugo zdravom razumu no da izvrši sepuko zbog nemogućnosti da ima normalan izbor. Nažalost, Srbija nikada nije ni imala pravi demokratski blok, već uglavnom neke privide, začetke, a sada taj nedostatak, maltene, sa ponosom i ističe. Zato Vučićeva „primitivna i uličarska“ autokratija ne sme da se pobeđuje „pristojnim i kulturnim“ nacionalizmom, jer ćemo se tako vrteti u krug do beskraja.

MONITOR:Vučiću i ostalim uspijeva da vlast učvršćuju brojnim tehnikama psihološkog presinga kao što su diskreditovanje neistomišljenika, ucjenjivanje, zatvaranje, kažnjavanje, otpuštanje sa posla…

KRSTIĆ: Ljudi su, čini mi se, premoreni od svega. Dovedeni su do ivice rastrojstva. Svi su u ogromnim dugovima, razmišljaju od danas do sutra, plaše se da im ne iseku struju, da im izvršitelji ne pokucaju na vrata, da se nekome ne zamere, da im banka ne oguli kožu s leđa… Mislim, imali smo tri velika ciklusa protesta za ovih sedam-osam godina njihove vladavine, i sva tri su se olupala poput talasa o stene. Nije da nema ambicioznosti i hrabrosti da se nešto preduzme, ali mnogo razočarenja se nakupilo. Ova ekipa na vlasti je shvatila tu igru, uvukla se u sve pore društva, ušla u srž i promenila je iznutra. Mora da se razume da se ona ne sastoji samo od bivših radikala, već od čitavog spektra ljudi koji su učestvovali u politici od početka višestranačja u Srbiji. I oni dobro znaju šta rade. Za svaku pobunu, neposlušnost, kritiku, bilo šta što ima veze sa davanjem otpora, imaju već uvežbane mehanizme kako da na to odgovore, iako to deluje veoma traljavo, trapavo i prostački. Oni su svim tim tehnikama uspeli da ugase i onim najoptimističnijima nadu da će ovde jednog dana biti bolje.

MONITOR: Prošle godine napisali ste, govoreći o društvu u Srbiji, da je od “Miloševićevog paklenog Gazimestana prošlo trideset godina, a mi se nismo makli ni za sekund odatle”. Hoćete li to pojasniti?

KRSTIĆ: Veoma je prosto. Vaš list je osnovan 1990. godine, zar ne? I stvoren je da odgovori  upravo na taj već poprilično uzavreli oganj. Trideset godina kasnije, mi i dalje tupimo o tome. To traje. Zaludni dušebrižnici će reći: „Pa ni u svetu nije ništa bolje“, ali taj svet imao je uspone i padove, menjao se, adaptirao, bunio se, prilagođavao, pravio korake napred, pa nazad – sve u svemu bio je u pokretu. A šta se ovde, molim Vas, dešava? Decenijama ova zemlja čami u čeljustima mitova i bajki, okovana bukagijama svetosavlja, zaglavljena u velikosrpskom limbu iz kojeg ne može da se probudi, očekujući neko bolje sutra. Dakle, trideset godina, a bogami i više, da se ne lažemo, mi smo i dalje spremni da ginemo za ezoterične baljezgarije. To nije normalno.

MONITOR: Zvaničnici Srbije tvrde povodom aktuelnih okupljanja u Crnoj Gori da se Srbija ne miješa u unutrašnje stvari Crne Gore iako crnogorski zvaničnici dokazuju suprotno?

KRSTIĆ: Nemam Sarumanov palantir, niti imam mrežu doušnika, pa da mogu da tvrdim ko, kada, gde, kako i sa kime od zvaničnika Srbije rovari po unutrašnjim stvarima Crne Gore, ali sa sigurnošću mogu da kažem da Srbija jedino što zna dobro da radi jeste da se meša u sve okolne zemlje. A sada je konačno i Crna Gora došla na red.

MONITOR: Istoričar Millvoj Bešlin kaže da se Srbija dok je ovakva – autoritarna i nacionalistička, neće pomiriti sa nezavisnošću Crne Gore. Šta Vi mislite o tome?

KRSTIĆ: , Srbi nikada nisu preboleli otcepljenje Crne Gore. Nije stvar sa Crnom Gorom krenula od tog zakona, odnosno člana u njemu. Odavno Srbija, na ovaj ili onaj način, lupa packe, zastrašuje, unosi paranoju i pravi od Crne Gore nekakvog bauka. Već godinama se trubi o tome kako Srbi dole nemaju nikakva prava, kako je kao za vreme NDH, kako ne smeš da kažeš da si Srbin, kako samo što te na kolac ne nabijaju po crnogorskim plažama… Zato im je sada ovaj zakon došao kao melem na ljutu ranu. Konačno je sav apsurd tog ludila dobio utemljenje. Nacionalistička čaršija sada grakće od orgazmičnog veselja, jer ima opipljiv razlog da ponovo pravi cirkus po regionu.

MONITOR: Fridom haus je navodi u izveštaju ‘Sloboda u svijetu 2020’ da se Srbija nalazi u grupi država sa najvećim padom sloboda u posljednjih deset godina. Zašto?

KRSTIĆ: Srbija pod Vučićem izgleda kao da se nalazi u poslednjoj fazi raspada. Neće baš nestati, ali jedva da će ostati i senka od nje. Svakim danom je sve i dalja i dalja od bilo kakve vrste oporavka, stoga se polako miri sa sudbinom da joj nema spasa. A kada vam nema spasa, onda se prepuštate svim blagodetima autodestrukcije. Rokate se do kraja, dok ne overite. Ipak, Srbija i pre deset godina nije bila Diznilend. Za belu masku, kombinezon i kuhinjski nož se hvatam kada se priča o tom vremenu kao da smo svi živeli u kućicama od čokolade i spuštali se niz dugine tobogane, jer i tadašnja tobože demokratska vlast je poprilično flertovala i imala nežne zagrljaje sa avetima iz prošlosti. Nije se nikada jasno odrekla nasleđa iz devedesetih, nikada nije imala dovoljno snage, volje i hrabrosti da se suprotstavi preživelim alama i aždajama Miloševićevih struktura, prihvatila je nacionalističku retoriku kao relevantnu i još mnogo, mnogo kukavičkih stvari je učinila, da bi se na kraju svima nama, poput biblijske kazne, desio Aleksandar Vučić i njegova kamarila.

 

SPC huška na rat

MONITOR: Je li vjera, kad je riječ o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, uveliko postala politika kad se zna da se SPC nalazi u epicentru protesta u Crnoj Gori?

KRSTIĆ: SPC je sveta krava. Ona se ne dira, uzalud ne spominje, ne preispituje, ne dovodi u pitanje, nedvosmisleno poštuje, stoga pravi dar-mar kakav god želi, sve pod okriljem da je ona najzaslužnija za očuvanje srbijanskog naroda kroz istoriju. Zato joj se i kroz prste gleda huškanje na rat, mizoginija, pedofilija, bahatost, ekstremno bogaćenje, mešanje u sve i svja… Ne daj vam bože da se usudite da kažete nešto protiv njih, odmah će da skoče pravoslavni talibani da vas nazivaju komunjarom, satanistom, zlotvorom, ustašom i koješta još. Zato ovo što se dešava u Crnoj Gori nije dobro. Fućka se ovim mantijama da li će to da eskalira u nešto mnogo veće. Milo je njima kada se vatra podgreva. Već je ubačena fraza: „Danas Crna Gora, sutra Kosovo“ I, to je to. Oni na taj nacionalistički požar svesno dolivaju benzin, obećavajući nebesko carstvo za sve one koji brane njihovo blago. A gde su svi oni, moliću lepo, kada se sirotinja isteruje iz svojih kuća?

 

Kosovo više  nije dio Srbije

MONITOR: Beogradski mediji objavili su da je Vučić nedavno u Vašingtonu „dogovorio članstvo Kosova u Ujedinjenim nacijama “i da vrh američke administracije ima velika očekivanja od Beograda i Prištine neposredno nakon izbora u Srbiji?

KRSTIĆ: Mi o tom Kosovu pričamo kao da je vanzemaljsko biće. Naježim se kada se u potpunosti zaboravi da tamo žive ljudi: mladi, stari, sa decom, bez dece, rade, ležu, ustaju, idu u školu, studiraju, plaćaju račune, jedu, provode se… Ali ne, ovde se o tome razglaba kao da je u pitanju nekakva ostavina, pa se svađamo na koju će stranu da prevagne. Kosovo je gotova priča, nezavisna država, zemlja koja više nije deo Srbije. Prosto ne razumem kojim više rečima, na kom drevnom jeziku mora da se kaže da ta zemlja nije naša, aman. Naravno da sveznalice već godinama laprdaju da je Vučić stigao na vlast samo da bi Kosovo predao, a šta će on sa njime uraditi, izgleda da ni on mukica ne zna. Činjenica je da je to Kosovo, šta god ono značilo, za svakog političara na vlasti bila crvena linija preko koje se ne prelazi. To Kosovo je kao antičko biće. Ono je u našim životima kao okultni pojam. Kao da je bilo ovde i pre nastanka samog svemira. Zlo koje nema ime, ne zna mu se poreklo, ne zna se šta hoće, odakle je došlo, kao da je ispalo iz Lavkraftovih priča; međutim, jedno je oko njega sigurno – zbog njega svi na kraju ispaštaju.

 

Novinare i novinarke love kao zečeve

MONITOR: Redakcija televizije N1 u Srbiji dobila je prijetnje smrću, nekoliko urednika i novinara informativne redakcije RTS-a prebačeno je proteklih godina na niža radna mjesta zbog neslaganja sa uređivačkom politikom, pritisci na medije sve su češći… Koliko su mediji u Srbiji slobodni?  

KRSTIĆ: Prvo, ovde nema medijske scene. Imate par relevantnih nedeljnika, jedan dnevni list, dve televizije, par portalčića – i čini mi se da je to to. Imate sijaset visokotiražnih lešinarskih hartijetina, televizijskih kanala sa nacionalnom frekvencijom i gomile sajtova koji su verne sluge režima i lažima oblikuju javno mnjenje. Dakle, ovaj prvi deo, koji je petoduplo manji po svemu, je postao neprijatelj broj jedan ove vlasti. Prošle nedelje, samo u jednom danu, na različitim lokacijama, jedna koleginica i nekoliko kolega je napadnuto. Novinare i novinarke love kao zečeve, dok ostatak javnosti to nemo posmatra i više ga interesuje šta se zbiva u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Bosni ili na Kosovu, nego ispred njegove babure. U tome je naš problem, sve ćemo kod drugih da vidimo, da im zamerimo, da im pridikujemo, dok mi sami ne smemo da se pogledamo u ogledalo i vidimo u kakvu smo se gnusobu pretvorili. Ko zna, možda smo sve ovo i zaslužili.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

RADOJE CEROVIĆ, PSIHOLOG: Svaka kriza je istovremeno i prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čitajte ili učite nešto. Vježbajte. Iskoristite društvene mreže i tehnologiju za kontakte i razgovor sa ljudima, a posebno ako ti kontakti podrazumijevaju neku formu pomoći ili podrške drugima. Sve ove naizgled sitne stvari su naučno provjereni metodi borbe u ovakvim stresnim situacijama

 

Sa Radojem Cerovićem, kliničkim psihologom, poslovnim konsultantom i stručnjakom za psihologiju komunikacije, razgovaramo o tome kako da se nosimo sa zebnjom od korona virusa:

CEROVIĆ: Strah nije naš neprijatelj. On je institktivna reakcija koja nas predisponira za borbu ili za bijeg. Međutim, mi se u modernom svijetu suočavamo sa prijetanjama koje takvim načinima ne mogu biti riješene, naprotiv. Mogu biti pogoršane.  Zato mnogi pred ovom stuacijom ili negiraju pokušavajući da očajnički zadrže svoju svakodnevnu kolotečinu ili ulaze u stanje panike u kojem najvjerovatnije urade nesto kontraproduktivno ili čak opasno.

MONITOR: Koji su opšti savjeti da se lakše prebrodi ovo vrijeme izolacije?

 CEROVIĆ: Važno je da ne budemo konstantno zakačeni za TV i društvene mreže i da obezbijedimo sebi što je moguće više mentalne i fizičke aktivnosti. Što više ste zaposleni i fokusirani na nešto produktivno i korisno tim bolje, isključite jedan od najvažnijih izvora stresa, a to je tzv. default ciklus – beskrajni krug zamišljanja budućih scenarija koji se pali u dokolici. Čitajte ili učite nešto. Vježbajte – napravite sebi svakodnevni ciklus vježbi shodno vašem fizičkom stanju i spremnosti. 10 do 15 minuta intenzivnog vježbanja može da zamijeni ponekad i sate u teretani. Ili blažim intenzitetom ali duže, sad barem ima vremena… Ko poznaje mindfulness meditaciju kao metod duboke relaksacije ili autogeni trening, sad je najbolji trenutak da počnete sa redovnim vježbanjem. Iskoristite društvene mreže i tehnologiju za kontakte i razgovor sa ljudima, a posebno ako ti kontakti podrazumijevaju neku formu pomoći ili podrške drugima. Sve ove naizgled sitne stvari su naučno provjereni metodi borbe sa ovakvim stresnim situacijama.

MONITOR: Očigledno je da će mjere u borbi protiv korona virusa potrajati, koji psihički problemi bi mogli da budu najučestaliji i kako ih preduprijediti?

 CEROVIĆ: Realno sva stanja će biti pogoršana zato što su aksioznost i depresija, kao i probemi sa upravljanjem agresijom zajednički imenilac skoro svih vrsta mentalno-emocionalnih problema. Posebno je važno da osobe koje se bore sa masovno prisutnim stanjima aksioznosti i depresije pažljivo prate ova uputstva i da oni kojima je propisana farmakološka terapija sa njom nastave i nikako je ne prekidaju na svoju ruku.

 MONITOR: Da li ovo vrijeme ,,usporavanja” života može imati i pozitivne posljedice po mentalno zdravlje, pošto smo  prinuđeni da više vremena provodimo s ljudima s kojima živimo, samim sobom?

 CEROVIĆ: I te kako bi moglo. Svaka kriza je istovremeno i prilika. Prilika da se riješimo šablona i ustaljenih navika na kojima se zasniva stagniranje i blokada mentalnog razvoja i odrastanja. Da počnemo da vježbamo, da počnemo da učimo nešto što smo zanemarili i zapostavili. Šabloni u ponašanju su glavni neprijatelj ličnog razvoja, a ovo su situacije koje nas po pravilu ,,izbacuju” iz šablona.

MONITOR: Plašite li se da bi vremenom reakcije ljudi mogle da budu veća prijetna od samog virusa?

CEROVIĆ: U ovoj situaciji dolazi do aktivacije niza veoma starih i evolutivno primitivnih mehanizama. Naši prirodni mehanizmi odbrane od zaraza, tzv. behavioral immunity sistemi, su aktiviranje najintenzivnijih formi ksenofobije, i užasnih socijalnih pritisaka, poput traženja žrtvenog jarca i lova na vještice.  To je najbolje što je priroda mogla da nam ponudi prije nego je nauka i medicina uopšte i u povoju bila. To je naš instinktivni sistem epidemiološke zaštite.

Takođe dolazi i do velikog porasta osjećaja vezanosti za nešto što percipiramo kao ,,naša zajednica”. Neki čopor, neku socijalnu grupu. Ali u slučaju današnjih ljudi imamo mnogo potencijalnih ,,identiteta” i ,,identifikacija”.  Ono što možemo dobiti kao posljedicu ovakve situacije je vezivanje za grupu, možda čak i neki zajednički ,,identitet” na nivou skoro pa cijele države Crne Gore, što nije bio slučaj do sada. Ali se to plaća paranojom i ksenofobijom, napadima na neke ,,druge”.

Ovakva situacija u biti predstavlja kraj sistema vrijednosti na kojima je zasnovana Evropska unija. Ljevica, otvorenost, tolerantnost, slobode i ljudska prava, participativna demokratija prve su žrtve masovnih pošasti, a pogotovu pandemija. Ti principi realno predstavljaju ideološku osnovu stabilnosti i blagostanja, dok se autoritarnost, agresivnost, kao i fašističke ideologije obično vraćaju na velika vrata u vrijeme, gladi, rata, krize i zaraze.

S druge strane poznati je fenomen da su velike pandemije poput ,,crne smrti”, ali tek nakon što su milioni života izgubljeni i zaraza okončana, pokretale neke veoma pozitivne periode kulturnog i ekonomskog procvata u uslovima egalitarnosti i socijalne ravnoprvanosti i solidarnosti.

MONITOR: Koliko će medicinskim radnicima i ostalim koji su najizloženiji biti potrebna psihološka pomoć i da li je ona organizovana na pravi način?

CEROVIĆ: Ne znam je li organizovana za medicinske radnike. Ne znam ni koliko su oni sami  svjesni te potrebe. U ovom trenutku zajedno sa kompanijom Fleka, radimo na tome da organizujemo jedan servis koji mogu koristiti građani i preko kojeg bi bilo moguće zatražiti psihološku pomoć. Ali vjerujem da će biti važno posebno se fokusirati i na zdravstvene radnike, ako ne sada, ono kad kriza popusti ili prođe. Vjerujem da ćemo imati situacije aknsioznih sindroma, post-traumatskog stresa, depresije, a u najmanju ruku ogroman broj tzv. burnout  situacija.

MONITOR: Kome da se građani obrate, koje savjete da uzimaju kao vjerodostojne s obzirom na poplavu raznih medijskih sadržaja?

 CEROVIĆ: Za psihološko zdravlje su nadležni psihijatri ili psiholozi zavisno od situacije. Svi drugi gurui, koučevi, duhovnici i babe Vange (koji će u ovoj situaciji da niknu kao pečurke!) bi trebalo da budi što aktivnije suzbijani.

 

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BORIS MARIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR CENTRA ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Ljudska prava se poštuju i u vanrednom stanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovako teška situacija pokazuje brojne nedovršenosti naših institucija, ali i društva u cjelini, gdje mnogi često ne mogu da razdvoje ličnu frustraciju od obaveze poštovanja prava drugih, predrasude i dogme od naučnih i stručnih aksioma, gdje se sebičan odnos „obezbjeđivanja” sebe stavlja iznad neophodnosti zaštite zajednice kroz sistem potrebne solidarnosti, jer se upravo solidarnim odnosom, svi kao jedinke najbolje branimo od pandemije

 

MONTOR: Kako vidite odluku Vlade da objavi spiskove onih kojima je određena mjera samoizolacije?

MARIĆ: Sada već imamo puno osvrta na ovu odluku i čini se nespornim da je donijeta bez potrebne pravne osnove, potrebne procjene posljedica i suprotno međunaradnim standardima. Poseban problem predstavlja činjenica da se odluke koje ograničavaju određena ljudska prava i slobode donose bez jasne pravne osnove, što znači primarno bez ustavnog utemeljenja. Negdje čudi ovakvo postupanje donosioca odluka, jer ne vidim niti jedan razlog da se de facto vanredno stanje koje živimo ne uredi i de jure, te donese odluka o proglašenju vanrednog stanja. Time bi dobili pravni osnov i za funkcionisanje koordinacionog tijela u skladu sa propisima, i za donošenje odluka kojima se u nekoj mjeri ograničavaju ljudska prava. Moramo znati i to da se određena ljudska prava ne mogu ograničiti ni u vanrednom stanju, kao što su: život, pravni lijek i pravna pomoć, dostojanstvo i poštovanje ličnosti, pravično i javno suđenje i načelo zakonitosti, pretpostavka nevinosti, odbrana, naknada štete za nezakonito ili neosnovano lišenje slobode i neosnovanu osudu, sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti, te zaključenje braka.

Ustav je više nego jasan u članu 25 koji kaže da se za vrijeme proglašenog ratnog ili vanrednog stanja može ograničiti ostvarivanje pojedinih ljudskih prava i sloboda, u obimu u kojem je to neophodno.

Lako možemo izvesti zaključak da je trenutna odluka o objavi spiskova građana i građanki kojima je određena mjera samoizolacije, a koja nema potrebnu pravnu formu, ili nijesmo imali priliku da je vidimo, u suprotnosti sa  Ustavom, jer prvo nije donesena odluka o uvođenju vanrednog stanja, drugo krši parvo na dostojanstvo i poštovanje ličnosti i treće krši pravo na privatnost, jer su obima koji nije neophodan za zaštitu života i zdravlja ljudi.

MONITOR: Premijer Marković je, osvrćući se na kritike civilnog društva zbog te odluke, kazao da je Vlada  “svjesno odlučila da su  životi  građana prioritet i da je pravo na zdravlje i život iznad prava na bezuslovnu zaštitu ličnih podataka”. Kako komentarišete to pojašnjenje premijera?

MARIĆ: Cijenim da je premijer Marković zaista posvećen borbi protiv pošasti pandemije, da, u skladu sa mogućnostima sistema, izvršna vlast pokušava da se izbori sa teškim izazovom, ali to ipak nije dovoljno da objasni zašto se ne poštuje Ustav, a poštovanje najvećeg pravnog akta neophodno je u svim situacijama ako hoćemo da imamo u perspektivi društvo koje bezuslovno štiti život i dostojanstvo čovjeka, društvo koje će na greškama učiti i biti spremno da gradi mnogo jače institucionalne kapacitete.

U konkretnom slučaju, donijeta je nepromišljena mjera u suprotnosti sa Ustavom i zakonom. To zna i Premijer, što na neki način priznaje u svom javnom nastupu. Svjestan da ova mjera nije pogodila cilj te da zadire u poštovanje ljudskih prava, kao što je parvo na privatnost, treba da je suspenduje i zamijeni je setom efektivnih mjera, poput objave inicijala onih koji krše pravila, sistemom kontrole poštovanja samoizolacije od strane ovlašćenih službenika i pripadnika organa bezbjednosti te inspekcijskih službi, uspostavljanjem kampanje u kojoj bi dobrovljno mnogi građani javno promovisali i ohrabrili poštovanje pravila samoizolacije u borbi protiv pandemije.

Primjer Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH može poslužiti kao putokaz crnogorskim kolegama, koji su donijeli političku, a ne pravnu odluku. Agencija BiH je identičnu mjeru u toj zemlji suspendovala, kao kršenje ljudskih prava.

MONITOR: Gdje je, po vašem mišljenju, balans između sankcionisanja neodgovornih pojedinaca koji ugrožavaju zdravlje drugih, i zaštite ljudskih prava, u ovom slučaju privatnosti osoba koje su u samoizolaciji?

MARIĆ: U ovakvim situacijama je uvijek problem naći mjeru, tako da sa te strane razumijem i donosioce odluka. Međutim, u ovom slučaju pribjeglo se drastičnoj mjeri, nepotrebnoj mjeri, kod činjenice da država ima brojne mehanizme da kontroliše datu situaciju.

Za one koji ne krše pravila apsolutno je neprihvatljivo da se na bilo koji način stigmatizuju, označavaju zbog trenutnog svojstva. S druge strane, oni koji krše pravila na neki način mogu biti uslovno rečeno prozvani, ali i tu se otvara jedno teško pitanje. Naime, ne smije im se kršiti pretpostavka nevinosti, tako da bi i u tom slučaju trebalo da budu objavljeni samo inicijali, uz posebno apostrofiranje ozboljnosti i težine kazne za ovaj delikt, što bi imalo jak odvraćajući uticaj.

Ovako teška situacija pokazuje brojne nedovršenosti naših institucija, ali i društva u cjelini, gdje mnogi često ne mogu da razdvoje ličnu frustraciju od obaveze poštovanja prava drugih, predrasude i dogme od naučnih i stručnih aksioma, gdje se sebičan odnos “obezbjeđivanja” sebe stavlja iznad neophodnosti zaštite zajednice kroz sistem potrebne solidarnosti, jer se upravo solidarnim odnosom, svi kao jedinke najbolje branimo od pandemije.

Ovi nedostaci, koji nijesu mali, upravo su najčešći uzrok pribjegavanja drastičnim mjerama koje zadiru u ljudska prava, gdje jača ksenofobija i gdje se lako upada u poigravanje nekim trenutno uspostavljenim, nametnutim ili čak izmišljenim svojstvima ličnosti.

MONITOR: Mislite li da takva odluka Vlade može imati kontraefekat, poput stigmatizacije oboljelih, i možda manjeg broja onih koji će se prijavljivati na testiranje, što opet može uticati na javno zdravlje?

MARIĆ: Neki vid stigmatizacije i lošeg osjećaja kod ljudi obuhvaćenih ovim mjerama je neminovan, zato ih i treba ukinuti. Vjerujem da neće biti manje prijava za testiranje na virus, mislim da to neće biti slučaj, jer je odgovornost prema sebi i bližnjima, te realan strah od posljedica u ovoj situaciji jači od neprijatnosti javne prozivke i nekog vida stigmatizacije.

MONITOR: Očekujete li da će Ustavni sud ukinuti tu odluku?

MARIĆ: Trebalo bi da ukine ovu odluku, ako ima šta da se ukine. Ovdje imamo pravni vakuum, i moramo vršiti pritisak na Vladu da preispita postupke. Mislim da Ustavni sud, nažalost, neće adekvatno reagovati, a mogao bi i to po službenoj dužnosti. Mogao bi dati nemjerljiv doprinos pravnom slaganju, odnosno natjerati izvršnu vlast da se vrati u ustavne i zakonske okvire.

U ovom trenutku mi imamo normativno problematičnu poziciju koordinacionog tijela, kao i mnogih odluka kojima su ograničena ljudska prava i slobode.

MONITOR: Kako vidite ostale mjere Vlade u cilju suzbijanja korona virusa?

MARIĆ: Vlada jeste pokazala solidan nivo agilnosti i inventivnosti u ovoj situaciji. Državni organi su odgovorili brojnim izazovima, i to je jeste ohrabrenje.

Ozbiljan propust je nepotrebno čekanje da se uvede vanredno stanje i nesnalaženje u procjeni mogućih posljedica nekih od mjera. Svjedoci smo neobjašnjivog nedostatka medicinske opreme, činjenice da nas je ova komplikovana situacija zatekla sa infektivnom klinikom u neadekvatnim objektima, iako je to tema već decenijama, a najveći broj propusta i lošeg rada napravljen je u redovnim okolnostima, o čemu se ozbiljno mora razmišljati kada pandemija bude za nama.

MONTIOR: Često se govori da su odgovornost i solidarnost lijek za korona virus. Vidite li ovdje primjere solidarnosti, i one druge?

MARIĆ: Odgovornost i solidarnost su formula uspješnih zajednica, naprednih pojedinaca. Crnogorsko društvo je solidarnije nego inače, odgovornije je nego što je to slučaj u redovnim okolnostima. Odgovornost i solidarnost moramo zasnivati na poštovanju Ustava i zakona na poštovanju crnogorske zajednice, koja ima svoje razlike, podjele, mnoge percepcije istog događaja, mnogo problema, ali je zajednica. Njeni činioci građani i građanke dijele manje-više istu sudbinu, to posebno nedvosmisleno pokazuje pandemija koja stoji pred nama. Što više solidarnosti, borba protiv pandemije biće uspješnija, pobjeda će se lakše postići. Solidarnost je etička kategorija, i u svojoj osnovi mora imati dobru namjeru, kakav god oblik humanog djelovanja da je koristi.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MARIĆ (MALI ČEKIĆ), GRAFIČKI DIZAJNER: Mali čekić za „fine radove“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svako od nas ima neke heroje koji su mu, hteo to ili ne, na neki način oblikovali pogled na svet svojim stvaralaštvom. Moji radovi su način da im odam priznanje i zahvalnost

 

MONITOR: Vaš dizajnerski rad prvi put predstavljamo našim čitaocima. Možete li nam reći kako je sve počelo i kako ste došli do portreta kao osnovnog motiva vaših radova?

MARIĆ: Pozdrav svim čitaocima. Počelo je to odavno, još u analogna vremena – papir i olovka. Prestalo je, jer sam doneo odluku da se bavim nekim drugim stvarima. Povratak se desio pre tri, tri i po godine  kao vežba u jednoj vrsti rada u digitalnoj formi. Međutim, pozitivna reakcija meni bliskih ljudi do čijeg mišljenja mi je stalo me naterala da izađem u javnost sa tim radom.

MONITOR: Uradili ste portrete cijele jedne armije ljudi koji su oblikovali naš svijet. Od Ujevića i Pekića do Bate Stojkovića, Tome Zdravkovića i Milana Mladenovića. Ili internacionalno od Nik Kejva do Bad Spensera. Šta je to što ih povezuje i što ih konačno dovede u Vaš rad?

MARIĆ: Povezuje ih lični svetonazor, dugogodišnja naklonost prema raznim kulturnim i pop-kulturnim obrascima i konceptima. Svako od nas ima neke heroje koji su mu, hteo to ili ne, na neki način oblikovali pogled na svet svojim stvaralaštvom. Ovo je neki moj način da im odam priznanje, pa i zahvalnost.

MONITOR: Da li vodite evidenciju koliko ste do sada radova uradili?

MARIĆ: Portreta oko 200. Nemam tačnu evidenciju. Radova-posveta isto toliko, otpriike. Izlaskom u javnost putem Facebooka, na koji, to moram da napomenem, nisam ni privirio pre toga, došlo je do znatnog ubrzanja cele priče. To vidim sada kao nešto pozitivno. Pre svega zbog podrške, a i širenja grafičkog izraza na neke druge sfere.

MONITOR: Iako nijeste školovani dizajner, Vaši radovi su među najprisutnijim i najprepoznatljivijim na internetu. Šta je to što im daje vjetar u leđa? Možda njihova svedenost ili upravo sami likovi koje portretišete, ili nešto treće?

MARIĆ: Školovanje za dizajnera je bila prva opcija, međutim, tada sam se opredelio da krenem u drugom pravcu.

Reakcije su najveći vetar u leđa, pobuđivanje emocije. Izbor tema svakako utiče, ali i pristup. Svedenost izraza se nekako nametnula, nije tu bilo nekog predumišljaja. Ali je isto tako izazovno da se minimalnim grafičkim sredstvima uobliči ideja i postigne reakcija, uglavnom pozitivna. Biti prepoznatljiv trenutno je vrlo velik kompliment.

MONITOR: Radite uz pomoć softvera, ali je očigledan uticaj pop arta, stensila… Šta je formiralo Vaš izraz?

MARIĆ: Da, radim u softveru, brza je manipulacija, ali i papir i olovka su zastupljeni i dalje. Ipak sam ja old skul.

Uticaj pop arta je najvidljiviji, ali ne i jedini. Ima toga još, od klasičnih majstora do street arta. Naravno, tu je i velik broj grafičkih ilustratora, strip majstora takođe. Ne treba tu zanemariti ni vizuelne uticaje poput filma, videa. Mnogo toga.

MONITOR: Radite pod umjetničkim imenom Mali čekić. Šta taj čekić predstavlja za Vas?

MARIĆ: Čekić je elememtarna alatka. A mali čekić je za one fine neke radove i zanate, ili za decu. Kad sam bio dete voleo sam taj moj mali čekić iz onog nekog ”Uradi sam” kompleta za decu. Recimo da taj mali čekić kucka po nekim tankim, malo otvrdlim mestima i ponovo pobuđuje one dečije emocije koje sa godinama odbacimo i zanemarimo.

MONITOR: Očigledni su muzički uticaji. Iz onoga što sam uspio da ispratim na internetu, čini mi se da je baza muzičkih portreta i najveći dio Vaše kolekcije. Kakva je Vaša veza sa muzikom?

MARIĆ: Moja veza sa muzikom je počela sa tranzistorom na uhu kad sam imao sedam, osam godina  i traje evo do danas. Muzika je preko raznih referenci koje nudi otvorila vrata za druge vrste umetničkih izraza – književnosti, likovne umetnosti, filma. Dalje je radoznalost učinila svoje. Kao prva ljubav, naravno da je najveća.

MONITOR: Region je u karantinu. Šta se dešava u Vašem studiju, dok traje ova nužna, ali nepopularna mjera?

MARIĆ: Ova situacija nas sve pomera. Komplikovano je. Neki planovi su odloženi na neoderđeno, stvorilo je i to dosta nervoze. Ali budući da je moj život već duže vreme polukarantinski, promena je relativno mala. Radi se, koliko se može i čeka se da prođe. Pa ćemo videti kako dalje.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo